Metapher Definieren. Über zwei antike Metaphererklärungen bei Aristoteles und Hermogenes von Tarsus und deren Rezeption durch gegenwärtige Interaktionisten

The article discusses linguistic and epistemological presuppositions of the thesis, raised by the Irish classicist W. B. Stanford (1936), that the rhetorician Hermogenes of Tarsus, in his definition of metaphor, provided – in contrast to Aristotle’s “mere linguistic” description – a radically new, dynamic and reference-based conception of metaphoric speech, which he called tropé. For Stanford, it was a historical pre-figuration of his own “stereoscopic” account of metaphor, which later on, with Max Black and Paul Ricoeur, inspired the so-called interactionist view of metaphor in various areas of philosophy of language and science, and in linguistics. In the article, Hermogenes’ idea of metaphor as a “common” name for different things has been related throughout the text to a three-level (linguistic, logical and epistemological) analysis of the theory of transference in Aristotle. The paper points, through brief references or more extended comments, to systematic relations between the two ancient theories and some contemporary, interactionist and cognitivist, contributions on metaphor theory (Ricoeur, Lakoff and Johnson, Kittay). As a result, the supposed interactionist explanation of metaphor in Hermogenes turns out to be rather continuous than hostile with respect to Aristotle’s analysis, which appears no less conceptual than linguistic. Moreover, both accounts clearly call for further analysis on more complex systematic levels, which modern writers on metaphor scarcely acknowledged neither in Hermogenes nor in Aristotle.Članak istražuje jezične i epistemološke pretpostavke teze irskog klasičnog filologa W. B. Stanforda (1936.) da je retoričar Hermogen iz Tarsa u svojoj definiciji metafore – za razliku od Aristotelovog »puko jezičnog« opisa – dao radikalno novu, dinamičnu koncepciju metaforičkog govora, zasnovanu na referenciji, koju je nazvao tropé. Za Stanforda je to bila povijesna prefiguracija njegovog vlastitog »stereoskopskog« shvaćanja metafore koje je kasnije, s Maxom Blackom i Paulom Ricoeurom u 60-im i 70-im godinama 20. st. inspirirala tzv. interakcionistički pogled na metaforu u raznim područjima filozofije jezika i znanosti te lingvistike. U članku se Hermogenova ideja metafore kao »zajedničkog« imena za različite stvari stavlja u odnos s trostrukom (lingvističkom, logičkom i epistemološkom) analizom teorije prijenosa kod Aristotela; kroz kraće rubne primjedbe ili opsežnije komentare članak ukazuje na sistematske veze između dviju antičkih teorija i suvremenih rasprava o metafori. U konačnici ispostavlja se da je navodno interakcionističko objašnjenje metafore kod Hermogena prije u kontinuitetu nego u sukobu s Aristotelovom analizom, koja sâma nije manje konceptualna nego što je jezična. Usto, oba razumijevanja metafore pozivaju jasno na daljnje analize na složenijoj sistematičkoj razini, koju suvremeni teoretičari jedva da priznaju i kod Hermogena i kod Aristotela.L’article examine les présuppositions linguistiques et épistémologiques de la thèse dressée par le classiciste irlandais W. B. Stanford (1936), selon laquelle le rhétoricien Hermogène de Tarse avait proposé dans sa définition de la métaphore – par opposition à la description « purement linguistique » faite par Aristote – une conception du discours métaphorique radicalement nouvelle, dynamique et fondée sur la référence, qu’il avait appelée tropê. Pour Stanford, ceci préfigurait historiquement sa propre conception « stéréoscopique » de la métaphore qui, plus tard, avec Max Black et Paul Ricæur dans les années 1960 et 1970, a inspiré le regard dit interactionniste, porté sur la métaphore dans différents domaines de la philosophie du langage et de la science tout comme de la linguistique. L’article analyse l’idée de métaphore selon Hermogène en tant que nom « commun » des choses différentes et la met en rapport avec une analyse à trois niveaux – linguistique, logique et épistémologique – de la théorie du transfert chez Aristote ; l’article souligne les relations systématiques entre ces deux théories anciennes et les discussions contemporaines sur la métaphore. Résultat, l’explication de la métaphore chez Hermogène, supposée être interactionniste, s’avère être davantage dans la continuité que dans le conflit par rapport à l’analyse d’Aristote, qui n’est pas moins conceptuelle que linguistique. En outre, les deux définitions requièrent clairement une analyse approfondie, à un niveau systématique plus complexe, que les auteurs contemporains qui traitent de la métaphore reconnaissent à peine chez Hermogène comme chez Aristote.Der Aufsatz erörtert linguistische und epistemologische Voraussetzungen der vom irischen Philologen W. B. Stanford (1936) aufgestellten These, dass der Rhetoriker Hermogenes von Tarsus in seiner Definition der Metapher – im Unterschied zu Aristoteles’ „bloß linguistischer“ Definition – eine radikal neue, dynamische und auf Referenz basierende Konzeption der metaphorischen Rede, die er tropé nannte, entworfen habe. Für Stanford bedeutete dies eine historische Vorwegnahme seiner eigenen „stereoskopischen“ Auffassung der Metapher, die ihrerseits später, durch Max Black und Paul Ricoeur, die sogenannte interaktionistische Konzeption der Metapher in verschiedenen Gebieten der Sprach- und Wissenschaftsphilosophie sowie der Linguistik motiviert hat. Über den ganzen Aufsatz hinweg wird Hermogenes’ Idee der Metapher als “gemeinsamer Name” für unterschiedliche Dinge in eine dreistufige (linguistische, logische und epistemologische) Analyse der Übertragungstheorie bei Aristoteles einbezogen; durch kürzere Randbemerkungen oder umfangreichere Kommentare verweist die Arbeit auf einige systematische Zusammenhänge zwischen den beiden antiken Theorien und zeitgenössischen Metapherdebatten. Im Endergebnis zeigt sich die bei Hermogenes vermutete interaktionistische Erklärung der Metapher eher als Fortführung denn als Gegensatz gegenüber der Aristotelischen Analyse, die ihrerseits nicht minder konzeptuell als linguistisch ausfällt. Darüber hinaus rufen beide antiken Erklärungen der Metapher zu weiteren Erörterungen auf komplexeren systematischen Ebenen auf, die die modernen Metapherforscher ebensowenig Hermogenes wie Aristoteles zuerkannt haben

