Como os atletas gregos da Antiguidade podiam saltar 16 metros e por que os atletas modernos não? Uma abordagem multidisciplinar para desvendar a antiga técnica grega do halma

The halma, which the ancient Greek pentathletes performed, included a standardized 10,5-meter run-up, which means that they still had to jump at least 5,5 meters with halteres in their hands in order to reach a record length of more than 16 meters. So the question is whether our modern record holders of the long jump are able to jump such a distance with halteres in their hands? They are probably capable to do so, but -as the English saying states that “The proof of the pudding is in the eating”- the proof of the jumping with halteres is in the testing! Which faculty or department of physical education or kinesiology will prove that such a jump is feasible?La halma, realizada por pentatletas griegos de la Antigüedad, incluía una carrera estándar de 10,5 metros, lo que significa que todavía tenían que saltar al menos 5,5 metros con pesas en las manos para alcanzar una longitud récord de más de 16 metros. Entonces, la pregunta es si nuestros modernos poseedores del récord olímpico de salto de longitud pueden saltar esta distancia con pesas en sus manos. Probablemente puedan hacerlo, pero, como dice el refrán inglés "la prueba del budín es comerlo", ¡la prueba del salto con mancuernas es probarlo! ¿Qué universidad o departamento de educación física o kinesiología demostrará si este salto es viable?O halma, realizado pelos pentatletas gregos da antiguidade, incluía uma corrida padronizada de 10,5 metros, o que significa que eles ainda tinham que pular pelo menos 5,5 metros com halteres nas mãos para alcançar um comprimento recorde de mais de 16 metros. Portanto, a questão é se nossos recordistas modernos do salto em distância são capazes de pular essa distância com halteres nas mãos? Eles provavelmente sim, são capazes de fazê-lo, mas - como o ditado inglês afirma “a prova do pudim está em comê-lo” - a prova do salto com halteres está em testá-lo! Qual faculdade ou departamento de educação física ou cinesiologia provará se esse salto é viável

