Tjelesna neaktivnost je uzrok, a tjelesna aktivnost lijek za glavne javnozdravstvene probleme

Uvod Čvrsti znanstveni dokazi pokazuju da su mnoge bolesti ili prekursori bolesti češći u osoba koje se rijetko ili uopće ne bave tjelesnom aktivnošću nego kod redovito fizički aktivnih osoba. Broj bolesti ili stanja koje potiče tjelesna neaktivnost posljednjih je desetljeća kontinuirano rastao. Tjelesna je aktivnost bila i ostaje neizostavan biološki podražaj nužan za održavanje struktura i funkcija organa i organskih sustava. Većina, ako ne i sve adaptacijske promjene, uzrokovane umjerenom učestalošću i intenzitetom tjelesne aktivnosti, djeluju tako da poboljšavaju zdravlje, unapređujući strukturu i/ ili funkcionalnu sposobnost odgovarajućeg organa. Mnoge adaptacijske promjene također smanjuju rizik od određenih bolesti ili prekursora bolesti, npr. prekomjerne tjelesne mase ili pretilosti. Tjelesna neaktivnost, pak, kao nedostatak biološkog podražaja, ima sasvim suprotne učinke i povećava rizik od čitavog niza bolesti. Tjelesna neaktivnost u narušavanju zdravlja Atrofija mišića, gubitak jakosti i snage. Sarkopenija, gubitak mišićne mase, jakosti i funkcije povezan sa starenjem, dovodi do slabljenja tjelesne funkcije, povećava rizik od padova, ubrzava gubitak koštane mase i time povećava rizik od osteoporoze. Nedostatak tjelesne aktivnosti bitan je čimbenik pojačanja i ubrzanja razvoja sarkopenije. Osteoporoza i osteoporotični prijelomi. Tjelesna neaktivnost može utjecati na rizik od osteoporotičnih prijeloma povećavanjem rizika razvoja osteoporoze i rizika od padova. Osteoartritis. Tjelesna neaktivnost je izravno i neizravno povezana s razvojem i rizikom razvoja osteoartritisa. Križobolja. Između 70 i 85% ljudi tijekom života iskusi simptome boli, mišićne napetosti i ukočenosti križne i lumbalne regije leđa. U osoba s križoboljom tjelesna neaktivnost pogoršava simptome. Prekomjerna težina i pretilost. Povećanjem rizika za nastanak pretilosti, kao i povećanjem negativnih posljedica pretilosti, osobito metaboličkih promjena, tjelesna neaktivnost uvelike utječe na negativan zdravstveni učinak pretilosti. Diabetes mellitus tipa 2. Niz prospektivnih studija dokazao je da tjelesna neaktivnost povećava rizik za razvoj dijabetesa tipa 2 za 20 do 70%. Hipertenzija. Niska razina opće psihofizičkog dobrog stanja ili pripremljenosti (fitnesa) povezana je s oko 50% većim rizikom za razvoj hipertenzije. Metabolički sindrom. Smatra se da osoba ima metabolički sindrom ako se u nje modu dijagnosticirati ili više sljedećih simptoma: visok krvni tlak, povišena razina glukoze u krvi, povišena razina triglicerida u plazmi, nizak kolesterol HDL, povećan opseg struka. Važnost tjelesne neaktivnosti u patofiziologiji metaboličkog sindroma proizlazi iz središnje uloge skeletnih mišića u metabolizmu ugljikohidrata i masti. Koronarna bolest srca. Rizik od koronarne bolesti srca je 30 do 50% veći u tjelesno neaktivnih nego u barem umjereno aktivnih osoba. Cerebrovaskularna bolest (moždani udar). Brojne studije ukazuju na ulogu tjelesne neaktivnosti kao rizičnog faktora moždanog udara. Periferna vaskularna bolest. Tjelesna neaktivnost važan je čimbenik za razvoj ateroskleroze, čime utječe i na razvoj periferne vaskularne bolesti. Rak. Pokazatelji o povezanosti tjelesne neaktivnosti sa 30 do 40% većim rizikom od nastanka karcinoma debelog crijeva vrlo su čvrsti. Nešto manje dosljedni, no ipak dovoljni dokazi pokazuju da tjelesna neaktivnost u pred- i postmenopauzalnih žena povećava rizik od raka dojke za 20 do 30%. Postoje i donekle ograničeni pokazatelji o povezanosti tjelesne neaktivnosti i povećanog rizika za nastanak raka endometrija i prostate. Ukupna smrtnost. Desecima znanstvenih istraživanja utvrđeno je da tjelesna neaktivnost povećava rizik ukupne smrtnosti populacije, s najvećim udjelom smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti. Tjelesna