Etnography and etnographic film

Etnografija je disciplina koja se vezuje uz istraživanje o životu, običajima, navadama pojedine skupine naroda ili društvene skupine. To uključuje i istraživanje pojedine supkulture, etničke manjine, ruralnog stanovništva ili pojedinaca. Etnografsko istraživanje svakodnevice uključuje raznolikost metodoloških pristupa: etnografija označava proučavanje ljudi u njihovom prirodnom okolišu te omogućava provođenje detaljne studije jedne zajednice ili grupe pri čemu je istraživač uronjen u kulturu istraživane grupe te proučava život zajednice koristeći se raznim tehnikama kao što su intervju, sudioničko promatranje istraživanje orijentirano prema problemu, promatranje iz prve ruke ili izravno promatranje svakodnevnog ponašanja. Razvojem etnografije, filma i različitih snimateljskih tehnikama, razvio se pravac u znanstveno dokumentarnom filmu pod nazivom etnografski film. On označava film sa naglašenim istraživačkim kriterijima kojemu je svrha istraživanje ljudskog ponašanja. Ono što film ili pisani tekst čini etnografskim, jasni istraživački kriteriji, metode i tehnike i tehničke kompetencije među kojima se ističu slika, zvuk i obrada, naracija, točka gledišta i montaža, kontekstualizacija te prisutnost etnografa. U svojim začecima etnografska istraživanja uglavnom su se temeljila na terenskom radu u nekoj geografski udaljenoj i egzotičnoj kulturi, s naglaskom na istraživanju manjih zajednica. Prvi etnografski filmovi snimani su opservacijskom metodom bez upletanja snimatelja. Smatralo se da su tako snimljeni filmovi objektivna svjedočanstva koja su se poslije koristila u svrhu istraživanja različitosti među rasama i kulturama u svijetu. Neki od najznačajnijih redatelja iz početaka etnografskog filma su filmovi John Flaherty, Félix-Louis Regnault, i Rudolf Poech. Tokom razvitka etnografija i snimateljskih tehnika pojavilo nekoliko vrsta postmodernog etnografskog filmskog izričaja. Novonastale forme pojavljuju se pod raznim imenima, ovisno o tematici i subjektu: autoetnografija, ženski etnografski film, kolaborativni film, film zajednice, autohtoni film itd. Kasnije periode razvoja etnografskog filma u svijetu obilježili su redatelji Margareth Mead i Gregory Bateson (znanstveni etnografski film), John Marshall i Timothy Asch, Jean Rouch, David i Judith MacDougall, Sarah Elder (kolaborativni film), i Zacharias Kunuk (Četvrti film). Hrvatski etnografski film obilježava etnografsko proučavanje navada, običaja i mentaliteta lokalnog hrvatskog stanovništva. U to vrijeme redatelj dokumentarist Milovan Gavazzi snima seriju znanstvenopopularnih filmova koji prikazuju tradicijske običaje kao što su scene tamošnje seoske svadbe. Osnivanjem Škole narodnog zdravlja u Zagrebu razvija se filmska proizvodnju namjenskih filmova čija je tematika rad ljudi u prirodnom ambijentu i način njihova života. Branko Belan, Igor Michieliji, Branko Ištvančić te drugi obilježili su hrvatski etnografski film koji se kasnije razvijao kao niz zajedničkih projekata s lokalnim glumcima i ekipom. U Hrvatskoj se može izdvojiti niz festivala na temu etnografskog filma koji upotpunjuju kulturni sadržaj većih gradova i razvijaju kulturni i kreativni turizam. Neki od njih su Studentski etnografski film festival u Zadru, Subversive Film Festival u Zagrebu, Međunarodni Etno Film festival Srce Slavonije u Đakovu te ETNOFILm festival u Rovinju. Pravilnom valorizacijom i očuvanjem te baštinjenjem u etnografskim muzejima, etnografski filmovi ostaju očuvani za buduće generacije.Ethnography is a discipline that is associated with the study of life, customs, and habits of particular groups of people or social groups. This includes research of specific subculture, ethnic minorities, rural populations or individuals. Ethnographic research of everyday life includes a variety of methodological approaches: ethnography means the study of people in their natural environment and conducting a study of a community or group in which the researcher is immersed in the culture of the group. He researches and studies the life of the community using a variety of techniques such as interviews, participant observation research oriented towards the problem, observing firsthand or direct observation of everyday behavior. The development of ethnography, film and various filming techniques developed the course in scientific documentary called ethnographic film. It means the film upon project criteria with the aim of exploring human behavior. What movie or written text makes ethnographic are clear research criteria, methods and techniques and technical competence among which are image, sound and processing, narration, point of view and assembly, contextualization and the presence of the ethnographer. In its initial phase ethnographic studies were mainly based on fieldwork in a geographically remote and exotic culture, with an emphasis on the study of smaller communities. The first ethnographic films were shot in the observational method without interference cameraman. It was felt that such recorded movies objective testimony that were later used for research purposes differences among races and cultures in the world. Some of the most important directors of the origins of ethnographic film are films John Flaherty, Félix-Louis Regnault, and Rudolf Poet. During the development of ethnography and filming techniques appeared several types of postmodern ethnographic cinematic expression. The newly created forms appear under different names, depending on the subject matter and the subject: auto-ethnography, female ethnographic film, a collaborative film, community, indigenous film and so on. Later periods of development of ethnographic film in the world marked the directors such as Margaret Mead and Gregory Bateson (scientific ethnographic film), John Marshall and Timothy Asch, Jean Rouch, David and Judith MacDougall, Sarah Elder (collaborative movie), and Zacharias Kunuk (fourth film). Croatian ethnographic film marks the ethnographic study of usage, customs and mentality of the local Croatian population. At that time, documentary director Milovan Gavazzi shoots science popular films showing traditional customs such as the scene carried on the rural weddings. The establishment of the School of Public Health in Zagreb developed film production whose themes work people in a natural environment and way of life. Branko Belan, Igor Michieli, Branko Ištvančić and others marked the Croatian ethnographic film which later evolved as a series of joint projects with local cast and crew. In Croatia, there is a lot of festivals on the topic of ethnographic film to enrich cultural content of major cities and developing cultural and creative tourism. Some of them are Student Ethnographic Film Festival in Zadar, Subversive Film Festival in Zagreb, International Ethno Film Festival Heart of Slavonia in Đakovo and ETNOFILm Festival in Rovinj. With proper assessment and conservation in ethnographic museums, ethnographic films remain preserved for future generations

