Strategy of surgical treatment of vascular bypass occlusion

Cilj. Analizirati osobitosti bolesnika s okluzijama nakon aortofemoralnih premosnica, način liječenja okluzija nakon aortofemoralnih premosnica i njihovu povezanost s rezultatima liječenja, te utvrditi optimalnu strategiju liječenja okluzija aortofemoralnih premosnica. ----- Ispitanici i metode. Retrospektivna analiza povijesti bolesti bolesnika operiranih od siječnja 1998. do kraja 2012. godine u Zavodu za vaskularnu kirurgiju Klinike za kirurgiju KBC Zagreb. ----- Rezultati. U Zavodu za vaskularnu kirurgiju je od siječnja 1998. do kraja 2012. godine zbog aortoilijačne okluzivne bolesti operirano 286 bolesnika aortobifemoralnom premosnicom. U promatranom razdoblju zabilježene su 54 aortofemoralne okluzije (18,9%) u operiranih bolesnika (40 muškaraca i 14 žena). Prosječna životna dob bolesnika bila je 67,09 godina. Okluzije premosnica su u 18 bolesnika liječene trombektomijom i distalnom premosnicom, u 8 bolesnika femorofemoralnom premosnicom, a u 11 bolesnika trombektomijom i profundoplastikom. U 5 bolesnika je bila učinjena parcijalna resekcija premosnice i rekonstrukcija interpozitumom, u 5 je zamijenjena premosnica, a 3 bolesnika su bila liječena konzervativno. Kod sva 3 bolesnika liječena konzervativno naposlijetku je bila učinjena amputacija. ----- Zaključak. Postotak uspješno spašenih ekstremiteta i nizak mortalitet postupaka govore u prilog opetovanih revaskularizacijskih postupaka u pacijenata s okluzijama aortobifemoralnih premosnica.Aim. To analyze the characteristics of patients with occlusions after aortofemoral bypass grafts as well as surgical treatment options and their correlation with the results. ----- Methods. A retrospective analysis of the medical histories of patients operated from January 1998th to the end of 2012. The analysis was conducted at the Department of Vascular Surgery, University Hospital Center Zagreb. ----- Results. Aortobifemoral bypasses were performed in 286 patients for aortoiliac occlusive disease at the Department of Vascular Surgery from January 1998 to the end of 2012. 54 aortofemoral graft occlusions (18.9%) were noted in treated patients (40 male and 14 female) during the monitored period. Average age of patients was 67.09 years. In 18 patients bypass occlusion was treated with thrombectomy and distal bypass, 8 patients were treated by femorofemoral bypass, and 11 patients with thrombectomy and profundoplasty. Partial graft resection and reconstruction with interpositum was performed in 5 patients. Bypass had to be replaced in 5 patients, and 3 patients were treated conservatively. All 3 patients who were treated conservatively, were subsequently amputated. ----- Conclusion. Limb salvage rate and low mortality of the procedure support the concept of repeated revascularizations in patients with aortobifemoral graft occlusions

AN UNCOMMON CLINICAL PRESENTATION OF DIROFILARIASIS IN A CHILD – A CASE REPORT

Dirofilariasis is a zoonotic infection caused by filarial nematodes of the genus Dirofilaria, with D. repens as the most common one. Definitive hosts are usually dogs and other carnivores, while humans are accidentally included into the epizootic chain. It usually manifests as subcutaneous or ocular localization and here we present an unusual case of scrotal dirofilariasis

Correlation between pyloric muscle thickness and changes of acid-base status in children with congenital hypertrophic pyloric stenosis

