A Self-Reflection of Geo-Epistemology

Autori u ovom osvrtu samorecenziraju tekst o Foucaultovoj dvorani ogledala u kojemu nastoje razviti projekt fukoovske geoepistemologije. Najprije propituju sam postupak samorecenziranja kroz problematizaciju teksta kao predmeta analize i značenja samog postupka prepoznajući u njemu obrazac priznanja koji je Foucault utvrdio kao tipičan za zapadnu civilizaciju. Nakon što su prihvatili izazov samokritike, autori svoj povratak problemskom području geoepistemologije i pojmu triedra kao analitičkog oruđa izvode najprije na razini kritike teorijsko-metodologijskog okvira. Pritom uočavaju nedovoljno jasno razlučivanje vlastitog od Foucaultovog pristupa, nedovoljnu preciznost vlastite geoepistemološke analitike te nedovoljnu pažnju koju su u njezinim okvirima posvetili genealogiji praksi moći i znanja. Zatim se usmjeravaju na pojedine sadržajne nedostatke koji su obilježili začetak njihova istraživačkog projekta, a očitovali su se u nedovoljno jasnoj konceptualizaciji pojma života i podrazvijenosti triedara spacijalizacije s obzirom na problematike guvernmentalnosti i biomoći, jezika te samog ludila. Priznajući mogućnost da su se, pristajući na Foucaultovu igru, uhvatili u "triedar Foucault" kao cirkularni okvir tumačenja, autori u zaključnom dijelu osvrta nude sistematizaciju svojih ocjena te iznose prijedloge za daljnji razvoj projekta fukoovske geoepistemološke analitike.In this review, the authors self-review the text about Foucault’s hall of mirrors, in which they try to develop the project of a Foucauldian geo-epistemology. First, they question the process of self-review – through the problematization of the text as an object of analysis and the meaning of the process itself, recognizing in it the apparatus of confession which Foucault established as typical for Western civilization. After accepting the challenge of self-criticism, the authors return to the problem area of geo-epistemology and the concept of the trihedral as an analytical tool, first at the level of criticism of the theoretical-methodological framework. In doing so, they observe insufficiently clear delineation of their own approach from Foucault’s, insufficient precision of their own geo-epistemological analysis, and insufficient attention that they paid within this framework to the genealogy of concrete practices of power and knowledge. The authors then focus on specific deficiencies that marked the beginning of their research project and were manifested in an insufficiently clear conceptualization of the concept of life, as well as the underdevelopment of the trihedral of spatialization regarding the issues of governmentality and biopower, language, and madness itself. Acknowledging the possibility that, by agreeing to play Foucault’s game, they got caught in the "Trihedral Foucault" as a circular framework of interpretation, in the concluding part of the review the authors offer a systematization of their evaluations and present proposals for the further development of the project of Foucauldian geo-epistemological analytics

Foucaultova geo-epistemologija: geografija, prostori, mjesta

U radu je problematiziran Foucaultov »prostorni zaokret« koji je predstavljao kritiku čvrstog bloka zapadnog povijesnog mišljenja. Uvođenjem »novih« prostornih metafora ili dispozitiva u obnavljajući fukoovski diskurs, kroz pojam geo-epistemologije identificiran je značaj tog zaokreta. Geo-epistemologija istovremeno predstavlja i analitiku znanja i diskursâ koji su uspostavljeni kroz prostore i analitiku prostora stvorenog kroz znanje/moć/diskurse. Iz mnoštva prostornih metafora kojima se Foucault služio u gotovo cjelokupnom opusu, izdvojena je metafora scenografije prostora/dramaturgije prizora, koja dobro oslikava Foucaultova uobičajena polazišta analize i koju je koristio da ukaže na točke prekida i preobražaja: diskursâ, ustanovljenih praksi, njihovih učinaka, ritualnih pravilnosti i provođenja, njihovih odnosâ – prema tijelima, stanovništvu, bolesnicima, kažnjenicima, marginalcima, nenormalnima. U radu su navedeni primjeri diskursâ i praksi koje je Foucault istraživao kako bi se pokazalo da su predmeti njegove analize uvijek imali svoje spacijalizirane oblike, svoju geografiju, svoju arheologiju, povijest i ničeanski tip genealogije, odnosno prostore u koje su bili smješteni i u kojima su bili raspoređeni njihovi govori ili tehnologije. Također je problematizirana Foucaultova »heterotopijska geografija« koja je samo naizgled bila reakcionarna i konzervativna u svojim odustajanjima od dijalektičkih izvora totalizirajuće povijesti. U zaključnom dijelu rada istaknuto je da su za razliku od neomarksističkih odgovora na hegemoniju temporalnog narativa, Foucaultova istraživanja prostora imala dalekosežnije posljedice: u pitanju je bio epistemološki preobražaj prostora i drugih temeljnih geografskih pojmova