Profane Baroque Architecture in Dubrovnik

Dubrovačka Republika se tokom godina veoma uspješno prilagođavala promijenjivim političkim i gospodarskim okolnostima na Balkanu. Za vrijeme samostalnog postojanja igrala je značajnu ekonomsku ulogu u životu balkanskih i mediteranskih zemalja. Najvećem usponu dubrovačkog pomorstva u 16. stoljeću pridonijelo je nekoliko faktora od kojih je vjerojatno najvažnija bila pomorsko-trgovačka konjuktura na Mediteranu, zatim trgovačke povlastice i privilegije za osnivanje konzulata koje je dubrovačka vlada dobila od europskih i turskih vladara, neutralnost dubrovačke zastave kao i brojni već postojeći konzulati Dubrovnika po mnogim mediteranskim lukama. U drugoj polovici 16. stoljeća, zahvatila je Dubrovnik kao i sve ostale mediteranske pomorske gradove, ekonomska kriza koja se protegnula sve do 17. stoljeća. Unatoč brojnim nastojanjima kako bi se sanirala šteta, veliki udarac je Republika dobila 1667. godine kada se dogodio razoran potres koji je uništio veliki dio Dubrovnika. Razdoblje dubrovačke političke i ekonomske povijesti od velikog potresa do ukinuća Republike značajno je po tome što je Dubrovnik uspio podignuti razrušeni grad, sačuvati svoju nezavisnot i obnoviti pomorsku trgovinu. Dubrovačka reprezentativna stambena arhitektura 17. i 18. stoljeća predstavlja posebno poglavlje u kontekstu istodobne i istovjetne arhitekture na istočnoj obali Jadrana. Glavni razlog tome s jedne je strane politička neovisnost Dubrovačke Republike, a s druge strane visoki dometi lokalne stambene arhitekture prethodnoga gotičkog i renesansnog razdoblja. Obnova grada nakon potresa 1667. godine rezultirala je unošenjem baroknog stila iz samog ishodišta – Rima – ali i iz drugih sredina poput Genove i Sicilije. Prihvaćanje inovacija od strane domaćih graditelja rezultiralo je bogatim korpusom palača i ljetnikovaca građenih u baroknom stilu sve do kraja 18. stoljeća