aktivnost kao protulijek za negativne posljedice tjelesne neaktivnosti Spektar tjelesnih aktivnosti koje pozitivno utječu na zdravlje kreće se od općenitih, individualnih aktivnosti u svrhu poboljšanja zdravlja do vrlo specijaliziranih, specifičnih, stručno planiranih i nadziranih medicinskih programa vježbanja. Mišićna masa, jakost i snaga, sarkopenija. Tjelesna aktivnost koja održava i povećava mišićnu masu i jakost ključna je komponenta za poboljšanje zdravlja, osobito u starijoj populaciji. Koštana masa, osteoporoza i rizik od fraktura. Zbog povećanja ili održavanja koštane mase i čvrstoće te smanjenja rizika od padova, tjelesna aktivnost predstavlja važan čimbenik u prevenciji osteoporoze i osteoporotičnih prijeloma. Zglobovi i artritis. Svojim utjecajem na zglobnu hrskavicu i okolne strukture, osobito mišiće, tjelesna aktivnost povoljno utječe na sam zglob. Križobolja. Rezultati kontroliranih studija pokazuju da redovita umjerena tjelovježba može spriječiti nastanak križobolje. Vratobolja. Istraživanja pokazuju da tjelovježba koja uključuje jačanje vratnih mišića učinkovito ublažuje tegobe uzrokovane kroničnim bolovima vrata. Prekomjerna težina i pretilost. Povećanjem potrošnje energije, a time i održanjem energetske ravnoteže, tjelesna aktivnost igra važnu ulogu u prevenciji pretilosti. Dijabetes tipa 2. Porast tjelesne aktivnosti smanjuje rizik za nastanak dijabetesa tipa 2. Izgleda da je taj učinak povezan s količinom aktivnosti. Hipertenzija. Pojačana tjelesna aktivnost ima znatne zdravstveno pozitivne učinke vezane uz povišen krvni tlak i njegove posljedice. Metabolički sindrom. Vježbe aerobnog tipa učinkovite su u ublažavanju i otklanjanju različitih komponenata metaboličkog sindroma u pretile djece i odraslih. Koronarna bolest srca. Trenutno vrijedi preporuka o bavljenju aerobnim oblicima tjelovježbe umjerenog intenziteta barem 30 minuta većinu dana u tjednu. Preporuka je dijelom donesena na temelju saznanja o učinkovitosti tjelesne aktivnosti u prevenciji koronarne bolesti srca. Kronično zatajenje srca (insuficijencija). Tjelovježba se preporuča kao dio cjelokupne njege pacijenata sa zatajenjem srca. Cerebrovaskularna bolest (moždani udar). Tjelesna aktivnost učinkovita je mjera u prevenciji moždanog udara. Periferna arterijska bolest (Claudicatio intermittens). Tjelovježba, pogotovo nadgledano pješačenje, vrlo je učinkovita u liječenju i sekundarnoj prevenciji ove bolesti. Duljina ho-danja bez nastupa bolova prosječno se produžava za 150%. Rak. Trenutačno nije poznato u kojoj bi točno mjeri tjelesna aktivnost mogla umanjiti rizik od određenih vrsta zloćudnih bolesti, kao ni koja bi “doza” tjelesne aktivnosti za to bila odgovarajuća. Najrazboritija je preporuka o redovitoj tjelesnoj aktivnosti umjerenog intenziteta nekoliko puta tjedno, svaki put u trajanju od najmanje pola sata. Slabljenje kognitivnih sposobnosti povezano sa starenjem. Tjelovježba se može smatrati i oblikom “gimnastike za mozak”, oso-bito ako je raznovrsna te ako zahtijeva i razvija motoričke vještine. Zaključna poruka Trenutna znanstvena saznanja uvjerljivo pokazuju da tjelesna neaktivnost, koja je u različitom stupnju prisutna u najvećem dijelu populacije većine svjetskih zemalja, predstavlja ozbiljnu opasnost za zdravlje, funkcionalnu sposobnost i kvalitetu života. Taj se negativan utjecaj pojačava neodgovarajućom prehranom i drugim faktorima povezanima s prevladavajućim načinom (sedentarnim) života u industrijaliziranim zemljama, a sve više i u zemljama u tranziciji, ali i u zemljama u razvoju. Iako pravi lijek za negativne učinke tjelesne neaktivnosti (antidot), tjelesna aktivnost još uvijek, nažalost, uvelike pripada privatnoj, individualnoj sferi. Ipak, na društvu je i državi odgovornost da pruži prave informacije o važnosti redovite tjelovježbe te da osigura uvjete i proširi mogućnosti za sigurno bavljenje raznim tjelesnim aktivnostima

