Uvod
Čvrsti znanstveni dokazi pokazuju da su mnoge bolesti ili prekursori bolesti češći u osoba koje se rijetko ili uopće ne bave tjelesnom aktivnošću nego kod redovito fizički aktivnih osoba. Broj bolesti ili stanja koje potiče tjelesna neaktivnost posljednjih je desetljeća kontinuirano rastao.
Tjelesna je aktivnost bila i ostaje neizostavan biološki podražaj nužan za održavanje struktura i funkcija organa i organskih sustava.
Većina, ako ne i sve adaptacijske promjene, uzrokovane umjerenom učestalošću i intenzitetom tjelesne aktivnosti, djeluju tako da poboljšavaju zdravlje, unapređujući strukturu i/ ili funkcionalnu sposobnost odgovarajućeg organa. Mnoge adaptacijske promjene također smanjuju rizik od određenih bolesti ili prekursora bolesti, npr. prekomjerne tjelesne mase ili pretilosti.
Tjelesna neaktivnost, pak, kao nedostatak biološkog podražaja, ima sasvim suprotne učinke i povećava rizik od čitavog niza bolesti.
Tjelesna neaktivnost u narušavanju zdravlja
Atrofija mišića, gubitak jakosti i snage. Sarkopenija, gubitak mišićne mase, jakosti i funkcije povezan sa starenjem, dovodi do slabljenja tjelesne funkcije, povećava rizik od padova, ubrzava gubitak koštane mase i time povećava rizik od osteoporoze. Nedostatak tjelesne aktivnosti bitan je čimbenik pojačanja i ubrzanja razvoja sarkopenije.
Osteoporoza i osteoporotični prijelomi. Tjelesna neaktivnost može utjecati na rizik od osteoporotičnih prijeloma povećavanjem rizika razvoja osteoporoze i rizika od padova.
Osteoartritis. Tjelesna neaktivnost je izravno i neizravno povezana s razvojem i rizikom razvoja osteoartritisa.
Križobolja. Između 70 i 85% ljudi tijekom života iskusi simptome boli, mišićne napetosti i ukočenosti križne i lumbalne regije leđa. U osoba s križoboljom tjelesna neaktivnost pogoršava simptome.
Prekomjerna težina i pretilost. Povećanjem rizika za nastanak pretilosti, kao i povećanjem negativnih posljedica pretilosti, osobito metaboličkih promjena, tjelesna neaktivnost uvelike utječe na negativan zdravstveni učinak pretilosti.
Diabetes mellitus tipa 2. Niz prospektivnih studija dokazao je da tjelesna neaktivnost povećava rizik za razvoj dijabetesa tipa 2 za 20 do 70%.
Hipertenzija. Niska razina opće psihofizičkog dobrog stanja ili pripremljenosti (fitnesa) povezana je s oko 50% većim rizikom za razvoj hipertenzije.
Metabolički sindrom. Smatra se da osoba ima metabolički sindrom ako se u nje modu dijagnosticirati ili više sljedećih simptoma: visok krvni tlak, povišena razina glukoze u krvi, povišena razina triglicerida u plazmi, nizak kolesterol HDL, povećan opseg struka. Važnost tjelesne neaktivnosti u patofiziologiji metaboličkog sindroma proizlazi iz središnje uloge skeletnih mišića u metabolizmu ugljikohidrata i masti.
Koronarna bolest srca. Rizik od koronarne bolesti srca je 30 do 50% veći u tjelesno neaktivnih nego u barem umjereno aktivnih osoba.
Cerebrovaskularna bolest (moždani udar). Brojne studije ukazuju na ulogu tjelesne neaktivnosti kao rizičnog faktora moždanog udara.
Periferna vaskularna bolest. Tjelesna neaktivnost važan je čimbenik za razvoj ateroskleroze, čime utječe i na razvoj periferne vaskularne bolesti.
Rak. Pokazatelji o povezanosti tjelesne neaktivnosti sa 30 do 40% većim rizikom od nastanka karcinoma debelog crijeva vrlo su čvrsti. Nešto manje dosljedni, no ipak dovoljni dokazi pokazuju da tjelesna neaktivnost u pred- i postmenopauzalnih žena povećava rizik od raka dojke za 20 do 30%. Postoje i donekle ograničeni pokazatelji o povezanosti tjelesne neaktivnosti i povećanog rizika za nastanak raka endometrija i prostate.
Ukupna smrtnost. Desecima znanstvenih istraživanja utvrđeno je da tjelesna neaktivnost povećava rizik ukupne smrtnosti populacije, s najvećim udjelom smrtnosti od kardiovaskularnih bolesti.
