'Croatian Institute of History (Hrvatski Institut za Povijest)'
Abstract
Je li prošlost priča? Oko tog kratkog i, na prvi pogled, suvišnoga pitanja vrti se ne samo esej koji je pred nama, već i čitava postmodernistička rasprava o povijesti. U jedno nema sumnje: prošlost predstavljamo kao priču i prošlost rekonstruiramo (uglavnom) na osnovu priča. Ovime smo ukratko opisali povijest kao istraživačku (znanstvenu) djelatnost i jasno predočili njenu povezanost s pričom odnosno pripovijedanjem. Upravo zbog te jasne veze povijesti s pričom, ono pitanje s kojim smo započeli uvod čini nam se suvišnim. Ali povijest ( shvaćena u smislu koji smo prije spomenuli) nije prošlost; ona tek opisuje, prepričava prošle događaje.
Jedan od prvih povjesničara koji su počeli ukazivati na spomenutu problematiku bio je Hayden White, američki filozof i povjesničar rođen 1928. godine. Njegova knjiga Metahistory: The Historical Imagination in Nineteenth Century Europe iz 1973. godine predstavljala je pionirski rad u uvođenju problema poznatog kao “lingvistički zaokret” u predmet historiografije. Stavljajući povijesnu znanost kao predmet te iste znanosti on ju ustvari razotkriva kao poetičku djelatnost, čime je pokrenuo raspravu koja do danas nije prestala.
U eseju koji je ovdje predstavljen, White na primjeru prikazivanja Holokausta pokazuje presudan utjecaj načina pripovjedanja u prikazivanju prošlosti. Nudi li nam se Holokaust, kao prošli događaj nesumnjive strave i nesreće, sam po sebi kao tragedija, ili ga se može prikazati u nekom dugom pripovjednome modusu? Ako pak tragedija nije jedini mogući način prikazivanja Holokausta, znači li to da narav događaja ne određuje vrstu priče koju možemo uporabiti u njegovu prikazivanju? A što tek reći o stavu na koji se White osobito osvrće u eseju po kojemu Holokaust predstavlja događaj kojeg u potpunosti ne može ispričati nikakav ljudski jezik. Ako je tomu tako, zaključak je jasan: prošlost nije priča. Prošlost dakle nije priča, dok povijest to jest; na taj način kida se veza povjesničarske djelatnosti i njenog predmeta- prošlih zbivanja, veza koju povjesničar u pravilu uzima kao samu po sebi razumljivom