Tjelesna aktivnost i prevencija kardiovaskularnih bolesti u europi: nova saznanja

This paper summarizes the evidence on the relationship between physical activity (PA) and cardiovascular disease (CVD) that has been published mainly during the past 10 years. The primary focus is on aspects related to the primary prevention of the clinical events of coronary heart disease and stroke. The material was collected by conducting a search of the Medline, Embase and Cochrane electronic databases to identify systematic reviews and meta-analyses having been published on the relationship between PA and CVD since 2002. The terms used for the exposure were physical activity or exercise, and for the outcome the following terms: cardiovascular disease, coronary heart disease, coronary artery disease, coronary disease, myocardial infarction, stroke, peripheral vascular disease or peripheral arterial disease. In addition, committee reports on the topic were identified through scientific meetings and by personal communication. A large majority of the studies included in the reviews were prospective cohort studies of at-risk populations. The quantity and quality of scientific data on the cardiovascular and other health-related effects of physical activity has increased greatly during the past decade. The evidence now shows convincingly that insufficient physical activity is one of the key causal risk factors of CVD, particularly of the most prevalent of them, CHD and stroke. The effects of insufficient physical activity are mediated partly through the traditional major risk factors, and partly they are independent. This rather recently shown fact emphasizes the essential, irreplaceable role of PA for cardiovascular health. Strong epidemiological evidence indicates that a major part of the preventive effect of PA can be attained by activity that is applicable on a large scale in all European populations: moderate-intensity endurance or aerobic activity such as brisk walking on several days during the week, in total approximately 150 minutes per week. Higher, still attainable amounts of moderate-intensity PA would further increase the CV and other health benefits, particularly because PA in all domains, during leisure time, in domestic chores, in transport, and in occupational work has been shown to be effective. Prevention of CVD through increased PA brings also several other health benefits by decreasing substantially the risk of several of the most common chronic diseases and by improving and maintaining physical, mental, and cognitive functions. PA also decreases, even totally counterbalances in overweight persons the risk of CVD, as well as several other health hazards of being overweight and obese. It is clear that sufficient physical activity is an essential factor in attaining and maintaining health and functional capacity at all ages, and without sufficient physical activity all attempts to improve the health of the Europeans remain deficient.