Distopijos elementų raiška moderniojoje lietuvių prozoje

The theoretical problems and practical analysis of utopia and its subgenre dystopia are widely known in the global cultural discourse. Nevertheless, these analyses still remains almost terra incognita in the studies of Lithuanian prose. The aim of this article is to analyse and compare the ambivalent elements in these novels: Vilniaus pokeris (Vilnius Poker) by R. Gavelis, Užkeiktas miestas (The Town under the Spell) by R. Lankauskas, and Anapus rytojaus (Beyond Tomorrow) by J. Jankus. This article is based on the hermeneutical methodology and the context of existentialism. The theoretical part of the article “Dystopian World” describes the main sources, features, and polemical issues of genre. The first practical part “The Social-Historical Subordinated Dystopia in Lithuanian Literature” analyses the concrete historical and cultural features of the dystopian genre. The features of ontological-existential dystopia are described in the second practical part of the paper.Utopijos ir jos opoziciškos atmainos – distopijos – žanras, nors yra plačiai nagrinėtas pasaulinės kultūros diskurse, lietuvių literatūroje vis dar mažai analizuotas. Straipsnyje keliamas probleminis klausimas, ar galima identifikuoti distopiją lietuvių literatūroje ir jei taip, tai kokio pobūdžio kūriniuose. Keliama hipotezė, kad distopijos elementų raiška pastebima vadinamojoje „paraboliškoje“ lietuvių prozoje. Straipsnio tikslas – išanalizuoti distopijos elementus pasirinktuose kūriniuose: Jurgio Jankaus Anapus rytojaus (1978), Ričardo Gavelio Vilniaus pokeris (1989), Romualdo Lankausko Užkeiktas miestas (1988). Tiriant tekstus,pasitelktas analitinis, interpretacinis ir lyginamasis metodai. Remiamasi hermeneutine metodologija ir egzistencializmo filosofija. Pateikiama, analizuojama ir gretinama ambivalentiška distopiškumo samprata: distopijos kaip žanro (socialinė-istorinė – subordinuota konkrečių istorinių įvykių (mokslo ir technokratijos hegemonijos; totalitarizmo ideologijos) ir bendroji (filosofinė-ontologinė, pagrįsta egzistencializmo idėjomis). Distopijos elementų raiška romanuose atskleidžiama analizuojant naratyvą, chronotopą, veikėjų tapatybę ir elgsenos modelius. Daromos išvados, jog distopija lietuvių literatūroje yra neatsiejama nuo istorinio konteksto, ypatingai reikšminga yra sovietizacijos patirtis. Homo sovieticus ir post homo sovieticus būties problemiškumas reflektuojamas daugumoje lietuvių literatūros distopijų

Political Allegory in the Works of Franz Kafka

Diplomski rad opisuje jedan oblik alegorije, podrobnije rečeno istražuje političku alegoriju u djelima jednog od najpoznatijih njemačkih književnika moderne književnosti, Franza Kafke. Suvremeni politički i društveni problemi nude plodno tlo za alegorijske književne fikcije. Politička problematika prodire u sve aspekte čovjekova života pa time postaje jedna od glavnih književnih tema modernoga doba. Posebice je zanimljiva politička alegorija u Procesu i Preobrazbi kojima se bavi interpretativni dio diplomskoga rada, dok se u uvodnim poglavljima opisuje alegorija kao pojam i politička alegorija kao njezina specifična podvrsta. U Kafkinim djelima mogu se čitati alegorije političkih i društvenih problema njegova vremena, Drugog svjetskog rata, ali i našega doba

Herculean Allegory at the Čakovec Old Castle: Commissioner and Context

The Museum of Međimurje in Čakovec, situated within the Old Castle Palace, holds an easel painting depicting the demigod Heracles and goddess Athena fighting the Nemean lion, surrounded by personifications and putti. The painting represents a copy of a fresco that was once painted across the ceiling of a monumental staircase that led to the palace’ s upper floors. Both the staircase and the ceiling painting were demolished in the mid-19th century, when the palace was adapted for use as a sugar refinery. The stairwell was built during the second quarter of the 18th century by the then Čakovec estate owner, Countess Anna Maria Althann (1689–1755), who wanted to turn the derelict palace into a representative Baroque residence. According to historical sources, Countess Althann, lady-in-waiting at Emperor Charles VI’ s (r. 1711–1740) court, commissioned the ceiling painting in order to commemorate the occasion when she – assisted by Countess Eleonore Batthyány (1672–1741) and Prince Eugene of Savoy (1663–1736) – dissuaded the Emperor from equalizing the Kingdom of Hungary with other Habsburg hereditary lands in order to ensure the right of succession to a female dynasty member. The article discusses the context of the painting’ s commission, its iconography, allegorical interpretation, comparative examples, and possible models