Writing in Water / Ins Wasser schreiben: Studies in the Epistemology of Metaphor / Studien zur Epistemologie der Metapher

The book contains a collection of historical and systematic studies on metaphors and related topics, in German and English, that were first drafted as initial elaborations of the author's research project on the historical and systematic philosophy of language at the University of Tübingen in two periods (1992–1994 and 1996–1999). About half of the essays have been published before in some form but for this edition they have been improved upon or revised to fit better with the book as a whole. The groundwork for this collection was laid in the mid-1990s by the first review paper, written in Croatian, devoted to the topic. The papers collected in this volume are only in German and English. Grouped in sections, they do not represent different language versions of the same text but provide individual elaborations of interrelated topics in German or in English. Each begins with different problems of both historical and systematic nature and each ends, hopefully, by contributing new points to their respective topic. As a result, every chapter can be read either as an alternative to the paper it is paired with in the respective section or as a supplement to other texts.The book contains a collection of historical and systematic studies on metaphors and related topics, in German and English, that were first drafted as initial elaborations of the author's research project on the historical and systematic philosophy of language at the University of Tübingen in two periods (1992–1994 and 1996–1999). About half of the essays have been published before in some form but for this edition they have been improved upon or revised to fit better with the book as a whole. The groundwork for this collection was laid in the mid-1990s by the first review paper, written in Croatian, devoted to the topic. The papers collected in this volume are only in German and English. Grouped in sections, they do not represent different language versions of the same text but provide individual elaborations of interrelated topics in German or in English. Each begins with different problems of both historical and systematic nature and each ends, hopefully, by contributing new points to their respective topic. As a result, every chapter can be read either as an alternative to the paper it is paired with in the respective section or as a supplement to other texts

Intertextuality and Interdiscursivity. Comparativism between Philology and the Ethical Theory of Subject