Knowledge as identity: an essay in genealogy

In this research, we analyze the nexus between knowledge and identity as a problem of the sociology of knowledge. Our aim is to present the genealogical framework with the hypothesis that if we accept that knowledge is a multi-discursive phenomenon, then one way of justifying and stabilizing knowledge in social practices is through the concept of identity. We single out the problem of "locality" of discourses and practices and present the "genealogical paths" through which knowledge and identity are intertwined. Furthermore, our attempt is to identify the specific historical relations of knowledge and identity - through the discursive practices and especially in the context of Enlightenment and the claims for "universal knowledge" as part of the process of the formation of what could be called European identity

Genealoška analitika kao kvalitativna metodologija

Fukoova genealogija. Genealogija kao metod koji je Mišel Fuko koristio u svojim istraživanjima, do sada je bila predmet brojnih analiza (Elden, 2003; Crowley, 2009; Koopman, 2013; Drajfus i Rabinov, 2017; Haddad, 2020). I sam „projekat” genealogije je na različite načine kontekstualizovan: kao „novija” ili „druga” faza Fukoovog rada koja dolazi nakon arheologije, ili kao integralni deo njegovog celokupnog istraživačkog opusa i metodologije. U svakom slučaju, postoje različite interpretacije i shvatanja o implikacijama i aspektima genealoškog metoda, onako kako ga je Fuko razradio. I sam prostor mogućnosti tih interpretacija je indikativan, jer govori o širini i značaju koji genealogija ima i danasXXVI Nаučnа konferencijа „Pedаgoškа istrаživаnjа i školskа prаksа

Efekat Fuko u sociologiji znanja

This research proposes that Foucault’s concepts of power/knowledge and genealogy constitute a significant turning point, not only in philosophical and historical terms but also in the research framework of the sociology of knowledge. The first level of Foucault’s contribution to the sociology of knowledge is widely recognized through the concept of discourse and its dimensions of materiality, power and knowledge. The second level is the analytical grid of power/knowledge itself, which focuses on the relays established between them. The third level, which we consider a crucial area open to further interpretation, is the concept of the history of the present. Although Foucault’s contribution has already been acknowledged in contemporary sociological research of knowledge, our objective is to expand on this recognition by highlighting the significance of genealogy’s dimensions to existing approaches, namely the historical sociology of knowledge and sociology of knowledge approach to discourse.U ovom istraživanju polazimo od hipoteze da Fukoovi koncepti moći/znanja i genealogije predstavljaju ne samo značajan zaokret u filozofskom i istorijskom smislu, već i kada je u pitanju istraživački okvir sociologije znanja. Prvi nivo Fukoovog doprinosa sociologiji znanja prepoznat je u njegovom konceptu diskursa i dimenzijama materijalnosti, moći i znanja. Drugi važan nivo na kojem je dao doprinos ovoj disciplini je analitička rešetka moći/znanja u kojoj fokus stavljamo na odnose moći i znanja. Treći nivo, koji prepoznajemo kao ključan i u kojem vidimo prostora za dalje interpretacije jeste koncept istorije sadašnjosti. Iako je Fukoov doprinos već prepoznat u okviru socioloških istraživanja znanja, naš cilj u ovom radu je da, oslanjajući se na neke od tih pristupa – poput istorijske sociologije znanja i analize diskursa iz ugla sociologije znanja – objasnimo značaj pomenutih dimenzija genealogije

Foucaultova geo-epistemologija: geografija, prostori, mjesta

U radu je problematiziran Foucaultov »prostorni zaokret« koji je predstavljao kritiku čvrstog bloka zapadnog povijesnog mišljenja. Uvođenjem »novih« prostornih metafora ili dispozitiva u obnavljajući fukoovski diskurs, kroz pojam geo-epistemologije identificiran je značaj tog zaokreta. Geo-epistemologija istovremeno predstavlja i analitiku znanja i diskursâ koji su uspostavljeni kroz prostore i analitiku prostora stvorenog kroz znanje/moć/diskurse. Iz mnoštva prostornih metafora kojima se Foucault služio u gotovo cjelokupnom opusu, izdvojena je metafora scenografije prostora/dramaturgije prizora, koja dobro oslikava Foucaultova uobičajena polazišta analize i koju je koristio da ukaže na točke prekida i preobražaja: diskursâ, ustanovljenih praksi, njihovih učinaka, ritualnih pravilnosti i provođenja, njihovih odnosâ – prema tijelima, stanovništvu, bolesnicima, kažnjenicima, marginalcima, nenormalnima. U radu su navedeni primjeri diskursâ i praksi koje je Foucault istraživao kako bi se pokazalo da su predmeti njegove analize uvijek imali svoje spacijalizirane oblike, svoju geografiju, svoju arheologiju, povijest i ničeanski tip genealogije, odnosno prostore u koje su bili smješteni i u kojima su bili raspoređeni njihovi govori ili tehnologije. Također je problematizirana Foucaultova »heterotopijska geografija« koja je samo naizgled bila reakcionarna i konzervativna u svojim odustajanjima od dijalektičkih izvora totalizirajuće povijesti. U zaključnom dijelu rada istaknuto je da su za razliku od neomarksističkih odgovora na hegemoniju temporalnog narativa, Foucaultova istraživanja prostora imala dalekosežnije posljedice: u pitanju je bio epistemološki preobražaj prostora i drugih temeljnih geografskih pojmova