Hipertrofična stenoza pilorusa jedno je od najčešćih kirurških stanja u djece, koje se obično otkriva unutar prvih 12 tjedana života.Nepoznate je etiologije, ali se smatra da veliki utjecaj imaju genski čimbenici i okoliš, uz hipergastrinemiju i hiperaciditet želuca. Češćaje u muške novorođenčadi s omjerom 4-6:1. Hipertrofija i hiperplazija mišićnog sloja pilorusa uzrokuju opstrukciju lumena, štorezultira karakterističnim povraćanjem u mlazu bez primjesa žuči. Zlatni standard u postavljanju dijagnoze je ultrazvuk. Terapija jekirurška, a prije operacije potrebna je nadoknada tekućine i elektrolita radi sprječavanja perioperativnih komplikacija.Cilj: Svrha ovog rada je prikazati korelaciju promjene acidobaznog statusa i ultrazvučne debljine mišića u novorođenčadi s kongenitalnom hipertrofičnom stenozom pilorusa te povezanost duljine trajanja simptoma i nastanka težih metaboličkih poremećaja.Metode: Provedeno je retrospektivno istraživanje u kojem je promatrano 41 dijete hospitalizirano zbog sumnje na stenozu pilorusa. Podatci su obrađeni metodama deskriptivne statistike u programu TIBCO Statistica 13.4. Rezultati: Pokazalo se da nema statistički značajne povezanosti između ultrazvučno izmjerene debljine mišića i stupnja alkaloze. Duljina trajanja simptoma i promjena pH vrijednosti nisu linearno povezane, ali je u dvoje djece s višim stupnjem alkaloze zamijećena teža hipokloremija, pa je to dvoje bolesnika imalo i komplikacije nakon kirurškog zbrinjavanja.Zaključak: Iako je hipertrofična stenoza pilorusa stanje koje može dovesti do teških metaboličkih poremećaja, oni se u današnje vrijeme rijetko javljaju zbog ranog postavljanja dijagnoze, korekcije elektrolita i kvalitetne zdravstvene skrbi.Introduction: Hypertrophic stenosis of the pylorus is one of the most common surgical conditions in children, which is commonly detected within the first 12 weeks of life. There is no known aetiology, but it is assumed that genetic factors and the environment are key elements, along with hypergastrinaemia and hyperacidity of the stomach. It is more common in male infants with a 4-6:1 ratio. Hypertrophy and hyperplasia of the muscular layer of the pylorus cause luminal obstruction resulting in characteristic explosive vomiting without admixture of bile. The gold standard for diagnosis is ultrasound. Therapy is surgical, but before surgery it is necessary to compensate fluid and electrolyte imbalance to prevent perioperative complications. Objective: The purpose of this paper is to show the correlation between changes of acid-base status and ultrasound muscle thickness in newborns with congenital hypertrophic stenosis of pylorus and the correlation between the duration of symptoms and the severity of metabolic disorders. Methods: In this retrospective study, we analysed medical history of 41 children hospitalized for suspected stenosis of the pylorus. Data were processed using descriptive statistics methods in TIBCO Statistics 13.4. Results: There was no statistically significant correlation between ultrasound muscle thickness and alkalosis level. The duration of symptoms and changes in pH value were not linearly related, but in two children with higher alkaline levels there was a higher degree of hypochloremia, and both patients had complications after surgical treatment. Conclusion: Although hypertrophic pyloric stenosis is a condition that can lead to severe metabolic disorders, they are rarely present owing to early diagnosis, effective electrolyte correction and quality health care

Kongenitalna malformacija dišnih putova

Kongenitalna malfomacija dišnih putova (CPAM) rijetka je i izazovna bolest, još uvijek nepoznatih patogenetskih mehanizama i etiologije. Predstavlja hamartomatoznu displastičnu razvojnu malformaciju pluća koja najčešće zahvaća jedan plućni režanj, dok je rjeđe zahvaćeno više režnjeva ili je tvorba bilateralna. Ne postoji spolna predispozicija za ovu malformaciju. CPAM je podijeljena u pet tipova od kojih je tip II najčešće udružen s drugim komorbiditetima. Klinički tijek bolesti je varijabilan, te uključuje asimptomatsku prezentaciju sve do životno ugrožavajućih stanja, poput fetalnog hidropsa ili zatajenja respiracije u novorođenčeta. Poznato je da tvorba može regredirati u zadnjem tromjesečju trudnoće, no regresija je obično nepotpuna. Djeca s CPAM-om rađaju se obično kao normotermna novorođenčad, uredne porođajne težine. Sumnja na ovu malformaciju postavlja se antenatalnim ultrazvučnim pregledom u drugom tromjesečju trudnoće (anomaly scan), a potvrđuje se postnatalno kompjuteriziranom tomografijom. Konačna dijagnoza potvrđuje se postoperativno patohistološkom analizom. Liječenje obuhvaća prenatalne i postnatalne postupke koji ponajprije ovise o kliničkom statusu fetusa i majke, simptomatologiji novorođenčeta ili starijeg djeteta, te o procjeni rizika za maligne bolesti. Najvažnija indikacija za antenatalnu intervenciju je hidrops fetusa ili rizik za njegov razvoj. Postnatalno liječenje može biti ekspektativno ili kirurško (hitno ili elektivno). Za simptomatsku djecu mišljenja su usuglašena u smjeru rane operacije, no još uvijek ne postoji algoritam profilaktičkog liječenja djece koja su asimptomatska. U svakom slučaju, dugotrajni rizik za infekcije i maligne alteracije nadmašuje kratkotrajni rizik od operacije, te je preporučena operacija takvih promjena u prvim godinama života, no međutim, točna dob nije definirana. Komplikacije svih postupaka javljaju se u nezanemarivom postotku, a smrtni je ishod rijedak