Profane Baroque Architecture in Dubrovnik

Dubrovačka Republika se tokom godina veoma uspješno prilagođavala promijenjivim političkim i gospodarskim okolnostima na Balkanu. Za vrijeme samostalnog postojanja igrala je značajnu ekonomsku ulogu u životu balkanskih i mediteranskih zemalja. Najvećem usponu dubrovačkog pomorstva u 16. stoljeću pridonijelo je nekoliko faktora od kojih je vjerojatno najvažnija bila pomorsko-trgovačka konjuktura na Mediteranu, zatim trgovačke povlastice i privilegije za osnivanje konzulata koje je dubrovačka vlada dobila od europskih i turskih vladara, neutralnost dubrovačke zastave kao i brojni već postojeći konzulati Dubrovnika po mnogim mediteranskim lukama. U drugoj polovici 16. stoljeća, zahvatila je Dubrovnik kao i sve ostale mediteranske pomorske gradove, ekonomska kriza koja se protegnula sve do 17. stoljeća. Unatoč brojnim nastojanjima kako bi se sanirala šteta, veliki udarac je Republika dobila 1667. godine kada se dogodio razoran potres koji je uništio veliki dio Dubrovnika. Razdoblje dubrovačke političke i ekonomske povijesti od velikog potresa do ukinuća Republike značajno je po tome što je Dubrovnik uspio podignuti razrušeni grad, sačuvati svoju nezavisnot i obnoviti pomorsku trgovinu. Dubrovačka reprezentativna stambena arhitektura 17. i 18. stoljeća predstavlja posebno poglavlje u kontekstu istodobne i istovjetne arhitekture na istočnoj obali Jadrana. Glavni razlog tome s jedne je strane politička neovisnost Dubrovačke Republike, a s druge strane visoki dometi lokalne stambene arhitekture prethodnoga gotičkog i renesansnog razdoblja. Obnova grada nakon potresa 1667. godine rezultirala je unošenjem baroknog stila iz samog ishodišta – Rima – ali i iz drugih sredina poput Genove i Sicilije. Prihvaćanje inovacija od strane domaćih graditelja rezultiralo je bogatim korpusom palača i ljetnikovaca građenih u baroknom stilu sve do kraja 18. stoljeća

