INTERDISCURSIVE FUGUE IN DAŠA DRNDIĆ’S NOVEL LEICA FORMAT

Rad analizira roman Daše Drndić Leica format (2003) iz perspektive diskurzne stilistike i to tako što motri na koji se način načelo interdiskurzivnosti artikulira na stilskoj razini romana pri čemu upravo radikalno ogoljeni interdiskurzivni šavovi postaju polazišnom točkom interpretacije. Kao temeljna interdiskurzivna figura u ovom romanu uzima se fuga koja istovremeno konotira složenost, polifoničnost i interdiskurzivnu premreženost romanesknog teksta, a na metarazini otvara pitanje pamćenja i zaborava, oblikovanja i prenošenja znanja te njegova kodiranja u jeziku i diskurzu. Analiza pokazuje kako u navedenom romanu Daša Drndić mapira osobnu i kolektivnu povijest usložnjavanjem i kolažiranjem različitih tipova tekstova, žanrova i diskurzā te kako se pritom stilistički zahvati na grafičkom planu romanesknog teksta produžuju u područje njegove semantike.The paper discusses Daša Drndić’s novel Leica format from the perspective of discourse stylistics by analyzing the way interdiscursivity manifests itself on the stylistic level of the novel, laying bare the interdiscursive sutures and thus making them the interpretative stronghold of the novel. The basic interdicursive figure in the novel is fugue which implies complexity, polyphony and interdicursive structure of the text and at the same time raises the questions of remembrance and oblivion, formation and transfer of knowledge and its coding in language and discourse. The analysis shows how Daša Drndić’ novel maps individual and collective history by combining and collaging different types of texts, genres and discourses and how the stylistics procedures on the graphical level of the novel extend into the sphere of its semantics

Interdiskurzivnost: stilistički prilog teoriji književnoga diskurza

Polazeći od teze slovenskog teoretičara Marka Juvana o nužnosti pre-oblikovanja književne teorije u teoriju književnoga diskurza, rad će taj metodološki obrat propitati iz perspektive stilistike, discipline koja se i sama u drugoj polovici 20. stoljeća zatekla u sličnoj krizi i koja je svoju potencijalnu budućnost pronašla u simbiozi s različitim teorijama diskurza. Ta je suradnja posljednjih desetljeća bila najplodonosnija u području funkcionalne stilistike, koja se sve više promatra kao stilistika diskurza, no došlo je vrijeme da se razmotri kako bi se uvidi dobiveni takvom interdisciplinarnom suradnjom mogli primijeniti i na stilističku analizu književnih tekstova. Kao operativni pojam poslužit će nam ovdje koncept interdiskurzivnosti, koji je dosad pretežno bio predme-tom interesa socijalnih i lingvističkih teoretičara diskurza, ali koji nudi i mogućnost primjene u području literarne stilistike

PRAGMASTYLISTICS OF THE LYRIC POEM (Ivan Slamnig: Kad mi svega bude dosta)

U radu se skicira moguće područje preklapanja stilistike i pragmatike kako bi se oblikovao novi hermeneutički model za interpretaciju lirskoga teksta. Na početku se nude osnovne infomacije o pragmatici kao disciplini, njezinim začetnicima (H. P. Griceu i J. L. Austinu) i temeljnim konceptima (deiksi i govornim činovima) iz kojih se derivira opća teza o performativnosti književnoga diskurza (Sh. Felman) s kojom je povezana i performativna hipoteza na kojoj se ustrojava lirska komunikacija (S. Levin). U središnjem dijelu rada nudi se pragmastilističko čitanje pjesme Kad mi svega bude dosta Ivana Slamniga. Pjesmu se najprije smješta u kontekst Slamnigova lirskog opusa te krugovaške poetike, a potom se izdvajaju i opisuju njezina osnovna stilska obilježja: prividna „lakoća” i komunikativnost, utjecaj ‘kolokvijalnog’ stila, uredna i simetrična kompozicija, metrički i versifikacijski postupci (trohejski osmerac, leoninska rima, izosilabičnost). Teza od koje analiza polazi jest da pjesma, koja se na prvi pogled čini pristupačnom i razumljivom, iz pragmastilističke perspektive izgleda bitno drukčije: njezina se „lakoća” pokazuje kao iluzija jer lirski subjekt specifičnim jezičnim i stilskim izborima (govornim činovima komisivima, specifičnom upotrebom deikse, foričkim odnosima i glagolskim vremenima) otežava (čak opstruira) lirsku komunikaciju. Interpretacija je stoga ponajviše usredotočena na autoreferencijalnost i performativnost Slamnigova pjesničkog diskurza nasuprot tradicionalnim konstativnim interpretacijama zaokupljenima dešifriranjem tekstualnih značenja.The paper sketches out the potential overlap of stylistics and pragmatics in order to come up with a new hermeneutic model for the interpretation of a lyrical text. The introduction lays down the basic information on pragmatics as a discipline, its founders (H. P. Grice and J. L. Austin) and its main concepts (deixis and speech acts) from which a general hypothesis of the performativity of literary discourse (Sh. Felman) is derived as well as the performative hypothesis (S. Levin) upon which literary communication is built. The central part of the paper offers the pragmastylistic reading of Ivan Slamnig’s poem Kad mi svega bude dosta. The poem is first put in the context of Slamnig’s poetry and then subjected to the stylistic analysis of its main features: the apparent ”lightness” and communicativeness, the influence of the ”colloquial” style, a neat and symmetrical composition, metrical procedures (trochaic tetrameter, internal rhyme, isosyllabic verse). The main hypothesis upon which interpretation is built is that the poem, which at the first glance appears easily accessible and comprehensible, when approached from the pragmastylistic perspective, seems quite different: its ”lightness” is unmasked as an illusion due to the fact that the lyrical subject makes specific linguistic and stylistic choices (commissive speech acts and deixis) in order to obstruct lyrical communication. The interpretation thus primarily focuses on the self-reflexivity and performativity of Slamnig’s poetic discourse to distinguish itself from traditional constative interpretations which dwell on deciphering the poem’s textual meanings