Endoscopic treatment of primary vesicoureteral reflux at Zagreb Children’s Hospital

Cilj ovog članka je dati pregledni prikaz endoskopskog liječenja primarnog vezikoureteralnog refluksa u djece, u razdoblju od 2012.do 2013. godine, koja su liječena u Klinici za dječju kirurgiju Klinike za dječje bolesti Zagreb.Metode: Kratkom presječnom retrospektivnom analizom obradili smo ukupno 66-ero bolesnika koji su endoskopski liječeni na Klinici zbog primarnog VUR-a. Rezultat se smatrao zadovoljavajućim ako su dijagnostički nalazi upućivali na odsutnost VUR-a ili ako je od posljednjeg zahvata prošlo više od dvije godine bez recidiva.Rezultati: Od ukupnog broja uretera 96,5% je uspješno izliječeno endoskopskim načinom liječenja, 3,5% nije bilo izliječeno. Nakon prvog endoskopskog zahvata izliječeno je 50,9%, nakon drugog postotak raste na 75,4%, a nakon trećeg zahvata na 92,1%, a postotakod 96,5% postignut je četvrtim zahvatom kod probranih bolesnika. Kod 3,5% uretera učinjena je otvorena antirefluksna plastika prema Lich-Gregoiru. Zaključci: Endoskopski način liječenja zbog svog visokog postotka učinkovitosti, brzog oporavka i kratkog boravka u bolnici, ima prednost pred ostalim metodama liječenja, pa je zato postao novi zlatni standard u liječenju VUR-a.Objective: The aim of this paper is to give a preview of primary vesicoureteral reflux (VUR) endoscopic treatment at Department ofPaediatric Surgery, Zagreb Children’s Hospital, in 2012 and 2013.Methods: Sixty-six patients having undergone endoscopic procedure for primary VUR were retrospectively analysed in this shortcross-sectional study. The outcome was deemed satisfactory in the absence of VUR as indicated by diagnostic methods or 2-yearpostprocedural relapse-free period.Results: Endoscopic procedure proved successful in 96.5% and unsuccessful in 3.5% of cases; 50.9% of all patients were successfullytreated in the first procedure, and this percentage increased to 75.4%,92.1% and 96.5% after the second, third and fourth procedurein selected patients, respectively; an open surgical procedure was required in 3.5% of cases. Our procedure of choice is Lich-Gregoirtechnique.Conclusion: Advantages of endoscopic treatment in comparison to other modalities are high-percentage success, faster recovery,and shorter hospital stay, therefore it has become the new gold standard of VUR treatment

Haemorrhagic pseudocyst of the adrenal gland: case report and literature review

Adrenalne pseudociste su relativno rijetke patološke tvorbe u pedijatrijskoj populaciji. Obično su asimptomatske te su sporadičan nalaz na radiološkim pretragama. No kad promjerom prelaze veličinu od 5 cm, mogu uzrokovati simptome kompresije susjednih organa te zahtijevati kirurško liječenje. U dijagnostici takvih lezija u pedijatrijskoj populaciji izrazito je bitno razlikovati benignu od maligne lezije. Prikazujemo pacijenticu u dobi od 12 godina koja se prezentirala slikom difuznih bolova u abdomenu te febriliteta. Kod pacijentice je ultrazvučno praćena cista desne nadbubrežne žlijezde kroz prethodne dvije godine. Pacijentica je kirurški zbrinuta ekscizijom te drenažom cistične tvorbe otvorenom medijalnom laparotomijom. Patohistološki nalaz verifi cira tumorsku tvorbu kao hemoragičnu pseudocistu nadbubrežne žlijezde. Praćenje šest mjeseci postoperativno pokazalo je dobre rezultate.Adrenal pseudocyst is a rare pathologic fi nding in paediatric population. They tend to be asymptomatic lesions and are usually found sporadically in radiologic fi ndings. However, cysts larger than 5 cm in diameter can cause symptoms of compression on adjacent organs and therefore surgical removal is needed. Regarding diff erential diagnosis, it is crucial to diff er a benign from malignant lesion in paediatric population. We report a case of a 12-year-old girl who presented with acute abdominal pain and fever. She had been diagnosed with a right abdominal cyst two years before and was routinely followed up through our outpatient clinic. Medial laparotomy, surgical excision and drainage of the cystic lesion were performed. Histopathology examination reported a haemorrhagic adrenal pseudocyst. Six-month follow up was uneventful