(DE)LEGITIMIZATION AS THE DISCURSIVE STRATEGY OF IDEOLOGY

Abstract: In this paper the processes of (de)legitimization are analyzed as discursive practices and forms of knowledge and discursive strategies which enable articulation and functional constituting of ideology. The processes at issue here are those emerging as a consequence of imbalance in the power relations, that is, as consequences of articulation of different interests and struggles of social actors. In the paper we start from the assumption that ideological discourses as forms of knowledge and discourses of (de)legitimization provide the members of social groups with the resources for social classification, their understanding of social relations, social events as well as other social groups. (De)legitimization discourses likewise represent requests for certain behavior and actions, that is, the discourses that justify and/or discredit particular social practices and groups. They are also ways of monitoring social relations. In the paper four major categories of legitimization are emphasized, namely, authorization, moral evaluation, rationalization and mythopoesis as well as the most important areas of (de)legitimization, namely affiliation, action, goals, norms, values, social positions and accesses to social resources. In the conclusion the processes of (de)legitimization are qualified as important strategies of ideologies contributing to changes, classification and reproduction of social practices.Key words: (de)legitimization, discourse, social practices, ideology, strategy

Značenja delanja: sociološka analiza diskurzivnih praksi ideologije

Predmet ovog istraživanja je sociološka analiza delanja, diskursa, ideologije i društvenih praksi. U radu polazimo od shvatanja da se diskurs manifestuje kao empirijski prepoznatljiv sadržaj iskaza u društvenim praksama. Delanje je određeno kao oblik diskurzivne društvene prakse i kao medijum artikulacije diskursa i ideologije. Pojam koji smo u radu koristili da bismo ukazali na domete sociološko-diskurzivne analize ideologije, ali i da bismo povezali klasični sociološki koncept društvenog delanja sa problemima diskursa i ideologije je pojam diskurzivnih društvenih praksi. Zahvaljujući tom pojmu, ideološke diskurse smo analizirali na dva nivoa: metodološkom – istražujući elemente delanja i diskurzivnih praksi; teorijskom – razrađujući tipologiju društvenih procesa i praksi koje su ključne za razumevanje ideologije. Društvene prakse predstavljaju medijume povezivanja individualnih i kolektivnih akcija sa materijalnim i strukturalnim društvenim uslovima. Istraživanje je teorijskog karaktera, sa pokušajem sinteze. Za potrebe ovog istraživanja konsultovana je izvorna i sekundarna literatura najviše iz sociologije i filozofije, odnosno iz različitih disciplina koje se bave analizom diskursa. Naučni doprinos ovog istraživanja posebno je istaknut u delu koji se odnosi na analizu sociologike ideoloških diskursa i kroz analizu diskurzivnih praksi ili strategija ideologije. S obzirom na hipoteze koje su postavljene, rad predstavlja pokušaj sinteze klasičnih i savremenih teorijskih pristupa, odnosno pokušaj razvoja interdisciplinarnog pristupa koji je označen kao sociološko-diskurzivna analiza i predstavlja teorijsko-metodološki okvir istraživanja. U istraživanju smo pošli od pretpostavke da ideologije daju smisao društvenim praksama i delanju i da ih uređuju. Ideologija predstavlja formu racionalnog diskursa o društvenoj stvarnosti i manifestuje se u diskurzivnim društvenim praksama. Cilj istraživanja je bio da se identifikuju i objasne sociološki elementi tih praksi. U pitanju je istraživanje sociologike ideoloških diskursa koja je u radu objašnjena kroz sledeće društvene procese: racionalizaciju, (de)legitimizaciju, mobilizaciju, integraciju i (de)ritualizaciju. Na osnovama analize navedenih procesa, u radu se istražuju diskurzivne strategije ideologije, koje su definisane kao faze funkcionalnog konstituisanja ideoloških diskursa. U pitanju su diskurzivne strategije dekontekstualizacije, regionalizacije i autonomizacije. Ideologija dekontekstualizuje diskurse, odnosno određuje poželjne i prihvatljive vrednosti, povezujući ih sa društvenim praksama putem diskursa. To da ideologije dekontekstualizuju diskurse znači da doprinose njihovom odvajanju od jezika i komunikacije u kojima su iskazani sa jedne strane i uspostavljanju diskursa kao naizgled nezavisnih od društveno-istorijskih i kulturnih uslova u kojima nastaju. U vezi sa ovom strategijom je i regionalizacija diskursa, koja se odnosi na činjenicu da diskursi ne postoje iznad ili izvan društvenih praksi. Regionalizacija je izrazito društveni čin dijakrize koji uvodi arbitrarne diskontinuitete u kontinuitet društvenog života. Iz ideoloških strategija dekontekstualizacije i regionalizacije proizlazi strategija autonomizacije, koja znači da dekontekstualizovani i regionalizovani ideološki diskursi dobijaju određenu prepoznatljivost u odnosu na mnoštvo drugih diskursa. Ideološki diskursi su autonomni utoliko što omogućuju uspostavljanje pravilnosti i razlika u okviru nekog diskurzivnog polja i čine „normativnu gramatiku“ povezivanja ideja, vrednosti, diskursa i praksi. U radu je takođe istaknut značaj fragmentacije ideologije i pojave mnoštva ideoloških diskurzivnih praksi koje u savremenim društvima prožimaju grupnu dinamiku i društvene procese organizacije (režima) delanja na područjima ekonomije, politike i kulture, odnosno u sferama potrošnje, zabave, elektronske komunikacije, itd. Iz tog razloga ideologiju nismo odredili kao tip društvenih praksi koje su karakteristične za određenu sferu društvenog delanja, već kao prakse koje se manifestuju u različitim sferama društvenih odnosa. Ideološki diskursi predstavljaju važne medijume uspostavljanja i održanja društvenih granica. U zaključku rada su istaknuta obeležja sociološko-diskurzivne analize koja, za razliku od klasičnih socioloških pristupa, u istraživanju diskursa i ideologije ne polazi od društvenih aktera već od diskurzivnih društvenih praksi. Konačno, ideološki diskursi su u ovom radu istraženi kao elementi društvenih praksi iza kojih ne treba tražiti nove smislove, drugačiju stvarnost, posebne oblike svesti ili načine na koje se društvene kategorije „utiskuju“ u umove pojedinaca. Sociološko-diskurzivna analiza ne daje odgovore na pitanja o tome šta ljudi misle kada nešto kažu ili kada nešto rade, već pokušava da da odgovore na pitanja o tome šta, zašto i kada ljudi govore o onome što rade