SURGICAL TREATMENT OF HALLUX LIMITUS/RIGIDUS IN YOUNG FEMALE ATHLETE

Hallux limitus/ rigidus određuje ograničenje dorzalne fleksije metatarzofalangealnog zgloba palca usljed stvaranja osteofita uokolo dorzalnog ruba glave prve metatarzalne kosti. Navode se mnogi uzroci nastanka uključujući i traumu. Liječenje je konzervativno ili kirurško, a primjenjuje se više vrsta kirurškog liječenja. Autori prikazuju sportašicu s hallux limitusom (drugi stupanj bolesti) operiranu u njezinoj 19. godini života s postoperativnim praćenjem od 10 godina. Bolesnica je operirana metodom po Lucijaniću izvorno opisanom za kirurško liječenje hallux valgusa.Uosnovi primjenjenog kirurškog postupka je 3D distalna osteotomija prve metatarzalne kosti, njeno skraćivanje i plantarizacija glave te osteosinteza kompresivnim vijkom. Opisana je klinička i radiološka slika te nalaz podobarografije prije i nakon operacije. Dorzalna fleksija u prvom metatarzofalangealnom zglobu je prije operacije iznosila 20°. Deset godina nakon operacije pacijentica se bavi rekreacijskim trčanjem i uglavnom je bez bola i s dobrim opsegom kretnji u prvom metatarzofalangealnom zglobu, tj. dorzalna fleksija u zglobu iznosi 55 stupnjeva.Hallux limitus/rigidus is defined as the limitation of dorsiflection in the first metatarsophalangeal joint of the big toe due to the formation of osteophytes around the dorsal aspect of the articular margin of the head of the first metatarsal. Many ethiologies have been proposed including trauma. More types of the conservative and surgical treatment are practised. The autors report a case of the 19 years female sportist with hallux limitus (grade -2 disease) proceeded to open surgery with postoperative follow-up of ten years. The surgical procedure had been described before by Lucijanić originaly for treatment of hallux valgus. In the base of applied procedure is 3D distal osteotomy of the first metatarsal, shortening and plantar displacement of the metatarsal head and osteosynthesis using a compression screw. The clinical, radiological and pedobarography feature before and after surgery is described.The preoperative first metatarsophalangeal joint dorsiflexion was 20°. Ten years after surgery the patient is mainly pain-free and with good range of motion of the first metatarsophalangeal joint and dorsiflexion is 55 degrees. She is capable for recreational long running

A method of determining parameters of Bofang model on the example of "Bileca" reservoir

In this research paper, measurement data of air and water temperatures and water levels for "Bileca" reservoir for a period between 1967. and 2017. are presented. Based on the averaged measurement data values, an analytical expressions for amplitude of periodic temperature variation of "Bileca" reservoir are derived and an average annual temperature, as a function of the observed depth, is obtained, based on Bofang model. The obtained results allow thermal stress analysis, which represents an important factor for stability and safety monitoring of dams