Strategy of surgical treatment of vascular bypass occlusion

Cilj. Analizirati osobitosti bolesnika s okluzijama nakon aortofemoralnih premosnica, način liječenja okluzija nakon aortofemoralnih premosnica i njihovu povezanost s rezultatima liječenja, te utvrditi optimalnu strategiju liječenja okluzija aortofemoralnih premosnica. ----- Ispitanici i metode. Retrospektivna analiza povijesti bolesti bolesnika operiranih od siječnja 1998. do kraja 2012. godine u Zavodu za vaskularnu kirurgiju Klinike za kirurgiju KBC Zagreb. ----- Rezultati. U Zavodu za vaskularnu kirurgiju je od siječnja 1998. do kraja 2012. godine zbog aortoilijačne okluzivne bolesti operirano 286 bolesnika aortobifemoralnom premosnicom. U promatranom razdoblju zabilježene su 54 aortofemoralne okluzije (18,9%) u operiranih bolesnika (40 muškaraca i 14 žena). Prosječna životna dob bolesnika bila je 67,09 godina. Okluzije premosnica su u 18 bolesnika liječene trombektomijom i distalnom premosnicom, u 8 bolesnika femorofemoralnom premosnicom, a u 11 bolesnika trombektomijom i profundoplastikom. U 5 bolesnika je bila učinjena parcijalna resekcija premosnice i rekonstrukcija interpozitumom, u 5 je zamijenjena premosnica, a 3 bolesnika su bila liječena konzervativno. Kod sva 3 bolesnika liječena konzervativno naposlijetku je bila učinjena amputacija. ----- Zaključak. Postotak uspješno spašenih ekstremiteta i nizak mortalitet postupaka govore u prilog opetovanih revaskularizacijskih postupaka u pacijenata s okluzijama aortobifemoralnih premosnica.Aim. To analyze the characteristics of patients with occlusions after aortofemoral bypass grafts as well as surgical treatment options and their correlation with the results. ----- Methods. A retrospective analysis of the medical histories of patients operated from January 1998th to the end of 2012. The analysis was conducted at the Department of Vascular Surgery, University Hospital Center Zagreb. ----- Results. Aortobifemoral bypasses were performed in 286 patients for aortoiliac occlusive disease at the Department of Vascular Surgery from January 1998 to the end of 2012. 54 aortofemoral graft occlusions (18.9%) were noted in treated patients (40 male and 14 female) during the monitored period. Average age of patients was 67.09 years. In 18 patients bypass occlusion was treated with thrombectomy and distal bypass, 8 patients were treated by femorofemoral bypass, and 11 patients with thrombectomy and profundoplasty. Partial graft resection and reconstruction with interpositum was performed in 5 patients. Bypass had to be replaced in 5 patients, and 3 patients were treated conservatively. All 3 patients who were treated conservatively, were subsequently amputated. ----- Conclusion. Limb salvage rate and low mortality of the procedure support the concept of repeated revascularizations in patients with aortobifemoral graft occlusions