Interdiscursivity: A stylistic contribution to the theory of literary discourse

Polazeći od teze slovenskog teoretičara Marka Juvana o nužnosti pre-oblikovanja književne teorije u teoriju književnoga diskurza, rad će taj metodološki obrat propitati iz perspektive stilistike, discipline koja se i sama u drugoj polovici 20. stoljeća zatekla u sličnoj krizi i koja je svoju potencijalnu budućnost pronašla u simbiozi s različitim teorijama diskurza. Ta je suradnja posljednjih desetljeća bila najplodonosnija u području funkcionalne stilistike, koja se sve više promatra kao stilistika diskurza, no došlo je vrijeme da se razmotri kako bi se uvidi dobiveni takvom interdisciplinarnom suradnjom mogli primijeniti i na stilističku analizu književnih tekstova. Kao operativni pojam poslužit će nam ovdje koncept interdiskurzivnosti, koji je dosad pretežno bio predme-tom interesa socijalnih i lingvističkih teoretičara diskurza, ali koji nudi i mogućnost primjene u području literarne stilistike.The paper consists of four parts. The introductory part focuses to the argument made by the Slovenian literary theorist M. Juvan who claims that literary theory should be restructured as the theory of literary discourse, based on the “discourse turn” in the contemporary stylistics. The paper further discusses the style in the field of discourse by analysing ambiguous relationship between style and discourse, and by introducing the concept of style as an identity marker (Juvan). This is followed by the concept of the stylistics of (inter)discourse based on the term interdiscursivity. The notion of interdiscursivity is discussed through its different applications and definitions (Kovačević and Badurina, Fairclough, Pêcheux, Link), and its distinctiveness in relation to intertextuality. The final part of the paper offers an analysis of interdiscursivity in selected literary texts, with special emphasis on the texts of literary avant-garde (Slabinac), and relates interdiscursivity to J. Rancière’s politics of literature

The Functionality of Contemporary Functional Stylistics

Rad analizira pretpostavke i polazišta na kojima se razvila hrvatska funkcionalna stilistika te propituje domete i opravdanost postojeće klasifikacije funkcionalnih stilova u kontekstu jezične i diskurzne suvremenosti. Pojam funkcionalnog stila, kako su ga od strukturalizma nadalje shvaćale domaća lingvistika i stilistika (Pranjić, Silić), sučeljava se s pojmom diskurza koji se od dvijestisućitih naovamo javlja u radovima diskurzno orijentiranih stilističara (Kovačević i Badurina, Katnić-Bakaršić). Teorijski i praktični okvir funkcionalne stilistike nadalje se suočava s potencijalom koji u to područje ubrizgavaju različiti kritički pristupi (kritička stilistika, pragmastilistika, feministička stilistika, kritička analiza diskurza) te se propituje u kojem bi smjeru trebalo krenuti p(r)oučavanje stilske kompetencije govornika hrvatskoga jezika.The article analyses the theoretical framework that served as the basis for the development of Croatian functional stylistics and rethinks the limitations and the justification of the traditional classification of functional styles in the context of linguistic and discursive modernity. The notion of functional style, as it was defined in structuralism by Croatian linguists and stylistics scholars (PranjiÊ, SiliÊ), is contrasted with the notion of discourse which has permeated the writings of the discourse-oriented stylistics scholars (KovaËeviÊ and Badurina, KatniÊ-BakarπiÊ) from the 2000s onwards. The theoretical and practical framework of functional stylistics is then juxtaposed with the analytical potential brought in by different critical approaches (critical stylistics, pragmatic stylistics, feminist stylistics, critical discourse analysis). The article offers some guidelines on the direction of teaching and developing stylistic competence with the Croatian language speakers

Anja Nikolić-Hoyt: Leksikografija tijela

Anja Nikolić-Hoyt, Tezaurusni portret čovječjega tijela. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. 2014. 153 str

Anja Nikolić-Hoyt: Leksikografija tijela

Anja Nikolić-Hoyt, Tezaurusni portret čovječjega tijela. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. 2014. 153 str