HPV-Genital Infections, Men and the HPV Vaccine: New Horizons

Zahvaljujući razvoju suvremenih metoda molekularne medicine, prije svega rekombinantne tehnologije DNK, do danas se utvrdilo oko 150 tipova HPV-a. Genitalne infekcije uzrokovane HPV-om klinički se najčešće manifestiraju kao širok spektar dermatoveneroloških bolesti, od čega posebno ističemo: condylomata acuminata (šiljasti kondilomi), condylomata plana (ravni kondilomi), gigantski kondilom Buschke-Löwenstein, papulosis bowenoides, kao i razne druge kliničke manifestacije intraepitelnih neoplazija (IN) vanjskoga genitalnog sustava (dakle, ne samo cervikalne intraepitelne neoplazije, CIN), poput npr. penilne (PIN), analne (AIN), vulvarne (VIN), skrotalne (SIN) ili vaginalne (VAIN) intraepitelne neoplazije. Genitalne infekcije uzrokovane humanim papilomavirusom (HPV) najčešće se pojavljuju u mladoj, generativno sposobnoj populaciji te je stoga njihovo uspješno praćenje i liječenje obveza svakog društva koje teži napretku. Ove su bolesti sve više predmetom istraživanja s obzirom na njihovu najvišu učestalost unutar skupine virusnih spolno prenosivih infekcija (STIs, engleski: sexually transmitted infections), sklonost recidivima, dugotrajno liječenje i povezanost s pojavom zloćudnih bolesti. Izbor liječenja ovisi o općem stanju i dobi bolesnika, o obliku, veličini i lokalizaciji promjena, kao i o iskustvu terapeuta. No, svakako treba istaći da još ne postoji specifi čno protuvirusno liječenje HPV-genitalnih infekcija, recidivi su česti (30-70%), a raznovrsni terapijski pristupi ponekad vrlo neugodni za bolesnika i zahtjevni za liječnika. S obzirom na sve navedeno, kao i na dostupnost cjepiva protiv HPV-infekcija, danas je HPV-cijepljenje obaju spolova ozbiljan pomak koji značajno unaprjeđuje pristup ovom problemu.Up to 150 HPV DNA types have been identified so far. Anogenital warts (condylomata acuminata) are the most common lesions presented in men. However, during the last decade the other HPV-associated lesions such as condylomata plana, penile, scrotal, and anal intraepithelial neoplasias, as well as the penile, urine bladder and prostate cancer have been studied a little bit more extensively. The clinical variations might range from clinically "invisible", "asymptomatic" lesions to the bizarre forms of giant condyloma of Buschke-Löwenstein type, including Bowenoid papulosis, Mb. Bowen, different kinds of erythroplasia in both men and women and a large spectrum of HPV-induced dermatovenereological entities in genital region including high-grade intraepithelial genital neoplasias, such as penile, anal, scrotal, vulvar, vaginal etc. (thus not only cervical), and, last but not least, anogenital warts. In general, anogenital infections caused by Human papillomavirus (HPV) are the most frequently diagnosed sexually transmitted infections (STIs) of viral origin. A prophylactic vaccine that targets these types should thus substantially reduce the burden of HPV-associated clinical diseases. Ultimately, within the spectrum of therapeutic options for condylomata, no method is really superior to others; recurrences occurred in 30-70% of cases. We definitely need the HPV vaccination program to eradicate one of the oldest and up to now unsolved problems of mankind. Since HPV is transmitted by sexual intercourse, managing both partners is necessary in order to eliminate the virus in the population. The appropriate approaches include prophylactic vaccines such as the quadrivalent HPV vaccine for both men and women