Strategy of surgical treatment of vascular bypass occlusion

Cilj. Analizirati osobitosti bolesnika s okluzijama nakon aortofemoralnih premosnica, način liječenja okluzija nakon aortofemoralnih premosnica i njihovu povezanost s rezultatima liječenja, te utvrditi optimalnu strategiju liječenja okluzija aortofemoralnih premosnica. ----- Ispitanici i metode. Retrospektivna analiza povijesti bolesti bolesnika operiranih od siječnja 1998. do kraja 2012. godine u Zavodu za vaskularnu kirurgiju Klinike za kirurgiju KBC Zagreb. ----- Rezultati. U Zavodu za vaskularnu kirurgiju je od siječnja 1998. do kraja 2012. godine zbog aortoilijačne okluzivne bolesti operirano 286 bolesnika aortobifemoralnom premosnicom. U promatranom razdoblju zabilježene su 54 aortofemoralne okluzije (18,9%) u operiranih bolesnika (40 muškaraca i 14 žena). Prosječna životna dob bolesnika bila je 67,09 godina. Okluzije premosnica su u 18 bolesnika liječene trombektomijom i distalnom premosnicom, u 8 bolesnika femorofemoralnom premosnicom, a u 11 bolesnika trombektomijom i profundoplastikom. U 5 bolesnika je bila učinjena parcijalna resekcija premosnice i rekonstrukcija interpozitumom, u 5 je zamijenjena premosnica, a 3 bolesnika su bila liječena konzervativno. Kod sva 3 bolesnika liječena konzervativno naposlijetku je bila učinjena amputacija. ----- Zaključak. Postotak uspješno spašenih ekstremiteta i nizak mortalitet postupaka govore u prilog opetovanih revaskularizacijskih postupaka u pacijenata s okluzijama aortobifemoralnih premosnica.Aim. To analyze the characteristics of patients with occlusions after aortofemoral bypass grafts as well as surgical treatment options and their correlation with the results. ----- Methods. A retrospective analysis of the medical histories of patients operated from January 1998th to the end of 2012. The analysis was conducted at the Department of Vascular Surgery, University Hospital Center Zagreb. ----- Results. Aortobifemoral bypasses were performed in 286 patients for aortoiliac occlusive disease at the Department of Vascular Surgery from January 1998 to the end of 2012. 54 aortofemoral graft occlusions (18.9%) were noted in treated patients (40 male and 14 female) during the monitored period. Average age of patients was 67.09 years. In 18 patients bypass occlusion was treated with thrombectomy and distal bypass, 8 patients were treated by femorofemoral bypass, and 11 patients with thrombectomy and profundoplasty. Partial graft resection and reconstruction with interpositum was performed in 5 patients. Bypass had to be replaced in 5 patients, and 3 patients were treated conservatively. All 3 patients who were treated conservatively, were subsequently amputated. ----- Conclusion. Limb salvage rate and low mortality of the procedure support the concept of repeated revascularizations in patients with aortobifemoral graft occlusions

Kongenitalna malformacija dišnih putova

Kongenitalna malfomacija dišnih putova (CPAM) rijetka je i izazovna bolest, još uvijek nepoznatih patogenetskih mehanizama i etiologije. Predstavlja hamartomatoznu displastičnu razvojnu malformaciju pluća koja najčešće zahvaća jedan plućni režanj, dok je rjeđe zahvaćeno više režnjeva ili je tvorba bilateralna. Ne postoji spolna predispozicija za ovu malformaciju. CPAM je podijeljena u pet tipova od kojih je tip II najčešće udružen s drugim komorbiditetima. Klinički tijek bolesti je varijabilan, te uključuje asimptomatsku prezentaciju sve do životno ugrožavajućih stanja, poput fetalnog hidropsa ili zatajenja respiracije u novorođenčeta. Poznato je da tvorba može regredirati u zadnjem tromjesečju trudnoće, no regresija je obično nepotpuna. Djeca s CPAM-om rađaju se obično kao normotermna novorođenčad, uredne porođajne težine. Sumnja na ovu malformaciju postavlja se antenatalnim ultrazvučnim pregledom u drugom tromjesečju trudnoće (anomaly scan), a potvrđuje se postnatalno kompjuteriziranom tomografijom. Konačna dijagnoza potvrđuje se postoperativno patohistološkom analizom. Liječenje obuhvaća prenatalne i postnatalne postupke koji ponajprije ovise o kliničkom statusu fetusa i majke, simptomatologiji novorođenčeta ili starijeg djeteta, te o procjeni rizika za maligne bolesti. Najvažnija indikacija za antenatalnu intervenciju je hidrops fetusa ili rizik za njegov razvoj. Postnatalno liječenje može biti ekspektativno ili kirurško (hitno ili elektivno). Za simptomatsku djecu mišljenja su usuglašena u smjeru rane operacije, no još uvijek ne postoji algoritam profilaktičkog liječenja djece koja su asimptomatska. U svakom slučaju, dugotrajni rizik za infekcije i maligne alteracije nadmašuje kratkotrajni rizik od operacije, te je preporučena operacija takvih promjena u prvim godinama života, no međutim, točna dob nije definirana. Komplikacije svih postupaka javljaju se u nezanemarivom postotku, a smrtni je ishod rijedak