Od Platonove špilje do narcisoidnosti na društvenim mrežama

U ovom radu prikazana je vezu između poznate Platonove alegorije o špilji, koja je u osnovi kritika ljudi koji su zagledani u sjene, i suvremene zaokupljenosti narcizmom na društvenim mrežama i slikanjem sama sebe.Moderno društvo oblikovano je tehnološkim determinizmom te širenjem interneta i web 2.0 tehnologija u sve pore društva. Internet je precipiran kao alat koji će ljude osloboditi i izvesti na sunce iz Platonove špilje. No, suvremena zaokupljenost društvenim mrežama i fotografiranjem sama sebe nas dovodi do novog elementa, McLuhanove teze o hipnotičkom djelovanju tehnologije i percepciji društvenih mreža kao novog Narcisovog zrcala. U tom virtualnom svijetu ljudi su zarobljeni u obožavanju sama sebe, odnosno okupirani su pažnjom koju dobivaju od strane drugih korisnika u svojoj društvenoj mreži

Grafički listovi Jozefinskog razdoblja (1765./1790.) i propaganda “Vjerske tolerancije”

This article aims to deliver a new and methodologically modified view of representation and propaganda strategies in the late 18th century. In the Josephine era, emphasis was placed less on the glorification of a single regent. Instead, the focus was more on complex, multi-layered propagations of a new system of governance and self-image in the context of reform efforts that were intended to permeate all areas of life. In general, the contents of prints dealing with the confessional issue range from the image of the ruler (for example, Joseph as a ‘new’ Diogenes) to satire. The Protestants acclaimed the monarch with demonstrations of gratitude in words, writings and images, which ultimately made the piety of the Emperor a subject in itself. On that bases, I will try to apply a multipolar model that encapsulates the exercise of power as a system of communicative processes with many divergent participators. This view is in line with recent methodological approaches which regard communication as simultaneously a prerequisite and a function of domination. Hence the fundamental question here is how state reforms, particularly those concerning ‘Religious Tolerance’, could be communicated and (finally) carried out in words and images.Članak donosi nov, metodološki izmijenjen pogled na strategije reprezentacije i propagande u kasnom 18. stoljeću. U usporedbi s istraživanjima u polju historiografije, povijesnoumjetnička istraživanja usmjerena na likovne medije u razdoblju vladavine Josipa II. za njima poprilično zaostaju. Taj raskorak, međutim, nije moguće premostiti samo povijesnoumjetničkom metodologijom; nužan je interdisciplinarni pristup, integracija te harmonizacija s historiografskim i kulturološkim metodama istraživanjima. U doba jozefinizma mediji su bili manje usredotočeni na veličanje vladara kao pojedinca, a znatno više na kompleksnu i slojevitu promidžbu novoga sustava vlasti i samoprezentacije u kontekstu reformi koje su trebale obuhvatiti sva područja života. Sekularizacija i vjerska politika bile su od kasnih 1770-ih za čitateljsku publiku središnje teme. Radikalni pomak ka prosvjetiteljskoj tematici moguće je primijetiti u grafičkim listovima, ponajprije s obzirom na pitanja tolerancije i vjerske politike. Te teme obilježavaju jasan prekid s erom Marije Terezije i onodobnim pretežno alegorijskim stilom prezentacije. Nasuprot tome, memorandum Josipa II. (1765.) poručuje da »služenje Bogu« nije moguće odvojiti od »služenja državi«. Općenito gledano, sadržaj grafičkih listova koji se bave konfesionalnim pitanjima varira od prikaza vladara (primjerice, Josip kao “novi” filozof Diogen) do satire. Protestanti su slavili monarha iskazima svoje zahvalnosti riječima, pisanim djelima i slikama, što je u konačnici rezultiralo time da je Careva pobožnosti postala zasebnom temom. Josip je, primjerice, na svojem imanju u Moravskoj posjedovao i katolički i protestantski (!) oltar, a njegovi su portreti visjeli u luteranskim molitvenim prostorima i crkvama, što na stanovit način govori o Josipovoj “bifokalnoj” pobožnosti. Od 1780-ih godina nadalje, Josipa su smatrali ‚tolerantnim carem‘ a njegova je politika tolerancije bila cijenjena kao simboličko postignuće. Polazeći od tih premisa, u članku se pokušava primijeniti “multipolarni” model u kojem se obnašanje vlasti promatra kao sustav komunikacijskih procesa s mnogo raznorodnih sudionika (umjetnika, izdavača, teologa, carevih savjetnicka itd.). Takav je stav u skladu s novijim metodološkim pristupima koji komunikaciju smatraju istodobno i pretpostavkom i funkcijom dominacije. Zaključuje se također da se državne reforme, osobito kada je riječ o “vjerskoj toleranciji”, mogu posredovati i (naposljetku) provesti riječima i slikama na vrlo deskriptivan način. Upečatljivi odlomci iz Biblije, na primjer, podvrgnuti su radikalno novim (ponekad prosvjetiteljskim, dijelom subverzivnim) tumačenjima i interpretacijama. Stoga ovdje analizirane grafike preuzimaju sugestivnu ulogu suvremenih im pamfleta opisujući činjenice, okolnosti i mišljenja na osobito izoštren (pretjeran ili karikaturalan) način

