Djeca s problemima u ponašanju u alternativnim programima Waldorf i Montessori

Djeca s problemima u ponašanju vrlo često se pojavljuju u odgojno-obrazovnim skupinama vrtića. Osim u primarnom temeljnom programu rada, djeca s problemima u ponašanju uključuju se i u programe alternativnih programa koji djeluju u Republici Hrvatskoj. Ovisno o pogledu na dijete, osnovnim načelima rada i opremljenosti prostora i materijala, rad odgajatelja alternativnih programa Waldorf i Montessori uvelike se razlikuje od rada odgajatelja primarnog temeljnog programa. Cilj ovog istraživanja je utvrditi uključenost i postupanje s djecom sa problemima u ponašanju u Montessori i Waldorfskim vrtićima. Istraživanje je provedeno na ciljanom uzorku ravnatelja dvaju vrtića koji provode alternativne programe. Oba ravnatelja radila su u odgojno-obrazovnim skupinama, te se susretala sa djecom s problemima u ponašanju. Kao mjerni instrument korišten je intervju sastavljen od 11 pitanja. Rezultati su pokazali kako se djeca s eksternaliziranim problemima u ponašanju učestalije uključuju u odgojno-obrazovne skupine vrtića od djece s internaliziranim problemima u ponašanju, te kako se u Waldorfskom vrtiću prostor i materijali nisu znatno mijenjali, dok su u Montessori vrtiću odgajatelji djeci s problemima u ponašanju odgajatelji prilagođavali prostor i nudili materijale u skladu s njihovim potrebama. Oba ispitanika ističu važnost suradnje s roditeljima i užom djetetovom okolinom, te podršku stručnjaka i svih zaposlenika ustanove. Istraživanje može poslužiti kao temelj za daljnja propitivanja na temu uključenosti djece s problemima u ponašanju u alternativne programe

Infantile colic

Najjednostavnija definicija dojenačkih kolika jest da je to ničim izazvano neutješno plakanje djeteta koje se ponavlja u prvim mjesecima života, a između tih epizoda dojenče je u potpunosti zdravo. Osim neutješnog plača često se istodobno javljaju crvenilo lica, distenzija trbuha i privlačenje nogu prema trbuhu. Tipične dojenačke kolike najjače su kasno popodne i navečer (18 – 23 sata). Dojenačke su kolike uglavnom benigno, samoograničavajuće stanje. Pojavljuju se u 5 – 19% dojenčadi, najčešće s 6 tjedana starosti i spontano prestaju u dobi od 3 do 6 mjeseci. Incidencija je jednaka u oba spola i nema povezanosti s načinom hranjenja, gestacijskom dobi ili socioekonomskim statusom. Uzrok dojenačkih kolika nije poznat, a najzastupljenije hipoteze o etiologiji dojenačkih kolika su gastrointestinalna, neurorazvojna i psihosocijalna hipoteza. Zbog oprečnih rezultata brojnih provedenih istraživanja, na ovom su području potrebna daljnja istraživanja kako bi se točno utvrdio razlog i etiopatogeneza njihove