Impact of injury mechanism on the length of hospital stay in paediatric burns

U ranoj fazi kod opeklinskih ozljeda može se dati samo gruba prognoza o trajanju liječenja. Mi smo stoga proveli analizu povezanosti mehanizma ozljede s omjerom prosječnog trajanja hospitalizacije (PTH) i ukupne površine tijela zahvaćenom opeklinom (UPT). Proveli smo retrospektivnu analizu 375-ero pacijenata koji su u razdoblju između 1. siječnja 2010. i 31. prosinca 2019. hospitalizirani zbog opeklinskih ozljeda na Klinici za dječju kirurgiju Klinike za dječje bolesti Zagreb. Pacijenti su s obzirom na mehanizam nastanka ozljede razdijeljeni u sljedeće podskupine - opekline vrućom vodom (n=210), opekline vrućim uljem (n=22), opekline padom u vruću vodu (n=7), kontaktne opekline (n=54), opekline plamenom (n=36), opekline vrućim parama (n=7), eksplozivne opekline (n=13) i opekline strujnim udarom (n=12). Analizirali smo omjer prosječnog trajanja hospitalizacije (PTH) i ukupne površine tijela (UPT) s obzirom na mehanizam opeklinske ozljede. Kontaktne opekline nose veći rizik za veći omjer trajanja hospitalizacije s ukupnom površinom tijela (PTH/UP) od opeklina vrućim uljem (t=2,485, p= 0,015), opeklina vrućom tekućinom (t=3,948, p < 0,001), opeklina plamenom (t= 2,485, p= 0,015), eksplozivnih opeklina (t=2,900, p= 0,005), opeklina zbog pada u vruću vodu (t=4,369, p<0,001) te od opeklina parom (t=4,369, p< 0,001). Opekline plamenom nose veći rizik za veći PTH/UPT omjer od opeklina vrućom tekućinom (t=2,105, p= 0,039), opeklina parom (t=2,848, p= 0,009) te od opeklina nastalih zbog pada u vruću vodu (t=2,846, p= 0,009). Opekline vrućim uljem nose veći rizik za veći PTH/UPT omjer od opeklina parama (t= 2,317, p= 0,029) ili opeklina nastalih zbog pada u vruću vodu (t= 2,263, p= 0,033). Različiti mehanizmi kod opeklinskih ozljeda rezultiraju različitim ishodima što se tiče omjera prosječnog trajanja hospitalizacije i površine tijela zahvaćene opeklinom. U slučaju kontaktnih opeklina može se očekivati najdulje trajanje hospitalizacije s obzirom na ukupnu površinu tijela zahvaćenu opeklinom. Naši rezultati upućuju na to da mehanizam nastanka ozljede ima prognostičku vrijednost u smislu trajanja hospitalizacije.In the early phase in paediatric burns, one can only give a rough estimate regarding the length of treatment. Therefore, we analysed the relationship between the burn injury mechanism and the length of stay (LOS) to total body surface area aff ected (TBSA) ratio. We performed a retrospective review of 375 patients who had been hospitalised for burn injuries in the period from January 1, 2010 until December 31, 2019 at the Department of Paediatric Surgery, Zagreb Children’s Hospital. According to the mechanism of burn injury, patients were divided into the following groups: hot water scalds (n=210), hot oil scalds (n=22), bath scalds (n=7), contact burns (n=54), fl ame burns (n=36), steam burns (n=7), explosive (n=13) and electrical burns (n=12). We analysed the mean LOS/TBSA ratio according to diff erent patient groups. Study results revealed that contact burns had a signifi cantly greater risk of higher LOS/TBSA ratio than hot oil scalds (t=2.485, p=0.015), hot water scalds (t=3.948, p<0.001), fl ame burns (t=2.485, p=0.015), explosive burns (t=2.900, p=0.005), bath scalds (t=4.369, p<0.001) and steam burns (t=4.369, p<0.001). Flame burns had a signifi cantly greater risk of higher LOS/TBSA ratio than hot water scalds (t=2.105, p=0.039), steam burns (t=2.848, p=0.009) and bath scalds (t=2.846, p=0.009). Hot oil scalds had a signifi cantly greater risk of higher LOS/TBSA ratio than steam burns (t=2.317, p=0.029) and bath scalds (t=2.263, p=0.033). Accordingly, diff erent mechanisms of burn injury were found to have diff erent outcomes when considering the LOS/TBSA ratio. The highest LOS/TBSA ratio may be expected for contact burns. Our results indicated the burn injury mechanism to have a prognostic value regarding LOS