Trichomonas and Candida in the Light of Sexually Transmitted Diseases

Trichomonas vaginalis je bičaš koji inficira urogenitalni trakt. Infekcija uzrokuje vaginitis u žena te uretritis i balanopostitis u muškaraca. Glavni put prijenosa je spolni. Infekcija je asimptomatska uglavnom u muškaraca i u polovice inficiranih žena. Prijevremeni porod i niska porođajna težina moguće su komplikacije. Dijagnoza se rijetko potvrdi u muškaraca, dok je u žena nešto jednostavnija na temelju pregleda nativnog preparata, iako se kultura danas smatra pouzdanijom. Uspješna terapija provodi se peroralnom primjenom preparata metronidazola ili tinidazola u oba partnera. U svakom slučaju treba naglasiti pitanje rezistencije na azolske pripravke, što je danas sve veći terapijski problem. Gljive roda Candida (C.) bitan su patogeni agens za čovjeka, no istodobno su i dio fiziološke flore. Naseljavanje genitalne regije žena gljivama roda kandida, poglavito vrstom C. albicans, očituje se klinički kao vaginitis odnosno vulvovaginitis. Prijenos spolnim putem sa žene na muškarca je čest, a u muškaraca se očituje kao balanitis odnosno balanopostitis. Dijagnoza se potvrđuje mikološkom obradom (nativni pripravak i kultura). Terapija se provodi lokalnom primjenom preparata imidazola, kao i peroralnom primjenom azolskih pripravaka (flukonazol i itrakonazol). Racionalna primjena peroralne antimikotske terapije sve je značajnija u suvremenom konceptu liječenja genitalne kandidoze.Trichomonas vaginalis is a flagellated parasite which infects the urogenital tract. It causes vaginitis in women and urethritis and balanoposthitis in men. The main route of transmission is through sexual contact. In men and half of all women the infection usually appears to be asymptomatic. Complications might include the preterm birth and low-birth-weight infants. It is not always so easy to diagnose it in men, whereas the diagnosis in women seems to be easier with the use of the wet mount examination. However, cultivation methods including the molecular techniques are currently the "gold standard". The therapy of choice is oral metronidazole or tinidazole simultaneously administered to both partners. An increasing resistance to azole preparations appears to be a major problem nowadays. Candida species is at the same time the main pathogenic yeast for humans and part of the physiological flora. Genital involvement in women is mostly presented in the form of vaginitis and vulvovaginitis. In men, the infection with Candida is presented as balanitis or balanoposthitis. Diagnosis should be confirmed by mycological testing. Topical treatment with imidazole and/or oral therapy with fluconazole or itraconazole have proven to be very safe and effective. We have no right to neglect either trichomoniasis or genital candidosis in the light of sexually transmitted infections