U radu se komentiraju neki aspekti filozofske relevancije Bhagavadgîte povodom novog izdanja u hrvatskom prijevodu Gorana Kardaša s kritičkim aparatom i intertekstualnom studijom: s jedne strane, intertekstualnost se, kao imanentnije načelo analize, prikazuje kao legitimni nastavak logike komparativizma u historijama ideja i ujedno kao nužni supstitut komparativne metode; s druge strane, intertekstualnost se kao načelo analize prevodi sa filološke i sadržajno-historijske razine analize u model sinkronijskog poretka različitih diskursâ. Takva zamjena filološke razine konceptualnom i diskurzivnom omogućuje da se na Bhagavadgîti uoče kako »postmoderne« forme iskaza (citativnost, eklekticizam) tako i neki temeljni sadržajni koncepti (subjekt, sloboda, dužnost, odgovornost) koji se tradicionalno pripisuju »modernosti« od Kantove ideje »moralnosti« i njezine kritike u Hegelovoj ideji »običajnosti«; završno se komentiraju još jednom razlozi poznatog zaokreta u Hegelovu stavu prema »isključenju filozofije Istočnjaka« iz povijesti filozofije nakon pojave Gîte u prijevodu Wilhelma von Humboldta, čiji jezično-teorijski rad predstavlja ishodište suprotne, nietzscheovske linije suvremene filozofije.This paper comments on some of the aspects of the philosophical relevance of Bhagavad-Gîtâ in view of the fact that a new edition was published in Croatian translation by Goran Kardaš with a critical review and an intertextual study: on the one hand, intertextuality – as a more immanent principle of analysis – is disclosed as the legitimate extension of the logic of comparativism in the histories of ideas and, at the same time, as the necessary substitute for the comparative method; on the other hand, however, intertextuality – as a principle of analysis – is transposed from the philological and content-historical level of analysis into a model of a synchronic system of diverse discourses. Such substitutions of the philological level with a conceptual and discursive level enable one to recognise both “postmodern” forms of expression (citationism, eclecticism) and a number of fundamental content concepts (subject, freedom, duty, responsibility) in Bhagavad-Gîtâ, concepts which have traditionally been ascribed to “modernism” from Kant’s idea of “reflective morality” and its critique in Hegel’s idea of “morality” as custom. Finally, the author comments on the reasons behind the famous change in Hegel’s attitude towards “the exclusion of Eastern philosophy” from the history of philosophy as a result of the publication of Gîtâ in Wilhelm von Humboldt’s translation, whose linguistic-theoretical work represents the origin of the opposite, Nietzschean line of contemporary philosophy