Članak sažima dokaze o odnosu između tjelesne aktivnosti i kardiovaskularnih bolesti objavljene pretežno tijekom posljednjih 10 godina. Žarište je stavljeno na aspekte povezane s primarnom prevencijom kliničkih pojava koronarne bolesti srca i moždanog udara. Materijal je prikupljen pretraživanjem elektroničkih baza podataka Medline, Embase i Cochrane s ciljem pronalaženja sustavnih preglednih članaka i meta-analiza objavljenih na ovu temu u razdoblju od 2002. godine. Ključne riječi za pretraživanje bile su: tjelesna aktivnost (physical activity) ili tjelovježba (exercise), odnosno, za bolesti: kardiovaskularna bolest (cardiovascular disease), koronarna bolest srca (coronary heart disease), koronarna arterijska bolest (coronary artery disease), koronarna bolest (coronary disease), infarkt miokarda (myocardial infarction), moždani udar (stroke), periferna vaskularna bolest (peripheral vascular disease) ili periferna arterijska bolest (peripheral arterial disease). Nadalje, odborska izvješća na ovu temu pribavljena su preko znanstvenih skupova i osobnom komunikacijom. Velika većina istraživanja obuhvaćenih preglednim člancima bila su prospektivna kohortna istraživanja populacija pod rizikom. Kvantiteta i kvaliteta znanstvenih podataka o kardiovaskularnim i ostalim zdravstvenim učincima tjelesne aktivnosti značajno su porasle tijekom prošlog desetljeća. Dokazi danas uvjerljivo pokazuju da je nedovoljna tjelesna aktivnost jedan od ključnih uzročnih rizičnih čimbenika kardiovaskularnih bolesti, a posebice najučestalijih među njima – koronarne bolesti srca i moždanog udara. Učinci nedovoljne tjelesne aktivnosti dijelom su posredovani tradicionalnim velikim rizičnim čimbenicima (poput visokog arterijskog krvnog tlaka ili koncentracije masnoća u krvi), a dijelom su i neovisni. Ova relativno recentno utvrđena činjenica naglašava esencijalnu, nezamjenjivu ulogu tjelesne aktivnosti u očuvanju kardiovaskularnog zdravlja. Čvrsti epidemiološki dokazi ukazuju na to da se veći dio preventivnog učinka tjelesne aktivnosti može postići aktivnošću koja je u velikoj mjeri primjenjiva kod svih europskih populacija – to je aerobna aktivnost ili aktivnost izdržljivosti umjerenog intenziteta, poput žustrog hodanja tijekom nekoliko dana u tjednu, u ukupnom trajanju od približno 150 minuta tjedno. Veće, ali još uvijek ostvarive količine tjelesne aktivnosti umjerenog intenziteta još bi više povećale pozitivan kardiovaskularni, a i općeniti zdravstveni učinak, posebno stoga što se tjelesna aktivnost u svim domenama (u slobodnom vremenu, u kućanstvu, u svrhu prijevoza te na radnom mjestu) pokazala učinkovitom. Prevencija kardiovaskularnih bolesti pojačanom tjelesnom aktivnošću pruža i dodatne zdravstvene blagodati značajnim smanjenjem rizika od nekoliko najčešćih kroničnih bolesti, kao i unaprjeđenjem i održavanjem tjelesnih, mentalnih i kognitivnih funkcija. Tjelesna aktivnost također smanjuje, pa čak i u potpunosti predstavlja protutežu riziku od kardiovaskularnih bolesti kod osoba s prekomjernom tjelesnom masom, a jednako djeluje i na više ostalih zdravstvenih rizika prekomjerne tjelesne mase i pretilosti. Jasno je da je zadovoljavajuća razina tjelesne aktivnosti esencijalni čimbenik postizanja i održavanja zdravlja i funkcionalnog kapaciteta u svakoj dobi, te da će bez zadovoljavajuće razine tjelesne aktivnosti svi pokušaji unaprjeđenja zdravlja Europljana ostati neuspješni

Tjelesna neaktivnost je uzrok, a tjelesna aktivnost lijek za glavne javnozdravstvene probleme

