Makromiceti u šumskim asocijacijama nacionalnog parka Plitvička jezera (Hrvatska, Jugoslavija)

During myeological investigations in the first two weeks of September 1989, 120 species of macromycetes, mainly agarics, were identified. They are presented on a table against the background of substrates and forest associations.Tijekom dugogodišnjih mikoloških istraživanja druge autorice u Nacionalnom parku Plitvička jezera utvrđen je velik broj viših gljiva. O lignikolnim vrstama iz reda Aphyllophorales postoji nekoliko priloga, od kojih su najvažniji Tortić 1985, 1988, dok terikolne vrste iz reda Agaricales i nekih drugih grupa nisu dosad bile objavljivane. Ovdje je pokušano da se prema mikocenološkim principima analiziraju u prvom redu Agaricales u glavnim šumskim asocijacijama parka. Istraživanja su provedena od 28. VIII. do 10. IX. 1989, pa je njima obuhvaćen kasno ljetni aspekt. Lokaliteti su ucrtani na crtežu (si. 1), a u engleskom su tekstu ukratko opisani istraživani tipovi šuma: šuma bukve, bukve i jele, smreke, te bora. Prva tri tipa su razvijena i na vapnencima i na dolomitima, pa se prema podlozi razlikuju posebne asocijacije, a četvrti raste samo na dolomitima. Ukupno je determinirano 120 vrsta viših gljiva, uglavnom terikolnih i lignikolnih vrsta reda Agaricales, samo mali broj terikolnih iz ostalih grupa Basidiomycetes. Veliki dio njih nije dosad opažen na ovom području. U tabeli su prikazane i uspoređene prema navedenim tipovima šuma, a označeno je koje dolaze na kojoj geološkoj podlozi. U engleskom su tekstu istaknute vrste karakteristične za bukove šume, dani su primjeri za nađene mikorizne gljive jele, smreke, bora. Niz vrsta sada ustanovljenih u samo jednom tipu šume ima širi ekološki spektar pa dolazi i u drugim tipovima i u ovom parku i drugdje u Jugoslaviji. Neke su gljive nađene u malom broju primjeraka iako su inače češće, dok se nekoliko vrsta razvijalo u masama. Navedeno je nekoliko gljiva koje rastu pretežno na listačama na ovom terenu i drugdje, a ovaj su put ustanovljene samo na četinjačama. Vrste koje su poznate kao kalcifilne dolazile su ovdje bilo na vapnencima bilo na dolomitima. Neke prilično upadljive vrste ustanovljene su prvi put u parku, pa se prema \u27tome vjerojatno rjeđe pojavljuju, kao Inocybe corydalina, Thelephora palmata, Clitocybe hydrogramma, te općenito rijetki Hydnel- lum suaveolens i Boletopsis leucomelaena