Čovjek, ali najbolji. Tri studije o antihumanizmu i jedan postskriptum

Tri studije ove knjige nastale su u jedinstvenom nizu kao učinci razrada pojedinih motiva istraživačkog rada o problematici antihumanizma 20. stoljeća, njegovih filozofskih pretpostavki i suvremenih posljedica u različitim područjima humanističkih, društvenih i bio-tehničkih znanosti pod skupnim naslovom “posthumanizam”. Prvotno zamišljen kao prilog o posthumanizmu u suvremenoj humanistici za 4. okrugli stol Odsjeka za filozofiju od 2.-3. 11. 2018., posvećen nasljeđu 1968., rad je već u pripremi višestruko prerastao zamišljene okvire i počeo se širiti u smjeru drugih disciplinâ, osobito filologije i kulturne povijesti, što je u hodu nametnulo i obavezu daljnjeg produbljivanja argumenata i dokumentiranja. Na kraju, pojedini su motivi postali tako opsežni da su ocrtavali zasebne tematske cjeline koje sam odlučio još dosljednije razraditi i razviti u samostalne rasprave. Međutim, priprema triju studija za objedinjeno knjižno izdanje preklopila se nenadano i nepredviđeno s izvanjskim okolnostima koje su nametnule potrebu za temeljitom izvandisciplinarnom refleksijom o perspektivama posthumanizma koji je artikuliran tek na rubu samih studija kao izdanak antihumanizma. Taj se nutarnji izdanak predmeta studijâ pojavio kao odgovor takoreći iz same zbilje koji dolazi ususret naraciji i izvršava je kao njezin posljednji akt. Poput udara kometa, potopa, požara, potresa i sličnih “prirodnih nepogoda”, kakve poznajemo iz literarne tradicije heterogenih žanrova — mitova, književnosti, znanstveno-fikcionalne literature — koji kroz krajeve naracije ulaze u svijet teksta i uprizoruju pogled na “kraj svijeta kakav smo poznavali”. Urođeni alien ovoga teksta, koji je došao izvana, poznat je pod tehničkim imenom pandemija Covid-19 ili popularnije “vrijeme korone”. Naglo izbijanje i globalno širenje novog i nepoznatog virusa stvorilo je potpuno nov kontekst naspram teksta zahvativši u doslovnom smislu i obliku mjesto na kojem su upravo bili “finalizirani” i spremani za publikaciju eseji u ovoj zbirci. Refleksiju o tome sadrži metafilozofski dodatak o filozofskom promašivanju svoga vremena u mislima u pandemiji korone u kojoj padaju 250. obljetnica Hegelova rođenja 1770. i 200. obljetnica njegova navodnog proglašenja kraja filozofije, kraja istine i kraja povijesti s letom ‘Minervine sove’ 1821. Sudbina pogovora nije to da je uvijek naknadno napisan, nego da bude prethodno pročitan. Unutrašnju okosnicu i ishodište cjeline predstavlja prva studija koja je sadržajno općenitijeg teorijskog karaktera i predstavlja njihovu epistemološku podlogu. Ona sâma je višestruko proširena i razrađena verzija priloga za spomenuti simpozij, dok druge dvije predstavljaju odvjetke specijalnijih podtema prve studije iz koje su nastale. Uvodni dio prve i najopsežnije studije koji donosi pregled dijela suvremenih rasprava iz 1960-ih i sukoba oko humanizma i antihumanizma te novijeg posthumanizma, izdvojen je ovdje kao uvodna podloga za sve tri studije, dok zaključna razmatranja prve studije o programima posthumanizma sada čine “Epilog”. Kao zaokružene tematske cjeline sve tri studije mogu se čitati u nizu ili nezavisno jedna od druge, a povezane su zajedničkim motivima, međusobnim referencama i zajedničkom bibliografijom. Naslov knjige Čovjek, ali najbolji, koji pripada trećoj studiji, odjek je naslova romana Kristiana Novaka Ciganin, ali najljepši, objavljenog 2016. Premda je naslov iznutra i autonomno motiviran postupnim razvojem rasprave o različitim koncepcijama humanizma od njegove afirmacije u renesansi do negacije u postmodernoj filozofiji u prvoj studiji, preko problema antisemitizma u najutjecajnijoj filozofiji 20. stoljeća Martina Heideggera, naslov se logično i neizbježno pojavio tek iz treće rasprave o paradigmatskom samorazumijevanju evropskih Roma i njihova statusa u povijesti filozofskih ideja. (iz Predgovora)Tri studije ove knjige nastale su u jedinstvenom nizu kao učinci razrada pojedinih motiva istraživačkog rada o problematici antihumanizma 20. stoljeća, njegovih filozofskih pretpostavki i suvremenih posljedica u različitim područjima humanističkih, društvenih i bio-tehničkih znanosti pod skupnim naslovom “posthumanizam”. Prvotno zamišljen kao prilog o posthumanizmu u suvremenoj humanistici za 4. okrugli stol Odsjeka za filozofiju od 2.