Procjena populacije škampa - nephrops norvegicus (linnaeus, 1758) u Jadranskom moru alternativnim metodama

Škamp (Nephrops norvegicus) spada u gospodarski najvažnije vrste rakova na području Mediterana i severnoistočnog Atlantika kojeg se godišnje izlovi preko 60000 t. Rasprostranjen je u istočnom Atlantiku i diljem Mediterana od 20 do 800 m dubine. Obitava na muljevitim sedimentima u kojem iskopava karakteristične tunele. Najveća gustoća populacije u Jadranskom moru zabeležena je na području Jabučke kotline, Velebitskom kanalu, Kvarneru i Kvarneriću. U južnom delu Jadrana gustoća populacije je osetno manja. Škamp se u Jadranskom moru intenzivno izlovljava uglavnom povlačnom pridnenom mrežom koćom od strane mnogobrojne ribarske flote svih jadranskih zemalja. Usled toga došlo je do negatvinih promena ukupne biomase, te demografske strukture populacije škampa. Da bi se uspostavilo odgovorno i održivo ribarstvo, te zaštitila populacija škampa provode se brojna istraživanja i monitorinzi, te procene stanja populacije. Ova istraživanja uglavnom se temelje na ribarstveno biološkim metodama kao što su praćenje totalnog ulova, kretanje CPUE ili analitčkih metoda (VPA, LCA and yield-per-recruit analysis). Glavni nedostatak ovih metoda je što se temelje na pretpostavci reprezentativnog uzorkovanja populacija što kod škampa, zbog njegovih bioloških karakteristika, nije slučaj. Obzirom da škamp obitava u tunelima, koje iskopava u sedimentu, on može biti uzorkovan samo kada se nalazi izvan njih, a izlazak varira ovisno o sezoni, dobu dana, veličini, spolu te stadiju zrelosti. Da bi se postiglo reprezentativno uzorkovanje u svrhu dobivanja tačne procene stanja populacije u poslednje vreme sve više se koristi alternativna metoda istraživanja upotrebom povlačne podvodne kamere (UWTV). Ova metoda se zasniva na promatranju morfoloških karakteristika morskog dna da bi se identifikovale vrste koje obitavaju u tunelima na osnovu karkterističnog izgleda otvora tunela. Da bi se tačno idenetifikovala vrsta koja obitava u tunelima treba promatrati oblik, dijametar, razdaljinu, orijentaciju, grupiranje otvora, prisustvo vrste ili tragova te drugih značajnih parametra. Dobivene vrednosti se zajedno sa rezultatima ribarstveno bioloških istraživanja analitičkim metodama preračunavaju se u indeks biomase po površini. Metodologija istraživanja provodi se upotrebom specijalnih podvodnih kamera montiranih na sanje koje se istraživačkim brodom povlače po morskom dnu određenim vremenom i brzinom. Video snimka, zajedno s ostalim zabeleženim oceanografskim podacima, se putem optičkog kabla u realnom vremenu prenosi u kontrolnu jedinicu na brodu. Snimljeni materijal se analizira prema međunarodnom protokolu (ICES) da bi se omogućila ispravna usporedba podataka. UWTV metoda zajedno s drugim ribarstveno biološkim metodama značajno doprinosi sistematskom praćenju stanja i procjene populacije škampa, te uvođenju odgovornog i održivog iskorištavanja bioloških obnovljivih resursa zasnovanog na znanstvenim saznanjima

Stanje pridnenih (demerzalnih) resursa istočne obale Jadranskog mora

Pridneni (demerzalni) resursi predstavljaju jednu od najvažnijih komponenti morskog ribarstva u Jadranskom moru, kako u smislu količine ulova, tako i u njegovoj komercijalnoj vrijednosti. Trenutan ukupan ulov kočarskih organizama u Jadranu kreće se oko četrdesetak tisuća tona, od čega najveći dio ulovi talijanska kočarska flota (preko 85%). Prvim ribarstveno-biološkim istraživanjima u Jadranu smatra se ekspedicija „Hvar“ 1948/49. (Šoljan, 1997) koja je pokrila teritorijalna mora ex-Jugoslavije i Albanije, te najveći dio međunarodnih voda otvorenog Jadrana. Vrijednost ove ekspedicije leži u činjenici kako je ona provedena u vrijeme dok je kočarski ribolov bio u začetcima, ali i zaustavljen zbog ratnih aktivnosti 7-8 godina, te su resursi za vrijeme „Hvar“ ekspedicije bili u nultom stanju („virgin state“) i mogu služiti kao referentna točka za opisivanje kasnijih promjena koje su nastale kao posljedica intenzivne eksploatacije. U novije vrijeme intenziviraju se međunarodna istraživanja pridnenih resursa Jadrana. Istraživanja koja su tema ovog rada obavljena su u okviru međunarodne ekspedicije EU MEDITS u razdoblju od 2005. do 2010. godine u cijelom Jadranskom moru (osim najdubljih dijelova Južnojadranske kotline). Opisano je stanje pridnenih resursa kroz GIS prikaze indeksa biomase (ulov kg/km2) u cijelom Jadranu i to za: ukupan ulov tijekom ekspedicije MEDITS (ribe, rakovi i glavonošci), te za MEDITS ciljane vrste (59 najzastupljenijih vrsta kočarskog ribolova), hrskavičnjače, kao i za gospodarski najvažnije vrste: oslić, trlja blatarica, arbun, kovač, mačka bjelica, škamp i kozica