Sezamoiditis - radiološka dijagnostika i konzervativno liječenje

Sesamoid bones play an essential role in first metatarsophalangeal (MTP) joint biomechanics, together with other articular surfaces, joint capsule, plantar fascia, ligaments and tendons. They are prone to different acute and chronic injuries, such as acute fracture, stress fractures, chondromalacia, avascular necrosis, bursitis degenerative changes, inflammation etc., all of which clinically manifest as a painful condition and are often diagnosed under a broad term called sesamoiditis. The mechanism of injury is most commonly associated with overuse of the anterior part of the sole of the foot accompanied by excessive dorsiflexion of the great toe. Sesamoiditis presents with pain and localized swelling in the projection of the tibial sesamoid bone, which is affected more frequently than the fibular one. Diagnostic radiology plays a key role in determination of etiology of the disease, as well as in planning of it’s treatment. Typical radiological examination includes weight-bearing dorsoplantar, lateral, oblique medial and oblique lateral radiographs of the foot, together with a direct axial radiograph of sesamoid bones. Computerized tomography is used for distinction of acute fractures and early stage of stress fractures from other pathological conditions. Magnetic resonance imaging allows differentiation between bony pathology and soft tissue conditions. Sesamoiditis management is primarily conservative and it depends on duration and severity of the condition. Orthotic insoles customized according to pedobarographic findings may be useful for solving biomechanical deformities that could have led to development of sesamoiditis. Specific pads placed under the first MTP joint in order to prevent the great toe from dorsiflexion proved to be a very effective conservative treatment option. Surgical treatment is considered if conservative methods fail to provide sufficient management of the condition.Sezamske kosti u području metatarzofalangealnog zgloba nožnog palca (hallux) dio su anatomsko-biomehaničkog kompleksa kojeg čine zglobna tijela, čahura, plantarna fascija, sveze i tetive mišića. U sklopu navedenog komplek- sa sezamske kosti podložne su raznim akutnim i kroničnim oštećenjima u smislu prijeloma, stres prijeloma, hon- dromalacije, avaskularne nekroze, burzitisa, degenerativnih promjena, upala itd., a što se sve klinički očituje kao bolno stanje i sve se podvodi pod široki pojam sesamoiditisa. Mehanizam koji dovodi do sesamoiditisa najčešće je vezan uz prenaprezanje prednjeg dijela stopala praćenog ekscesivnom dorzifleksijom nožnog palca. U kliničkoj sli- ci sesamoiditisa najčešći simptom je bol i lokalizirana oteklina i to u području tibijalne sezamske kosti koja je dale- ko češće zahvaćena u odnosu na fibularnu sezamsku kost. Radiološka dijagnostika je značajna kako u otkrivanju etiologije tako i u planiranju liječenja sesamoiditisa. Standardna radiološka pretraga obuhvaća antero-posteriornu snimku pod opterećenjem stopala, lateralnu snimku, kose snimke te aksijalnu snimku sezamskih kostiju. Komp- juterizirana tomografija pokazala se korisnom za razlikovanje akutnog prijeloma i ranog stadija stres prijeloma sezamske kosti od drugih patologija koje mogu zahvatiti sezamske kosti. MRI omogućuje diferencijaciju između koštanih promjena i promjena na mekom tkivu. Liječenje sezamoiditisa je prvenstveno konzervativno i uvelike ovisno o uznapredovalosti promjena u području cijelog metatarzofalangealnog kompleksa. Ortopedski ulošci nakon pedobarografske analize opterećenja stopala mogu otkloniti biomehaničke deformacije koje su potencijalno pridonijele razvoju sesamoiditisa. Posebni podlošci ispod metatarzofalangealnog zgloba palca u smislu sprečavanja dorzifleksije palca su vrlo korisni i efikasni u konzervativnom liječenju sesamoiditisa. Kirurško liječenje može biti preporučeno nakon neuspjelog konzervativnog liječenja