pojave. Prema trenutno važećim preporukama, tzv. IV. rimskim kriterijima, dijagnoza se postavlja temeljem pažljive anamneze i fizikalnog pregleda, u djeteta s karakterističnom kliničkom slikom, a bez dodatnih simptoma i tzv. znakova upozorenja koji bi upućivali na neki od organskih uzroka neutješnog plača dojenčeta. U liječenju kolika presudno je da liječnik razumije roditeljsku zabrinutost, umiri ih i pruži adekvatnu potporu. Iskušane su i brojne metode liječenja, no osim antikolinergičkih lijekova i probiotika Lactobacillus reuteri DSM 17938, drugi pripravci nisu djelotvorniji od placeba. Simetikon i inhibitori protonske pumpe nisu učinkoviti, a diciklomin je kontraindiciran. Nema znanstvenih dokaza o učinkovitosti akupunkture, kiropraktike i biljnih suplemenata.The simplest definition of infantile colic is a state of non-provoked inconsolable crying of an infant in the first few months of life, with the infant being completely healthy between those episodes. Besides inconsolable crying, other signs include facial redness, abdominal distension and traction of legs towards abdomen at the same time. Typical infantile colic mostly occur in the late afternoon and evening (between 6 pm and 11 pm). Infantile colic is usually a benign, self-limited condition. It affects approximately 5 – 19% of infants and peaks around six weeks of age, with symptoms resolving by three to six months of age. The incidence is equal between sexes, and there is no correlation with type of feeding, gestational age, or socioeconomic status. The cause of infantile colic is unknown and the most common hypotheses trying to explain ethiology of infantile colic are gastrointestinal, neurodevelopmental and psychosocial hypothesis. Due to presence of contrary results of numerous conducted studies, further research is needed to clarify the cause and etiopathogenesis of this phenomenon. According to the up to date recommendations, the so called The Rome IV Criteria, the diagnosis is based on precise medical history and physical examination of an infant presenting with typical clinical features, without warning signs and symptoms which would draw attention to some of the organic causes of inconsolable crying in infants. It is necessary for the doctor to understand the parental concern and show them support. Various methods have been tested, but only anticholinergic drugs and Lactobacillus reuteri DSM 17938 probiotic showed some efficacy; other medications do not differ from placebo. Simethicone and proton pump inhibitors are ineffective for the treatment of colic, and dicyclomine is contraindicated. Evidence does not support acupuncture, chiropractic manipulation or herbal supplements