-3. 11. 2018., posvećen nasljeđu 1968., rad je već u pripremi višestruko prerastao zamišljene okvire i počeo se širiti u smjeru drugih disciplinâ, osobito filologije i kulturne povijesti, što je u hodu nametnulo i obavezu daljnjeg produbljivanja argumenata i dokumentiranja. Na kraju, pojedini su motivi postali tako opsežni da su ocrtavali zasebne tematske cjeline koje sam odlučio još dosljednije razraditi i razviti u samostalne rasprave. Međutim, priprema triju studija za objedinjeno knjižno izdanje preklopila se nenadano i nepredviđeno s izvanjskim okolnostima koje su nametnule potrebu za temeljitom izvandisciplinarnom refleksijom o perspektivama posthumanizma koji je artikuliran tek na rubu samih studija kao izdanak antihumanizma. Taj se nutarnji izdanak predmeta studijâ pojavio kao odgovor takoreći iz same zbilje koji dolazi ususret naraciji i izvršava je kao njezin posljednji akt. Poput udara kometa, potopa, požara, potresa i sličnih “prirodnih nepogoda”, kakve poznajemo iz literarne tradicije heterogenih žanrova — mitova, književnosti, znanstveno-fikcionalne literature — koji kroz krajeve naracije ulaze u svijet teksta i uprizoruju pogled na “kraj svijeta kakav smo poznavali”. Urođeni alien ovoga teksta, koji je došao izvana, poznat je pod tehničkim imenom pandemija Covid-19 ili popularnije “vrijeme korone”. Naglo izbijanje i globalno širenje novog i nepoznatog virusa stvorilo je potpuno nov kontekst naspram teksta zahvativši u doslovnom smislu i obliku mjesto na kojem su upravo bili “finalizirani” i spremani za publikaciju eseji u ovoj zbirci. Refleksiju o tome sadrži metafilozofski dodatak o filozofskom promašivanju svoga vremena u mislima u pandemiji korone u kojoj padaju 250. obljetnica Hegelova rođenja 1770. i 200. obljetnica njegova navodnog proglašenja kraja filozofije, kraja istine i kraja povijesti s letom ‘Minervine sove’ 1821. Sudbina pogovora nije to da je uvijek naknadno napisan, nego da bude prethodno pročitan. Unutrašnju okosnicu i ishodište cjeline predstavlja prva studija koja je sadržajno općenitijeg teorijskog karaktera i predstavlja njihovu epistemološku podlogu. Ona sâma je višestruko proširena i razrađena verzija priloga za spomenuti simpozij, dok druge dvije predstavljaju odvjetke specijalnijih podtema prve studije iz koje su nastale. Uvodni dio prve i najopsežnije studije koji donosi pregled dijela suvremenih rasprava iz 1960-ih i sukoba oko humanizma i antihumanizma te novijeg posthumanizma, izdvojen je ovdje kao uvodna podloga za sve tri studije, dok zaključna razmatranja prve studije o programima posthumanizma sada čine “Epilog”. Kao zaokružene tematske cjeline sve tri studije mogu se čitati u nizu ili nezavisno jedna od druge, a povezane su zajedničkim motivima, međusobnim referencama i zajedničkom bibliografijom. Naslov knjige Čovjek, ali najbolji, koji pripada trećoj studiji, odjek je naslova romana Kristiana Novaka Ciganin, ali najljepši, objavljenog 2016. Premda je naslov iznutra i autonomno motiviran postupnim razvojem rasprave o različitim koncepcijama humanizma od njegove afirmacije u renesansi do negacije u postmodernoj filozofiji u prvoj studiji, preko problema antisemitizma u najutjecajnijoj filozofiji 20. stoljeća Martina Heideggera, naslov se logično i neizbježno pojavio tek iz treće rasprave o paradigmatskom samorazumijevanju evropskih Roma i njihova statusa u povijesti filozofskih ideja. (iz Predgovora