Paintings and sculptures in Saint Mark's parish church in Veprinac

Područje Veprinca je kroz stoljeća doživjelo razne političke, ali i arhitektonske promjene. Svojim pripadanjem Kastavskoj gospoštiji uvelike je ovisilo o volji svojih gospodara, a oni su bili brojni – prvi službeni spomen Veprinca imamo za vrijeme uprave grofova Devinskih u XII. stoljeću. Iako je Veprinac »prošao« kroz brojne ruke (grofovi Walsee, Habsburgovci, isusovački red), najznačajniji za njegov sakralni razvoj, u svojim samim počecima, bili su upravo grofovi Devinski, koji su napravili temelje bitnim sakralnim građevinama o kojima je riječ u ovom radu. Ovaj rad posvećen je opremi župne crkve sv. Marka u Veprincu koja je tijekom povijesti prošla kroz nekoliko građevnih faza i obnova, tako da u njoj zatičemo zadnja od romanike do posljednje obnove u XIX. stoljeću, a zbog teških političkih i povijesnih okolnosti, mijenjala je i ime svog titulara. Pet baroknih mramornih oltara, nastalih za vrijeme iste obnove u XVIII. stoljeću, mogu se povezati sa zajedničkim autorom, dok se određene skulpture sa tih oltara, svojim stilskim izrazom i kompozicijom povezuju sa radionicama riječkog kipara Antonija Michelazzija te onom Sebastiana Petruzzija, nastanjenog u Rijeci od 1770-tih godina. Korske klupe još su jedna posebnost crkve, a ističu se svojim izrazom, nastalim vjerojatno unutar radionice Mihovila Zierera koja je krajem XVII. i u prvim desetljećima XVIII. stoljeća djelovala u Rijeci, na Krku te na području Kastavske gospoštije. Rad se dotiče i bitnog otkrića nekolicine skica oltara Božjega groba, naručenih od poznatih tirolskih majstora, ali nikada dovršenih za crkvu sv. Marka.The Veprinac area has undergone various political and architectural changes over the centuries. By its belonging to the Kastav estate it largely depended on the will of its masters, and they were numerous - we have the first official mention of Veprinac during the reign of Devinski counts in the XII. century. Although Veprinac was under many different rulers (Walsee counts, Habsburgs, Jesuit order), the most important for its sacral development, in its very beginnings, were the Devinski counts, who laid the foundations of important sacral buildings. This work is dedicated to the equipment of the parish church of St. Mark in Veprinac, which throughout history has gone through several construction phases and renovations – some of them reach out to Romanesque period with its last renovation being in the XIX. century. The curch has, due to difficult political and historical circumstances, also changed the name of its titular. Five baroque marble altars, created during the same restoration in the XVIII. century, can be associated with a common author, while certain sculptures from these altars, their stylistic expression and composition are associated with the workshops of sculptor from Rijeka, Antonio Michelazzi and that of Sebastiano Petruzzi, residing also in Rijeka since the 1770s. The choir pews are another special feature of the church, and they stand out with their expression. They were probably created within the workshop of Mihovil Zierer, which at the end of the XVII. and in the first decades of the XVIII. century, operated in Rijeka, Krk and in the area of the Kastav estate. The work also touches on the important discovery of several sketches of the altar of God's tomb, commissioned from famous Tyrolean sculptors, but never completed for the St. Mark’s church

Paintings and sculptures in Saint Mark's parish church in Veprinac

Područje Veprinca je kroz stoljeća doživjelo razne političke, ali i arhitektonske promjene. Svojim pripadanjem Kastavskoj gospoštiji uvelike je ovisilo o volji svojih gospodara, a oni su bili brojni – prvi službeni spomen Veprinca imamo za vrijeme uprave grofova Devinskih u XII. stoljeću. Iako je Veprinac »prošao« kroz brojne ruke (grofovi Walsee, Habsburgovci, isusovački red), najznačajniji za njegov sakralni razvoj, u svojim samim počecima, bili su upravo grofovi Devinski, koji su napravili temelje bitnim sakralnim građevinama o kojima je riječ u ovom radu. Ovaj rad posvećen je opremi župne crkve sv. Marka u Veprincu koja je tijekom povijesti prošla kroz nekoliko građevnih faza i obnova, tako da u njoj zatičemo zadnja od romanike do posljednje obnove u XIX. stoljeću, a zbog teških političkih i povijesnih okolnosti, mijenjala je i ime svog titulara. Pet baroknih mramornih oltara, nastalih za vrijeme iste obnove u XVIII. stoljeću, mogu se povezati sa zajedničkim autorom, dok se određene skulpture sa tih oltara, svojim stilskim izrazom i kompozicijom povezuju sa radionicama riječkog kipara Antonija Michelazzija te onom Sebastiana Petruzzija, nastanjenog u Rijeci od 1770-tih godina. Korske klupe još su jedna posebnost crkve, a ističu se svojim izrazom, nastalim vjerojatno unutar radionice Mihovila Zierera koja je krajem XVII. i u prvim desetljećima XVIII. stoljeća djelovala u Rijeci, na Krku te na području Kastavske gospoštije. Rad se dotiče i bitnog otkrića nekolicine skica oltara Božjega groba, naručenih od poznatih tirolskih majstora, ali nikada dovršenih za crkvu sv. Marka.The Veprinac area has undergone various political and architectural changes over the centuries. By its belonging to the Kastav estate it largely depended on the will of its masters, and they were numerous - we have the first official mention of Veprinac during the reign of Devinski counts in the XII. century. Although Veprinac was under many different rulers (Walsee counts, Habsburgs, Jesuit order), the most important for its sacral development, in its very beginnings, were the Devinski counts, who laid the foundations of important sacral buildings. This work is dedicated to the equipment of the parish church of St. Mark in Veprinac, which throughout history has gone through several construction phases and renovations – some of them reach out to Romanesque period with its last renovation being in the XIX. century. The curch has, due to difficult political and historical circumstances, also changed the name of its titular. Five baroque marble altars, created during the same restoration in the XVIII. century, can be associated with a common author, while certain sculptures from these altars, their stylistic expression and composition are associated with the workshops of sculptor from Rijeka, Antonio Michelazzi and that of Sebastiano Petruzzi, residing also in Rijeka since the 1770s. The choir pews are another special feature of the church, and they stand out with their expression. They were probably created within the workshop of Mihovil Zierer, which at the end of the XVII. and in the first decades of the XVIII. century, operated in Rijeka, Krk and in the area of the Kastav estate. The work also touches on the important discovery of several sketches of the altar of God's tomb, commissioned from famous Tyrolean sculptors, but never completed for the St. Mark’s church