Fair play: porijeklo pojma i njegovo značenje u sportu i društvu

Modern sport originated in Great Britain as a cultural product of modernity, emphasizing equality and competition. Fair play was the moral creed of the new sporting ethos, created by 19th century upper and upper-middle class Englishmen. Modern sports were forged in elite public schools such as Eton and Rugby, where self-government was a pedagogical innovation and where Spencer’s ‘survival of the fittest’ was part of the ideology. The thesis presented here is that fair play was advocated for the simple sake of survival in these rough games, which were gradually standardized and coded. Thomas Hughes’ novel Tom Brown’s schooldays disseminated the new sports creed and Tom Brown and his headmaster Thomas Arnold of Rugby School became role models, who inspired a whole generation, including Pierre de Coubertin. Fair play was the watchword of the gentleman amateur and the notion came under pressure when rugby and Association football were spread to the working classes. Professional players were considered by the defenders of amateurism as spoilsports, who no longer played the game for the game’s sake. The question is asked whether fair play has become an anachronistic survival of the old amateur ideal and whether the postmodern professional sport scene - as a legitimate branch of show business - should be guided by a code of professional ethics?Uvod Fair play je širom svijeta poznat i razumljiv koncept, koji svoje porijeklo vuče iz sporta. Fair play ili „poštena igra“ nije samo esencijalni element sporta, već je postao i općenitija filozofija poštovanja drugih i poštovanja pravila, kako na sportskom terenu, tako i u poslu ili drugim natjecateljskim pothvatima. Ovaj pregledni članak proučava porijeklo pojma fair play i povezuje ga s podrijetlom modernog sporta u Velikoj Britaniji. Tradicionalni oblici igara i rekreacijskih aktivnosti u predindustrijskoj Britaniji često su bili vezani uz crkveni kalendar i bili su vrlo ritualnoga karaktera. Pravila su se jako razlikovala od mjesta do mjesta. Takva tradicionalna natjecanja često su bila kaotična i nasilna, a suprotstavljeni natjecatelji bili su iz susjednih sela i gradova ili iz različitih dijelova grada. Nasuprot tome, moderni sport obilježava racionalniji i uređeniji pristup. Općenito je prihvaćeno da je moderni sport oblikovan na igralištima britanskih privatnih škola tijekom 18. i 19. stoljeća. Fair play je nastao u Velikoj Britaniji kao dio tog novog sportskog etosa. Otuda je eksportiran na europski kontinent, odnosno diljem svijeta. Prva generacija europskih sportskih fanatika, kao što je bio Pierre de Coubertin u Francuskoj, bila je fascinirana tim novim, sportskim načinom života, koji su doživljavali kao novi oblik praktičnog (primijenjenog) morala. Razvoj modernog sporta Povjesničari sporta, kao što su Manfred Lämmer, Ingomar Weiler, David Young i još nekolicina, uništili su mit o tome da su stari Grci izmislili fair play. Francuski arheolog i povjesničar Paul Veyne (citiran u Weiler 1991, str. 55) navodi da je koncept igranja unutar unaprijed definiranog skupa pravila, koji se naziva igrom, anglosaksonski izum, dok su razne antičke igre pokušavale imitirati brutalnu stvarnost rata, a nisu se temeljile na poštovanju skupa umjetnih pravila. Tragovi moralne zabrinutosti o igranju i igrama mogu se naći već kod humanista renesansnog perioda, kao što su Desiderius Erasmus i Juan Luis Vives. Od klađenja do pravednosti: moderni sport kao metafora za jednakost Sociolog Norbert Elias (1971, str. 101), otac teorije civilizacijskog procesa, pokazao je da je naglasak na užitku u igri-natjecanju i, osobito, u napetosti-uzbuđenju koje natjecanja izazivaju, u određenoj mjeri povezan s užitkom u klađenju. Klađenje je igralo veliku ulogu i u transformaciji “sirovijih” oblika “igara-natjecanja” u sportove i u razvoju etosa pravednosti u Engleskoj. Jednakost je druga od sedam temeljnih karakteristika modernog sporta, prema Allenu Guttmannu. Guttmannovih sedam karakteristika jesu: sekularizam, jednakost, specijalizacija, racionalizacija, birokracija, kvantifikacija i bilježenje. Načelo jednakosti podrazumijeva da svatko, teoretski, treba imati mogućnost natjecati se, a uvjeti za natjecanje trebaju biti jednaki za sve sudionike. Jednakost izgleda za uspjeh nije samo demokratsko načelo, to je također nužan čimbenik za stvaranje napetosti oko rezultata igre i za pružanje smisla klađenju. “Biti dobra životinja”: moderan sport kao metafora za natjecanje Dok je Ashworth (1971) moderni sport vidio kao metaforu za jednakost, Richard Holt (1989, str. 97) je pokazao da je sport služio i kao metafora za nadmetanje u periodu britanskog imperijalizma. Ideologija kompeticije i ‘preživljavanja najsposobnijih’ bila je snažno zastupljena sredinom 19. stoljeća, kada je britanska roba osvajala svjetsko tržište. Pravila, uključujući ona koja su osiguravala pravednost, jednake izglede za pobjedu svih natjecatelja, postala su stroža. Pravila su postala preciznija, a njihovo nadgledanje učinkovitije. Private škole (internati?) i moderan sport Široko je prihvaćeno da su moderni sportovi stvoreni u elitnim školama, u kojima je (učenička) samouprava bila pedagoška inovacija i gdje su principi fair play-a i džentlmenskog ponašanja ublažili nasilje koje se toleriralo na igralištima. ‘Igrati igru radi igre same’ bilo je razmišljanje elite i sportskog etosa pravog ‘amaterizma’. Igrati igru radi preživljenja – tvrdnja je koju želim izložiti da bih objasnio instrumentalnu i funkcionalnu prirodu etosa fair play-a. Nogomet je postajao oblik skupnog natjecanja koje je, u što većoj mogućoj mjeri, pružalo zadovoljstvo prave borbe, ali bez pravih rizika i opasnosti (Dunning, 1971, str. 144). Thomasa Arnolda, upravitelja Rugby Collegea od 1828. do 1842. godine, često su opisivali – Pierre de Coubertin ga je čak i obožava – kao glavnog aktera školske reforme u Engleskoj te kao čovjeka koji je uspio riješiti endemske krize nasilja među dječacima u školi. Popularni roman Thomasa Hughesa Tom Brown’s schooldays (1857; Školski dani Toma Browna), proširio je novo sportsko uvjerenje, a Tom Brown i njegov upravitelj Thomas Arnold iz Rugby Collegea postali su uzori koji su inspirirali cijelu generaciju. Načelo Arnoldova Rugbya bilo je da se odgovorne odrasle osobe razvijaju iz neodgovornih dječaka. No, same igre nisu bile dio Arnoldove odgovornosti kao upravitelja. Igre su se ubrajale u rekreaciju i bile su prepuštene dječacima. Oni su bili odgovorni za organizaciju nogometa. U duhu samouprave, sukobi su se rješavali među samim igračima. Duh Toma Browna Tom Brown postao je viktorijanski heroj i uzor mladim dječacima u životnoj dobi adolescencije. Rugby College je postao mitsko mjesto nastanka nogometa rugby - ragbija. Postao je čak i mjesto hodočašća za Pierrea de Coubertina, koji je slavio Thomasa Arnolda kao ‘oca modernog sporta’ (MacAloon, 1981). Jednaku mitsku auru nosi i Eton School, rodno mjesto nogometa (soccer ili association football). Mnoga su i kritička sagledavanja tih mitova, koja postavljaju pitanja poput onoga psihijatra Anthonya Storra, (1977, str. 98): “Promiče li sustav privatnih škola rast prema psihološkom zdravlju i zrelosti ili on proizvodi ‘stare dječake’ koji nikad ne odrastaju?”