Urogenital Infections Caused by Human Papilloma and Herpes Simplex Viruses

Prikazane su bitne značajke urogenitalnih infekcija uzrokovanih humanim papiloma (HPV) i herpes simpleks virusom (HSV). Genitalne infekcije uzrokovane HPV-om sve su više predmet istraživanja s obzirom na njihovu visoku učestalost unutar skupine spolno prenosivih infekcija (STIs, engleski sexually transmitted infections), sklonost recidivima, dugotrajno liječenje i povezanosti s pojavom zloćudnih bolesti. HPV-genitalne infekcije najčešće se pojavljuju u mladoj, generativno sposobnoj populaciji te je stoga njihovo uspješno praćenje i liječenje obveza svakog društva koje teži napretku. Do danas se utvrdilo više od 100 tipova HPV-a. Genitalne infekcije uzrokovane HPV-om klinički se najčešće manifestiraju kao sljedeći entiteti: condylomata acuminata (šiljasti kondilomi), condylomata plana (ravni kondilomi), gigantski kondilom Buschke-Löwenstein i papulosis bowenoides. Danas je neposredna detekcija HPV DNA u uzorku tkiva ili obrisku metoda izbora u dijagnostici HPV-genitalnih infekcija. Za sada ne postoji specifično protuvirusno liječenje HPV-genitalnih infekcija, stoga izbor liječenja ovisi o općem stanju i dobi bolesnika, o obliku, veličini i lokalizaciji promjena, kao i o iskustvu terapeuta. Što se genitalnog herpesa tiče, njegovi česti i nepredvidivi recidivi, pojava ulceracija, visoka kontagioznost u aktivnoj fazi bolesti, kao i latentna faza infekcije terapijski su probem i liječniku i bolesniku. Vrlo strogo gledano, s obzirom na to da HSV u latentnoj fazi perzistira u ganglijima živčanog sustava, još ne postoji lijek kojim bi se problem genitalnog herpesa definitivno riješio. Velik je napredak postignut pojavom specifičnih protuvirusnih lijekova za liječenje aktivne faze herpetične infekcije - aciklovira, valaciklovira i famciklovira. Postoji već velik broj i kliničkih studija rezultati kojih pokazuju visoku učinkovitost spomenutih lijekova u kratkotrajnom epizodnom, kao i prolongiranom, supresivnom liječenju genitalnog herpesa.The article presents essential characteristics of urogenital infections caused by human papilloma (HPV) and herpes simplex viruses (HSV). Genital infections caused by HPV are increasingly the subject of investigation, because of their high incidence within the group of sexually transmitted infections (STIs), high relapse rate, long-lasting treatment and association with malignances. HPV genital infections occur mostly in young, childbearing population. Thus, their successful treatment and follow up is an obligation of each society in search of progress. Until today, more than 100 HPV types have been confirmed. Genital infections caused by HPV are clinically manifested mainly as the following entities: genital warts condyloma (condylomata acuminata), flat condyloma (condylomata plana), giant condyloma of Buschke-Loewenstein type and Bowenoid papulosis (papulosis Bowenoide). Today the HPV DNA detection in the tissue sample or in the smear is the method of choice in the diagnostics of HPV genital infections. For the time being there is no specific antiviral treatment of HPV genital infection. Thus, the choice of treatment depends on the patient’s general health state and age, on the type, size and site of changes, as well as on the therapist’s experience. As for genital herpes, its frequent and unpredictable relapses, the occurrence of ulcerations, high contagiousness in the active phase as well as the latent phase of the infection present therapeutic problem both for the physician and patient. As HSV in latent phases persists in nervous system ganglia, a drug that would definitely solve the problem of genital herpes still does not exist. Great advance has been achieved by specific antiviral drugs for the active phase of herpetic infection - acyclovir, valacyclovir and famcyclovir. There is a large number of clinical studies the results of which show high efficacy of the mentioned medications in short episodic and in prolonged, suppressive treatment of genital herpes