The Allegory of Dreams

U ovome radu pažnja je usmjerena na motiv snova, njegovu povijest i simboliku te važnost za književnost i umjetnost tijekom povijesti. Snovi predstavljaju dio svake osobe i njihovo tumačenje oduvijek je bilo zanimljivo i neshvatljivo čovječanstvu. Predmet je istraživanja od najranijih civilizacija, preko antike, europskog srednjeg i novog vijeka pa sve do 20. stoljeća. Tijekom različitih razdoblja snovi su imali drugačije shvaćanje, važnost i tumačenje. Najstarija tumačenja snova imaju mitološki i vjerski karakter. Kasnije je na njega veliki utjecaj imala pojava kršćanstva što se vidi po mnogim reprezentativnim književnim i umjetničkim djelima zapadnoeuropskoga kruga. Tek početkom 20. stoljeća, djelovanjem prvenstveno Sigmunda Freuda i Carla Gustava Junga, san se počinje izučavati prvenstveno kroz znanstveno područje psihologije. Motiv sna od davnina privlačan je književnicima i umjetnicima u mnogim povijesnim razdobljima i stilovima. On pripada krugu tipiziranih alegorijskih narativno-deskriptivnih uzoraka i zbog toga predstavlja pogodan motiv za alegorijska istraživanja. U radu se analizira prikaz, shvaćanje, djelovanje i funkcija motiva sna u razdoblju europske renesanse i baroka. Naglasak je stavljen na alegoriju snova u engleskoj renesansnoj književnosti i kulturi, a kao primjer poslužit će komedija San Ivanjske noći poznatoga engleskog renesansnog književnika i dramatičara Williama Shakespearea. Također, proučit će se alegorija snova u baroku na primjeru djela Život je san španjolskog dramatičara Pedra Calderona de la Barce. Motiv sna proučit će se također u renesansnom i baroknom slikarstvu na primjeru četiriju slikarskih radova - Vitezov san, San ljudske taštine, Učenjakov san i Solomonov san. Na kraju će se donijeti zaključak o alegorijskoj upotrebi sna u renesansnoj i baroknoj književnosti i slikarstvu te uočiti dodirne točke između tih dviju umjetnosti, ali i razdoblja

Introduction to allegory: aliud verbis, aliud sensu

Nejasan i disperzivan sadržaj alegorije kao figure koja jedno kaže, a drugo znači s izvorištem u etimologiji riječi i retoričkim definicijama (aliud verbis, aliud sensu), njezina protejska narav s mogućnošću preuzimanja različitih oblika na retoričko-stilskome, hermeneutičkome i književno-žanrovskome polju te obilna zastupljenost u estetski obilježenim književnim tekstovima, posebice u kanonskim tekstovima, ali i u filozofskim i didaktičkim spjevovima i traktatima, pa sve do trivijalnih i referencijalnih žanrova, izmiče pokušajima disciplinarnoga istraživanja alegorije u okviru samo jednoga znanstvenoga polja. U povijest alegorije upisane su različite humanističke znanstvene paradigme s promjenjivim naglascima, koji se u heurističke svrhe mogu raščlaniti na nekoliko žarišta: retoričko-stilska faktura alegorije, receptivni proces čitanja/tumačenja alegorije, alegorija kao književna vrsta. Slijedom naznačenih žarišta, uz pretraživanje teorijsko-povijesnoga nasljeđa, ovom se studijom propituje tropološki, hermeneutički i književnoteorijski sadržaj alegorije i time uvodno otvara znatno šire istraživačko polje.The unclear and dispersive content of allegory as a figure which presents one thing in words and another in meaning with its etymology and rhetorical definitions (aliud verbis, aliud sensu); its protean rhetorical-stylistic, hermeneutic, and generic character; and its substantial presence in aesthetically rich literary texts, from canonic texts and philosophical and didactic poems and tractates, all the way to trivial and referential genres-eludes disciplined investigation of allegory within the framework of just one scientific field. In the history of allegory there are records of different humanistic, scientific paradigms with varying emphasis, which for heuristic purposes can be broken down into several focal points: rhetorical-stylistic facticity of allegory, receptive process of reading/interpreting allegory, allegory as a literary type/category. By following the denoted focal points, along with exploring the theoretical-historical heritage, this study investigates the (figurative) tropological, hermeneutic and literary-theoretical content of allegory and thereby begins to open a significantly broader investigative field