. U svakom slučaju, roman Tom Brown’s schooldays nije potaknuo nastanak stotina drugih školskih romana punih kriketa, nogometa i drugih sportova, ali i tučnjava, samo u Britaniji, nego i u Americi, gdje je jezuit Francis Finn (1859-1928) stvorio vlastitu katoličku verziju fair playa i internatskog školskog života. Iz privatnih škola u radničku klasu: amateri nasuprot profesionalcima Zbog svog civiliziranoga karaktera i zbog toga što mu je prihvaćanje privatnih škola dalo etiketu respektabilnosti, nogomet je oko 1850. godine postao društveno prihvatljiva aktivnost za mladu odraslu “gospodu” (Dunning, 1971, str. 140, 146). Vezano uz to, Norbert Elias (1986, str. 168) primjećuje da sportski etos nije bio etos radničke srednje klase, nego etos bogate, sofisticirane i komparativno suzdržane dokone klase. Iz te perspektive, borba amatera za preživljavanje može se promatrati kao borba onih koji su nasljedstvo, položaj i plemićku krv smatrali svojom privilegijom. Argument koji je koristila amaterska elita bio je da bi komercijalizacijom sporta pobjeđivanje postalo važnije od sudjelovanja te da, ako bi se to dogodilo, igra više ne bi bila prijateljski susret nego ozbiljna borba za bodove u sustavu liga. Momčadi bi postale robovima vlastitih navijača koji bi bili više zainteresirani za uspjeh nego za fair play. Richard Holt (1989, str. 104) tvrdi da je ta vizija visokih vođa viktorijanskog amaterizma bila ispravna. Ono što, pak, nikako nije bilo prihvatljivo, jest kako su se te vrijednosti praktično iskorištavale: “Kodeks amatera se u praksi često iskorištavao kao sredstvo isključivanja igrača radničke klase iz natjecanja viših razina”. Fair play je bila krilatica gospode-amatera. Pojam profesionalan počeo se koristiti 50-ih godina 19. stoljeća, a amaterski 80-ih godina 19. stoljeća. Prije sredine 19. stoljeća, pojmovi gospoda (gentlemen) i igrači ( players) koristili su se pretežno u kriketu, a originalna razlika u pojmovima bila je samo u smislu društvenog položaja, dok se zarađivanje sportom nije smatralo nečasnim (Holt, 1989, str. 103). Nestajanje amaterskog sportskog etosa: od Etona do Pro-showa Deset godina prije no što je Međunarodni olimpijski odbor službeno ukinuo amatersko pravilo, Allen Guttmann (1978, str. 31-32) zastupao je odustajanje od anakronističkog i hipokritskog amaterskog statusa. S druge je strane Peter McIntosh (1979, str. 138), s pedagoškog stajališta, bio najvećim protivnikom profesionalizacije Olimpijskih igara. Pobunio se da Igre javno zagovaraju i promiču humanizam, amaterske ideale, jednakost u smislu kompeticije, prijateljstvo i druge ljudske vrijednosti, ali da istovremeno doprinose profesionalizaciji sporta, promicanjem mota ‘Citius, altius, fortius’. Predvidio je neizbježnu bifurkaciju između tjelesnog odgoja, s jedne strane, i kompetitivnog sportskog biznisa, s druge strane. Guttmann i McIntosh su, dakle, kasnih 70-ih godina 20. stoljeća različito gledali na transformaciju vrhunskog sporta u industriju. Američki znanstvenik Allen Guttmann kao objektivni je promatrač pratio nastanak globalizirane i profesionalizirane sportske industrije zabave. Britanac Peter McIntosh, iz polja tjelesnog odgoja, bio je zabrinut ozbiljnim pitanjem moralne edukacije povezane sa sportom i gubitkom amaterskog duha i duha fair playa iz sporta. Od vremena prvog Olimpijskog kongresa 1894. godine, gdje je načelo amaterstva, zajedno s ponovnim uspostavljanjem Olimpijskih igara, predstavljalo središnju temu, sport i olimpijski pokret prošli su kroz proces drastičnih promjena. Sport i igre nisu više isključivo pravo “dokone klase”. Pokret “sport za sve” težio je demokratizaciji tjelesnih aktivnosti za oba spola, sve dobi i sve slojeve društva. Amaterizam je, s druge strane, napušten kao vodeće načelo olimpijskog pokreta od vremena Olimpijskih igara u Seoulu 1988. godine, a sportska je scena postala integralni dio profesionalnog show businessa ili Pro-showa, gdje vladaju drugačila pravila ….od onih s igrališta Etona. Zaključci Moderan sport nastao je u Velikoj Bruitaniji kao kulturni produkt moderne, stavljajući naglasak na jednakost i kompeticiju. Fair play je bio moralno uvjerenje tog novog sportskog etosa. Teza koju postavljam jest da je fair play bio zagovaran jednostavno u svrhu preživljavanja u grubim igrama koje su se odvijale “inter pares” (između jednakih). Pierre de Coubertin, francuski osnivač modernog olimpijskog pokreta, usvojio je taj britanski kulturni proizvod kao podlogu za svoju Pédagogie sportive i proširio taj sportski credo diljem svijeta. No, sport nije edukativan, odgojan sam po sebi, već samo kad je smješten u edukacijski, odgojni i obrazovni, kontekst (Renson, 2003). Stoga je pitanje može li se ili ne – a, u slučaju da može, onda kada i kako, takav edukacijski kontekst učiniti ‘operacionalnim’ na sportskim terenima? Optimistično gledam na to da etika fair playa ima budućnost u edukacijskom okruženju i pod pravim moralnim vodstvom, a vjerojatno također i u rekreacijskom kontekstu. Puno sam manje optimističan u pogledu izgleda etike fair playa u (polu)profesionalnom sportskom okruženju, u kojemu se na pobjede i poraze gleda s ekonomskog stajališta. Korporacijsko upravljanje, profesionalna prava i dužnosti u smislu zakona o radu trebali bi upravljati vrhunskim sportom, garantirajući tako njegov pravni karakter i profesionalnu etiku. Već se previše vremena ozbiljan sport ne shvaća dovoljno ozbiljno. Očuvanje moralnih vrijednosti fair playa u sportu sve će više biti suočeno s ozbiljnim izazovima i teškim pitanjima koja će tražiti odgovor. Fair play je jedan od najvažnijih doprinosa koje je sport pružio modernoj etici. Bez fair playa sport, a i ostale kompetitivne aktivnosti, postaju pitanje pobjeđivanja pod svaku cijenu - uistinu “rat bez pucanja”, kao što je George Orwell pesimistički predvidio 1945. godine