Superfi cial Fungal Infections and Contemporary Treatment Modalities

Dermatomikoze su jedna od najčešćih bolesti unutar skupine dermatoveneroloških bolesti i vrlo čest razlog posjeta liječniku. Patogenost gljiva izrazito je ovisna o imunosnom odgovoru nosioca, stoga su gljive vrlo česti uzročnici oportunističkih infekcija. Ta je problematika danas vrlo aktualna s obzirom na sve veću primjenu imunosupresivne i antibiotske terapije, pojavu HIV-infekcije/AIDS-a, kao i zbog drugih razloga koji smanjuju prirodnu otpornost organizma. U smislu dinamike epidemiologije i kliničke slike, ističemo primjer mikrosporoze. Zanimljivo je da je dugo vremena zoofi lna mikrosporoza bila iznimno rijetka. Međutim, u zagrebačkoj regiji je, prema podacima Referentnog centra Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske za dermatološku mikologiju i parazitologiju (Mikološkog laboratorija) Klinike za kožne i spolne bolesti Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, od 1978. godine (1 slučaj) nadalje, broj kulturom dokazanih izolata M. canis u stalnom porastu, a u posljednjem desetljeću doseže epidemijske razmjere (2006. godine = 328). Danas je sasvim jasno da je peroralna terapija antimikoticima neizostavni dio terapije kad za to postoji jasna indikacija i kad je uzročnik verifi ciran u kompetentnom laboratoriju. Osnovne “klasične” indikacije za peroralnu terapiju dermatomikoza su mikoza vlasišta i onihomikoza jer se u tim slučajevima primjenom samo lokalne terapije neće postići zadovoljavajući uspjeh. Međutim, danas se peroralna antimikotska terapija (terbinafi n, fl ukonazol, itrakonazol, rjeđe grizeofulvin, dok je peroralna primjena ketokonazola danas gotovo napuštena) primjenjuje i u nekim drugim slučajevima, kao npr. u diseminiranoj mikozi gole kože, kod nekih slučajeva pitirijazis verzikolor, kod imunokompromitiranih bolesnika itd. Treba svakako napomenuti da moramo biti svjesni mogućnosti pojave dermatomikoze, katkad i u drugačijem kliničkom obrascu nego što smo uobičajeno navikli te u tom smislu usmjeriti pretrage kako bismo što ranije i preciznije verifi cirali dijagnozu i na vrijeme započeli adekvatno liječenje. Liječenju dermatomikoza, pogotovo u slučaju peroralne terapije, pristupamo samo na temelju pozitivnog rezultata kulture. Svaki drugi pristup danas se smatra neprimjerenim i znači vitium artis.Fungal infections are very important in dermatological practice. On the other hand, the clinical appearance of lesions consistent with the fungal infections of the face may simulate other dermatological entities, making the diagnosis diffi cult. For example, the data regarding the etiology of the fungal infections due to Microsporum canis (M. canis) ranged from 1 case in the year 1978 verifi ed by culture to 328 positive cultures in 2006 according to the data of the Reference Laboratory for Dermatological Mycology and Parasitology of the Ministry of Health and Social Welfare of the Republic of Croatia at the University Department of Dermatology and Venereology of the University of Zagreb Medical School. The clinical features were rather different, ranging from solitary lesion of 1 cm in diameter up to a multiple “tinea incognita” pattern involving almost the whole face. Fungal infections involving both skin and its appendages represent one of the most common disease and a recalcitrant problem in dermatology demanding appropriate treatment strategy. In many cases introducing the specifi c, only topical antimycotic therapy, was not suffi cient to obtain a good therapeutic result. Topical antimycotic treatment is ineffective as sole therapy, and an oral antimycotic agent is needed to penetrate the hair follicle. Early systemic agents were not entirely satisfactory. Onychomycosis, tinea capitis and disseminated mycoses very often involving face and neck in both immunocompetent and immunocompromised carriers represent a clear indication for systemic antimycotic therapy. Until recently, however, treatment options for such fungal infections were limited. Griseofulvin requires prolonged course of treatment and it is not effi cient against yeasts, whereas in the case of ketoconazole, there is a rare but serious risk of hepatotoxicity. Fortunately, new oral antifungal agents such as fungicidal terbinafi ne and fungistatic itraconazole and fl uconazole are now available for these indications. There should be greater awareness of the mycotic infections of the face, to avoid missing the true etiology and to avoid inappropriate treatment

