Uvod

Ovdje objavljeno gradivo sadrži dopisivanje generalnih providura za Dalmaciju i Boku kotorsku, Paola Boldua (1780-1783) i Francesca Faliera (1783-1786) o prilikama i životu u srednjem dijelu južne Hrvatske u doba epidemije kuge 1783-1784

Neke osobine virusa pjegavosti i venuća rajčice izoliranog u Jugoslaviji

The identification of tomato spotted wilt virus (TSWV) isolate found in the northern part of Yugoslavia is described. On the basis of symptomatological propeties it seems that the investigated isolate represents a mixture of several TSWV strains. The virus reacted positively in agar gel diffusion tests with TSWV antiserum. The purification by sucrose density gradient centrifugation performed after Best (1968) yielded only one virus centrifugal component. Electron microscope analysis showed that during the purification procedure numerous virus particles were destroyed. The transmission by vectors is also disscussed.Nedavno su Bužančić i Juretić (1977) na osnovi elektronskomikroskopskih istraživanja zaraženog tkiva duhana dokazali da je na duhanu u sjevernom dijelu Hrvatske raširen virus pjegavosti i venuća rajčice (tomato spotted wilt virus; TSWV). Izolat SI opisan u tom radu istraživali smo dalje s obzirom na simptomatološka i serološka svojstva i s obzirom na njegovo vladanje in vitro. Osim toga virus smo pokušali purificirati. Na osnovi simptoma na pokusnim biljkama zaključili smo da naš izolat najvjerojatnije predstavlja smjesu od barem dvaju sojeva TSWV. Naime, na nekim pokusnim biljkama izolat je uzrokovao osim izrazitih nekrotičnih simptoma još i simptome u obliku prstenaste pjegavosti (usp. sl. 1a, b, c; tab. 1). U literaturi je već otprije poznato da TSWV dolazi često kao smjesa od više sojeva (Tsakiridis i Gooding 1972). Izolat SI odlikovao se ovim svojstvima in vitro: termalna točka inaktivacije mu je bila oko 46 °C, postojanost in vitro oko 3 sata, a krajnja točka razrjeđivanja između KP8 i 1(T4 (vidi tab. 2). U pokusima izvedenim u agarskom gelu virus je pozitivno serološki reagirao s imunim serumom protiv TSWV (sl. 2a, b, d). Virus smo purificirali koristeći se Best ovom (1968) metodom centrifugiranja u gradijentu gustoće. Dobivena je bila samo jedna vidljiva centrifugalna zona (sl. 2c). Elektronskomikroskopska analiza virus- nih čestica iz te zone pokazala je da su mnogo čestice bile raspadnute. Unatoč tome inokulum uzet iz te zone bio je infektivan, što se vidjelo po karakterističnim lokalnim lezijama koje su se pojavile na inokuliranim listovima vrste Petunia hybrida. Širi pregled svojstava i nalaza toga virusa u Jugoslaviji može se naći u radu Bužančića (1978)

Probabilistic Models of Ultimate Strength Reduction of Damaged Ship

The aim of this paper is to develop a probabilistic model of the reduction in the bending moment capacity of an oil tanker following grounding and collision accidents. The approach is based on the Monte Carlo (MC) simulation using the probability distributions of damage parameters proposed by the International Maritime Organization (IMO). The reduction in ultimate strength in the case of grounding is calculated by applying existing design equations using the concept of the grounding damage index (GDI) and assuming grounding on a conically shaped rock. Design equations for collision damage are originally developed in the present paper by assuming rectangular box damage. The modified Paik-Mansour method is employed for residual strength assessment when developing the design equations. A case study is presented for an Aframax tanker resulting in the Weibull probability distributions fitted to the histograms of residual strength obtained with MC simulations. The obtained probability distributions are intended for structural reliability assessment of damaged ships