Kineziolozi: otimači izgubljene paradigme?

Uvod: što je to u imenu? Gimnastika i tjelesni odgoj bili su dugo vremena zaštićeni i prepoznatljivi nazivi i za teoriju i za praksu kulture kretanja (fizičke kulture). Termin gimnastika pojavio se u razdoblju renesanse (pripisuje se Mercurialisu iz 1569). GutsMuths spomenuo je termin «tjelesni odgoj» u podnaslovu svoje knjige Gymnastik für die Jugend (1793), ali se Jahn (1816) odlučio za neologizam turnen za nacionalističku uporabu (u Njemačkoj, op. prev.). Oko 1850. godine predloženi su novi termini za označivanje vježbanja primijenjenoga u terapijske svrhe, primjerice kinésitherapie (Georgii, 1847) ili kinesiatrik (Screber, 1852). Godine 1857. Dally je stvorio termin i pojam kineziologije (cinésiologie) kao «…znanosti o kretanju u odnosu prema odgoju, higijeni i terapiji» (Prot, 1997; Renson, 1999). U radu se prati migracija naziva i pojma kineziologija u Sjedinjene Američke Države, gdje se riječ prvi put pojavila 1886. godine. Termin se brzo proširio, ali sada u svom suženom značenju «analize pokreta» ili «primijenjene anatomije». Kada je 1993. godine American Academy of Physical Education (AAPE; Američka akademija za tjelesni odgoj) promijenila svoje ime u American Academy of Kinesiology and Physical Education (AAKPE; Americka akademija za kineziologiju i tjelesni odgoj), izvorna paradigma Nicolasa Dallyja bila je manje-više obnovljena nakon stotinu trideset šest godina. Nils Posse prenosi kineziologiju u Ameriku Termin kineziologija pojavio se u SAD-u 1886. godine, a poznat je postao nakon što je barun Nils Posse (1862. – 1895.) objavio svoju knjigu The special kinesiology of educational gymnastics u Bostonu 1894. godine. Posse je u SAD došao iz Stockholma, iz Centralnog gimnastičkog instituta, gdje se bavio medicinskom, odgojnom i vojničkom gimnastikom, te je Amerikance upoznao sa švedskim sustavom vježbanja. U Bostonu je pokušao ostvariti karijeru baveći se medicinskom gimnastikom, a od 1889. godine predavao je na bostonskoj Normal School of Gymnastics – svakodnevno je održavao nastavu gimnastike, a predavao je slijedeće predmete: o metodama poučavanja gimnastike, primijenjena anatomija i primijenjena fiziologija. Bostonska konferencija o tjelesnom vježbanju 1889. godine Pokrenule su je Mary Hemenway i Amy Morris Homans. Prvo izlaganje na toj konferenciji održao je 29. studenog 1889. g. Edward Mussey Hartwell (1850. - 1922.) «Priroda tjelesnog vježbanja (physical training) i najbolji načini da se osigura postizanje svrhe». To izlaganje poznato je kao kamen temeljac u povijesti tjelesnog odgoja u Sjevernoj Americi. Tijekom konferencije predstavljeni su i vrednovani različiti sustavi vježbanja sa stajališta korisnosti i upotrebljivosti. Posse je predstavio švedski gimnasticki sustav o kojemu se razvila živa diskusija među pristašama i protivnicima. Godine 1890. u bostonske državne škole uvedena je Lingova ili švedska gimnastika. Iste je godine Posse otvorio svoj Gymnasium & School sa tri odjela: pedagoškim (osposobljavanje ucitelja), odgojnim i odjelom medicinske gimnastike (maseri). Devedeset šest žena i šestorica muškaraca diplomirala su nakon dvogodišnjeg tečaja/studija tijekom kojega su polagali ispite iz anatomije, fiziologije, kineziologije i praktične gimnastike. Ponuđen je bio i jednogodišnji poslijediplomski studij. Godina 1894.: Nils Posse i specijalna kineziologija odgojne gimnastike Posse je skovao riječ kineziologija 1886. g. od grčke riječi kinesis (kinesis – pokret) i logos (lógos – riječ, diskurs) i pripisao je Lingu. Godine 1892. piše: « U Švedskoj su Ling i njegovi sljedbenici razvili novu znanost i nazvali su je kineziologija (…), što u slobodnu prijevodu znači znanost o gimnastici. Obuhvaća principe koji su osnovni za sve vježbe, bile one medicinske ili odgojne, njemačke ili kineske, a njen sadržaj mogao bi se najbolje izraziti kao: Kineziologija (mehanika, fiziologija, filozofija, klasifikacija) vježbanja.» Posse je rabio pojmove specijalna kineziologija i opća kineziologija, ali nikada nije spomenuo Nicolasa Dallyja. Godina 1909.: William Skarstrom i gimnastička kineziologija. W. Skarstrom je 1909. g. objavio knjigu Gymnastic kinesiology: a manual of the mechanism of gymnastic movements u kojoj je podrobno opisao rad mišića u izvedbi specifičnih pokreta, čime je prvi kineziologiju postavio u mehaničku perspektivu. Kasnije je stajalište Wilbura Bowena o kineziologiji (najpoznatije izdanje iz 1917. Primijenjena anatomija i kineziologija: mehanizam mišićnog rada, koje je doživjelo nekoliko izmijenjenih