(DE)LEGITIMIZATION AS THE DISCURSIVE STRATEGY OF IDEOLOGY

Abstract: In this paper the processes of (de)legitimization are analyzed as discursive practices and forms of knowledge and discursive strategies which enable articulation and functional constituting of ideology. The processes at issue here are those emerging as a consequence of imbalance in the power relations, that is, as consequences of articulation of different interests and struggles of social actors. In the paper we start from the assumption that ideological discourses as forms of knowledge and discourses of (de)legitimization provide the members of social groups with the resources for social classification, their understanding of social relations, social events as well as other social groups. (De)legitimization discourses likewise represent requests for certain behavior and actions, that is, the discourses that justify and/or discredit particular social practices and groups. They are also ways of monitoring social relations. In the paper four major categories of legitimization are emphasized, namely, authorization, moral evaluation, rationalization and mythopoesis as well as the most important areas of (de)legitimization, namely affiliation, action, goals, norms, values, social positions and accesses to social resources. In the conclusion the processes of (de)legitimization are qualified as important strategies of ideologies contributing to changes, classification and reproduction of social practices.Key words: (de)legitimization, discourse, social practices, ideology, strategy

Hydrogeological and hydrodynamic characteristics of groundwater sources for the public water supply of Bečej (Northern Serbia)

The existing groundwater source for the public water supply of Bečej City in Serbia is tapping groundwater from three water-bearing horizons over 15 wells with a summary capacity over 100 l/s. It is one of the characteristics of sources that several water-bearing layers are most frequently tapped simultaneously by wells. Two layers are tapped simultaneously by 12 wells; all three layers are tapped by ten wells, while one water-bearing layer is tapped by only three wells. The groundwater table at the source was recorded for a period of 30 years. In the conducted hydrodynamic analysis of the groundwater regime, it was concluded that in the mentioned period, a relatively low fall of the water table occurred, far lower than the previously predicted values. The results of a simulation of the exploitation regime of both the town and surrounding sources are presented in this paper for a period of more than two and a half years and the results of the identification of the basic hydrogeological parameters of the tapped water-bearing layers are presented in this paper. In addition, a balance for each element in the water-bearing layers exploited as sources of tapped water for the town are presented