Rasprostranjenost, brojnost i sastav populacije obične sipe sepia officinalis, linnaeus, 1758, u Jadranskom moru

Sipa, Sepia officinalis, je glavonožac rasprostranjen u istočnom Atlantiku, od Shetlandskog otočja i južne Norveške do sjeverozapadne Afrike, te u Mediteranu. Obitava na svim dubinama do 200 m, ali najviše je zastupljena na dubinama do 100 m. Vrsta je velikog gospodarskog značaja, poglavito za zemlje u području njezine rasprostranjenosti. Izlovljava se većim brojem ribolovnih alata, u gospodarskom ribolovu najviše pridnenom povlačnom mrežom koćom. Ukupni svjetski ulov ove vrste u 2011. godini iznosio je 26 701 t, a u ukupnim ulovima najviše je zastupljen Tunis u Mediteranu. U radu su korišteni podaci istraživanja provedenih u Jadranu u sklopu programa EU MEDITS u razdoblju od 1996. do 2008. godine. Uzorkovanja su provedena na svim koćarskim područjima Jadrana (GSA 17 i GSA18) korištenjem eksperimentalne pridnene povlačne mreže GOC 73, posebno konstruirane za ovaj tip istraživanja. Srednje vrijednosti indeksa biomase i indeksa brojnosti sipe (N/km2 i kg/km2), koji su dobiveni korištenjem “swept area” metode, izračunati su po godinama, po dubinskim stratumima kao i za cijelo razdoblje istraživanja. Srednja vrijednost indeksa biomase i brojnosti ove vrste u Jadranu iznosila je 0,90 kg/km2 i 11,42 N/km2. Analiza raspodjele po dubinama pokazala je da vrsta preferira plitka područja te su srednje vrijednosti oba indeksa bile najviše u dubinskom stratumu 10 do 50 m. Ukupno je analizirano 1069 primjeraka sipe, od toga 500 mužjaka, 352 ženke i 217 jedinki kojima pol nije bilo moguće odrediti. Omjer mužjaka i ženki bio je 1,42, odnosno u uzorcima su dominirali mužjaci što je najvjerojatnije posljedica masovnog pomora ženki nakon razmnožavanja. Raspon dužina plašta lovljenih primjeraka kretao se od 30 do 215 mm, a njihova srednja dužina iznosila je 81,23 mm (st.dev.=33,04). Prosječne godišnje vrijednosti indeksa biomase i brojnosti pokazuju značajne međugodišnje oscilacije što je uobičajeno za kratkoživuće vrste, poput sipe, koje izrazito ovise o uvjetima okoliša. Međutim, kod sipe se uočava i slabi negativni trend indeksa biomase u razdoblju 1996.-2008. godina a takve promjene u populaciji mogu biti posljedica prevelikog ribolovnog napora kojemu je vrsta izložena, posebice uzme li se u obzir i sinergijski učinak većeg broja ribolovnih alata kojima se ova vrsta izlovljava. Stoga je neophodno provoditi monitoring uzimajući u obzir što veći broj relevantnih parametara kao i sve dionike u ribolovu ove vrste radi predlaganja i provođenja mjera kojima će se osigurati dugoročno održivo korištenje ovog važnog ribolovnog resursa u Jadranskom moru

Projekti međunarodne saradnje u istraživanju Jadranskog mora

Prvi pisani dokumenti o naučnom istraživanju mora se pojavljuju u 16. vijeku i uglavnom se bave morskom dinamikom. Do 1950-ih godina, istraživanja su imala morfološke i sistematske karakteristike i bila su zasnovana na opisu i katalogizaciji vrsta. Moderna istraživanja sa širim implikacijama počinju u drugoj polovini 20. vijeka, nakon Drugog svjetskog rata, sa raznim ribolovnim ekspedicijama baziranim na istraživanju distribucije, biologije, ekologije vrsta, stanje pridnenih zajednica i mogućnosti za njihovu komercijalnu ali održivu eksploataciju. Prva ribarstveno-biološka ekspedicija u Jadranu je bila "HVAR" ekspedicija, organizovana 1948-1949 godine od strane Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu. Istraživanje je obuhvatilo većinu otvorenog Jadrana, a glavni cilj ekspedicije je bio da se stekne uvid u kvalitativni i kvantitativni sastav pridnenih zajednica na Jadranu, kao i procjena potencijala za komercijalno iskorištavanje takvih izvora. Od 2001. do 2007. istraživanja pridnenih zajednica su provedena u okviru projekta FAO ADRIAMED. Uz MEDITS program (Međunarodno straživanje pridnenih resursa Mediterana), Europska unija pokrenula je 1994 sveobuhvatno istraživanje pridnenih zajednica Mediterana i Jadrana na kontinentalnom šelfu i kontinentalnom slazu