Infantile colic

Najjednostavnija definicija dojenačkih kolika jest da je to ničim izazvano neutješno plakanje djeteta koje se ponavlja u prvim mjesecima života, a između tih epizoda dojenče je u potpunosti zdravo. Osim neutješnog plača često se istodobno javljaju crvenilo lica, distenzija trbuha i privlačenje nogu prema trbuhu. Tipične dojenačke kolike najjače su kasno popodne i navečer (18 – 23 sata). Dojenačke su kolike uglavnom benigno, samoograničavajuće stanje. Pojavljuju se u 5 – 19% dojenčadi, najčešće s 6 tjedana starosti i spontano prestaju u dobi od 3 do 6 mjeseci. Incidencija je jednaka u oba spola i nema povezanosti s načinom hranjenja, gestacijskom dobi ili socioekonomskim statusom. Uzrok dojenačkih kolika nije poznat, a najzastupljenije hipoteze o etiologiji dojenačkih kolika su gastrointestinalna, neurorazvojna i psihosocijalna hipoteza. Zbog oprečnih rezultata brojnih provedenih istraživanja, na ovom su području potrebna daljnja istraživanja kako bi se točno utvrdio razlog i etiopatogeneza njihove pojave. Prema trenutno važećim preporukama, tzv. IV. rimskim kriterijima, dijagnoza se postavlja temeljem pažljive anamneze i fizikalnog pregleda, u djeteta s karakterističnom kliničkom slikom, a bez dodatnih simptoma i tzv. znakova upozorenja koji bi upućivali na neki od organskih uzroka neutješnog plača dojenčeta. U liječenju kolika presudno je da liječnik razumije roditeljsku zabrinutost, umiri ih i pruži adekvatnu potporu. Iskušane su i brojne metode liječenja, no osim antikolinergičkih lijekova i probiotika Lactobacillus reuteri DSM 17938, drugi pripravci nisu djelotvorniji od placeba. Simetikon i inhibitori protonske pumpe nisu učinkoviti, a diciklomin je kontraindiciran. Nema znanstvenih dokaza o učinkovitosti akupunkture, kiropraktike i biljnih suplemenata.The simplest definition of infantile colic is a state of non-provoked inconsolable crying of an infant in the first few months of life, with the infant being completely healthy between those episodes. Besides inconsolable crying, other signs include facial redness, abdominal distension and traction of legs towards abdomen at the same time. Typical infantile colic mostly occur in the late afternoon and evening (between 6 pm and 11 pm). Infantile colic is usually a benign, self-limited condition. It affects approximately 5 – 19% of infants and peaks around six weeks of age, with symptoms resolving by three to six months of age. The incidence is equal between sexes, and there is no correlation with type of feeding, gestational age, or socioeconomic status. The cause of infantile colic is unknown and the most common hypotheses trying to explain ethiology of infantile colic are gastrointestinal, neurodevelopmental and psychosocial hypothesis. Due to presence of contrary results of numerous conducted studies, further research is needed to clarify the cause and etiopathogenesis of this phenomenon. According to the up to date recommendations, the so called The Rome IV Criteria, the diagnosis is based on precise medical history and physical examination of an infant presenting with typical clinical features, without warning signs and symptoms which would draw attention to some of the organic causes of inconsolable crying in infants. It is necessary for the doctor to understand the parental concern and show them support. Various methods have been tested, but only anticholinergic drugs and Lactobacillus reuteri DSM 17938 probiotic showed some efficacy; other medications do not differ from placebo. Simethicone and proton pump inhibitors are ineffective for the treatment of colic, and dicyclomine is contraindicated. Evidence does not support acupuncture, chiropractic manipulation or herbal supplements