Anthropology and the Issue of ‘Other Philosophy’

Članak predstavlja komentarski prikaz glavnih tema knjige Wu Xiaominga, Filozofija i Zhexue. Put k drugome i natrag (i pratećih uredničkih priloga) te diskusiju o pojmu tzv. ‘druge’, ne-evropske filozofije, o njegovu sistematskom mjestu između povijesti filozofije, kulturne antropologije i postkolonijalne teorije diskursa. Nastojanje autora da pomoću Derridinog pojma différance i kineskog dao revolucionira hijerarhijski odnos interpretirajućeg (zapadnog) i interpretiranog (kineskog) intelektualnog nasljeđa vrednuje se u članku kao genuino filozofsko nasuprot kulturno-antropološkim pristupima filozofiji, što je suprotno negiranju kineske filozofije od sâmog Derride. Usporedno s glavnim tekstom, u pratećem aparatu, članak donosi pregled i komentare novije, interdisciplinarne literature, zapadne i kineske, o tematici komparativizma i njegovim osnovama u filozofiji, humanističkim i egzaktnim znanostima.The article gives a detailed review and commentary on the main topics in the book Philosophy and Zhexue. The Way To the Other and Back by Wu Xiaoming (in Croatian translation with several appendices by editors) and a discussion about the very notion of the so-called ‘other’, non-European philosophy, its systematic place between history of philosophy, cultural anthropology and post-colonial discourse theory. The effort by Xiaoming to revolutionize, by means of Derridean différance and Chinese dao, the hierarchical pattern in the relation between the interpreting (Western) and the interpreted (Chinese) intellectual heritage has been estimated as genuinelly philosophical and different from cultural anthropological approaches, which is even contrary to late Derrida’s denial of Chinese philosophy. Parallel to the discussion in the main text, the article provides a survey with commentaries of recent cross-disciplinary publications, both Western and Chinese, in related issues such as comparativism in philosophy, in human and exact sciences, including Chinese authors

Ethnology, Ethnography and Post-Political Witnessing

Tekst prikazuje i komentira zbornik od deset priloga kulturno studijskih, semioloških i etnografskih analiza posvećenih različitiim oblicima i razinama diskurzivne reprezentacije i reprodukcije stvarnosti »domaćeg« socijalističkog načina života u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj, u njegovim različitim historijskim fazama, u njegovim službenim i neslužbenim oblicima diskurzivnih procedura (dokumentima, konceptima, običajima, mitovima, reklamama, pop-ikonama). Pored uvodne usporedbe s tematski ili metodološki sličnim publikacijama, tekst daje tematski i tipski pregled obuhvaćenih priloga, a opširno se komentiraju dva priloga: programski tekst zbornika, posvećen ideji etnografije socijalizma u odnosu na nasljeđe etnologije, s obzirom na njegove eksplicitne i implicitne znanstveno teorijske pretpostavke; također se s obzirom na teorem arbitrarnosti znaka komentira prilog posvećen retoričkoj analizi diskursa tzv. liberalne političke disidencije socijalizma u Beogradu 80-ih godina, posvećen dokazivanju odgovornosti inteligencije za društvenu katastrofu bivše Jugoslavije kroz analizu veze između »riječi i činova«.The paper reviews and comments on an anthology of ten analyses of cultural studies, semiology and ethnography, all centring on the different forms and levels of discursive representation and reproduction of the reality of the »domestic« socialist way of life both in former Yugoslavia and Croatia, in its most diverse historical phases, in its both official and unofficial forms of discursive procedures (documents, concepts, customs, myths, commercials, pop icons). In addition to the introductory comparison with thematically or methodologically similar publications, the paper also reviews the themes and types of the contributions, while particularly focusing on two papers: the anthology’s programmatic text tackling the idea of socialism’s ethnography in relation to the legacy of ethnology, in respect of its both explicit and implicit scientific theoretical presuppositions. Furthermore, in respect of the theorem of the arbitrariness of signs, the paper also comments on the contribution dealing with the rhetorical analysis of the discourse of the so-called liberal political dissidence of socialism in Belgrade during the 1980s, proving the responsibility of intelligence for the social catastrophe of former Yugoslavia through the analysis of the relation between »words and deeds«