i dopunjenih izdanja, primjerice, 1953. g. pojavila se publikacija pod opet izmijenjenim naslovom: Kineziologija i primijenjena anatomija.) bilo vrlo široko prihvaćeno diljem SAD-a. Kineziologija kreće putem mehanike U tablici 1 popisane su publikacije koje u naslovu imaju termin kineziologija. Vidi se dominacija mehaničkog poimanja kineziologije sve do devedesetih godina 20.stoljeća, kada se počinju javljati podjele u poimanju značenja riječi kineziologija. Nastavlja se mehanicistička tradicija, ali se pojavljuje «novi stari deskriptor za multidisciplinarnu i krosdisciplinarnu znanost o ljudskom kretanju i čovjeku u pokretu (Renson, 1998). Godina 1993.: Kineziologija se vraća izvornom Dallyjevu poimanju Nakon Conantova kritičkog izvješća (1963) o kakvoći akademskog obrazovanja učitelja tjelesnog odgoja i nakon Henryjeva članka (1964) o tjelesnom odgoju kao posebnoj disciplini, u SAD-u je počela potraga za novim akademskim identitetom i znanstvenom paradigmom. Uz mnogobrojne nazive, poput: humana kinetika, kinantropologija, znanost o sportu, znanost o vježbanju, predložen je i naziv kineziologija (Swanson & Massengale, 1997; Renson, 1989; 1991; 1998). Jerry Barham je 1966. godine predstavio tezu da akademsku i znanstveno-istraživačku srž kineziologije čini proučavanje mnogobrojnih i kompleksnih odnosa čovjek-kretanje/pokret-okolina. Razlikovao je pet osnovnih grana unutar opće kineziologije: fiziološka kineziologija, psihološka kineziologija, (bio)mehanička kineziologija, razvojna (maturacijska) kineziologija i strukturalna kineziologija. Godine 1969. Marlin M. Mackenzie je predložio razrabeni koncept kineziologije u planu i programu rada na Pedagoškoj akademiji (Teacher’s College) Sveučilišta Columbia, a u svojoj knjizi Toward a new curriculum in PE (1969) predlaže kineziologiju kao novo ime za tjelesni odgoj svojom tezom da «… sustavno proučavanje ljudskoga kretanja, ili kineziologija, uključuje pokret jednako kao i osjete, osjećaje i razmišljanje o pokretu…». Unutar kineziologije prepoznaje: 1) kretne strukture (movement forms), 2) mehaničke principe kretanja, 3) strukturu i funkcioniranje ljudskoga tijela u kretanju, 4) pokret/ kretanje i osobnost, 5) učenje pokreta/kretanja (motoričko učenje), 6) pokret/kretanje i zdravlje, 7) pokret/kretanje i značenje. Bivši predsjednik AAPE-a Jerry Thomas (1993) izrazio je svoj stav da je narav kineziologije transdisciplinarna, pa bi se sve poddiscipline, kao što su fiziologija vježbanja, motoričko ponašanje, biomehanika, povijest sporta i pedagogija tjelesnog odgoja, morale skupiti u integrirani model znanosti. To razdoblje mijenjanja paradigme doživljavalo se ili kao heretičko u povijesti tjelesnog odgoja ili kao ekstatični trenutak u povijesti kineziologije. O toj atmosferi Babilonske kule, koja od tada vlada, puno se pisalo i raspravljalo u časopisu Quest. Iz svih rasprava probijala se osnovna žalopojka da se proučavanje ljudskog pokreta previše fragmentiralo i specijaliziralo te da se iz vida izgubila integralna paradigma (Renson, 1991). Zaključak Još uvijek ostaje tajnom zašto je Posse uporabio termin kineziologija kada je Amerikancima predstavljao švedski tjelovježbeni sustav. Autorova je pretpostavka kako je to učinio da bi izbjegao atribut švedski. Sve to čudi tim više što je N. Dally u svojoj knjizi iz 1857. napao Linga i njegovu gimnastiku oduzevši mu svaku izvornost: «Kakva je Lingova vrijednost? Potaknut francuskim umijećem mačevanja … prilagodio je rezultate iznimno vještih njemačkih gimnastičara … on je oblikovao zaokružen sustav doktrina o vježbanju, utemeljenih na onodobnom znanju anatomije i fiziologije». No, i za doktrinu optužuje Linga da ju je pokrao od kineskih tao-tse redovnika. Kineziologija je svoj put po američkom tlu, dakle, započela plagijatom Nilsa Possea. Termin je s konotacijom analize pokreta prihvaćen u miljeu tjelesnog odgoja. Kada se sedamdesetih godina 20. st. pojavio termin biomehanika kao deskriptor za mehaniku kretanja, kineziologija se postupno pretvarala u nadređeni, zajednički pojam (umbrella concept) za inter- i multidisciplinarnu znanost o ljudskom kretanju. Ključnu točku u toj evoluciji čini promjena imena Američke akademije za tjelesni odgoj (American Academy of Physical Education; AAPE) u Američku akademiju za kineziologiju i tjelesni odgoj (AAKPE) 1993. godine. Premda se ime Nicolasa Dallyja nikada nije spomenulo u raspravama koje su dovele do paradigmatskog pomaka, kineziologija se u SAD-u vratila izvornom konceptu njezina tvorca nakon lutanja od stotinu trideset šest godina