Tehnika Bellmanovih funkcija u matematičkoj analizi

U ovom diplomskom radu obrazlaže se osnovni princip tehnike Bellmanovih funkcija primjenama na nekoliko konkretnih problema u harmonijskoj analizi. Najprije se definiraju osnovni pojmovi i dokazuju pomoćni rezultati potrebni u tehnici Bellmanovih funkcija. Potom se detaljno opisuje navedena tehnika na primjerima dokaza dijadske $L^p$ verzije Carlesonog teorema ulaganja i dokaza dijadske $L^p$ verzije Hardy-Littlewoodovog maksimalnog teorema, gdje se konstruira Bellmanova funkcija kao rješenje homogene Monge-Ampèreove jednadžbe s rubnim uvjetima. Na kraju se dokazuje nužnost sumacijskih uvjeta za nekoliko klasa dijadskih težina.In this thesis the basic principle of the Bellman function technique is explained on a few specific problems in harmonic analysis. Firstly, basic concepts are defined and additional results needed in the Bellman function technique are proven. Then, the mentioned technique is described in detail by examples of proof of the dyadic $L^p$ version of Carleson embedding theorem and the proof of the dyadic $L^p$ version of Hardy-Littlewood maximal theorem, where the Bellman function is constructed as a solution to the homogeneous Monge-Amp èreove equation with boundary conditions. Lastly, the necessity of summation conditions is proven for a few classes of dyadic weights

Extraction of piperine in environmentally acceptable solvents

Ekstrakcija je toplinski separacijski proces koji se koristi u raznim industrijskim granama zbog blagih uvjeta provedbe procesa. U većini slučajeva koriste se organska otapala koja često predstavljaju ekološki problem, zbog čega se kontinuirano radi na razvoju različitih novih, ekološki prihvatljivih otapala. Istraživanja su pokazala da ekološki prihvatljiva niskotemperaturna eutektička otapala mogu biti adekvatna zamjena hlapivim organskim otapalima. U novije vrijeme, istražuje se njihova primjena za ekstrakciju visokovrijednih spojeva iz biljnih sirovina. Ekstrakcijom iz papra dobiva se piperin - alkaloid karakterističnog ljutog okusa, koji zbog svojih svojstava ima različitu i široku primjenu u kućanstvu, kao i u medicini. U ovom radu istraženi su novi postupci ekstrakcije piperina iz devet različitih vrsta papra, uz pomoć niskotemperaturnih eutektičkih otapala. Korištenjem spektroskopskih i kromatografskih metoda, provedena je fitokemijska analiza papara. Prilikom iste istražene su razlike u ispitivanim vrstama te je dokazano da piperina najviše sadrži zeleni papar vrste P. nigruma. Na dobivenim rezultatima provedena je statistička analiza glavnih komponenata. Na temelju preliminarnih istraživanja vezanih za topljivost i strukturu rekristaliziranog piperina odabrano je kolin klorid – etilen glikol (1:2,5) kao najpovoljnije otapalo za ekstrakciju piperina iz papara. Ekstrakcija je provedena u šaržnom ekstraktoru s magnetskim miješanjem pri različitim udjelima papra u suspenziji. Za kristalizaciju piperina iz ekstraktne faze korištena je voda kao antiotapalo. Otapalo je regenerirano isparavanjem pod vakuumom čime je omogućeno njegovo višestruko korištenje.Extraction is a thermal separation process which is used in various industries because it can be conducted at mild process conditions. The most commonly used solvents are volatile organic solvents, which often represent an environmental problem. In order to make the process environmentally friendly, many investigations are devoted to the development of new solvents. Studies have shown that environmentally acceptable deep eutectic solvents can be an adequate replacement for volatile organic solvents. Recently, the application of deep eutectic solvents for the extraction of valuable natural compounds from plant materials has been investigated. Piperine, an alkaloid with characteristic pungent taste, can be extracted from pepper. Due to its properties piperine is widely used in households, as well as in medicine. This paper explores new process of piperine extraction from nine different types of pepper with the use of deep eutectic solvents. Phytochemical analysis of peppers was made by means of spectroscopic and chromatographic methods. Differences between different types of pepper have been investigated. It was proven that green pepper contains the highest concentration of piperine. Principal component analysis was applied on the obtained results. Based on the preliminary results, related to the solubility and structure of a recrystallized of piperine, choline chloride - ethylene glycol (1: 2.5) was chosen as the best solvent for the extraction of piperine from pepper. The extraction was carried out in a batch extractor equipped with magnetic stirrer at various ratios of the pepper in the suspension. For the crystallization of piperine from extract phase, water was used as an antisolvent. The solvent is recovered by evaporation under vacuum. In that way its multiple use is enabled