Mollusca Contagiosa

Mollusca contagiosa (MC) definiramo kao čestu virusnu infekciju kože uzrokovanu Molluscipox virusom (MCV) koja se viđa u djece i odraslih. Klinički se manifestira u obliku malih, umbiliciranih papula voštana sjaja. Dok su MC relativno česta u djece od 1. do 5. godine i mogu biti smještene bilo gdje na tijelu, njihova pojavnost u odraslih uglavnom se smatra spolno prenosivom infekcijom (engl. sexually transmitted infection, STI). MCV se može prenositi direktno s osobe na osobu ili autoinokulacijom. MCV u odraslih karakteristično zahvaća genitalnu regiju. Međutim, ekstragenitalni smještaj kod odraslih tipično se viđa u imunosuprimiranih bolesnika, osobito u bolesnika s HIV-om/AIDS-om. Prema novijim literaturnim podacima, pojava MC u HIV-pozitivnih bolesnika, smatra se dijelom sindroma imunosnog oporavka (engl. immune reconstitution inflammatory syndrome, IRIS). MC, stoga, u djece zahvaća podjednako oba spola, no, čini se da je incidencija u odrasloj populaciji veća kod muškaraca. Liječenje, koje nije uvijek nužno, može biti korisno u prevenciji daljnjeg prijenosa infekcije ili autoinokulacije. Nažalost, ne postoji etiološko liječenje MC, a većina postupaka koji se primjenjuju mehanička je, što katkad uzrokuje određeni stupanj nelagode ili boli. Osobitu pažnju treba posvetiti ekstragenitalno smještenim MC kod odraslih, kada bi svakako trebalo preporučiti obradu na HIV. I djecu i odrasle s MC trebalo bi podučiti da izbjegavaju češanje kože, kao i kontakte s drugom osobom (uglavnom spolni kontakti kod odraslih), kako bi se spriječio daljnji prijenos infekcije i/ili autoinokulacija. Osim toga, kod odraslih bolesnika s MC treba učiniti pažljiv probirna ostale STI te ih savjetovati o eventualnom liječenju i daljim postupcima.Mollusca contagiosa (MC) are defi ned as a common cutaneous viral infection caused by the Molluscipox virus (MCV) and affecting both children and adults. MC are clinically characterized by small, waxy, dome-shaped umbilicated papules. Whereas mollusca contagiosa are rather frequent in 1-5 year-old children and can be localized almost anywhere on the body, their appearance in adults is mostly regarded as a sexually transmitted infection (STI). MCV might be transmitted directly from person to person or by autoinoculation. MC in adults characteristically involve the genital area. However, the extragenital appearance of MC in adults is more typically seen in patients with immunosuppressive conditions, especially in HIV/AIDS patients. The onset of MC in HIV-positive individuals can be, according to the current literature data, regarded as a part of the immune reconstitution inflammatory syndrome (IRIS). It is most probable that MC affect both sexes equally in children’s age, whereas in adults they seem to be more frequent in men. Therapy may be beneficial in preventing transmission or autoinoculation. Unfortunately, there has been no etiological treatment of MC so far, and the majority of treatment options are mechanical, causing sometimes a certain degree of discomfort, or are not enough "evidence-based". Special attention should be given to the extragenital site of MC involvement in adults, and HIV serology testing should certainly be recommended in such patients. Both children and adults with MC should be educated to avoid scratching and skin contact with others to prevent transmission and autoinoculation. Besides, adult patients with MC should be carefully screened for other STIs and counseled appropriately

Microbiological Diagnostics of Sexually Transmitted Infections

Spolno prenosive infekcije važan su problem u svijetu i u nas, kako zbog velike učestalosti tako i zbog mogućih trajnih posljedica za zdravlje kao što su neplodnost, zdjelična upalna bolest, izvanmaternična trudnoća, karcinom, kongenitalne infekcije, pa čak i smrt. Za razliku od drugih infekcija koje se prenose kontaktom, velik broj oboljelih nema jasnih simptoma, ili su simptomi odsutni, a višestruke su ("miješane") infekcije također česte. Za točnu etiološku dijagnozu uzročnika spolno prenosivih infekcija potrebni su osjetljivi i specifi čni testovi. Osim klasičnih dijagnostičkih metoda danas se dijagnostika spolno prenosivih infekcija sve više temelji na metodama molekularne biologije koje u odnosu na klasične metode imaju značajno veću osjetljivost i specifi čnost te postaju "zlatni standard" za većinu ovih infekcija. Na tržištu postoji velik broj komercijalnih testova koji se baziraju na hibridizaciji (hybrid capture) ili na jednoj od amplifi kacijskih metoda (PCR, TMA, SDA). Zbog visoke osjetljivosti ovih testova uzročnici se mogu detektirati u neinvazivnim uzorcima (urin) ili omogućavaju bolesnicama/bolesnicima da same/i uzmu uzorak (obrisak vagine, vulve ili analne regije). Na taj način postiže se bolja suradljivost ciljne populacije.Sexually transmitted infections (STIs) are an important global problem both due to their increasing rate and serious health consequences such as infertility, pelvic inflammatory disease, ectopic pregnancy, congenital infections, and even mortality. Many STIs are asymptomatic and therefore go undetected and untreated. This is of particular concern with the recognition that HIV transmission is increased with co-existent STIs. Therefore, accurate, cost-effective and reliable diagnostic assays are needed to obtain more precise data on the incidence of various STIs. Conventional diagnostic assays have a relatively low sensitivity. However, with the advent of molecular technologies, including target and signal amplifi cation methods, diagnostics of STIs have been revolutionised and allow the use of non-invasive or minimally invasive sampling techniques, some of which are self-collected by the patient, e.g. first-void urine and low vaginal swabs. Most studies evaluating such self-sampling with molecular diagnostic techniques have demonstrated an equivalent or superior detection of STIs as compared to conventional sampling and detection methods