Influence of ecological traits on spatio-temporal dynamics of an elasmobranch community in a heavily exploited basin

Elasmobranchs, which include sharks and batoids, play critical roles in maintaining the integrity and stability of marine food webs. However, these cartilaginous fish are among the most threatened vertebrate lineages due to their widespread depletion. Consequently, understanding dynamics and predicting changes of elasmobranch communities are major research topics in conservation ecology. Here, we leverage long-term catch data from a standardized bottom trawl survey conducted from 1996 to 2019, to evaluate the spatio-temporal dynamics of the elasmobranch community in the heavily exploited Adriatic Sea, where these fish have historically been depleted. We use joint species distribution modeling to quantify the responses of the species to environmental variation while also including important traits such as species age at first maturity, reproductive mode, trophic level, and phylogenetic information. We present spatio-temporal changes in the species community and associated modification of the trait composition, highlighting strong spatial and depth-mediated patterning. We observed an overall increase in the abundance of the dominant elasmobranch species, except for spurdog, which has shown a continued decline. However, our results showed that the present community displays lower age at first maturity and a smaller fraction of viviparous species compared to the earlier observed community due to changes in species' relative abundance. The selected traits contributed considerably to explaining community patterns, suggesting that the integration of trait-based approaches in elasmobranch community analyses can aid efforts to conserve this important lineage of fish

Rasprostranjenost crnog muzgavca (eledone moschata lamarck, 1798) (cephalopoda: octopoda) u jugoistočnom Jadranu

Procijenjene su sezonske varijacije u distribuciji i indeksima brojnosti i biomase crnog muzgavca na Crnogorskom primorju. Najveće vrijednosti zabilježene su u jesen (indeks brojnosti, 405.6 N/km2) i zimu (indeks biomase, 26.0 kg/km2) na dubinama manjim od 50 m, dok su na dubinama od 50 do 100 m za oba maksimumi bili u ljetnom periodu (126.0 N/km2 odnosno 20.3 kg/km2). Crni muzgavac nije nađen na dubinama većim od 100 m. Najveću gustoću naseljenosti pokazao je na području između Budve i Ulcinja na kojima prevladavaju dubine manje od 200 m. Postoje indikacije ograničenih sezonskih migracija, koje mogu biti uzrokovane povećanim dotokom slatke vode Bojanom u jesen i zimu

Estabilidad de las relaciones entre las agrupaciones de peces demersales y los factores ambientales-actividad pesquera a gran escala espacio-temporal en el norte del mar Mediterráneo

Trawling pressure and environmental changes may affect the composition of fish assemblages. Our knowledge on large spatio-temporal patterns of demersal fish composition remains incomplete for the Mediterranean Sea. We investigated (1) the spatio-temporal stability of demersal assemblages, (2) the relationships between these assemblages and potential structuring factors (trawling pressure and environmental conditions) in order to assess the dynamic of the assemblage structure at the scale of the northern Mediterranean Sea. We analysed a dataset of 18062 hauls from 10 to 800 m depth performed annually during the last two decades across 17 Geographical Sub-Areas (GSAs) (MEDITS program). A multi-table analysis (STATICO-CoA) evidenced a strong inter-GSAs stability in the organization of assemblages, with specificities for some GSAs. The most stable structuring factors were linked to combined gradients of chlorophyll a, phytoplancton carbon biomass and temperature, inversely correlated with depth, salinity and nutrient gradients (axis 1 of the STATICO-CoA compromise, 93.74% of the total variability). A common pattern linking the distribution of species to these environmental gradients was evidenced for most of the 17 GSAs. Estimate of trawling pressure showed a minor role in the organization of the assemblages for the spatial scale and years investigated (axis 2, 4.67%).La presión pesquera y los cambios ambientales pueden afectar a la composición de las agrupaciones de peces. En el Mediterráneo, nuestro conocimiento a gran escala sobre los patrones espacio-temporales de la composición de especies de peces demersales sigue siendo incompleto. Investigamos (1) la estabilidad espacio-temporal de las agrupaciones demersales (2) las relaciones entre dichas agrupaciones y los posibles factores estructurantes (presión pesquera de arrastre y condiciones ambientales) para evaluar la dinámica de la estructura de las agrupaciones en el norte del mar Mediterráneo. Analizamos un conjunto de 18062 lances entre 10 y 800 m. de profundidad realizados anualmente, durante las últimas dos décadas, en 17 sub-áreas geográficas (GSAs) (Proyecto MEDITS). El análisis multi-tablas (STATICO-CoA) evidenció una fuerte estabilidad inter-GSAs en la organización de agrupaciones, con especificidades para algunas GSAs. Los factores estructurantes más estables se relacionaron con los gradientes combinados de clorofila a, fitoplancton, carbono y temperatura, correlacionados inversamente con los gradientes de profundidad, salinidad y nutrientes (eje 1 del STATICO-CoA, 93.74% de la variabilidad total). En la mayoría de las GSAs encontramos un patrón común que vincula la distribución de las especies a estos gradientes ambientales. La estimación de la presión pesquera de arrastre mostró un papel menor en la organización de las agrupaciones para la escala espacial y los años investigados (eje 2, 4.67%)