Tehnika Bellmanovih funkcija u matematičkoj analizi

U ovom diplomskom radu obrazlaže se osnovni princip tehnike Bellmanovih funkcija primjenama na nekoliko konkretnih problema u harmonijskoj analizi. Najprije se definiraju osnovni pojmovi i dokazuju pomoćni rezultati potrebni u tehnici Bellmanovih funkcija. Potom se detaljno opisuje navedena tehnika na primjerima dokaza dijadske $L^p$ verzije Carlesonog teorema ulaganja i dokaza dijadske $L^p$ verzije Hardy-Littlewoodovog maksimalnog teorema, gdje se konstruira Bellmanova funkcija kao rješenje homogene Monge-Ampèreove jednadžbe s rubnim uvjetima. Na kraju se dokazuje nužnost sumacijskih uvjeta za nekoliko klasa dijadskih težina.In this thesis the basic principle of the Bellman function technique is explained on a few specific problems in harmonic analysis. Firstly, basic concepts are defined and additional results needed in the Bellman function technique are proven. Then, the mentioned technique is described in detail by examples of proof of the dyadic $L^p$ version of Carleson embedding theorem and the proof of the dyadic $L^p$ version of Hardy-Littlewood maximal theorem, where the Bellman function is constructed as a solution to the homogeneous Monge-Amp èreove equation with boundary conditions. Lastly, the necessity of summation conditions is proven for a few classes of dyadic weights

Srednjovjekovna stambena arhitektura 13. i 14. stoljeća u Dioklecijanovoj palači u Splitu

