Central limit theorem for Markov processes with spectral gap in the Wasserstein metric

Suppose that $\{X_t,\,t\ge0\}$ is a non-stationary Markov process, taking values in a Polish metric space $E$. We prove the law of large numbers and central limit theorem for an additive functional of the form $\int_0^T\psi(X_s)ds$, provided that the dual transition probability semigroup, defined on measures, is strongly contractive in an appropriate Wasserstein metric. Function $\psi$ is assumed to be Lipschitz on $E$

Planowanie rozwoju gospodarczego w Arabii Saudyjskiej

"Królestwo Arabii Saudyjskiej powstało w 1932 r. Jego rozwój ekonomiczny przez pierwsze 40 lat był ograniczony ze względu na niedobór środków finansowych. Zintensyfikowana eksploatacja ropy naftowej, głównego źródła dochodów państwa w okresach późniejszych, zaczęła się dopiero pod koniec lat 60. Również struktura państwa i instytucje rządowe rozwijały się powoli: w 1952 r. powstał Bank Centralny Arabii Saudyjskiej (SAMA), a w 1962 r. Główna Organizacja ds. Nafty i Zasobów Mineralnych (Petromin)."(...

Procjena učinkovitosti različitih načina spašavanja od utapljanja

Water rescue is an area in which, unfortunately, many myths persist and intuitive actions are allowed. The aim of the study was to verify the empirically selected ways of carrying out rescues, in particular: a) to determine the effectiveness of direct rescue with or without the use of rescue equipment, b) to demonstrate the danger for the lifeguard, and thus for the victim, during a rescue without equipment, c) to determine the algorithms of automatic reactions of a lifeguard in rescue conditions. The study involved performing simulated rescues of an active victim by three lifeguards, one by one, directly in the water. The study was carried out in an indoor swimming pool and the material was filmed by cameras (under and over water) Band photographs were taken. Additionally, fourteen lifeguards attempted to tow a victim using four techniques, with the towing times measured. The most important results indicate clearly that a rescue of an active victim without equipment is a great hazard for the lives of the lifeguards and the victim. The best technique of using a rescue canister and the best technique of towing were determined, as well as the algorithm of proceeding with an active victim during the rescue. The timing of the rescue with the use of equipment showed that reaching a victim with a rescue canister takes slightly longer, but significantly increases the effectiveness of the rescue and the lifeguard’s safety.Uz spašavanje od utapljanja, nažalost, vezuju se mnogi mitovi. Vrlo se malo spasilačke opreme koristi pri spašavanju, a ona koja se koristi rijetko ima unaprijed određene i testirane algoritme spašavanja. Stavovi spasilaca o ovom problemu su podijeljeni. Oni, često bez dubljeg razmišljanja, koriste tehnike spašavanja koje su naučili tijekom spasilačke obuke ili uvježbavanja, a koje nisu uvijek učinkovite i sigurne ni spasioca ni za žrtvu. Spasioci koriste spasilačke bove koje su postale popularne nakon emitiranja TV serije Spasilačka služba. Tehnike koje se koriste za manipuliranje tim bovama utemeljene su na promatranju spašavanja, a ne na znanstveno dokazanim principima. Cilj je ovog istraživanja bio empirijski utvrditi učinkovitost izabranih načina spašavanja utopljenika. Konkretno, autori su nastojali odrediti učinkovitost spašavanja primjenom spasilačke opreme i bez nje. Studija je uključivala pokušaje prilaženja žrtvi različitim načinima plivanja, simulirane različite načine spašavanja i pokušaje da se utopljenik izvuče na suho. Provedena je u zatvorenom bazenu zbog sigurnosnih razloga te zbog lakšeg podvodnog i nadvodnog snimanja spašavanja. Ipak, cjelokupna studija odnosi se na spašavanje od utapljanja na otvorenom moru ili jezeru. Prvih