SUICIDE RATE IN THE AREA OF SPLIT-DALMATIA COUNTY IN THE YEARS 2011 TO 2015 AND ALL RISK FACTORS THAT COULD INFLUENCE ON THE RATE

Cilj istraživanja: Suicid je čin svjesnog i namjernog oduzimanja vlastitog života. Događaj koji pogađa brojne zajednice diljem svijeta, zato smo željeli istražiti kolika je stopa suicida u Splitsko-dalmatinskoj županiji, koji su bili čimbenici rizika i možemo li primijeniti kakve metode prevencije koje postoje u zemljama s nižom stopom samoubojstava. Ispitanici i metode: U ovoj retrospektivnoj studiji obrađivali smo podatke prikupljene o 219 žrtava suicida na području Splitsko-dalmatinske županije u razdoblju 2011.-2015. godine. Za sve ispitanike smo zabilježili spol i dob, na koji način su izvršili suicid te u kojem razdoblju godine. Također, za 30 ispitanika smo uspjeli prikupiti podatke o razlozima prijašnjih hospitalizacija te uvid u njihove povijesti bolesti iz kojih smo saznali rizične čimbenike žrtava. Rezultati: Prosječna stopa suicida za promatrano razdoblje iznosi 9,7 osoba/100.000 stanovnika, te je uočen postupni pad stope kroz godine, ali bez statističke značajnosti. Žrtve suicida su češće bili muškarci (71%) uz prosječno mlađu životnu dob prilikom izvršenja (52,06±18,49) nego žene (29%, 60,16±19,09). Obe razlike su statistički značajne (razlika u udjelu spolova P<0,001; razlika u dobi P=0,004). Najčešći način izvršenja suicida je vješanje (49%), a zatim slijede skok s visine (18%) i vatreno oružje (14%). Žene češće biraju način samoubojstva utapanjem i samootrovanjem u odnosu na muškarce, a muškarci češće biraju vatrenim oružjem u odnosu na žene. Najveći broj suicida dogodio se u II. (travanj-lipanj) i III. (srpanj-rujan) kvartalu bez statistički značajne razlike. Najčešći uzrok hospitalizacije bila je shizofrenija (39%), zatim poremećaji raspoloženja (16%), pa neurotski i somatoformni poremećaji izazvani stresom (14%) te zatim poremećaji ličnosti i ponašanja u odraslih (7%). Više pacijenata u svojoj povijesti bolesti imalo je zabilježeno i poremećaje ponašanja uzrokovano uzimanjem alkohola (9%) ili opijata (7%). Čak 43% ispitanika imalo je zabilježeno više komorbiditeta u povijesti bolesti. Zaključak: Suicid češće i u prosječno mlađoj dobi čine muškarci. Porastom dobi udio spolova se izjednačuje. Muškarci češće koriste letalnije metode suicida nego žene. Suicidi se češće događaju u toplijim mjesecima godine (travanj-rujan). Rizične skupine psihijatrijskih bolesnika su oboljeli od shizofrenije, poremećaja raspoloženja, oni s neurotskim i somatoformnim poremećajima izazvanim stresom te oni s poremećajima ličnosti. Jako rizičan faktor imaju i oni s poremećajem ponašanja uzrokovanog alkoholom i opijatima.Objective: Suicide is an act of intentionally causing one's own death. It is phenomenon that affects all the communities of the world so we wanted to investigate what was the suicide rate and risk factors that affected on it and to determine if there were some prevention methods in the countries with smaller rate of suicides that we could apply in our health care system. Subjects and methods: In this retrospective study we analyzed the data we collected from 219 suicide victims. For every person we recorded their gender, age, the way they killed themselves and the time of the year when suicide happened. Also, for 30 of them we managed to collect the data about their history of illness and the insight in their personal and family anamnesis from where we have found out what risk factors they had. Results: An average suicide rate in the period of 2011-2015 was 9,7/100.000 and it was noticed that suicide rate is decreasing but we have not found statistically positive correlation. Suicide victims were more often men (71%) than women (29%) and that difference was statistically significant (P<0,001). Men commited suicide in earlier age than women did and that result was also statistically significant (P=0,004). The most used methods of suicide were (ordered by frequency): hanging (49%), falls (18%) and firearms (14). Women commited suicide more frequently by drowning and poisoning, while men commited it more by firearms. Most of the suicides happened in the second (April-June) and the third (July-September) quarters of the year. The most frequent reason for hospitalization was schizophrenia (39%), than mood disorders (16%), than neurotic and somatophormic disorders caused by stress (14%) and finally personality disorder (7%). Several patients had behavior disorders caused by alcohol (9%) and opiates (7%). We recorded comorbidity in 43% of patients. Conclusion: Most of the suicides are commited by middle-aged men. In the elderly men and women commit suicide equally. Men use more lethal methods than women do. Most of the suicides happen in the warmer months (April-September). Groups of the psychiatric patients with high suicidal risk are those who suffer from schizophrenia, mood disordes, than people who have neurotic and somatophormic disorder caused by stress and finally those with personality disorder. People who have behaviour disorder caused by alcohol and opiates as well, have high suicidal risk