Epic Allegory

Tema diplomskoga rada je razvoj alegorije kroz književno-povijesna razdoblja. Uzimajući u obzir da su neka svojstva alegorije specifična za određena razdoblja, proučavat će se epska književna djela koja su reprezentativna za pojedino vrijeme, odnosno, proučavat će se djela koja u sebi sadrže bitna obilježja alegorije te se na osnovu uspoređivanja tekstova, ali i uz pomoć stručne literature pronalaze njihove dodirne točke, ali i različitosti. Paralelno sa svjetskom književnošću, bavit će se i reprezentativnim alegorijskim djelima hrvatske književnost. Također, usporedit će se epska djela iz svjetske i hrvatske književnosti kroz pojedina književno-povijesna razdoblja u odnosu na opće i specifične značajke alegorije

Alegorija kaip kalbėjimas apie kitybę

This article deals with German philosopher’s Walter Benjamin philosophical concept of allegory. The concept of allegory is aplied as method in the main works of Benjamin. This method is concidered as a way of speaking about the Other. Allegory represents Baroque Trauerspiel (it is an autonomous genre rather than continuation of Anciet Tragedy) and have interruption between form and content, meaning and expression. Benjamin seaks the rehabilitation of allegory from its humiliation since Romanticism. Benjamin’s notion of language after the Fall is one of the most important issues for using allegory, or indirect speech. Allegory is nearly the one way of expression in such historical (not mythological) situation. Allegory’s fragmentation, its dialectics of convention and expression, its origin from mourning gaze, formal kinship to such contents as decay and death, its origin from “the Fall of language spirit” etc. are the main characteristics of such philosophical method.Šiame straipsnyje aptariama Walterio Benjamino alegorijos samprata, kuri gali būti suprantama ir kaip jo taikomas filosofinis alegorinis metodas. Šis metodas traktuojamas kaip būdas kalbėti apie kitybę. Alegorija, kuri reprezentuoja barokinį Trauerspiel (tai savarankiškas žanras, o ne antikinės tragedijos tąsa), pasižymi tam tikru pertrūkiu tarp formos ir turinio, arba tarp reikšmės ir išraiškos. Benjaminas siekia reabilituoti alegoriją – romantikai buvo pradėję ją nuvertinti. Čia pasirodo svarbi Benjamino kalbos samprata, o tiksliau – nuopuolio situacija, kuri atsispindi ir kalboje. Alegorija pasirodo kaip vienintelė įmanoma tokioje situacijoje. Alegorijos fragmentiškumas, konvencijos ir išraiškos dialektika, priklausomybė nuo reikšmę suteikiančio autoriteto, kilmė iš liūdinčio / gedinčio žvilgsnio, kuriam pasaulis suskyla į atskirybes, formali giminystė tokiems turiniams kaip irimas (Verfall) ir mirtis, kilmė iš „kalbos dvasios nuopuolio“ („Sündenfall des Sprachgeistes“), kurį alegorija ir išreiškia, alegorijos sąsaja su kita nei žmogiška būtimi yra pagrindinės filosofinio alegorinio metodo ypatybės

Allegory as a Figure of Reading

Proučavanje alegorije svodi se na njezinu trostrukost, zastupljenost na retoričko-stilskome, hermeneutičkome i književno-žanrovskome polju. Nakon kraćeg pregleda povijesti, o alegoriji se govori kao o figuri i tumačenju. Naglasak će biti na vremenska razdoblja koja obuhvaća srednji vijek i suvremenost. U srednjem vijeku važnost alegorije odnosi se tumačenje biblijskih tekstova, a s tim je povezan pojam egzegeze. U novijim shvaćanjima tumačenje je vezano za čitatelja, odnosno čitanje i interpretaciju