Why Did Dante Aligerhi Condemn Prophet Mohammed a.s. to Hell?

Ove 2021. godine obilježava se 700 godina od smrti Dantea Alighierija, italijanskog pjesnika, književnika i mislioca kojeg mnogi časte velikim pridjevima i znakovima priznanja. Povodom te godišnjice ovaj esej bavi se, ukratko, nekim razlozima zašto je Dante u svome djelu Božanstvena komedija, Božijem poslaniku Muhammedu doznačio mjesto u paklu. Esej se bavi pitanjima izvora i literature, prije svega srednjovjekovne, koja je izvršila utjecaj na Dantea u formiranju njegove opće predodžbe o islamu i Muhammedu, a. s. Esejom se stavlja do znanja da ni sa Danteom nije prestalo evropljansko srednjovjekovno, uglavnom negativno, a vrlo često i mrzilačko i ponižavajuće, tretiranje islama i Muhammeda, a. s. Esej ukazuje na potrebu razlikovanja Dantea i kršćanstva, jer Dante predstavlja samo sebe, svoje pjevanje i svoje mišljenje.This year, 2021, marks the 700th anniversary of the death of Dante Alighieri, Italian poet, writer and thinker, who has been honored by grand attributes and signs of recognition by many. On the occasion of this anniversary, this essay briefly deals with some of the reasons for which Dante, in his work Divine Comedy, assigned God’s Prophet Mohammed a place in hell. The essay deals with the issues of sources and literature, primarily medieval, which had impact on Dante in the formation of his general notion of Islam and Mohammed, a.s. The essay suggests that Dante did not put a stop to the European medieval, mostly negative and very often hateful and degrading treatment of Islam and Mohammed a,s. The essay points to the need to distinguish Dante from Christianity, since Dante represents only himself, his poetry and his opinion

Bosniaks and Bosnia: A Study in the Philosophy of Politics (3)

Treći, završni dio ove studije, analizira odnos Bošnjaka i Bosne kroz interakciju tri hronološki i problemski povezana procesa. Prvim postupkom, definiranim kao ‘arheologija politike zaborava’, rekonstruiraju se, u svim dosadašnjim istraživanjima potpuno zapostavljeni, aspekti geneze historijskih i političkih faktora projekta negiranja Bošnjaka kao posebnog naroda/nacije, brisanja njihovog historijskog imena, naziva jezika te etničkog, duhovnog, kulturnog i državotvornog identiteta. Drugo, razmatra se pitanje odnosa Bošnjaka kao naroda/nacije i Bosne kao njihove matične države, koju su oni stvorili i odbranili, iz generalne problemsko-teorijske perspektive kao i iz novijih zbivanja i aktuelne situacije. Treće, argumentira se teza da je očuvanje historijskog imena „Bošnjaci“, vraćenog 28. septembra 1993. godine, trajni strateški imperativ svih Bošnjaka svijeta i conditio sine qua non opstanka Bosne kao države i kao koncepta. Kritički se analizira inicijativa da se umjesto historijskog imena upotrebljavaju teritorijalne odrednice „Bosanci“, odnosno „Bosanci i Hercegovci“ što ima za cilj definitivno ukloniti s historijske scene Bošnjake kao narod/naciju. Budući da je opstanak Bošnjaka nužni uvjet opstanka i postojanja Bosne, imperativ historijskog trenutka nalaže bezrezervno prihvatanje historijskog imena „Bošnjaci“, obnovu osjećanja zajedničke pripadnosti i uzajamne povezanosti Bošnjaka kao naroda/nacije, jačanje emotivne veze sa sopstvenim nacionalnim bićem te uspostavljanje svijesti o moralnoj obavezi svakog pojedinca Bošnjaka prema svom narodu, Bošnjacima, i njihovoj matičnoj državi Bosni.The third, final part of this study, analyses the relationship between Bosniaks and Bosnia through the interaction of three chronologically problem-related processes: 1. The procedure defined as 'The Archeology of the Politics of Oblivion' reconstructs in all previous research completely neglected aspects of the genesis of historical and political factors of the project of denial of Bosniaks as a separate people / nation, erasing their historical name, language name and ethnic, spiritual, cultural and state identity; 2. The issue of the relationship between Bosniaks as a people / nation and Bosnia, as their home state, which they created and defended, from the general problem-theory perspective as well as from recent events and with the current situation being considered; 3. The thesis is argued that the preservation of the historical name „Bosniaks“, returned on September 28, 1993, is a permanent strategic imperative of all Bosniaks in the world and a conditio sine qua non of the survival of Bosnia as a state and as a concept..  The initiative to use the territorial determinants „Bosnians“ or „Bosnians and Herzegovinians“ instead of the historical name, which aims to definitively remove Bosniaks from the historical scene as a people / nation, is critically analysed. Since the survival of Bosniaks is a necessary condition for the survival and existence of Bosnia, the imperatives of the historical moment require the unconditional acceptance of the historical name „Bosniaks“, the renewal of the sense of common belonging and mutual connection of Bosniaks as a people / nation, strengthening the emotional connection with one's own national being and establishing the awareness of the moral obligation of every individual Bosniak towards his/her Bosniak people and their home state of Bosnia

