Dermatomikoze su jedna od najčešćih bolesti
unutar skupine dermatoveneroloških bolesti i vrlo čest razlog
posjeta liječniku. Patogenost gljiva izrazito je ovisna o imunosnom
odgovoru nosioca, stoga su gljive vrlo česti uzročnici
oportunističkih infekcija. Ta je problematika danas vrlo aktualna
s obzirom na sve veću primjenu imunosupresivne i antibiotske
terapije, pojavu HIV-infekcije/AIDS-a, kao i zbog drugih razloga
koji smanjuju prirodnu otpornost organizma. U smislu dinamike
epidemiologije i kliničke slike, ističemo primjer mikrosporoze.
Zanimljivo je da je dugo vremena zoofi lna mikrosporoza bila
iznimno rijetka. Međutim, u zagrebačkoj regiji je, prema podacima
Referentnog centra Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi
Republike Hrvatske za dermatološku mikologiju i parazitologiju
(Mikološkog laboratorija) Klinike za kožne i spolne bolesti
Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, od 1978. godine
(1 slučaj) nadalje, broj kulturom dokazanih izolata M. canis u
stalnom porastu, a u posljednjem desetljeću doseže epidemijske
razmjere (2006. godine = 328). Danas je sasvim jasno da
je peroralna terapija antimikoticima neizostavni dio terapije kad
za to postoji jasna indikacija i kad je uzročnik verifi ciran u kompetentnom
laboratoriju. Osnovne “klasične” indikacije za peroralnu
terapiju dermatomikoza su mikoza vlasišta i onihomikoza
jer se u tim slučajevima primjenom samo lokalne terapije neće
postići zadovoljavajući uspjeh. Međutim, danas se peroralna
antimikotska terapija (terbinafi n, fl ukonazol, itrakonazol, rjeđe
grizeofulvin, dok je peroralna primjena ketokonazola danas
gotovo napuštena) primjenjuje i u nekim drugim slučajevima,
kao npr. u diseminiranoj mikozi gole kože, kod nekih slučajeva
pitirijazis verzikolor, kod imunokompromitiranih bolesnika itd.
Treba svakako napomenuti da moramo biti svjesni mogućnosti
pojave dermatomikoze, katkad i u drugačijem kliničkom obrascu
nego što smo uobičajeno navikli te u tom smislu usmjeriti pretrage
kako bismo što ranije i preciznije verifi cirali dijagnozu i na
vrijeme započeli adekvatno liječenje. Liječenju dermatomikoza,
pogotovo u slučaju peroralne terapije, pristupamo samo na
temelju pozitivnog rezultata kulture. Svaki drugi pristup danas
se smatra neprimjerenim i znači vitium artis.Fungal infections are very important in dermatological
practice. On the other hand, the clinical appearance
of lesions consistent with the fungal infections of the face may
simulate other dermatological entities, making the diagnosis
diffi cult. For example, the data regarding the etiology of the
fungal infections due to Microsporum canis (M. canis) ranged
from 1 case in the year 1978 verifi ed by culture to 328 positive
cultures in 2006 according to the data of the Reference
Laboratory for Dermatological Mycology and Parasitology of the
Ministry of Health and Social Welfare of the Republic of Croatia
at the University Department of Dermatology and Venereology
of the University of Zagreb Medical School. The clinical features
were rather different, ranging from solitary lesion of 1 cm in
diameter up to a multiple “tinea incognita” pattern involving
almost the whole face. Fungal infections involving both skin and
its appendages represent one of the most common disease and
a recalcitrant problem in dermatology demanding appropriate
treatment strategy. In many cases introducing the specifi c, only
topical antimycotic therapy, was not suffi cient to obtain a good
therapeutic result. Topical antimycotic treatment is ineffective
as sole therapy, and an oral antimycotic agent is needed to
penetrate the hair follicle. Early systemic agents were not entirely
satisfactory. Onychomycosis, tinea capitis and disseminated
mycoses very often involving face and neck in both immunocompetent
and immunocompromised carriers represent a clear
indication for systemic antimycotic therapy. Until recently, however,
treatment options for such fungal infections were limited.
Griseofulvin requires prolonged course of treatment and it is not
effi cient against yeasts, whereas in the case of ketoconazole,
there is a rare but serious risk of hepatotoxicity. Fortunately,
new oral antifungal agents such as fungicidal terbinafi ne and
fungistatic itraconazole and fl uconazole are now available for
these indications. There should be greater awareness of the
mycotic infections of the face, to avoid missing the true etiology
and to avoid inappropriate treatment