Man, but the Best One: Roma Caught in Labour, Language, and Biology-Based Theories of Race

Polazeći od paradoksa da Romi kao tradicionalni unutarevropski migranti u današnjoj “migrantskoj krizi” Evrope jedva predstavljaju temu, tekst obrađuje negativnu figuru “neradničkog nomada” koji od prvih početaka akademske refleksije o Romima u 18. stoljeću suodređuje njihovo razumijevanje u jednakoj mjeri kao i pitanje etničkog, rasnog i jezičnog porijekla; osobito u umjetnostima, predodžba o Romima obilježena je orijentalisitčkom figurom slobodnjaštva i seksualizirane drugosti premda sama književna građa često daje uporišta za drugačije samorazumijevanje Roma, protivno radno-teorijskom stereotipu. Nasuprot tome, rijetko prisustvo Roma u teorijskom diskursu filozofije odaje karakteristike anonimnog recikliranja povijesti Roma za pojmovni aparat filozofije. Taj se proces može očitati na postmodernoj kritici Kanta i formaciji pojma “nomadsko mišljenje” koje se u radu povezuje s Kantovom poredbom skeptika kao nomada i podvrgava detaljnijoj retoričkoj i logičkoj analizi. U drugom dijelu rada tematizira se ponovno “otkrivanje” Roma u kontekstu indijske kulturne i nacionalne politike 20. stoljeća na ideološkim pretpostavkama neohinduističkog pokreta Arya Samaj iz kasnog 19. stoljeća za “oplemenjivanje” (arijanizaciju) svijeta i konfrontira s predratnim nacističkim pokretom za “arizaciju” cijelog kulturnog svijeta u zloglasnom projektu Ahnenerbe [Nasljeđe predaka]. U završnom dijelu rada nacistička uzurpacija arijstva valorizira se kao potpuna simbolička deprivacija Roma koja čini podlogu za najradikalniji oblik obeščovječenja u nacističkom holokaustu bez potrebe za ikakvim opravdanjem, i konfrontira s paradigmatskim razumijevanjem čovječnosti, sadržanim u samom imenu “Rom”.Starting with the paradox that the Roma, as traditional Central European itinerant people, seldom appear in recent European debates on the “Migration Crisis”, this paper addresses the notion of labour associated with the negative figure of the “lazy nomad”, which, from the beginnings of academic reflection about the Roma in the 18th century, determines both their public image and their ethnic, racial, and linguistic origin. Within this framework, special attention is paid to the fact that the Roma generally appear in art and culture as carriers of the “orientalist” syndrome of ‘gypsiness’ consisting of idealized and sexualized otherness and libertinage although the fictional narratives they appear in often provide evidences of a different self-understanding of the Roma opposing the stereotypes and prejudices concerning labour. Contrary to the literature, the rather sporadic presence of the Roma in the theoretical discourse of philosophy is characterized by a tacit recycling of their history for the conceptual apparatus of contemporary philosophy. Their anonymous presence can be illustrated by the postmodern inversion of Kant’s negative simile of sceptics in philosophy as nomads for the positive concept of ‘nomadic thought’. This figure can be traced back to its origin in Kant’s texts and submitted to a more detailed analysis of Kant’s relationship to the first known “Gypsy-Project” by his friend Christian Kraus. In the second part, the paper tackles the “rediscovery” of the Roma by the mid- 20th century Indian cultural and national politics based on the ideological assumptions of the late 19th century neo-Hinduist movement Arya Samaj, aiming at “Making the Universe Aryan”; it is confronted with the pre-war national-socialist movement, established and directed by H. Himmler, for the “Aryanization” (Arisierung) of the “entire cultural world” under the name Ancestors’ Heritage (Ahnenerbe). In the final part, the total symbolic deprivation of the Roma-People by the National Socialist misappropriation of “Aryanness” is interpreted as the most radical form of dehumanisation, which—in contrast to the annihilation of European Jews and Slavs—was carried out without any justification. On this basis, it is contrasted with the paradigmatic human self-understanding by the Roma themselves implied in their very name