Neue Einsichten in den Lebenslauf und die wissenschaftliche Grundlage von Nicolas Dally (1795-1862), dem Vater der Kinesiologie

Kinesiology has recently gained more and more credibility as a proper academic denominator for the field, which has traditionally been labelled as physical education and more recently also as sport or exercise science. It seems therefore appropriate to shed more light on the biography of Nicolas Dally and his scientific background. In collaboration with one of our students (Celis 1998), we have recently started to dig deeper into the rather obscure period of Dally’s exile in Belgium from 1817 onwards until 1843. Some of these findings throw a new light on his complex personality and his wide ranging scientific interests. It is amazing that, in this period from 1817 to 1843, we did not come across one single sign of evidence pointing to Dally’s interest in gymnastics, physiotherapy or ’cinésiologie’ as he would later entitle his magnum opus of 1857. Neither do we have evidence that Dally had already collaborated with the French ’gymnasiarch’ Henri Triat, during the latter’s stay in Brussels, where he had opened a private gymnasium in 1841. We intend to continue our investigation both on Triat and Dally and hope to be able to bring further clarification on this collaboration between a gymnasiarch and a kinesiologist.Kinesiologie hat neulich mehr und mehr Zuversicht gewonnen, als akademischer Begriff für den Bereich, der traditionell als Körpererziehung und später auch Sport- oder Körperübungswissenschaft genannt wurde. Deswegen scheint es geeignet, die Biographie von Nicolas Dally sowie seine wissenschaftlichen Grundlagen besser darzustellen. Im Zusammenarbeit mit einem von unseren Studenten (Celis (1998), haben wir neulich begonnen, in den ziemlich obskuren Zeitabschnitt Dallys Verbannung in Belgien, von 1817 bis 1843, tiefer einzugreifen. Einige dabei gefundene Daten zeigen seine komplexe Persönlichkeit und seine weitreichenden wissenschaftlichen Interessen im neuen Licht. Es ist wundernswert, dass wir in diesem ganzen Zeitraum keinen einzigen Beweis Dallys Interesses für Gymnastik, Physiotherapie oder “cinésiologie”, wie er später sein Meisterwerk aus 1857 betitelte, finden konnten. Ebenso haben wir keinen Beweis dafür, dass Dally mit dem französischen “gymnasiarch” Henri Triat, zur Zeit dessen Aufenthalts in Brüssel, wo er 1841 ein Privatgymnasium 6ffnete, bereits zusammengearbeitet hat. Wir beabsichtigen, unsere Untersuchung über Dally sowie Triat fortzusetzen und hoffen, weitere Erklärungen der Zusammenarbeit von dem “gymnasiarch” und dem Kinesiologen zu ermöglichen

Kineziolozi: otimači izgubljene paradigme?