Makromiceti nekih kestenovih šuma u okolici Zagreba

A phytocenological analysis of the mycoflora in some chestnut forests in the vicinity of Zagreb and Petrinja, as well as on the slopes of Učka is presented in the tables. The relatively small number of observations (some localities were visited only once) does not allow as yet definite conclusions about the species characteristic of these forests. It is however clearly seen that their mycoflora is very different from that in beech forests and is rather similar to that in oak forests, with a large admixture of acidophilous species, some of which occur even in coniferous forests. In all, 164 species were determined, 132 of them growing on soil and litter and 32 on living or dead wood. Scytinostroma galactinum is particularly emphasized as this is its first find in Yugoslavia.Vrste prikazane u ovom radu najvećim su dijelom već objavljene u florističkim listama (Tortić 1964, 1968), ali su tamo uglavnom navedena samo nalazišta, rijetko i tipovi šuma. Na osnovi tih podataka, koji su revidirani i dopunjeni, analizirana je sada mikoflora nekih kestenovih šuma kraj Zagreba i Petrinje koje pripadaju asocijaciji Querco-Castanetum croaticum Horvat. Sabrano je jednom nešto materijala i u Querco-Castanetum submediterraneum Anić. Ukupno su ustanovljene 164 vrste, od kojih 132 na tlu i stelji i 32 na živom ili mrtvom drvu, pa su poredane prema tim staništima na dvije tabele. Označene su: r — rijetke, n — brojne i a — obilate, a broj prije slova pokazuje koliko je puta vrsta nađena na nekom lokalitetu. Zasad se još ne može definitivno zaključiti koje bi vrste viših gljiva bile karakteristične za naše kestenove šume, pa je samo uspoređena njihova mikoflora s onom srodnih šuma u Jugoslaviji i nekim drugim zemljama. U Evropi su gljive u kestenovim šumama istraživali, koliko nam je poznato, samo Bohus i Babos (1967). Njihovi su podaci samo informativni, jer su u Mađarskoj kestenici rijetki. Na njihovom je području bio vrlo obilato zastupan Tylopilus felleus, koji je inače mikorizna gljiva četinjača, pa smatraju da je karakterističan i za kestenove šume. Na našim tabelama je ta vrsta navedena s dva lokaliteta; svagdje je nađen po jedan primjerak pri bazi živog kestena. Ostale vrste koje mađarski autori spominju kao karakteristične za njihove kestenove šume, a nađene su i u našima, jesu Lactarius camphoratus, Cantharellus tubaejormis, Phellodon conjluens. Za Lactarius chrysorrheus, koji je ovdje ustanovljen u velikom mnoštvu na svim istraživanim lokalitetima, kažu da je karakterističan za kalcifobne hrastove šume, ali da je isto toliko čest u kestenovim. Prva autorica ga je uistinu nalazila često i u različitim hrastovim šumama. Neke su od navedenih vrsta karakteristične za cijeli red Fagetalia (Lisiewska 1974), kao Lactarius vellereus, L. subdulcis, Russula cyanoxantha, R. lepida, R. nigricans, Oudemansiella platyphylla, Ou. radicata, Craterellus cornucopioides i dr. Pojedine su pratilice bukve (koja je često prisutna u kestenovoj šumi), kao Lactarius blennius, L. pallidus, Russula mairei i dr., ili rastu tipično na drvu bukve, kao Inonotus nodulosus. Inače, kako se vidi iz tabela, rnikoflora kestenovih šuma se vrlo razlikuje od one u bukovim šumama i vrlo je bliska onoj hrastovih šuma. To se moglo i očekivati, jer je hrast kitnjak glavna vrsta drveta u istraživanoj asocijaciji. Mikocenološke analize hrastovih šuma nisu provedene na području Jugoslavije, pa su za usporedbu upotrijebljene publicirane liste iz nizinskih hrastovih šuma (Jelić i Tortić 1973, Hočevar i Tortić 1975, 1976) i terenske bilješke prve autorice, a također neke mikocenološke publikacije iz Poljske (Lisiewska 1965, Lawrynowicz 1973). Osim već spomenutog Lactarius chrysorrheus, ustanovljen je cio niz vrsta koje su bile zabilježene u nas i u hrastovim i u kestenovim šumama, a rijetko ili nikad u ostalima. Takve su npr. Lactarius decipiens, Tricholoma acerbum, T. sejunctum, Boletus queleiii, B. rhodoxant- hus, razni hidnumi kao Hydnellum spongiosipes, H, compactum, Phellodon confluens, Sarcodon scabrosus. Neke vrste dolaze često npr. u šumama hrasta i graba u Poljskoj kao Amanita phalloides, Russula delica, R. virescens, Leccinum griseum, Lepista nuda itd. (Lisiewska 1965, 1974, Lawrinowicz 1973). Od acidofilnih vrsta, koje dolaze u acidofilnim bukovim i hrastovim šumama, a također i u šumama četinjača, možemo spomenuti Tylo- pilus felleus, Amanita julva, A. citrina, A. muscaria, Russula adusta, R. alutacea, R. xerampelina, Lactarius camphoratus, Coltricia perennis i dr. U istraživanim šumama nađeno je relativno malo lignikolnih vrsta. Ovdje navodimo najinteresantnije: Omphalotus olearius na panju graba ispod Medvedgrada i prilično brojan kod Cepeliša, vjerojatno u vezi s korijenjem kestena, Fistulina hepatica na živim stablima i panjevima kestena, Collybia fusipes na panjevima i pri bazi živih stabala kestena, Hymenochaete rubiginosa na panjevima kestena i hrasta, Phellinus torulosus na panju kestena, Laetiporus sulphureus na živom kestenu, Aborti- porus biennis na panju hrasta. Sve vrste nađene na kestenu dolaze u Jugoslaviji, i drugdje, i na hrastu. Posebno treba istaknuti nalaz Scytinostroma galactinum u šumi Javor kod Cepeliša kraj Petrinje, koji je tamo rasao na bazi dva oštećena živa stabla Castanea i sabran je 12. IX 1976. Ovo je prvi nalaz u Jugoslaviji

Biochemical and colour changes of watercress (Nasturtium officinale R. Br.) during freezing and frozen storage

The effects of water blanching, freezing, and frozen storage during 400 days at three different temperatures (-7, - 15 and -30 degrees C), on watercress (Nasturtium officinale R. Br.) colour Hunter Lab parameters, chlorophyll degradation, vitamin C content loss and peroxidase (POD) activity were evaluated. The blanching induced significant changes on colour values and chlorophylls and vitamin C contents. POD activity was reduced 85% from its initial value. Freezing did not affect chlorophylls and vitamin C levels, however, promoted significant differences in colour values and POD residual activity. During frozen storage, ascorbic acid (AA) and POD activity degradations followed first-order kinetics, and colour parameters (L(H) . a(H) . b(H), -a(H)/b(H,) L(H) . a(H)/b(H), L(H)/a(H) and hue (h(H)(0))) were Successfully described by zero-order kinetics. The Storage temperature effect Was Successfully described by the Arrhenius law. Chlorophylls and dehydroascorbic acid (DHAA) contents were kept constant during frozen storage. (C) 2008 Elsevier Ltd. All rights reserved