Parametric Study of Additional Temperature Stresses in Continuously Welded Rails on Steel Truss Railway Bridges

Additional temperature stresses in continuously welded rails (CWRs) are caused by track/bridge interaction (TBI) due to thermal actions. Exceeding permissible stresses in CWRs on the bridge can lead to track buckling or rail cracking, compromising the safety of railway traffic. The main aim of the conducted study is to determine the effects of the key parameters such as rail cross-sectional area, track longitudinal resistance, bridge expansion length, and longitudinal stiffness of the fixed bridge support on the reduction of additional temperature stresses in CWRs on steel truss railway bridges. To quantify the effects of these parameters, two steel railway bridges with CWRs and the maximum expansion lengths according to UIC Code 774-3 were analyzed: (1) simply supported truss bridge with expansion length of 60 m and (2) continuous truss bridge with expansion lengths of 2 × 60 m. According to the obtained results, the track longitudinal resistance had the most significant impact on additional temperature stresses in CWRs, leading to their reduction of up to 72%. The bridge expansion length and the rail cross-sectional area led to reductions of up to 25% and up to 18%, respectively. Considering the deformation criteria of TBI, the longitudinal stiffness of the fixed bridge support had a minor effect on the reduction of additional temperature stresses in CWRs

Evaluation of the limb symmetry index

The main objective of present study was to evaluate inter-rater reliability and concurrent validity of Side Hop Test stopwatch vs. force plates timing, and to determine the number of sessions and trials required to minimize the effects of learning on Side Hop Test total time and limb symmetry index. Fifteen healthy male physical education students (mean ± SD: age, 23 ± 3 yearsheight, 181 ± 9 cmand weight 72 ± 6 kg) participated. Side Hop Test total time (stopwatch and force plates) of left and right leg, and limb symmetry index (force plates) were obtained over seven sessions conducted 5–7 days apart. Time recordings of two raters were similar (t = −0.56, p > 0.05) with high reliability (all ICC >0.99 and CV% 0.05for rater 1 and 2, respectively). Total time improved across the Sessions (F = 25.87, p 0.05, ω$^2$ = 0.001). Limb symmetry index ranged from 0.999 to 1.055 across all sessions and trials (all p > 0.05 and ω$^2$ < 0.00). Due to low coefficient of correlation, high interclass correlation coefficient, and the lack in heteroscedasticity, stopwatch measurements are valid to measure total time in the Side Hop Test. Moreover, stopwatch measurements could be reliably used to measure total time in the Side Hop Test, while the test could be administrated with only one experienced rater. Unlike total times, findings on limb symmetry index suggest it could be reliably assessed after seven familiarization sessions