Uvod: što je to u imenu? Gimnastika i tjelesni odgoj bili su dugo vremena zaštićeni i prepoznatljivi nazivi i za teoriju i za praksu kulture kretanja (fizičke kulture). Termin gimnastika pojavio se u razdoblju renesanse (pripisuje se Mercurialisu iz 1569). GutsMuths spomenuo je termin «tjelesni odgoj» u podnaslovu svoje knjige Gymnastik für die Jugend (1793), ali se Jahn (1816) odlučio za neologizam turnen za nacionalističku uporabu (u Njemačkoj, op. prev.). Oko 1850. godine predloženi su novi termini za označivanje vježbanja primijenjenoga u terapijske svrhe, primjerice kinésitherapie (Georgii, 1847) ili kinesiatrik (Screber, 1852). Godine 1857. Dally je stvorio termin i pojam kineziologije (cinésiologie) kao «…znanosti o kretanju u odnosu prema odgoju, higijeni i terapiji» (Prot, 1997; Renson, 1999). U radu se prati migracija naziva i pojma kineziologija u Sjedinjene Američke Države, gdje se riječ prvi put pojavila 1886. godine. Termin se brzo proširio, ali sada u svom suženom značenju «analize pokreta» ili «primijenjene anatomije». Kada je 1993. godine American Academy of Physical Education (AAPE; Američka akademija za tjelesni odgoj) promijenila svoje ime u American Academy of Kinesiology and Physical Education (AAKPE; Americka akademija za kineziologiju i tjelesni odgoj), izvorna paradigma Nicolasa Dallyja bila je manje-više obnovljena nakon stotinu trideset šest godina. Nils Posse prenosi kineziologiju u Ameriku Termin kineziologija pojavio se u SAD-u 1886. godine, a poznat je postao nakon što je barun Nils Posse (1862. – 1895.) objavio svoju knjigu The special kinesiology of educational gymnastics u Bostonu 1894. godine. Posse je u SAD došao iz Stockholma, iz Centralnog gimnastičkog instituta, gdje se bavio medicinskom, odgojnom i vojničkom gimnastikom, te je Amerikance upoznao sa švedskim sustavom vježbanja. U Bostonu je pokušao ostvariti karijeru baveći se medicinskom gimnastikom, a od 1889. godine predavao je na bostonskoj Normal School of Gymnastics – svakodnevno je održavao nastavu gimnastike, a predavao je slijedeće predmete: o metodama poučavanja gimnastike, primijenjena anatomija i primijenjena fiziologija. Bostonska konferencija o tjelesnom vježbanju 1889. godine Pokrenule su je Mary Hemenway i Amy Morris Homans. Prvo izlaganje na toj konferenciji održao je 29. studenog 1889. g. Edward Mussey Hartwell (1850. - 1922.) «Priroda tjelesnog vježbanja (physical training) i najbolji načini da se osigura postizanje svrhe». To izlaganje poznato je kao kamen temeljac u povijesti tjelesnog odgoja u Sjevernoj Americi. Tijekom konferencije predstavljeni su i vrednovani različiti sustavi vježbanja sa stajališta korisnosti i upotrebljivosti. Posse je predstavio švedski gimnasticki sustav o kojemu se razvila živa diskusija među pristašama i protivnicima. Godine 1890. u bostonske državne škole uvedena je Lingova ili švedska gimnastika. Iste je godine Posse otvorio svoj Gymnasium & School sa tri odjela: pedagoškim (osposobljavanje ucitelja), odgojnim i odjelom medicinske gimnastike (maseri). Devedeset šest žena i šestorica muškaraca diplomirala su nakon dvogodišnjeg tečaja/studija tijekom kojega su polagali ispite iz anatomije, fiziologije, kineziologije i praktične gimnastike. Ponuđen je bio i jednogodišnji poslijediplomski studij. Godina 1894.: Nils Posse i specijalna kineziologija odgojne gimnastike Posse je skovao riječ kineziologija 1886. g. od grčke riječi kinesis (kinesis – pokret) i logos (lógos – riječ, diskurs) i pripisao je Lingu. Godine 1892. piše: « U Švedskoj su Ling i njegovi sljedbenici razvili novu znanost i nazvali su je kineziologija (…), što u slobodnu prijevodu znači znanost o gimnastici. Obuhvaća principe koji su osnovni za sve vježbe, bile one medicinske ili odgojne, njemačke ili kineske, a njen sadržaj mogao bi se najbolje izraziti kao: Kineziologija (mehanika, fiziologija, filozofija, klasifikacija) vježbanja.» Posse je rabio pojmove specijalna kineziologija i opća kineziologija, ali nikada nije spomenuo Nicolasa Dallyja. Godina 1909.: William Skarstrom i gimnastička kineziologija. W. Skarstrom je 1909. g. objavio knjigu Gymnastic kinesiology: a manual of the mechanism of gymnastic movements u kojoj je podrobno opisao rad mišića u izvedbi specifičnih pokreta, čime je prvi kineziologiju postavio u mehaničku perspektivu. Kasnije je stajalište Wilbura Bowena o kineziologiji (najpoznatije izdanje iz 1917. Primijenjena anatomija i kineziologija: mehanizam mišićnog rada, koje je doživjelo nekoliko izmijenjenih i dopunjenih izdanja, primjerice, 1953. g. pojavila se publikacija pod opet izmijenjenim naslovom: Kineziologija i primijenjena anatomija.) bilo vrlo široko prihvaćeno diljem SAD-a. Kineziologija kreće putem mehanike U tablici 1 popisane su publikacije koje u naslovu imaju termin kineziologija. Vidi se dominacija mehaničkog poimanja kineziologije sve do devedesetih godina 20.stoljeća, kada se počinju javljati podjele u poimanju značenja riječi kineziologija. Nastavlja se mehanicistička tradicija, ali se pojavljuje «novi stari deskriptor za multidisciplinarnu i krosdisciplinarnu znanost o ljudskom kretanju i čovjeku u pokretu (Renson, 1998). Godina 1993.: Kineziologija se vraća izvornom Dallyjevu poimanju Nakon Conantova kritičkog izvješća (1963) o kakvoći akademskog obrazovanja učitelja tjelesnog odgoja i nakon Henryjeva članka (1964) o tjelesnom odgoju kao posebnoj disciplini, u SAD-u je počela potraga za novim akademskim identitetom i znanstvenom paradigmom. Uz mnogobrojne nazive, poput: humana kinetika, kinantropologija, znanost o sportu, znanost o vježbanju, predložen je i naziv kineziologija (Swanson & Massengale, 1997; Renson, 1989; 1991; 1998). Jerry Barham je 1966. godine predstavio tezu da akademsku i znanstveno-istraživačku srž kineziologije čini proučavanje mnogobrojnih i kompleksnih odnosa čovjek-kretanje/pokret-okolina. Razlikovao je pet osnovnih grana unutar opće kineziologije: fiziološka kineziologija, psihološka kineziologija, (bio)mehanička kineziologija, razvojna (maturacijska) kineziologija i strukturalna kineziologija. Godine 1969. Marlin M. Mackenzie je predložio razrabeni koncept kineziologije u planu i programu rada na Pedagoškoj akademiji (Teacher’s College) Sveučilišta Columbia, a u svojoj knjizi Toward a new curriculum in PE (1969) predlaže kineziologiju kao novo ime za tjelesni odgoj svojom tezom da «… sustavno proučavanje ljudskoga kretanja, ili kineziologija, uključuje pokret jednako kao i osjete, osjećaje i razmišljanje o pokretu…». Unutar kineziologije prepoznaje: 1) kretne strukture (movement forms), 2) mehaničke principe kretanja, 3) strukturu i funkcioniranje ljudskoga tijela u kretanju, 4) pokret/ kretanje i osobnost, 5) učenje pokreta/kretanja (motoričko učenje), 6) pokret/kretanje i zdravlje, 7) pokret/kretanje i značenje. Bivši predsjednik AAPE-a Jerry Thomas (1993) izrazio je svoj stav da je narav kineziologije transdisciplinarna, pa bi se sve poddiscipline, kao što su fiziologija vježbanja, motoričko ponašanje, biomehanika, povijest sporta i pedagogija tjelesnog odgoja, morale skupiti u integrirani model znanosti. To razdoblje mijenjanja paradigme doživljavalo se ili kao heretičko u povijesti tjelesnog odgoja ili kao ekstatični trenutak u povijesti kineziologije. O toj atmosferi Babilonske kule, koja od tada vlada, puno se pisalo i raspravljalo u časopisu Quest. Iz svih rasprava probijala se osnovna žalopojka da se proučavanje ljudskog pokreta previše fragmentiralo i specijaliziralo te da se iz vida izgubila integralna paradigma (Renson, 1991). Zaključak Još uvijek ostaje tajnom zašto je Posse uporabio termin kineziologija kada je Amerikancima predstavljao švedski tjelovježbeni sustav. Autorova je pretpostavka kako je to učinio da bi izbjegao atribut švedski. Sve to čudi tim više što je N. Dally u svojoj knjizi iz 1857. napao Linga i njegovu gimnastiku oduzevši mu svaku izvornost: «Kakva je Lingova vrijednost? Potaknut francuskim umijećem mačevanja … prilagodio je rezultate iznimno vještih njemačkih gimnastičara … on je oblikovao zaokružen sustav doktrina o vježbanju, utemeljenih na onodobnom znanju anatomije i fiziologije». No, i za doktrinu optužuje Linga da ju je pokrao od kineskih tao-tse redovnika. Kineziologija je svoj put po američkom tlu, dakle, započela plagijatom Nilsa Possea. Termin je s konotacijom analize pokreta prihvaćen u miljeu tjelesnog odgoja. Kada se sedamdesetih godina 20. st. pojavio termin biomehanika kao deskriptor za mehaniku kretanja, kineziologija se postupno pretvarala u nadređeni, zajednički pojam (umbrella concept) za inter- i multidisciplinarnu znanost o ljudskom kretanju. Ključnu točku u toj evoluciji čini promjena imena Američke akademije za tjelesni odgoj (American Academy of Physical Education; AAPE) u Američku akademiju za kineziologiju i tjelesni odgoj (AAKPE) 1993. godine. Premda se ime Nicolasa Dallyja nikada nije spomenulo u raspravama koje su dovele do paradigmatskog pomaka, kineziologija se u SAD-u vratila izvornom konceptu njezina tvorca nakon lutanja od stotinu trideset šest godina