Component analysis of nutritionally rich chloroplasts: recovery from conventional and unconventional green plant species

A study of the literature indicates that chloroplasts synthesise a range of molecules, many of which have nutritional value for humans, but as yet no one has established the nutritional credentials of chloroplasts recovered from plant cells. Chloroplast-rich-fractions (CRFs) were prepared from green plant species and the macro- and micronutrient composition compared with the whole leaf materials (WLMs). The results indicated that, on a dry weight basis, CRF material from a range of green biomass was enriched in lipids and proteins, and in a range of micronutrients compared with the WLM. Vitamins E, pro-vitamin A, and lutein were all greater in CRF preparations. Of the minerals, iron was most notably concentrated in CRF. Spinach CRFs possessed the highest α-tocopherol (62 mg 100 g-1 , dry weight (DW)), β-carotene (336 mg 100 g- 1 DW) and lutein (341 mg 100 g-1 DW) contents, whilst grass CRFs had the highest concentration of alpha-linolenic acid (ALA) (69.5 mg g-1). The higher concentrations of α-tocopherol, β-carotene, lutein, ALA and trace minerals (Fe and Mn) in CRFs suggest their potential use as concentrated ingredients in food formulations deficient in these nutrients

Effect of processing and cooking on total and soluble oxalate content in frozen root vegetables prepared for consumption

The oxalate content of beetroot, carrot, celeriac and parsnip after freezing by traditional and modified methods (the latter resulting in a convenience food product), and after the preparation of frozen products for consumption was evaluated. The highest content of total and soluble oxalates (105 and 82 mg 100 g-1 fresh matter) was found in beetroot. The lowest proportion (55%) of soluble oxalates was noted in celeriac; this proportion was higher in the remaining vegetables, being broadly similar for each of them. Blanching brought about a significant decrease in total and soluble oxalates in fresh vegetables. Cooking resulted in a higher loss of oxalates. The level of oxalates in products prepared for consumption directly after freezing approximated that before freezing. Compared with the content before freezing, vegetables prepared for consumption by cooking after frozen storage contained less oxalates, except for total oxalates in parsnip and soluble oxalates in beetroot and celeriac. The highest ratio of oxalates to calcium was found in raw beetroot; it was two times lower in raw carrot; five times lower in raw celeriac; and eight times lower in raw parsnip. These ratios were lower after technological and culinary processing. The percentage of oxalate bound calcium depended on the species; this parameter was not significantly affected by the procedures applied. The true retention of oxalates according to Judprasong et al. (2006) was lower than retention calculated taking its content in 100 g fresh matter into account.

Zagrożone macromycetes wybranych rezerwatów przyrody w Wielkopolsce

The article presents localities of 123 species of endangered macrofungi found between 1955 and 2005 in 25 nature reserves in the Wielkopolska region, where mycocoenological studies were carried out. The distribution of these reserves is shown in the cartogram based on the ATPOL grid.Praca zawiera stanowiska 123 gatunków zagrożonych grzybów wielkoowocnikowych, znalezionych w Wielkopolsce na terenie 25 rezerwatów przyrody, w których prowadzone były badania mikosocjologiczne w latach 1955 – 2005. Rozmieszczenie tych rezerwatów przedstawiono na kartogramie w siatce kwadratów ATPOL. Jako jedno stanowisko przyjmuje się wszystkie notowania w obrębie jednego małego kwadratu (10x10 km). Wykaz gatunków grzybów uporządkowano według kategorii zagrożenia (Wojewoda, Ławrynowicz 1992). Przy każdym gatunku podano numer rezerwatu (Ryc. 2), skrót nazwy zespołu roślinnego, w którego fitocenozie był notowany, jak również numer kwadratu i nazwisko autora. Wśród odnotowanych w rezerwatach gatunków grzybów Serpula himantioideszostała zaliczona do kategorii Ex – wymarłych i zaginionych. Znaleziono 6 gatunków z kategorii E – wymierających, a wśród nich objęte ścisłą ochroną – Geastrum melanocephalumi G. rufescens. Do kategorii V – narażonych należy 20 gatunków. Niektóre z nich są dość pospolite w Wielkopolsce, jak np. Boletus edulispodawany z 10 badanych rezerwatów. Godne uwagi są gatunki objęte ścisłą ochroną, jak Hericium clathroides, Morchella esculentai Fistulina hepatica. Znaleziono znaczną liczbę – 46 gatunków rzadkich (kategoria R), w tym również ściśle chronione: Sparassis crispa, Ganoderma lucidumi Mutinus caninus(Dz. U. Nr 168). Najbogatsza była kategoria I, zawierająca gatunki macromycetes o nieokreślonym zagrożeniu. Spośród 50, z tej kategorii, gatunków niektóre należą do często spotykanych na badanym terenie, jak np. Cantharellus cibarius, Macrolepiota procera, czy M. rhacodes. Niniejsza praca może stanowić uzupełnienie wiedzy o występowaniu zagrożonych gatunków macromycetes na obszarze Wielkopolski z punktu widzenia ochrony bioróżnorodności gatunków