Uvod Čvrsti znanstveni dokazi pokazuju da su mnoge bolesti ili prekursori bolesti češći u osoba koje se rijetko ili uopće ne bave tjelesnom aktivnošću nego kod redovito fizički aktivnih osoba. Broj bolesti ili stanja koje potiče tjelesna neaktivnost posljednjih je desetljeća kontinuirano rastao. Tjelesna je aktivnost bila i ostaje neizostavan biološki podražaj nužan za održavanje struktura i funkcija organa i organskih sustava. Većina, ako ne i sve adaptacijske promjene, uzrokovane umjerenom učestalošću i intenzitetom tjelesne aktivnosti, djeluju tako da poboljšavaju zdravlje, unapređujući strukturu i/ ili funkcionalnu sposobnost odgovarajućeg organa. Mnoge adaptacijske promjene također smanjuju rizik od određenih bolesti ili prekursora bolesti, npr. prekomjerne tjelesne mase ili pretilosti. Tjelesna neaktivnost, pak, kao nedostatak biološkog podražaja, ima sasvim suprotne učinke i povećava rizik od čitavog niza bolesti. Tjelesna neaktivnost u narušavanju zdravlja Atrofija mišića, gubitak jakosti i snage. Sarkopenija, gubitak mišićne mase, jakosti i funkcije povezan sa starenjem, dovodi do slabljenja tjelesne funkcije, povećava rizik od padova, ubrzava gubitak koštane mase i time povećava rizik od osteoporoze. Nedostatak tjelesne aktivnosti bitan je čimbenik pojačanja i ubrzanja razvoja sarkopenije. Osteoporoza i osteoporotični prijelomi. Tjelesna neaktivnost može utjecati na rizik od osteoporotičnih prijeloma povećavanjem rizika razvoja osteoporoze i rizika od padova. Osteoartritis. Tjelesna neaktivnost je izravno i neizravno povezana s razvojem i rizikom razvoja osteoartritisa. Križobolja. Između 70 i 85% ljudi tijekom života iskusi simptome boli, mišićne napetosti i ukočenosti križne i lumbalne regije leđa. U osoba s križoboljom tjelesna neaktivnost pogoršava simptome. Prekomjerna težina i pretilost. Povećanjem rizika za nastanak pretilosti, kao i povećanjem negativnih posljedica pretilosti, osobito metaboličkih promjena, tjelesna neaktivnost uvelike utječe na negativan zdravstveni učinak pretilosti. Diabetes mellitus tipa 2. Niz prospektivnih studija dokazao je da tjelesna neaktivnost povećava rizik za razvoj dijabetesa tipa 2 za 20 do 70%. Hipertenzija. Niska razina opće psihofizičkog dobrog stanja ili pripremljenosti (fitnesa) povezana je s oko 50% većim rizikom za razvoj hipertenzije. Metabolički sindrom. Smatra se da osoba ima metabolički sindrom ako se u nje modu dijagnosticirati ili više sljedećih simptoma: visok krvni tlak, povišena razina glukoze u krvi, povišena razina triglicerida u plazmi, nizak kolesterol HDL, povećan opseg struka. Važnost tjelesne neaktivnosti u patofiziologiji metaboličkog sindroma proizlazi iz središnje uloge skeletnih mišića u metabolizmu ugljikohidrata i masti. Koronarna bolest srca. Rizik od koronarne bolesti srca je 30 do 50% veći u tjelesno neaktivnih nego u barem umjereno aktivnih osoba. Cerebrovaskularna bolest (moždani udar). Brojne studije ukazuju na ulogu tjelesne neaktivnosti kao rizičnog faktora moždanog udara. Periferna vaskularna bolest. Tjelesna neaktivnost važan je čimbenik za razvoj ateroskleroze, čime utječe i na razvoj periferne vaskularne bolesti. Rak. Pokazatelji o povezanosti tjelesne neaktivnosti sa 30 do 40% većim rizikom od nastanka karcinoma debelog crijeva vrlo su čvrsti. Nešto manje dosljedni, no ipak dovoljni dokazi pokazuju da tjelesna neaktivnost u pred- i postmenopauzalnih žena povećava rizik od raka dojke za 20 do 30%. Postoje i donekle ograničeni pokazatelji o povezanosti tjelesne neaktivnosti i povećanog rizika za nastanak raka endometrija i prostate. Ukupna smrtnost. Desecima znanstvenih istraživanja utvrđeno je da tjelesna neaktivnost povećava rizik ukupne smrtnosti populacije, s najvećim udjelom smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti. Tjelesna aktivnost kao protulijek za negativne posljedice