ON THE VALUES OF SPOKEN LANGUAGE IN CRITICAL EDITIONS OF THE WORKS BY OLD AUTHORS

Baštinu i baštinike, tj. stariju hrvatsku književnost (pogotovu: njezin latinicom napisan segment) i nas dijeli zid nesporazuma: nesavršen grafijski sustav. Obično mislimo da on može prouzročiti tek nesigurno odčitavanje pojedinih nejasnih mjesta (koja su nastala ponajviše jer su se domaći rukopisi slagali u stranim tiskarama), odnosno nekorektno ustanovljivanje fonema. Zapravo, u pisanoj baštini ponekad pogrešno određujemo vrednote govornog jezika.The author discusses certain problems related to the values of spoken language that have to be dealt with in critical editions of the works by old writers

Unconventional Language of Đurđević’s Derviš

Komički spjev Stijepa Đurđevića Derviš pjesničko je djelo za koje liteterarna povijest navodi kako je ugađalo ukusu književne publike u starom Dubrovniku. Današnje pak čitateljstvo (ako je upućeno u hrvatsku književnu produkciju od kraja 15. do početka 17. st.) zacijelo će osjetiti da je Derviš pjesničko djelo koje se po svojim jezičnostilskim osobinama znatno odvaja od stilski stereotipnih »pisni ljuvenih« onoga vremena te se približava vještini kojom se u svojim zrelim djelima (osobito u komedijama) jezikom služi Marin Držić.Literary historians (Medini, Vodnik, Lozovina, Kombol) emphasize that in Stijepo Đurđević’s Derviš there can be found a successful choice of language in which Turkish and native words are used parallely in good harmony. Stylistic analysis of Derviš shows that in this work there is a rather important relation between Turkish words and traditional stylistic elements (developed in the Croatian Petrarchan poetry). Turkish language elements get into conflict with traditional stylemes, sometimes the former replace the latter (particularly with comic purposes) and they contribute substantially to phonostylistic effects in the work