trinaest testova (T1-T13) provela su trojica spasilaca koji su kvalificirani za samostalnu spasilačku službu (LG11, LG2 i LG3). Instruktor spasilačke službe, snažan i visok muškarac, bio je angažiran kao aktivna žrtva (AV2). Istraživanje je započelo mjerenjem vremena potrebnoga za preplivavanje 50 metara trima različitim plivačkim tehnikama. Prvi je test uključivao plivanje zadane dionice bez spasilačke opreme. Drugi i treći test uključivali su plivanje dionice sa spasilačkom bovom – u 2. testu vrpca bove bila je prebačena preko jednog ramena, a u 3. testu bovu je spasilac nosio na leđima poput naprtnjače (vrpce preko oba ramena) (tablica 2). Postavljenje trake bove za spašavanje na rame trajalo je 3,5 do 5,1 sekundu. Postavljenje trake bove na oba ramena trajalo je još i više – od 5,7 do 6,8 sekunda. Razlike u ukupnim vremenima tri testa iznosile su i do 10,8 sekunda (tablica 3). Ovakva razlika u vremenima može se tolerirati u slučaju da je žrtva pri svijesti za koju nekoliko sekunda nije ključno u spašavanju. Gubljenje svijesti događa se od 70 do 165 sekunda od trenutka prvih znakova panike kod žrtve, gušenja ili kratkotrajnog gutanja vode (WOPR 1993; On the Guard II 2001). Zbog toga, nekoliko sekunda koje se izgube na stavljanje spasilačke opreme nesrazmjerno je mali gubitak u odnosu na povećanje sigurnosti i žrtve i spasioca, odnosno na povećanje učinkovitosti samog spašavanja. Drugi dio istraživanja uključivao je 10 simuliranih načina spašavanja na dužini od 48 metara (tablica 4). U sklopu individualnih testova, nakon uspostavljanja kontrole nad žrtvom, koristile su se različite tehnike vučenja do ruba bazena (crteži 3, 4, 5 i 6). Kod spasilaca uključenih u ovo istraživanje je frekvencija srca u mirovanju, ali nakon plivačkog zagrijavanja, iznosila 72 do 96 otkucaja u minuti. Najviša izmjerena vrijednost FS otk/min nakon vučenja žrtve do ruba bazena iznosila je 180. Vučenje se smatra fazom najvećeg napora za vrijeme spašavanja. Korelacije između vremena vučenja i frekvencije srca nakon odrađene vježbe spašavanja bile su statistički značajne (Spearman’s R = 0,31, P=,0262). Niska statistička značajnost navedenih korelacija pokazuje da postoje i drugi faktori koji utječu na vrijeme vučenja žrtve do ruba bazena, a ne samo djelotvornost krvožilnog sustava. Vjerojatno je jedan od važnijih faktora i tehnika kretanja pri vučenju. Vrijeme vučenja tehnikom koja predviđa da je žrtva pod pazuhom spasioca značajno se statistički razlikovala od vremena koje je bilo potrebno za spašavanje tehnikom okrenutog prsnog povlačenja ili tehnikom povlačenja dugim užetima (z = 1,97, p = 0,048). Najkorisnija metoda vučenja, kod koje su bile zabilježene najniže frekvencije srca, bila je vučenje žrtve pod pazuhom (slika 6). Rezultati ovog istraživanja jasno pokazuju da je vjerojatnost bržeg i učinkovitog spašavanja bez uporabe spasilačke opreme zanemarivo veća, ali je u takvim uvjetima sigurnost spasioca ugrožena zbog direktnog kontakta s žrtvom. Ključ uspješnog spašavanja jest uspostavljanje kontrole nad utopljenikom. Nakon toga najveća je opasnost i za žrtvu i za spasioca otklonjena. Uspješno kontroliranje utopljenika osigurava da neće doći do gubljenja svijesti žrtve ni do oštećenja mozga. Kontrolu nad žrtvom definiramo kao takvo prihvaćanje žrtve u kojemu ona ne može povući spasioca pod vodu ili kao situaciju u kojoj se žrtvi uspješno doda spasilačka oprema. Preporučena tehnika spašavanja, najučinkovitija u ovom istraživanju, uključuje sljedeće elemente: stavljanje trake spasilačke bove preko jednog ramena, skok dugim korakom na noge i plivanje prema žrtvi spasilačkom plivačkom tehnikom s glavom iznad vode, pružanje bove u ruke utopljenika te, nakon što je utopljenik kvalitetno primio bovu, odvlačenje na obalu tehnikom ispod pazuha. Ronjenje ispod utopljenika trebalo bi napustiti