Čovjek, ali najbolji. Tri studije o antihumanizmu i jedan postskriptum

Tri studije ove knjige nastale su u jedinstvenom nizu kao učinci razrada pojedinih motiva istraživačkog rada o problematici antihumanizma 20. stoljeća, njegovih filozofskih pretpostavki i suvremenih posljedica u različitim područjima humanističkih, društvenih i bio-tehničkih znanosti pod skupnim naslovom “posthumanizam”. Prvotno zamišljen kao prilog o posthumanizmu u suvremenoj humanistici za 4. okrugli stol Odsjeka za filozofiju od 2.-3. 11. 2018., posvećen nasljeđu 1968., rad je već u pripremi višestruko prerastao zamišljene okvire i počeo se širiti u smjeru drugih disciplinâ, osobito filologije i kulturne povijesti, što je u hodu nametnulo i obavezu daljnjeg produbljivanja argumenata i dokumentiranja. Na kraju, pojedini su motivi postali tako opsežni da su ocrtavali zasebne tematske cjeline koje sam odlučio još dosljednije razraditi i razviti u samostalne rasprave. Međutim, priprema triju studija za objedinjeno knjižno izdanje preklopila se nenadano i nepredviđeno s izvanjskim okolnostima koje su nametnule potrebu za temeljitom izvandisciplinarnom refleksijom o perspektivama posthumanizma koji je artikuliran tek na rubu samih studija kao izdanak antihumanizma. Taj se nutarnji izdanak predmeta studijâ pojavio kao odgovor takoreći iz same zbilje koji dolazi ususret naraciji i izvršava je kao njezin posljednji akt. Poput udara kometa, potopa, požara, potresa i sličnih “prirodnih nepogoda”, kakve poznajemo iz literarne tradicije heterogenih žanrova — mitova, književnosti, znanstveno-fikcionalne literature — koji kroz krajeve naracije ulaze u svijet teksta i uprizoruju pogled na “kraj svijeta kakav smo poznavali”. Urođeni alien ovoga teksta, koji je došao izvana, poznat je pod tehničkim imenom pandemija Covid-19 ili popularnije “vrijeme korone”. Naglo izbijanje i globalno širenje novog i nepoznatog virusa stvorilo je potpuno nov kontekst naspram teksta zahvativši u doslovnom smislu i obliku mjesto na kojem su upravo bili “finalizirani” i spremani za publikaciju eseji u ovoj zbirci. Refleksiju o tome sadrži metafilozofski dodatak o filozofskom promašivanju svoga vremena u mislima u pandemiji korone u kojoj padaju 250. obljetnica Hegelova rođenja 1770. i 200. obljetnica njegova navodnog proglašenja kraja filozofije, kraja istine i kraja povijesti s letom ‘Minervine sove’ 1821. Sudbina pogovora nije to da je uvijek naknadno napisan, nego da bude prethodno pročitan. Unutrašnju okosnicu i ishodište cjeline predstavlja prva studija koja je sadržajno općenitijeg teorijskog karaktera i predstavlja njihovu epistemološku podlogu. Ona sâma je višestruko proširena i razrađena verzija priloga za spomenuti simpozij, dok druge dvije predstavljaju odvjetke specijalnijih podtema prve studije iz koje su nastale. Uvodni dio prve i najopsežnije studije koji donosi pregled dijela suvremenih rasprava iz 1960-ih i sukoba oko humanizma i antihumanizma te novijeg posthumanizma, izdvojen je ovdje kao uvodna podloga za sve tri studije, dok zaključna razmatranja prve studije o programima posthumanizma sada čine “Epilog”. Kao zaokružene tematske cjeline sve tri studije mogu se čitati u nizu ili nezavisno jedna od druge, a povezane su zajedničkim motivima, međusobnim referencama i zajedničkom bibliografijom. Naslov knjige Čovjek, ali najbolji, koji pripada trećoj studiji, odjek je naslova romana Kristiana Novaka Ciganin, ali najljepši, objavljenog 2016. Premda je naslov iznutra i autonomno motiviran postupnim razvojem rasprave o različitim koncepcijama humanizma od njegove afirmacije u renesansi do negacije u postmodernoj filozofiji u prvoj studiji, preko problema antisemitizma u najutjecajnijoj filozofiji 20. stoljeća Martina Heideggera, naslov se logično i neizbježno pojavio tek iz treće rasprave o paradigmatskom samorazumijevanju evropskih Roma i njihova statusa u povijesti filozofskih ideja. (iz Predgovora)Tri studije ove knjige nastale su u jedinstvenom nizu kao učinci razrada pojedinih motiva istraživačkog rada o problematici antihumanizma 20. stoljeća, njegovih filozofskih pretpostavki i suvremenih posljedica u različitim područjima humanističkih, društvenih i bio-tehničkih znanosti pod skupnim naslovom “posthumanizam”. Prvotno zamišljen kao prilog o posthumanizmu u suvremenoj humanistici za 4. okrugli stol Odsjeka za filozofiju od 2.-3. 11. 2018., posvećen nasljeđu 1968., rad je već u pripremi višestruko prerastao zamišljene okvire i počeo se širiti u smjeru drugih disciplinâ, osobito filologije i kulturne povijesti, što je u hodu nametnulo i obavezu daljnjeg produbljivanja argumenata i dokumentiranja. Na kraju, pojedini su motivi postali tako opsežni da su ocrtavali zasebne tematske cjeline koje sam odlučio još dosljednije razraditi i razviti u samostalne rasprave. Međutim, priprema triju studija za objedinjeno knjižno izdanje preklopila se nenadano i nepredviđeno s izvanjskim okolnostima koje su nametnule potrebu za temeljitom izvandisciplinarnom refleksijom o perspektivama posthumanizma koji je artikuliran tek na rubu samih studija kao izdanak antihumanizma. Taj se nutarnji izdanak predmeta studijâ pojavio kao odgovor takoreći iz same zbilje koji dolazi ususret naraciji i izvršava je kao njezin posljednji akt. Poput udara kometa, potopa, požara, potresa i sličnih “prirodnih nepogoda”, kakve poznajemo iz literarne tradicije heterogenih žanrova — mitova, književnosti, znanstveno-fikcionalne literature — koji kroz krajeve naracije ulaze u svijet teksta i uprizoruju pogled na “kraj svijeta kakav smo poznavali”. Urođeni alien ovoga teksta, koji je došao izvana, poznat je pod tehničkim imenom pandemija Covid-19 ili popularnije “vrijeme korone”. Naglo izbijanje i globalno širenje novog i nepoznatog virusa stvorilo je potpuno nov kontekst naspram teksta zahvativši u doslovnom smislu i obliku mjesto na kojem su upravo bili “finalizirani” i spremani za publikaciju eseji u ovoj zbirci. Refleksiju o tome sadrži metafilozofski dodatak o filozofskom promašivanju svoga vremena u mislima u pandemiji korone u kojoj padaju 250. obljetnica Hegelova rođenja 1770. i 200. obljetnica njegova navodnog proglašenja kraja filozofije, kraja istine i kraja povijesti s letom ‘Minervine sove’ 1821. Sudbina pogovora nije to da je uvijek naknadno napisan, nego da bude prethodno pročitan. Unutrašnju okosnicu i ishodište cjeline predstavlja prva studija koja je sadržajno općenitijeg teorijskog karaktera i predstavlja njihovu epistemološku podlogu. Ona sâma je višestruko proširena i razrađena verzija priloga za spomenuti simpozij, dok druge dvije predstavljaju odvjetke specijalnijih podtema prve studije iz koje su nastale. Uvodni dio prve i najopsežnije studije koji donosi pregled dijela suvremenih rasprava iz 1960-ih i sukoba oko humanizma i antihumanizma te novijeg posthumanizma, izdvojen je ovdje kao uvodna podloga za sve tri studije, dok zaključna razmatranja prve studije o programima posthumanizma sada čine “Epilog”. Kao zaokružene tematske cjeline sve tri studije mogu se čitati u nizu ili nezavisno jedna od druge, a povezane su zajedničkim motivima, međusobnim referencama i zajedničkom bibliografijom. Naslov knjige Čovjek, ali najbolji, koji pripada trećoj studiji, odjek je naslova romana Kristiana Novaka Ciganin, ali najljepši, objavljenog 2016. Premda je naslov iznutra i autonomno motiviran postupnim razvojem rasprave o različitim koncepcijama humanizma od njegove afirmacije u renesansi do negacije u postmodernoj filozofiji u prvoj studiji, preko problema antisemitizma u najutjecajnijoj filozofiji 20. stoljeća Martina Heideggera, naslov se logično i neizbježno pojavio tek iz treće rasprave o paradigmatskom samorazumijevanju evropskih Roma i njihova statusa u povijesti filozofskih ideja. (iz Predgovora