Fair Play: Origin and meanings in sport and society

Una versión de este artículo en inglés se publicó en el año 2009 en la revista Kinesiology de la Universidad de Zagreb, en su número 41 (2), pp. 5-18, bajo la autoría de Roland Renson. Esta nueva publicación ha sido traducida y adaptada por Francisco FerraraEl deporte moderno se originó en Gran Bretaña como un producto cultural de la modernidad haciendo énfasis en la igualdad y la competencia. El ideal de fair play fue el credo moral de este nuevo espíritu deportivo, creado en el siglo XIX por la clase alta y media alta inglesa. El deporte moderno se forjó en las Public Schools de élite, tales como Eton y Rugby, donde el «autogobierno» era la innovación pedagógica del momento mientras reinaba la ideología Spencereana de la «supervivencia del más apto». La tesis aquí presentada desarrolla la idea de que el fair play se sostuvo por el simple hecho de sobrevivir a aquellos juegos violentos que gradualmente fueron estandarizados y codificados. La novela de Thomas Hughes, Tom Brown ́s schooldays, diseminó el nuevo credo deportivo, convirtiendo a este último y a su director, Thomas Arnold de la Rugby School, en modelos a seguir que inspiraron a toda una generación, incluido Pierre de Coubertin. El fair play fue el lema del gentleman inglés amateur y el mismo se puso bajo presión cuando el rugby y el futbol se extendieron a las clases trabajadoras. Los jugadores profesionales eran considerados, por los defensores del amateurismo, como aquellos que echaban a perder el juego por no jugar por el juego mismo. La pregunta es, si el fair play se ha convertido en un sobreviviente anacrónico del viejo ideal amateur y si la escena deportiva profesional posmoderna –como una rama legítima del mundo del espectáculo– debería guiarse por un código de ética profesionalModern sport originated in Great Britain as a cultural product of modernity, emphasizing equality and competition. Fair play was the moral creed of the new sporting ethos, created by 19th century upper and upper-middle class Englishmen. Modern sports were forged in elite Public Schools such as Eton and Rugby, where self-government was a pedagogical innovation and where Spencer’s ‘survival of the fittest’ was part of the ideology. The thesis presented here is that fair play was advocated for the simple sake of survival in these rough games, which were gradually standardized and coded. Thomas Hughes’ novel Tom Brown’s schooldays disseminated the new sports creed and Tom Brown and his headmaster Thomas Arnold of Rugby School became role models, who inspired a whole generation, including Pierre de Coubertin. Fair play was the watchword of the gentleman amateur and the notion came under pressure when rugby and Association football were spread to the working classes. Professional players were considered by the defenders of amateurism as spoilsports, who no longer played the game for the game’s sake. The question is asked whether fair play has become an anachronistic survival of the old amateur ideal and whether the postmodern professional sport scene - as a legitimate branch of show business - should be guided by a code of professional ethics

Acute induction of cell death-related IFN stimulated genes (ISG) differentiates highly from moderately virulent CSFV strains

Classical swine fever (CSF) severity is dependent on the virulence of the CSF virus (CSFV) strain. The earliest event detected following CSFV infection is a decrease in lymphocytes number. With some CSFV strains this leads to lymphopenia, the severity varying according to strain virulence. This lymphocyte depletion is attributed to an induction of apoptosis in non-infected bystander cells. We collected peripheral blood mononuclear cells (PBMC) before and during 3 days post-infection with either a highly or moderately virulent CSFV strain and subjected them to comparative microarray analysis to decipher the transcriptomic modulations induced in these cells in relation to strain virulence. The results revealed that the main difference between strains resided in the kinetics of host response to the infection: strong and immediate with the highly virulent strain, progressive and delayed with the moderately virulent one. Also although cell death/apoptosis-related IFN stimulated genes (ISG) were strongly up-regulated by both strains, significant differences in their regulation were apparent from the observed differences in onset and extent of lymphopenia induced by the two strains. Furthermore, the death receptors apoptotic pathways (TRAIL-DR4, FASL-FAS and TNFa-TNFR1) were also differently regulated. Our results suggest that CSFV strains might exacerbate the interferon alpha response, leading to bystander killing of lymphocytes and lymphopenia, the severity of which might be due to the host’s loss of control of IFN production and downstream effectors regulation

Como os atletas gregos da Antiguidade podiam saltar 16 metros e por que os atletas modernos não? Uma abordagem multidisciplinar para desvendar a antiga técnica grega do halma

The halma, which the ancient Greek pentathletes performed, included a standardized 10,5-meter run-up, which means that they still had to jump at least 5,5 meters with halteres in their hands in order to reach a record length of more than 16 meters. So the question is whether our modern record holders of the long jump are able to jump such a distance with halteres in their hands? They are probably capable to do so, but -as the English saying states that “The proof of the pudding is in the eating”- the proof of the jumping with halteres is in the testing! Which faculty or department of physical education or kinesiology will prove that such a jump is feasible?La halma, realizada por pentatletas griegos de la Antigüedad, incluía una carrera estándar de 10,5 metros, lo que significa que todavía tenían que saltar al menos 5,5 metros con pesas en las manos para alcanzar una longitud récord de más de 16 metros. Entonces, la pregunta es si nuestros modernos poseedores del récord olímpico de salto de longitud pueden saltar esta distancia con pesas en sus manos. Probablemente puedan hacerlo, pero, como dice el refrán inglés "la prueba del budín es comerlo", ¡la prueba del salto con mancuernas es probarlo! ¿Qué universidad o departamento de educación física o kinesiología demostrará si este salto es viable?O halma, realizado pelos pentatletas gregos da antiguidade, incluía uma corrida padronizada de 10,5 metros, o que significa que eles ainda tinham que pular pelo menos 5,5 metros com halteres nas mãos para alcançar um comprimento recorde de mais de 16 metros. Portanto, a questão é se nossos recordistas modernos do salto em distância são capazes de pular essa distância com halteres nas mãos? Eles provavelmente sim, são capazes de fazê-lo, mas - como o ditado inglês afirma “a prova do pudim está em comê-lo” - a prova do salto com halteres está em testá-lo! Qual faculdade ou departamento de educação física ou cinesiologia provará se esse salto é viável

Stepping out of Coubertin’s Shadow: The Count and the 1932 Winter Olympics

status: publishe