SUICIDE RATE IN THE AREA OF SPLIT-DALMATIA COUNTY IN THE YEARS 2011 TO 2015 AND ALL RISK FACTORS THAT COULD INFLUENCE ON THE RATE

Cilj istraživanja: Suicid je čin svjesnog i namjernog oduzimanja vlastitog života. Događaj koji pogađa brojne zajednice diljem svijeta, zato smo željeli istražiti kolika je stopa suicida u Splitsko-dalmatinskoj županiji, koji su bili čimbenici rizika i možemo li primijeniti kakve metode prevencije koje postoje u zemljama s nižom stopom samoubojstava. Ispitanici i metode: U ovoj retrospektivnoj studiji obrađivali smo podatke prikupljene o 219 žrtava suicida na području Splitsko-dalmatinske županije u razdoblju 2011.-2015. godine. Za sve ispitanike smo zabilježili spol i dob, na koji način su izvršili suicid te u kojem razdoblju godine. Također, za 30 ispitanika smo uspjeli prikupiti podatke o razlozima prijašnjih hospitalizacija te uvid u njihove povijesti bolesti iz kojih smo saznali rizične čimbenike žrtava. Rezultati: Prosječna stopa suicida za promatrano razdoblje iznosi 9,7 osoba/100.000 stanovnika, te je uočen postupni pad stope kroz godine, ali bez statističke značajnosti. Žrtve suicida su češće bili muškarci (71%) uz prosječno mlađu životnu dob prilikom izvršenja (52,06±18,49) nego žene (29%, 60,16±19,09). Obe razlike su statistički značajne (razlika u udjelu spolova P<0,001; razlika u dobi P=0,004). Najčešći način izvršenja suicida je vješanje (49%), a zatim slijede skok s visine (18%) i vatreno oružje (14%). Žene češće biraju način samoubojstva utapanjem i samootrovanjem u odnosu na muškarce, a muškarci češće biraju vatrenim oružjem u odnosu na žene. Najveći broj suicida dogodio se u II. (travanj-lipanj) i III. (srpanj-rujan) kvartalu bez statistički značajne razlike. Najčešći uzrok hospitalizacije bila je shizofrenija (39%), zatim poremećaji raspoloženja (16%), pa neurotski i somatoformni poremećaji izazvani stresom (14%) te zatim poremećaji ličnosti i ponašanja u odraslih (7%). Više pacijenata u svojoj povijesti bolesti imalo je zabilježeno i poremećaje ponašanja uzrokovano uzimanjem alkohola (9%) ili opijata (7%). Čak 43% ispitanika imalo je zabilježeno više komorbiditeta u povijesti bolesti. Zaključak: Suicid češće i u prosječno mlađoj dobi čine muškarci. Porastom dobi udio spolova se izjednačuje. Muškarci češće koriste letalnije metode suicida nego žene. Suicidi se češće događaju u toplijim mjesecima godine (travanj-rujan). Rizične skupine psihijatrijskih bolesnika su oboljeli od shizofrenije, poremećaja raspoloženja, oni s neurotskim i somatoformnim poremećajima izazvanim stresom te oni s poremećajima ličnosti. Jako rizičan faktor imaju i oni s poremećajem ponašanja uzrokovanog alkoholom i opijatima.Objective: Suicide is an act of intentionally causing one's own death. It is phenomenon that affects all the communities of the world so we wanted to investigate what was the suicide rate and risk factors that affected on it and to determine if there were some prevention methods in the countries with smaller rate of suicides that we could apply in our health care system. Subjects and methods: In this retrospective study we analyzed the data we collected from 219 suicide victims. For every person we recorded their gender, age, the way they killed themselves and the time of the year when suicide happened. Also, for 30 of them we managed to collect the data about their history of illness and the insight in their personal and family anamnesis from where we have found out what risk factors they had. Results: An average suicide rate in the period of 2011-2015 was 9,7/100.000 and it was noticed that suicide rate is decreasing but we have not found statistically positive correlation. Suicide victims were more often men (71%) than women (29%) and that difference was statistically significant (P<0,001). Men commited suicide in earlier age than women did and that result was also statistically significant (P=0,004). The most used methods of suicide were (ordered by frequency): hanging (49%), falls (18%) and firearms (14). Women commited suicide more frequently by drowning and poisoning, while men commited it more by firearms. Most of the suicides happened in the second (April-June) and the third (July-September) quarters of the year. The most frequent reason for hospitalization was schizophrenia (39%), than mood disorders (16%), than neurotic and somatophormic disorders caused by stress (14%) and finally personality disorder (7%). Several patients had behavior disorders caused by alcohol (9%) and opiates (7%). We recorded comorbidity in 43% of patients. Conclusion: Most of the suicides are commited by middle-aged men. In the elderly men and women commit suicide equally. Men use more lethal methods than women do. Most of the suicides happen in the warmer months (April-September). Groups of the psychiatric patients with high suicidal risk are those who suffer from schizophrenia, mood disordes, than people who have neurotic and somatophormic disorder caused by stress and finally those with personality disorder. People who have behaviour disorder caused by alcohol and opiates as well, have high suicidal risk