Improving the conservation of Mediterranean Chondrichthyans : the ELASMOMED DNA barcode reference library

Cartilaginous fish are particularly vulnerable to anthropogenic stressors and environmental change because of their K-selected reproductive strategy. Accurate data from scientific surveys and landings are essential to assess conservation status and to develop robust protection and management plans. Currently available data are often incomplete or incorrect as a result of inaccurate species identifications, due to a high level of morphological stasis, especially among closely related taxa. Moreover, several diagnostic characters clearly visible in adult specimens are less evident in juveniles. Here we present results generated by the ELASMOMED Consortium, a regional network aiming to sample and DNA-barcode the Mediterranean Chondrichthyans with the ultimate goal to provide a comprehensive DNA barcode reference library. This library will support and improve the molecular taxonomy of this group and the effectiveness of management and conservation measures. We successfully barcoded 882 individuals belonging to 42 species (17 sharks, 24 batoids and one chimaera), including four endemic and several threatened ones. Morphological misidentifications were found across most orders, further confirming the need for a comprehensive DNA barcoding library as a valuable tool for the reliable identification of specimens in support of taxonomist who are reviewing current identification keys. Despite low intraspecific variation among their barcode sequences and reduced samples size, five species showed preliminary evidence of phylogeographic structure. Overall, the ELASMOMED initiative further emphasizes the key role accurate DNA barcoding libraries play in establishing reliable diagnostic species specific features in otherwise taxonomically problematic groups for biodiversity management and conservation actions.peer-reviewe

Scientific, technical and economic committee for fisheries – 64th plenary report (PLEN-20-02)

Commission Decision of 25 February 2016 setting up a Scientific, Technical and Economic Committee for Fisheries, C(2016) 1084, OJ C 74, 26.2.2016, p. 4–10. The Commission may consult the group on any matter relating to marine and fisheries biology, fishing gear technology, fisheries economics, fisheries governance, ecosystem effects of fisheries, aquaculture or similar disciplines. The Scientific, Technical and Economic Committee for Fisheries held its 64th plenary as a virtual meeting from 6 to 10 July 2020

Species richness in North Atlantic fish: Process concealed by pattern.

Aim: Previous analyses of marine fish species richness based on presence-absence data have shown changes with latitude and average species size, but little is known about the underlying processes. To elucidate these processes we use metabolic, neutral and descriptive statistical models to analyse how richness responds to maximum species length, fish abundance, temperature, primary production, depth, latitude and longitude, while accounting for differences in species catchability, sampling effort and mesh size. Data: Results from 53,382 bottom trawl hauls representing 50 fish assemblages. Location: The northern Atlantic from Nova Scotia to Guinea. Time period: 1977–2013. Methods: A descriptive generalized additive model was used to identify functional relationships between species richness and potential drivers, after which nonlinear estimation techniques were used to parameterize: (a) a ‘best’ fitting model of species richness built on the functional relationships, (b) an environmental model based on latitude, longitude and depth, and mechanistic models based on (c) metabolic and (d) neutral theory. Results: In the ‘best’ model the number of species observed is a lognormal function of maximum species length. It increases significantly with temperature, primary production, sampling effort, and abundance, and declines with depth and, for small species, with the mesh size in the trawl. The ‘best’ model explains close to 90% of the deviance and the neutral, metabolic and environmental models 89%. In all four models, maximum species length and either temperature or latitude account for more than half of the deviance explained. Main conclusions: The two mechanistic models explain the patterns in demersal fish species richness in the northern Atlantic almost equally well. A better understanding of the underlying drivers is likely to require development of dynamic mechanistic models of richness and size evolution, fit not only to extant distributions, but also to historical environmental conditions and to past speciation and extinction ratesS