Razlozi učinkovitosti nacističke propagande

Rad se bazira na predstavljanju i analizi načina propagiranja nacističkog režima koji ga je građanima Njemačke trebao prikazati kao sasvim legitimnog i u pozitivnom smjeru usmjerenog načina vladanja i življenja. Definira propagandu, navodi što je manipulacija i što je to psihološki rat. Rad se osvrće ukratko na povijest Trećeg Reicha, proces dolaska nacista na vlast te kratki prikaz prvo napredovanja, a zatim polaganog gubitka teritorija i moći u Drugom svjetskom ratu. Predstavljajući načela propagande Adolfa Hitlera i njegovog bliskog suradnika i ministra propagande Joshepa Goebbelsa, u radu je prikazano na koje načine je ovaj dvojac doveo Nijemce pod svoju vlast. Nastoji se pokazati kako su ih oni opčinili idejom o velikoj državi Nijemaca arijevske rase, nadmoćnih i superiornih nad drugim narodima i rasama. Prikazuje se i kako je nacistička ideja prožela sve načine komunikacije i iskoristila i radio, i tisak, a ponajviše filmsku industriju kako bi zavladala masama. Prikazuju se posljedice koje je taj sustav ostavio na narod, te se iz svega navedenog izvlače razlozi zbog kojih je propaganda bila toliko uspješna i učinkovita

Totalitarianism and Anxiety: A Kierkegaardian Reflection

Generalna je namjera ovoga izlaganja doprinijeti odgovoru na pitanje kako nam proučavanje Kierkegaarda može pomoći razumjeti društveni i politički život. Autor ilustrira Kierkegaardovu uporabljivost primjerom inovativne i rasvjetljujuće Bellingerove interpretacije nacizma i staljinizma, izložene u Kierkegaardovim pojmovima tjeskobe i stadija egzistencije. Bellinger interpretira Hitlera i nacizam kao ekstremni patološki primjer estetskoga stadija i tjeskobe pred dobrim, a staljinizam kao ekstremni patološki primjer etičkoga stadija i tjeskobe pred zlim. Na toj osnovi možemo govoriti i o Kierkegaardovu značaju za razumijevanje dubinske motivacije za političko nasilje i zločin.The general aim of this article is to contribute to answer the question how could studying Kierkegaard help us understand the social and political life. The author illustrates Kierkegaard’s usability on the example of Bellinger’s innovative and illuminative interpretation of Nazism and Stalinism presented in Kierkegaard’s terms of anxiety and stages of existence. Bellinger interprets Hitler and Nazism as an extreme pathological example of the aesthetic stage and anxiety before the good, and Stalinism as an extreme pathological example of the ethical stage and anxiety before the evil. On that basis we can also speak about Kierkegaard\u27s importance for understanding the deep motivation for political violence and crime

Historijska pripovjednost i problem istine u historijskom prikazivanju

Je li prošlost priča? Oko tog kratkog i, na prvi pogled, suvišnoga pitanja vrti se ne samo esej koji je pred nama, već i čitava postmodernistička rasprava o povijesti. U jedno nema sumnje: prošlost predstavljamo kao priču i prošlost rekonstruiramo (uglavnom) na osnovu priča. Ovime smo ukratko opisali povijest kao istraživačku (znanstvenu) djelatnost i jasno predočili njenu povezanost s pričom odnosno pripovijedanjem. Upravo zbog te jasne veze povijesti s pričom, ono pitanje s kojim smo započeli uvod čini nam se suvišnim. Ali povijest ( shvaćena u smislu koji smo prije spomenuli) nije prošlost; ona tek opisuje, prepričava prošle događaje. Jedan od prvih povjesničara koji su počeli ukazivati na spomenutu problematiku bio je Hayden White, američki filozof i povjesničar rođen 1928. godine. Njegova knjiga Metahistory: The Historical Imagination in Nineteenth Century Europe iz 1973. godine predstavljala je pionirski rad u uvođenju problema poznatog kao “lingvistički zaokret” u predmet historiografije. Stavljajući povijesnu znanost kao predmet te iste znanosti on ju ustvari razotkriva kao poetičku djelatnost, čime je pokrenuo raspravu koja do danas nije prestala. U eseju koji je ovdje predstavljen, White na primjeru prikazivanja Holokausta pokazuje presudan utjecaj načina pripovjedanja u prikazivanju prošlosti. Nudi li nam se Holokaust, kao prošli događaj nesumnjive strave i nesreće, sam po sebi kao tragedija, ili ga se može prikazati u nekom dugom pripovjednome modusu? Ako pak tragedija nije jedini mogući način prikazivanja Holokausta, znači li to da narav događaja ne određuje vrstu priče koju možemo uporabiti u njegovu prikazivanju? A što tek reći o stavu na koji se White osobito osvrće u eseju po kojemu Holokaust predstavlja događaj kojeg u potpunosti ne može ispričati nikakav ljudski jezik. Ako je tomu tako, zaključak je jasan: prošlost nije priča. Prošlost dakle nije priča, dok povijest to jest; na taj način kida se veza povjesničarske djelatnosti i njenog predmeta- prošlih zbivanja, veza koju povjesničar u pravilu uzima kao samu po sebi razumljivom

Čvorovi između fašizma, post-fašizma i neoliberalizma

Ovaj članak je napisan u kontekstu rasprave o neoliberalizmu u Srbiji. Ne mali broj komentatora jenegirao postojanje neoliberalizma u stilu da je to ideološka izmišljotina nezadovovoljnih sa sadašnjim stanjem sveta, ili jeftini resentiman. Neoliberalizam zaista može da postaje prazni šlagvort, ako se nevezuje za strukturalne determinacije kapitalizma. Ovde se to pretpostavlja, ali se traga za još jednomdeterminacijom bez koje se mnogo toga ne može razumeti: fašiza