Djeca s problemima u ponašanju u alternativnim programima Waldorf i Montessori

Djeca s problemima u ponašanju vrlo često se pojavljuju u odgojno-obrazovnim skupinama vrtića. Osim u primarnom temeljnom programu rada, djeca s problemima u ponašanju uključuju se i u programe alternativnih programa koji djeluju u Republici Hrvatskoj. Ovisno o pogledu na dijete, osnovnim načelima rada i opremljenosti prostora i materijala, rad odgajatelja alternativnih programa Waldorf i Montessori uvelike se razlikuje od rada odgajatelja primarnog temeljnog programa. Cilj ovog istraživanja je utvrditi uključenost i postupanje s djecom sa problemima u ponašanju u Montessori i Waldorfskim vrtićima. Istraživanje je provedeno na ciljanom uzorku ravnatelja dvaju vrtića koji provode alternativne programe. Oba ravnatelja radila su u odgojno-obrazovnim skupinama, te se susretala sa djecom s problemima u ponašanju. Kao mjerni instrument korišten je intervju sastavljen od 11 pitanja. Rezultati su pokazali kako se djeca s eksternaliziranim problemima u ponašanju učestalije uključuju u odgojno-obrazovne skupine vrtića od djece s internaliziranim problemima u ponašanju, te kako se u Waldorfskom vrtiću prostor i materijali nisu znatno mijenjali, dok su u Montessori vrtiću odgajatelji djeci s problemima u ponašanju odgajatelji prilagođavali prostor i nudili materijale u skladu s njihovim potrebama. Oba ispitanika ističu važnost suradnje s roditeljima i užom djetetovom okolinom, te podršku stručnjaka i svih zaposlenika ustanove. Istraživanje može poslužiti kao temelj za daljnja propitivanja na temu uključenosti djece s problemima u ponašanju u alternativne programe

Djeca s problemima u ponašanju u alternativnim programima Waldorf i Montessori

Djeca s problemima u ponašanju vrlo često se pojavljuju u odgojno-obrazovnim skupinama vrtića. Osim u primarnom temeljnom programu rada, djeca s problemima u ponašanju uključuju se i u programe alternativnih programa koji djeluju u Republici Hrvatskoj. Ovisno o pogledu na dijete, osnovnim načelima rada i opremljenosti prostora i materijala, rad odgajatelja alternativnih programa Waldorf i Montessori uvelike se razlikuje od rada odgajatelja primarnog temeljnog programa. Cilj ovog istraživanja je utvrditi uključenost i postupanje s djecom sa problemima u ponašanju u Montessori i Waldorfskim vrtićima. Istraživanje je provedeno na ciljanom uzorku ravnatelja dvaju vrtića koji provode alternativne programe. Oba ravnatelja radila su u odgojno-obrazovnim skupinama, te se susretala sa djecom s problemima u ponašanju. Kao mjerni instrument korišten je intervju sastavljen od 11 pitanja. Rezultati su pokazali kako se djeca s eksternaliziranim problemima u ponašanju učestalije uključuju u odgojno-obrazovne skupine vrtića od djece s internaliziranim problemima u ponašanju, te kako se u Waldorfskom vrtiću prostor i materijali nisu znatno mijenjali, dok su u Montessori vrtiću odgajatelji djeci s problemima u ponašanju odgajatelji prilagođavali prostor i nudili materijale u skladu s njihovim potrebama. Oba ispitanika ističu važnost suradnje s roditeljima i užom djetetovom okolinom, te podršku stručnjaka i svih zaposlenika ustanove. Istraživanje može poslužiti kao temelj za daljnja propitivanja na temu uključenosti djece s problemima u ponašanju u alternativne programe

The Influence of Employer Brand Dimensions on the Affective Organizational Commitment of Employees in Small and Medium-Sized Enterprises

Employer branding is becoming a crucial talent management and communications strategy in many organizations today, given the importance of human resources as the most significant intangible asset of the company. In order to attract, recruit, and retain skilled employees, many companies systematically and proactively implement employer branding programs aimed at their existing and potential future employees. This can be challenging for small and medium-sized enterprises (SMEs) since their HR and marketing departments lack well-established processes, which can affect the commitment of employees. Thus, the aim of this research was to investigate the impact of five employer brand dimensions on affective organizational commitment, as the strongest type of organizational commitment. Data for the study was collected from 104 respondents employed in SMEs in Croatia and was empirically analyzed by applying the PLS-SEM method. The findings of the study showed that application and interest values positively influence affective organizational commitment, outlying the importance of knowledge transfer, workplace creativity, and innovation in a customer and humanitarian-oriented environment, as crucial elements for achieving affective organizational commitment. The research contributes to the existing literature on employer branding for SMEs operating in developing countries and provides guidance to owners and managers when building successful employer brands within their organizations