Harmonization of the Human Heart, Mind and Hand

Fokus ovog članka je razmišljanje o prirodi ljudskog srca (al-qalb), ljudskog uma (al-‘aql) i ljudske ruke (al-yad). Srce je mjesto osjećaja – ljubavi ili mržnje; um je mjesto misli - ispravne ili neispravne; ruka je oruđe moći – pravde ili nepravde. A pitanje je: koja je to skala koja čini da srce prevagne tako da voli ili mrzi; šta utječe na um da misli dobro ili zlo; šta uzrokuje da ruka čini pravdno ili nepravdno? A pitanje je: koja je to skala koja čini da srce prevagne tako da voli ili mrzi; šta utječe na um da misli dobro ili zlo; šta uzrokuje da ruka čini pravdno ili nepravdno? Kakva je uloga vjere / religije u harmonizaciji ljudskog srca, uma i ruke? Kako Sīrah, način života Božijeg poslanika, može naučiti ljudsko srce da voli, ljudski um da ispravno misli i ljudsku ruku da radi prav- edno? Šta čovjek može naučiti iz paralelnih života i iskušenja prvih aṣḥāba, Poslanikovih suradnika i njihovih neposrednih tābi’ūna, sljedbenika? Autor predstavlja način života dvojice aṣḥāba: ‘Abdullaha ibn ‘Abbasa i Mu‘ādha ibn Džabala i jednog tābiʿūna: Al-Qāḍī Šuraikh ibn Al-Ḥārith Al-Kindīja, kako bi pokazao da srce nije pumpa koja pokreće krv, već je krv ljubav koja potiče srce da voli; da um nije posuda koju treba puniti svim i svačim, već svjetlo koje treba upaliti; te da ruka nije alat kojeg treba zloupotrijebiti, već sredstvo s kojim treba služiti pravdi. Cilj autora je otvoriti put za kritiku čiste vjere kod muslimana. Zapravo, muslimani moraju ozbiljno ispitati svoju vjeru kako bi pronašli pravi izlaz iz trenutne krize odnosa između svog srca, uma i ruke. Gdje je muslimanska čista vjera: samo u srcu? samo na umu? ili samo u ruci? Kako muslimani mogu povezati ovo troje u koherentnu cjelinu za dobro čovječanstva? Lijepi primjeri iz Sīre, načina Poslanikovog i života njegovih aṣḥāba mogli bi nam pružiti prave odgovore na ova pitanja pod uvjetom da muslimani otvore svoja srca, da koriste svoj um i da odgoje svoju ruku. Ovaj članak pokušava da ih usmjeri u tom pravcu.The focus of this article is a reflection on the nature of the human heart (al-qalb), human mind (al-‘aql) and human hand (al-yad). The heart is the place of emotion - love or hate; the mind is the place of thought - right or wrong; the hand is the tool of power – justice or injustice. So, the question may be asked, what is the tipping scale for the heart from love to hate; what makes the mind to think right or wrong; and what causes the hand to do justice or injustice? Then, what is the role of faith/religion in harmonizing the human heart, mind and hand? How can the Sīrah, the way of the life of the messenger of God, teach the human heart to love, the human mind to thing right and the human hand to act justly? What can man learn from the parallel lives and trials of the early aṣḥāb, the Prophet’s companions, and their immediate tābi’ūn, the followers? Here, the article introduces the way of life of two aṣḥāb: ‘Abdullah ibn ‘Abbās and Mu‘ādh ibn Jabal and one tābi‘un: Al-Qāḍī Shuraikh ibn Al-Ḥārith Al-Kindī, to show that the heart is not a pump that drives the blood, but it is the blood of love that drives the heart to love; that the mind is not a vessel to be filled, but the light to be kindled; and that the hand is not a tool to be abused, but a means to be used for justice. The author aims to open the way for a critique of the pure faith of Muslims. Indeed, the Muslims need to examine their faith in a serious way to find out the right exit from the current crisis of the relationship between their heart, mind and hand. Where is the pure faith of Muslims? Is it in their heart only? Is it in their mind only? Is it in their hand only? How can the Muslims connect these three into a coherent whole for the good of humanity? The good examples from the Sīrah might provide us with the right answer to these questions provided that the Muslims open their hearts, employ their minds and educate their hands. This article is trying to guide them to that direction