tjelesne neaktivnosti Spektar tjelesnih aktivnosti koje pozitivno utječu na zdravlje kreće se od općenitih, individualnih aktivnosti u svrhu poboljšanja zdravlja do vrlo specijaliziranih, specifičnih, stručno planiranih i nadziranih medicinskih programa vježbanja. Mišićna masa, jakost i snaga, sarkopenija. Tjelesna aktivnost koja održava i povećava mišićnu masu i jakost ključna je komponenta za poboljšanje zdravlja, osobito u starijoj populaciji. Koštana masa, osteoporoza i rizik od fraktura. Zbog povećanja ili održavanja koštane mase i čvrstoće te smanjenja rizika od padova, tjelesna aktivnost predstavlja važan čimbenik u prevenciji osteoporoze i osteoporotičnih prijeloma. Zglobovi i artritis. Svojim utjecajem na zglobnu hrskavicu i okolne strukture, osobito mišiće, tjelesna aktivnost povoljno utječe na sam zglob. Križobolja. Rezultati kontroliranih studija pokazuju da redovita umjerena tjelovježba može spriječiti nastanak križobolje. Vratobolja. Istraživanja pokazuju da tjelovježba koja uključuje jačanje vratnih mišića učinkovito ublažuje tegobe uzrokovane kroničnim bolovima vrata. Prekomjerna težina i pretilost. Povećanjem potrošnje energije, a time i održanjem energetske ravnoteže, tjelesna aktivnost igra važnu ulogu u prevenciji pretilosti. Dijabetes tipa 2. Porast tjelesne aktivnosti smanjuje rizik za nastanak dijabetesa tipa 2. Izgleda da je taj učinak povezan s količinom aktivnosti. Hipertenzija. Pojačana tjelesna aktivnost ima znatne zdravstveno pozitivne učinke vezane uz povišen krvni tlak i njegove posljedice. Metabolički sindrom. Vježbe aerobnog tipa učinkovite su u ublažavanju i otklanjanju različitih komponenata metaboličkog sindroma u pretile djece i odraslih. Koronarna bolest srca. Trenutno vrijedi preporuka o bavljenju aerobnim oblicima tjelovježbe umjerenog intenziteta barem 30 minuta većinu dana u tjednu. Preporuka je dijelom donesena na temelju saznanja o učinkovitosti tjelesne aktivnosti u prevenciji koronarne bolesti srca. Kronično zatajenje srca (insuficijencija). Tjelovježba se preporuča kao dio cjelokupne njege pacijenata sa zatajenjem srca. Cerebrovaskularna bolest (moždani udar). Tjelesna aktivnost učinkovita je mjera u prevenciji moždanog udara. Periferna arterijska bolest (Claudicatio intermittens). Tjelovježba, pogotovo nadgledano pješačenje, vrlo je učinkovita u liječenju i sekundarnoj prevenciji ove bolesti. Duljina ho-danja bez nastupa bolova prosječno se produžava za 150%. Rak. Trenutačno nije poznato u kojoj bi točno mjeri tjelesna aktivnost mogla umanjiti rizik od određenih vrsta zloćudnih bolesti, kao ni koja bi “doza” tjelesne aktivnosti za to bila odgovarajuća. Najrazboritija je preporuka o redovitoj tjelesnoj aktivnosti umjerenog intenziteta nekoliko puta tjedno, svaki put u trajanju od najmanje pola sata. Slabljenje kognitivnih sposobnosti povezano sa starenjem. Tjelovježba se može smatrati i oblikom “gimnastike za mozak”, oso-bito ako je raznovrsna te ako zahtijeva i razvija motoričke vještine. Zaključna poruka Trenutna znanstvena saznanja uvjerljivo pokazuju da tjelesna neaktivnost, koja je u različitom stupnju prisutna u najvećem dijelu populacije većine svjetskih zemalja, predstavlja ozbiljnu opasnost za zdravlje, funkcionalnu sposobnost i kvalitetu života. Taj se negativan utjecaj pojačava neodgovarajućom prehranom i drugim faktorima povezanima s prevladavajućim načinom (sedentarnim) života u industrijaliziranim zemljama, a sve više i u zemljama u tranziciji, ali i u zemljama u razvoju. Iako pravi lijek za negativne učinke tjelesne neaktivnosti (antidot), tjelesna aktivnost još uvijek, nažalost, uvelike pripada privatnoj, individualnoj sferi. Ipak, na društvu je i državi odgovornost da pruži prave informacije o važnosti redovite tjelovježbe te da osigura uvjete i proširi mogućnosti za sigurno bavljenje raznim tjelesnim aktivnostima