Tjelesna aktivnost kao protulijek za negativne posljedice tjelesne neaktivnosti
Spektar tjelesnih aktivnosti koje pozitivno utječu na zdravlje kreće se od općenitih, individualnih aktivnosti u svrhu poboljšanja zdravlja do vrlo specijaliziranih, specifičnih, stručno planiranih i nadziranih medicinskih programa vježbanja.
Mišićna masa, jakost i snaga, sarkopenija. Tjelesna aktivnost koja održava i povećava mišićnu masu i jakost ključna je komponenta za poboljšanje zdravlja, osobito u starijoj populaciji.
Koštana masa, osteoporoza i rizik od fraktura. Zbog povećanja ili održavanja koštane mase i čvrstoće te smanjenja rizika od padova, tjelesna aktivnost predstavlja važan čimbenik u prevenciji osteoporoze i osteoporotičnih prijeloma.
Zglobovi i artritis. Svojim utjecajem na zglobnu hrskavicu i okolne strukture, osobito mišiće, tjelesna aktivnost povoljno utječe na sam zglob.
Križobolja. Rezultati kontroliranih studija pokazuju da redovita umjerena tjelovježba može spriječiti nastanak križobolje.
Vratobolja. Istraživanja pokazuju da tjelovježba koja uključuje jačanje vratnih mišića učinkovito ublažuje tegobe uzrokovane kroničnim bolovima vrata.
Prekomjerna težina i pretilost. Povećanjem potrošnje energije, a time i održanjem energetske ravnoteže, tjelesna aktivnost igra važnu ulogu u prevenciji pretilosti.
Dijabetes tipa 2. Porast tjelesne aktivnosti smanjuje rizik za nastanak dijabetesa tipa 2. Izgleda da je taj učinak povezan s količinom aktivnosti.
Hipertenzija. Pojačana tjelesna aktivnost ima znatne zdravstveno pozitivne učinke vezane uz povišen krvni tlak i njegove posljedice.
Metabolički sindrom. Vježbe aerobnog tipa učinkovite su u ublažavanju i otklanjanju različitih komponenata metaboličkog sindroma u pretile djece i odraslih.
Koronarna bolest srca. Trenutno vrijedi preporuka o bavljenju aerobnim oblicima tjelovježbe umjerenog intenziteta barem 30 minuta većinu dana u tjednu. Preporuka je dijelom donesena na temelju saznanja o učinkovitosti tjelesne aktivnosti u prevenciji koronarne bolesti srca.
Kronično zatajenje srca (insuficijencija). Tjelovježba se preporuča kao dio cjelokupne njege pacijenata sa zatajenjem srca.
Cerebrovaskularna bolest (moždani udar). Tjelesna aktivnost učinkovita je mjera u prevenciji moždanog udara.
Periferna arterijska bolest (Claudicatio intermittens). Tjelovježba, pogotovo nadgledano pješačenje, vrlo je učinkovita u liječenju i sekundarnoj prevenciji ove bolesti. Duljina ho-danja bez nastupa bolova prosječno se produžava za 150%.
Rak. Trenutačno nije poznato u kojoj bi točno mjeri tjelesna aktivnost mogla umanjiti rizik od određenih vrsta zloćudnih bolesti, kao ni koja bi “doza” tjelesne aktivnosti za to bila odgovarajuća. Najrazboritija je preporuka o redovitoj tjelesnoj aktivnosti umjerenog intenziteta nekoliko puta tjedno, svaki put u trajanju od najmanje pola sata.
Slabljenje kognitivnih sposobnosti povezano sa starenjem. Tjelovježba se može smatrati i oblikom “gimnastike za mozak”, oso-bito ako je raznovrsna te ako zahtijeva i razvija motoričke vještine.
Zaključna poruka
Trenutna znanstvena saznanja uvjerljivo pokazuju da tjelesna neaktivnost, koja je u različitom stupnju prisutna u najvećem dijelu populacije većine svjetskih zemalja, predstavlja ozbiljnu opasnost za zdravlje, funkcionalnu sposobnost i kvalitetu života.
Taj se negativan utjecaj pojačava neodgovarajućom prehranom i drugim faktorima povezanima s prevladavajućim načinom (sedentarnim) života u industrijaliziranim zemljama, a sve više i u zemljama u tranziciji, ali i u zemljama u razvoju.
Iako pravi lijek za negativne učinke tjelesne neaktivnosti (antidot), tjelesna aktivnost još uvijek, nažalost, uvelike pripada privatnoj, individualnoj sferi. Ipak, na društvu je i državi odgovornost da pruži prave informacije o važnosti redovite tjelovježbe te da osigura uvjete i proširi mogućnosti za sigurno bavljenje raznim tjelesnim aktivnostima