Editorial

U ovom broju pero akademika Mehmeda Akšamije nudi vam nastavak analize umjetničkog djelanja (qadar/ṣināʿata) u okviru islamskog svjetonazora. Svojom analizom i postavljanjem granica u skladu sa priznatim autoritetima „islamske umjetnosti“, akademik Akšamija, po prvi put, jasno definira modalitete diskursâ qadar/ṣināʿata, modalitete koji su nedvojbeno utemeljeni na ìslāmskim izvorima (ar. al-mardžaʿ ili al-maṣdar). Velike ideje, koje pomjeraju granice spoznavanja, posebno u umjetnosti, nisu odmah svima razumljive, ali vremenom one postaju standardne vrijednosti kod onih koji razumiju umjetnost, kao jedan od najviših stupnjeva ljudske duhovnosti.In this issue, the pen of academician Mehmed Akšamija offers you a continuation of his analysis of the work of art (qadar/ṣināʿat) within the Islamic worldview. By his analysis and setting boundaries in accordance with the recognized  authorities of "Islamic art", Akšamija, for the first time, clearly defines the modalities of qadar/ṣināʿat discourse, modalities that are undoubtedly based on Islamic sources (ar. al-marjaʿ or al-maṣdar). Great ideas that push the boundaries of cognition, especially in art, are not immediately understandable to all, but over time they become standard values among those who understand the art, as one of the highest degrees of human spirituality

Fundamental Understanding of Faith and Morals

Za muslimane širom svijeta postoji nekoliko osnovnih riječi ili pojmova u islamu koji služe za obnavljanje osnovnog vjerovanja i znanja kod ljudi koji bi htjeli osjetiti suštinu islama u njegovim temeljnim vrijednostima kao preduvjet za razumijevanje svrhe ovosvjetskog života i svrhe vjerovanja u Ākhiret, tj. budući vječni život. Budući da je riječ bila na početku, riječ će biti s čovjekom sve dok živi na ovom svijetu. Zaista, riječ će biti s čovjekom na kraju njegovog zemaljskog života kao svjedok za njega ili protiv njega kada će doći da polaže račun pred svojim Gospodarom, kojem je bio dužan za svoj život na ovom svijetu. Stoga je za čovjeka od velike važnosti da shvati temeljne riječi i pojmove riječi kao uputu, kao svoj dīn, tj. svoj dug za uspjehu na Ovome i svoj spas na Drugome svijetu. Ljudima je lakše živjeti privremenim životom ako vjeruju da postoji još jedan - vječni život; jer, onaj koji vjeruje da ima dva života sretniji je od onog koji vjeruje da ima samo jedan prolazni život nakon kojeg je ništavilo.For Muslims worldwide there are several fundamental words or notions in Islam that serve to renew a basic belief and knowledge in men who would like to sense the essence of Islam in its core values as a precondition for an understanding of the purpose of this worldly life as well as for a belief in Ākhirah, i.e., the next eternal life to come. Since the word has been at the beginning, the word will be with man as long as he lives in this world. Indeed, the word will be with man at the end of his earthly life as a witness for him or against him when he will be put on a reckoning before his Lord to whom he was in debt for his life in this world. Thus, it is of a great importance for man to comprehend the fundamental words as his guidance, as his dīn, i.e., his debt to his success here in this world and his salvation in the Hereafter. For Muslims, it is easier to live a temporal life if man believes that there is another eternal life; for, the one who believes that he or she has two lives is happier than the one who believes that he or she has only one ephemeral life after which is nothingness