Chlamydia Trachomatis Study Group (CTSG) and Problems Related to Chlamydial Genital Infections

Chlamydia trachomatis najčešći je uzročnik spolno prenosivih infekcija bakterijske etiologije i svake godine diljem svijeta uzrokuje 92 milijuna novih infekcija. Što se tiče zemalja Srednje i Istočne Europe, epidemiološka slika klamidijske genitalne infekcije ne može se sa sigurnošću procjenjivati. Naime, prijavljivanje klamidijskih infekcija ne provodi se sustavno, studije o prevalenciji su sporadične i teško metodološki usporedive, a preventivni programi na asimptomatskoj populaciji uglavnom ne postoje. Procjenjuje se da je incidencija klamidijske genitalne infekcije u Srednjoj i Istočnoj Europi 21 do 276 slučaja na 100.000 stanovnika. Javnozdravstvena važnost klamidijske genitalne infekcije očituje se u činjenici da je njezina prevalencija najviša u mladoj populaciji, da je najvećim dijelom asimptomatska te da neliječena infekcija može rezultirati kasnim posljedicama u obliku kronične upalne zdjelične bolesti, sterilnosti ili izvanmaternične trudnoće. Osim toga, pokazalo se da su troškovi liječenja komplikacija klamidijskih infekcija veći od troškova liječenja svih drugih spolno prenosivih bolesti, osim liječenja HIV/AIDS-a. Danas se klamidijska infekcija otkriva jednostavnim, pouzdanim i neinvazivnim testovima, a terapija izbora, 1 g azitromicina primijenjen jednokratno, dokazala se učinkovitom i sigurnom, posebice u slučajevima akutnih infekcija. Azitromicin se također pokazao lijekom izbora i za kronične infekcije, klamidijski prostatitis, kao i za liječenje značajnih komplikacija, kao što je npr. upalna zdjelična bolest. Kako bi pridonijela podizanju svijesti i znanja o klamidijskoj genitalnoj infekciji, PLIVA je 2002. godine na Brijunima okupila 40 stručnjaka iz Srednje, Istočne i Zapadne Europe, kao i Sjedinjenih Američkih Država koji se, s različitih aspekata, bave klamidijom. U tom smislu osnovana je Chlamydia Trachomatis Study Group (CTSG) - radna skupina za istraživanje C. trachomatis, koja je, u međuvremenu, prerasla u međunarodnu mrežu znanstvenika povezanih u međunarodnu udrugu.Chlamydia trachomatis is the most common causative agent of sexually transmitted infections of bacterial etiology, causing annually 92 million new infections worldwide. As far as Central and Eastern European ("CEE") countries are concerned, the epidemiological picture of chlamydial genital infections cannot be reliably estimated since there is no systematic registration, prevalence studies are sporadic and methodologically hardly comparable, and prevention programs focusing on asymptomatic population are scarce. The incidence of chlamydial genital infections in CEE is estimated to be 21 to 276 cases per 100,000 inhabitants. The public health importance of chlamydial genital infections lies in the fact that their prevalence is the highest in young population, that they are mostly asymptomatic and that, if left untreated, they may later result in chronic pelvic inflammatory disease, sterility or ectopic pregnancy. Additionally, the costs of treatment of chlamydial infection complications have shown to be higher than those of treatment of all other sexually transmitted diseases, with the exception of HIV/AIDS. Today chlamydial infections are diagnosed by simple, reliable and non-invasive tests, and the therapy of choice is a single dose of 1 g azithromycin, which has proven to be safe and effective, especially in acute infections. Azithromycin also proved to be the drug of choice in the treatment of chronic infections, chlamydial prostatitis, and in the treatment of major complications, such as pelvic inflammatory disease. In order to contribute to raising the awareness and knowledge about chlamydial genital infections, PLIVA gathered 40 experts treating different aspects of chlamydial infections from CEE, Western Europe and the United States on the Brijuni Islands in 2002. They established a Chlamydia Trachomatis Study Group (CTSG), i.e. the group for research of C. trachomatis, which in the meantime grew into an international association of scientists