Päätoimiset valmentajat urheiluseuroissa 2011

Tämän tutkimuksen aiheena oli päätoimisten valmentajien työ suomalaisissa urheiluseuroissa. Tutkittavia aiheita olivat esimerkiksi päätoimisten valmentajien osuus seuravalmentajien kokonaismäärästä, päätoimisten valmentajien palkkaus, koulutustaustat, kohderyhmät ja valtion tuen käyttö päätoimisten valmentajien palkkaamiseen. Tutkimuksen tarkoituksena oli syventää tietämystä päätoimisten valmentajien työhön liittyvistä aiheista ja yhdistää aikaisempien tutkimusten tuloksia. Tutkimus tehtiin kvantitatiivista tutkimusmenetelmää käyttäen. Tutkimuksen kyselyyn vastasi 87 urheiluseuraa 31:stä Suomen kärkilajista, joissa oli yhteensä 2211 valmentajaa, joista 82 olivat päätoimisia. Vastanneet seurat olivat lajiliittojen ilmoittamia oman lajin kymmeneen kärkiseuraan kuuluvia seuroja. Lajiliitot käyttivät kärkiseurojen valinnassa pääkriteerinä kilpaurheilumenestystä aikuistasolla, mutta myös juniorimäärät ja valmennuksen laatu olivat vaikuttavia tekijöitä. Työn tärkeimpiä tuloksia olivat päätoimisten valmentajien määrän kasvu ja seurojen oma arvio vielä nopeammasta kasvusta vuoteen 2015 mennessä, valmentamisen miesvaltaisuus ja valtion tuen käytännön hyöty. Suomalaiseen urheiluun virtaavan rahamäärän merkittävä kasvu on madaltanut seurojen kynnystä palkata lisää päätoimisia valmentajia. Palkkauskynnyksen madaltuessa päätoimisten valmentajien valmentajakoulutustasot ovat laskeneet, mutta kuukausiansiot ovat pysyneet suurin piirtein ennallaan. Päätoiminen valmentaminen kohdistuu pääosin aikuisiin, vaikka valtion tuki on lisännyt päätoimisten valmentajien määrää lasten- ja nuorten valmennuksessa.This thesis is a research about full-time coaches in Finnish sports clubs. The aim was to get current and accurate information for example of full-time coaches' amount of the coaches in general, employment relationships and tar-get groups, and combine results of the earlier researches concerning the sub-ject. The research was made using the quantitative method. Total amount of 87 sports clubs from 31 different sports answered the inquiry. In those 87 sports clubs were altogether 2211 coaches and 82 of them were full-time coaches. The inquiry was sent to top ten clubs of each sports. The federation of each sport made the decision of which clubs belonged to top ten using for example quality of coaching and clubs success as criterions. The important results were the increased amount of full-time coaches and even faster estimated increase of full-time coaches by the year 2015. The fact that majority of full-time coaches are men was also an important result as well as the actual use of governments support in hiring full-time coaches. The remarkable increase of money in Finnish sports allows sports clubs to hire coaches as full-time employees which leads to decreased educational level among coaches, but the salaries remain roughly the same. The governments support has increased the amount of full-time coaches among children and young athletes, but still full-time coaches usually have adult athletes as a target group in Finnish sports clubs

Fatal toxicity index of medicinal drugs based on a comprehensive toxicology database