Halliwick koncept kod djece s cerebralnom paralizom i autizmom

Fizička aktivnost bitna je za zdravlje i kvalitetu života svake osobe sa ili bez invalidnosti. Ona je posebice važna za djecu u razvoju kojoj je fizička aktivnost na kopnu onemogućena zbog njihovih stanja, odnosno bolesti. U odnosu na terapije na kopnu, terapije koje se održavaju u vodi posebne su stoga što boravak u vodi djeci daje drugačiji osjećaj zadovoljstva, a to su sreća, sloboda kretanja te veće samopouzdanje. Kao jedan od svjetski poznatih oblika fizioterapije, Halliwick koncept pristup je koji djeci i odraslima omogućuje da istovremeno uživaju u aktivnostima u vodi i nauče plivati , ali pritom koristeći fizička svojstva vode te vlastite pokrete tijela. Ovaj je koncept razvijen tako da skupine u kojima se vježba istovremeno motiviraju, potiču socijalnu interakciju te optimiziraju učenje. Kod 57 % djece koja su dolazila vježbati po Halliwick metodi primijećeno je poboljšanje sposobnosti i pažnje u grupnom radu, dok je kod 43 % djece ono ostalo isto, što pokazuje da aktivnosti i provođenje vremena u vodi doista poboljšavaju mentalne sposobnosti djece s cerebralnom paralizom. Nadalje, kod 63 % djece s autizmom prve promjene koje su roditelji uočili dogodile su se nakon četiri do pet mjeseci, pri čemu su se, prema mišljenju roditelja, sposobnosti i pažnja za grupni rad poboljšale kod 91 % djece. Što se tiče odnosa prema drugoj djeci, promjene su uočene kod 63 % autistične djece, dok je kod 91 % primijećena povećana pristupačnost spram druge djece. Svi roditelji potvrdili su da su ostvarili bolju komunikaciju sa svojom djecom otkad dolaze na bazen i vježbaju

Influence of ERAS protocol on postoperative outcomes after elective colorectal resection surgery: A prospective cohort study- two years single center experience

Background ERAS (Enhanced Recovery After Surgery) protocol is a multimodal pathway of perioperative surgical care consisting of evidence-based procedures. ERAS protocol is hardly accepted by medical staff because it often opposes well established practice. Methods We analyzed length of hospital stay, postoperative complications, time until first stool passage and introduction of normal nutrition in patients undergoing elective colorectal resection surgery in University Hospital Center Split from October 2016. to October 2018. Patients were divided into 4 groups considering operation type (open/laparoscopic) and application of ERAS protocol (good/poor). Application of 60% or more ERAS steps was considered as well performed protocol. Results Groups Laparoscopy/ERAS and Open/ERAS had shorter postoperative hospital stay (Median, IQR; days) than groups Laparoscopy/non-ERAS and Open/non-ERAS (LE 5, 4-8 , OE 6, 5-9 vs LNE 7, 5-8,5 , ONE 7, 6-12). Similar difference was shown in times until first stool passage. Patients operated laparoscopically had shorter times until normal food tolerance (Median, IQR; days): LE 3, 2-3, LNE 3, 2-4 than patients who underwent open surgery (OE 3, 3-4, ONE 4, 3-5). In addition, laparoscopically operated patients had lower overall morbidity (P<0.001). Incidence of unplanned operations and hospital readmissions did not differ significantly among groups. Conclusions Well performed ERAS protocol can improve length of hospital stay and time until first stool passage in both open and laparoscopic types of operation. Optimal combination for colorectal resection is laparoscopic surgery with ERAS protocol. If open surgery is done, it should be preferably applied with ERAS protocol as well