Procjena učinkovitosti različitih načina spašavanja od utapljanja

Water rescue is an area in which, unfortunately, many myths persist and intuitive actions are allowed. The aim of the study was to verify the empirically selected ways of carrying out rescues, in particular: a) to determine the effectiveness of direct rescue with or without the use of rescue equipment, b) to demonstrate the danger for the lifeguard, and thus for the victim, during a rescue without equipment, c) to determine the algorithms of automatic reactions of a lifeguard in rescue conditions. The study involved performing simulated rescues of an active victim by three lifeguards, one by one, directly in the water. The study was carried out in an indoor swimming pool and the material was filmed by cameras (under and over water) Band photographs were taken. Additionally, fourteen lifeguards attempted to tow a victim using four techniques, with the towing times measured. The most important results indicate clearly that a rescue of an active victim without equipment is a great hazard for the lives of the lifeguards and the victim. The best technique of using a rescue canister and the best technique of towing were determined, as well as the algorithm of proceeding with an active victim during the rescue. The timing of the rescue with the use of equipment showed that reaching a victim with a rescue canister takes slightly longer, but significantly increases the effectiveness of the rescue and the lifeguard’s safety.Uz spašavanje od utapljanja, nažalost, vezuju se mnogi mitovi. Vrlo se malo spasilačke opreme koristi pri spašavanju, a ona koja se koristi rijetko ima unaprijed određene i testirane algoritme spašavanja. Stavovi spasilaca o ovom problemu su podijeljeni. Oni, često bez dubljeg razmišljanja, koriste tehnike spašavanja koje su naučili tijekom spasilačke obuke ili uvježbavanja, a koje nisu uvijek učinkovite i sigurne ni spasioca ni za žrtvu. Spasioci koriste spasilačke bove koje su postale popularne nakon emitiranja TV serije Spasilačka služba. Tehnike koje se koriste za manipuliranje tim bovama utemeljene su na promatranju spašavanja, a ne na znanstveno dokazanim principima. Cilj je ovog istraživanja bio empirijski utvrditi učinkovitost izabranih načina spašavanja utopljenika. Konkretno, autori su nastojali odrediti učinkovitost spašavanja primjenom spasilačke opreme i bez nje. Studija je uključivala pokušaje prilaženja žrtvi različitim načinima plivanja, simulirane različite načine spašavanja i pokušaje da se utopljenik izvuče na suho. Provedena je u zatvorenom bazenu zbog sigurnosnih razloga te zbog lakšeg podvodnog i nadvodnog snimanja spašavanja. Ipak, cjelokupna studija odnosi se na spašavanje od utapljanja na otvorenom moru ili jezeru. Prvih trinaest testova (T1-T13) provela su trojica spasilaca koji su kvalificirani za samostalnu spasilačku službu (LG11, LG2 i LG3). Instruktor spasilačke službe, snažan i visok muškarac, bio je angažiran kao aktivna žrtva (AV2). Istraživanje je započelo mjerenjem vremena potrebnoga za preplivavanje 50 metara trima različitim plivačkim tehnikama. Prvi je test uključivao plivanje zadane dionice bez spasilačke opreme. Drugi i treći test uključivali su plivanje dionice sa spasilačkom bovom – u 2. testu vrpca bove bila je prebačena preko jednog ramena, a u 3. testu bovu je spasilac nosio na leđima poput naprtnjače (vrpce preko oba ramena) (tablica 2). Postavljenje trake bove za spašavanje na rame trajalo je 3,5 do 5,1 sekundu. Postavljenje trake bove na oba ramena trajalo je još i više – od 5,7 do 6,8 sekunda. Razlike u ukupnim vremenima tri testa iznosile su i do 10,8 sekunda (tablica 3). Ovakva razlika u vremenima može se tolerirati u slučaju da je žrtva pri svijesti za koju nekoliko sekunda nije ključno u spašavanju. Gubljenje svijesti događa se od 70 do 165 sekunda od trenutka prvih znakova panike kod žrtve, gušenja ili kratkotrajnog gutanja vode (WOPR 1993; On the Guard II 2001). Zbog toga, nekoliko sekunda koje se izgube na stavljanje spasilačke opreme nesrazmjerno je mali gubitak u odnosu na povećanje sigurnosti i žrtve i spasioca, odnosno na povećanje učinkovitosti samog spašavanja. Drugi dio istraživanja uključivao je 10 simuliranih načina spašavanja na dužini od 48 metara (tablica 4). U sklopu individualnih testova, nakon uspostavljanja kontrole nad žrtvom, koristile su se različite tehnike vučenja do ruba bazena (crteži 3, 4, 5 i 6). Kod spasilaca uključenih u ovo istraživanje je frekvencija srca u mirovanju, ali nakon plivačkog zagrijavanja, iznosila 72 do 96 otkucaja u minuti. Najviša izmjerena vrijednost FS otk/min nakon vučenja žrtve do ruba bazena iznosila je 180. Vučenje se smatra fazom najvećeg napora za vrijeme spašavanja. Korelacije između vremena vučenja i frekvencije srca nakon odrađene vježbe spašavanja bile su statistički značajne (Spearman’s R = 0,31, P=,0262). Niska statistička značajnost navedenih korelacija pokazuje da postoje i drugi faktori koji utječu na vrijeme vučenja žrtve do ruba bazena, a ne samo djelotvornost krvožilnog sustava. Vjerojatno je jedan od važnijih faktora i tehnika kretanja pri vučenju. Vrijeme vučenja tehnikom koja predviđa da je žrtva pod pazuhom spasioca značajno se statistički razlikovala od vremena koje je bilo potrebno za spašavanje tehnikom okrenutog prsnog povlačenja ili tehnikom povlačenja dugim užetima (z = 1,97, p = 0,048). Najkorisnija metoda vučenja, kod koje su bile zabilježene najniže frekvencije srca, bila je vučenje žrtve pod pazuhom (slika 6). Rezultati ovog istraživanja jasno pokazuju da je vjerojatnost bržeg i učinkovitog spašavanja bez uporabe spasilačke opreme zanemarivo veća, ali je u takvim uvjetima sigurnost spasioca ugrožena zbog direktnog kontakta s žrtvom. Ključ uspješnog spašavanja jest uspostavljanje kontrole nad utopljenikom. Nakon toga najveća je opasnost i za žrtvu i za spasioca otklonjena. Uspješno kontroliranje utopljenika osigurava da neće doći do gubljenja svijesti žrtve ni do oštećenja mozga. Kontrolu nad žrtvom definiramo kao takvo prihvaćanje žrtve u kojemu ona ne može povući spasioca pod vodu ili kao situaciju u kojoj se žrtvi uspješno doda spasilačka oprema. Preporučena tehnika spašavanja, najučinkovitija u ovom istraživanju, uključuje sljedeće elemente: stavljanje trake spasilačke bove preko jednog ramena, skok dugim korakom na noge i plivanje prema žrtvi spasilačkom plivačkom tehnikom s glavom iznad vode, pružanje bove u ruke utopljenika te, nakon što je utopljenik kvalitetno primio bovu, odvlačenje na obalu tehnikom ispod pazuha. Ronjenje ispod utopljenika trebalo bi napustiti