The fatal toxicity index (FTI) is the absolute number of fatal poisonings caused by a particular drug divided by its consumption figure. Consequently, it is a useful measure in evaluating toxicity of the drug and its relevance in fatal poisonings. In this study, we assessed the FTI of medicinal drugs in 3 years (2005, 2009, and 2013) in Finland. As the measure of drug consumption, we used the number of defined daily doses (DDD) per population in each year. There were 70 medicinal drugs in Finland for which the mean FTI expressed as the number of deaths per million DDD over the three study years was higher or equal to 0.1. The Anatomical Therapeutic Chemical (ATC) classification system was used for the classification of the active ingredients of medicinal drugs according to the organ or system which they act on. Of these 70 drugs, 55 drugs (78.6 %) acted on the nervous system (denoted by ATC code N), 11 (15.7 %) on the cardiovascular system (C), three (4.3 %) on the alimentary tract and metabolism (A), and one (1.4 %) on the musculoskeletal system (M). The nervous system drugs consisted of 20 psycholeptics, (ATC code N05), 20 psychoanaleptics (N06), eight analgesics (N02), six antiepileptics (N03), and one other nervous system drug (N07). The highest individual FTIs were associated with the opioids methadone, dextropropoxyphene, oxycodone, tramadol, and morphine; the antipsychotics levomepromazine and chlorprothixene; and the antidepressants doxepin, amitriptyline, trimipramine, and bupropion. Buprenorphine was not included in the study, because most of the fatal buprenorphine poisonings were due to smuggled tablets. A clearly increasing trend in FTI was observed with pregabalin and possibly with bupropion, both drugs emerging as abused substances.Peer reviewe

Acute Cardiovascular Complications Due to Physical Exercise in Male Teenagers

Five sudden cardiac deaths in male adolescents (age 14–18 years) were detected in a 5-year period in Croatia. Two of them had been engaged in physical exercise at school, one as a professional soccer player, one in recreational swimming, and the fifth had just finished secondary school and was working at the site. All of them were autopsied and in three congenital cardiovascular diseases was found. Two had hypoplastic coronary arteries. The third had hypertrophic cardiomyopathy with interventricular wall of 40 mm. The fourth had normal heart findings including coronaries, but had bilateral pneumonia with a possible altitude (non-cardiogenic) pulmonary edema. The fifth had a chronic myopericarditis with an aneurysm of the left ventricle. All of them had not reported definite symptoms at exertion. According to this data, the death rate in adolescent males in Croatia during or after recreational physical exercise was 1/100,000 per year or 5/500,000 in five years. Thorough preparticipation medical examination including indicated laboratory tests and avoidance of heavy exertion at the time of respiratory infection might have helped to avoid some of the lethal events

More Collaboration - More Power in Combating Ill Health

This symposium highlighted the position of physical activity as one of the most important factors causally related to common non-communicable diseases (NCDs), and discussed the need for including physical activity in comprehensive prevention strategies and policies to combat the major NCDs. Lifestyle factors such as smoking, physical inactivity, and obesity are all major risk factors for ischemic heart disease, cerebrovascular disease, and several cancers, and physical inactivity globally ranks as the fourth leading risk factor for mortality. Despite the solid evidence that physical activity is related to several NCDs, stronger advocacy actions are required because physical activity is not viewed as a national priority in most countries. Much progress has been made on physical activity surveillance as well as the development of national policies, action plans and physical activity guidelines. However, in most countries there is a need for more workforce development across all sectors and robust evaluation of actions to build the evidence base on program effectiveness

Fitness and Adiposity as Predictors of Functional Limitation in Adults

Background: This study examined the associations of body mass index (BMI), waist circumference (WC), and cardiorespiratory fitness (CRF) with incident functional limitation (IFL) in adults. Methods: Patients (n = 2400), 30+ years [mean age, 45.2 (SD, 8.3); 12% women], completed a baseline health examination during 1979 to 1995. CRF was quantified by age- and sex-specific thirds for maximal treadmill exercise test duration. Adiposity was assessed by BMI and WC (grouped for analysis according to clinical guidelines). Incident IFL was identified from mail-back surveys during 1995, 1999, and 2004. Results: After adjusting for potential confounders and either BMI or WC, CRF was inversely related to IFL (P trend \u3c.001). The association between BMI and IFL was significant after adjusting for all confounders (P trend = .002), but not after additional adjustment for CRF (P trend = .23). After controlling for all confounders and CRF, high WC was associated with greater odds of IFL in those aged 30 to 49; normal WC was associated with greater odds of IFL in those aged 50+. Conclusions: CRF was a significant predictor of IFL in middle aged and older adults, independent of overall or abdominal adiposity. Clinicians should consider the importance of preserving functional capacity by recommending regular physical activity for normal-weight and overweight individuals