Povijest stambenog graditeljstva u Dalmaciji prilično je opsežna. Obuhvaća podatke prikupljene arheološkim istraživanjima, počevši od prapovijesnih pa do grčkih i rimskih slojeva, ali i do onih ranijeg datuma. Srednjovjekovno stambeno graditeljstvo,međutim, uvijek ostaje po strani, stalno čekajući da ga nadopune novija istraživanja. Antička arheologija je uglavnom istraživanja koncentrirala na reprezentativnu profanu gradnju, poput mnogobrojnih villa rustica. Lokaliteti se svakodnevno iskapaju te, zahvaljujući svojoj velikoj rasprostranjenosti, sve više daju uvida u povijest antičke gradnje na području Splita i okolice. Rani srednji vijek u stambenom graditeljstvu sve do pojave romanike ne pruža jasan uvid u neke graditeljske inovacije, pa stoga postoji teza da traje kontinuitet graditeljskih oblika do pojave "romaničke kuće". Ipak, povijesno-umjetničkom autopsijom, ispitivanjem žbuke i proučavanjem strukture zidova, ustanovljeno je nekoliko primjera koji se smatraju vrlo ranima. Zbog konstantnog življenja, preuređivanja životnih prostora i nadogradnji, nisu očuvani u velikom broju. U kasnom srednjem vijeku javljaju se nove odlike, arhitektonski oblici i koncepcija prostora, a zahvaljujući siromaštvu koje je uslijedilo u razdoblju od 17. do 20. stoljeća, sve je, u specifičnom konglomeratu stilova, ostalo sačuvano i do danas. Koncentrirajući se na proučavanje srednjovjekovne profane arhitekture, pred povjesničarima umjetnosti pojavio se prilično zahtjevan zadatak. Danas je gotovo nemoguće promatrati jedan aspekt palače zadržavajući se na obilježjima pojedinačnog povijesnog stila. A godine pregrađivanja i života u splitskim kućama i palačama učinile su njihov zadatak još težim. Cvito Fisković je nabrojao preko 60 romaničkih kuća u Splitu, i otprilike jednako toliko u Trogiru, te utvrdio popis u kojem navodi njihove sačuvane ulomke. Te kuće nemaju urezane datume ni natpise pa se zbog toga doba njihova nastanka može utvrditi samo stilskom analizom, odnosno uspoređivanjem njihovih dekorativnih elemenata s onima na sakralim primjerima. Cvito Fisković ih sve naziva romaničkim, a kao odrednicu vremena romanike uzima razdoblje između 12. i 14. stoljeća. Kao 45 bitan građevni element u određivanju romaničkog sloga izdvaja srpasti luk, a osvrće se i na način zidanja kuća. Istraživači i autori koji su pisali o ranim splitskim kućama nastojali su naći svoje primjere i proučavati ih ovisno o temi uz koju ih spominju. Tako se jedna te ista kuća može pronaći u izdvojenom primjeru za predromaniku, romaniku pa i gotiku i renesansu. Osim vidljivih fragmenata koje je moguće tim putem upoznati, i dalje ostaje pomalo nejasno kako bi tekao razvoj prostorne koncepcije tih zgrada. U katalogu ovog diplomskog rada navedeni su primjeri srednjovjekovnih kuća u Splitu koji se danas mogu vidjeti u Dioklecijanovoj palači. Ostaci četrdesetak srednjovjekovnih kuća danas su uklopljeni u blokove, a nekoliko primjera koje navode i opisuju istraživači Dioklecijanove palače, danas su srušeni. To su, primjerice, kuća u Krešimirovoj ulici, kuća na vrhu Rodrigine ulice i kuća u ulici Ilirske akademije. Pitanje postojanja zajedničkog tipa srednjovjekovne kuće učestalo se ponavlja. Na splitskim primjerima kuća moguće je primijetiti da su uske dvokatnice uglavnom građene od duguljastog, ponekad više, a ponekad manje obrađenog kamena. Po rasporedu namještaja i po postojanju dimnjaka, uglavnom se smatra da su u potkrovlju imale malu kuhinju. Nekoliko primjera kuća imalo je dućanske prostore i konobe u prizemlju, te ulazna vrata na prvom katu koja su par stoljeća kasnije zazidana ili pretvorena u prozore. Sve to može ići u prilog praćenju tipa kuće kakav nalazimo u Trogiru. Tip romaničke kuće koja vijencem ima odvojene katove ne pojavljuje se često, naprotiv, odvajanje katova kuće vijencem moguće je vidjeti samo na jednom primjeru – na Palači kod Zlatnih vrata. Dokumentacija vezana uz razvoj srednjovjekovne kuće vrlo je oskudna. Ipak, postoje pravne odluke iz doba Komune koje su bitno odredile izgled srednjovjekovnog Splita. U jednoj od njih navodi se obvezna zamjena drvenih dijelova kuća kamenima. Takve su odluke mogle biti ključne za razumijevanje i opravdanje nestanka vanjskih stubišta. Brojni su istraživači srednjovjekovne splitske građevine uspoređivali s dubrovačkim primjerima. Ipak, usporedba je otežana činjenicom da se u Dubrovniku takve kuće do danas nisu sačuvale. 46 Dilema oko postojanja zajedničkog tipa srednjovjekovne kuće vezuje se i uz njezin sporni naziv. Termin "romanička kuća" danas je, prema mišljenju svih istraživača, pogrešan. Srednjovjekovne uske dvokatnice koje se proučavaju nose obilježja brojnih stilova, a budući da se ne radi o bogato opremljenoj sakralnoj arhitekturi, termin koji bi ih korektno opisao iznimno je teško odabrati. U obranu starog naziva "romanička kuća" stoji činjenica da je ta sintagma u posljednjih pedeset godina postala vrlo poznata i da je uz nju uvijek prisutan oprez. "Romanička kuća" ne djeluje samo kao skup značenja svojih riječi već nam u svijesti odmah dočarava srednjovjekovnu usku dvokatnicu ili trokatnicu s graditeljskim elementima srednjovjekovnih stilova. Splitske kuće koje se smatraju najstarijima ponekad se nazivaju predromaničkima, što je zapravo nepotrebno. Najprije zato što na profanim primjerima ne možemo utvrditi razliku između romanike i predromanike, iako prema strukturi zida i postojanju manjih prozorskih otvora te u konstruiranju vrata možemo ustanoviti koja je kuća izgrađena ranije, a koja kasnije. Romanički prozorski otvori s polukružnim zaključkom također se razlikuju te je među njima moguće odvojiti one koji su napravljeni nemarnije od onih koji počinju nalikovati jedan na drugi kao da se radi o serijskoj proizvodnji. Uz to se nameće pitanje je li uz pomoć prozorskih otvora moguće smjestiti kuću u razdoblje ranije i kasnije romanike. Odgovor je gotovo nepotreban jer se ista kuća našla na istom mjestu kroz sva povijesna razdoblja. Prozori su zamjenjivani novima. Njihova izmiješanost ponekad je rezultirala zbunjujućim izgledom kućnih fasada koje često imaju prozore različitih umjetničkih stilova po svim katovima. Kontinuitet života u kući, njezino stalno održavanje, popravljanje i namještanje pretvorilo ju je takoreći u živi organizam koji obuhvaća karakteristike svih umjetničkih stilova. Naziv "romanička kuća" stoga, iako se često smatra romantičnim, može poslužiti kao podsjetnik na problem koji vezujemo uz splitsku stambenu arhitekturu. Taj naziv danas, imajući stalno u vidu da nije doslovan, najbolje opisuje splitsku srednjovjekovnu usku dvokatnicu