NON-DESTRUCTIVE TESTS OF LOCK TONGUES USED IN ATR-72 AIRCRAFT LANDING GEAR BASED ON MAGNETIC METHOD

The purpose of this work is to highlight the opportunities of using and analyzing process progression of Non-destructive Testing in aeronautical industries and technologies. This paper concentrates on magnetic-fluorescent method, which is used to showcase the practical test of lock tongue installed in ATR-72 aircraft landing gear

Novel damage calibration test based on cross-wedge rolling

This article presents a new calibration test for damage functions that uses the cross-wedge rolling method (CWR). In this test, the forming conditions were altered by applying wedges with decreasing forming angle on conical-cylindrical samples. The conditions worsened as the distance from the centre of the sample increased. At a certain point, the conditions became sufficiently unfavourable that the material cracked. To determine the critical values of material damage, the location of cracking in the sample was determined. Then, based on a numerical simulation, the value of the damage function in this area was determined and assumed to be the critical damage value. Using the presented method and normalised Cockcroft–Latham criterion, critical damage values for C45 grade steel in the temperature range 900–1100 °C were determined. It was observed that the critical material damage was highly dependent on the forming temperature. The determined critical damage value was used to model material fracture in a CWR process that was performed using parameters ensuring that this internal defect would occur. A comparison of the numerical and experimental crack lengths showed that they were in perfect agreement, which confirms that the developed calibration test can be used for modelling damage in CWR processes

Co-toxicity of Endotoxin and Indoxyl Sulfate, Gut-Derived Bacterial Metabolites, to Vascular Endothelial Cells in Coronary Arterial Disease Accompanied by Gut Dysbiosis

Gut dysbiosis, alongside a high-fat diet and cigarette smoking, is considered one of the factors promoting coronary arterial disease (CAD) development. The present study aimed to research whether gut dysbiosis can increase bacterial metabolites concentration in the blood of CAD patients and what impact these metabolites can exert on endothelial cells. The gut microbiomes of 15 age-matched CAD patients and healthy controls were analyzed by 16S rRNA sequencing analysis. The in vitro impact of LPS and indoxyl sulfate at concentrations present in patients’ sera on endothelial cells was investigated. 16S rRNA sequencing analysis revealed gut dysbiosis in CAD patients, further confirmed by elevated LPS and indoxyl sulfate levels in patients’ sera. CAD was associated with depletion of Bacteroidetes and Alistipes. LPS and indoxyl sulfate demonstrated co-toxicity to endothelial cells inducing reactive oxygen species, E-selectin, and monocyte chemoattractant protein-1 (MCP-1) production. Moreover, both of these metabolites promoted thrombogenicity of endothelial cells confirmed by monocyte adherence. The co-toxicity of LPS and indoxyl sulfate was associated with harmful effects on endothelial cells, strongly suggesting that gut dysbiosis-associated increased intestinal permeability can initiate or promote endothelial inflammation and atherosclerosis progression