An Analysis of the Use of Terminological Determinants “Art of Islam”

Ovaj članak je nastavak prethodno objavljenog rada i odnosi se na osebujnu fenomenološku analizu strukture/oblika i produkcije modaliteta minijatura/iluminacija/slikovnih prikaza, odnosno produktivno-reflektivne orijentacije homo islamicusa s odvojenom analizom njegovog profano-estetiziranog diskursa djelanja/uređenja/dizajna. Posebna pažnja posvećuje se paradigmi redukcije, odnosno mogućoj transformaciji kognitivne i produktivno-reflektivne orijentacije ostvarene denaturalizacijom/stilizacijom, kao i analizi statusa paradigmatskog i predefniranog položaja homo islamicusa u profano-kognitivnoj i prepoznatljivo-sakralnoj produkciji. Karakterizacija njegovog djela i ispunjenja religioznog života uestetiziranom diskursu qadar/ṣināʿata – također je korištena za raspravu o neprimjerenom okcidentalnom akademskom pristupu/razumijevanju, nametnutom neprikladnom potrebom da se bilo koji oblik kreativnog djelovanja svede na zajedničke zapadne imenitelje/nazivlje. Supstanca pojave kreativne akcije teoretski se razrađuje pomoću kognitivnog diskursa qadar/ṣināʿata, zajedno s aktivirajućom figuralnošću na ideji zatvorenog koncepta kolaborativno-kognitivne prakse. Širenje teorijskog diskursa omogućilo je prisutnost novog pogleda na religijsko-estetsku filozofiju i definirajuće nazivlje, poštujući specifičnosti koje proizlaze iz osnovnih tradicionalnih interpretacija islamskih oblika estetiziranog određenja. Namjera ove kratke analize je pokrenuti raspravu o problematici teorijskog i povijesnog, onog drugog dijela „historije umjetnosti“ i „umjetničke produkcije“ u kritičnom okviru kako okcidentalnih tako i islamskih stavova/gledišta. Istovremeno, to će pridonijeti mogućem temeljnom diskursu za definiranje izraza islamsko kreativno djelanje homo islamicusa kao znanstvenom polju unutar šire discipline koja se deklarira/titulira kao „historija umjetnosti“.This article follows from the previously published paper and pertains to a distinctive phenomenological analysis of the structure/form and the production of the modality of miniature/illumination/pictorial representation, namely the productive-reflective orientation of homo islamicus with a separate analysis of his profanely-aestheticized discourse of action/arrangement/design. A particular attention is paid to the paradigm of reduction, i.e. to a possible transformation of the cognitive and productive-reflective orientation by means of denaturalization/ stylization, as well as to the analysis of the status of homo islamicus's paradigmatic and predefined position within both the profane-cognitive and recognitive-sacral production. The characterization of his work and his fulfillment of religious life within the aesteticized discourse of qadar/ṣināʿat was also used to discuss the opposition to the occidental academic approach/understanding, imposed by the inappropriate need to reduce any form of creative action to common Western denominators. Substance of the emergence of creative action is theoretically elaborated by means of the cognitive discourse of qadar/ṣināʿat, together with activating figurality on the idea of the closed concept of the collaborative-cognitive practice. The expansion of theoretical discourse allowed the presence of a new view on the religious-aesthetic philosophy and associated terms, respecting the specifics deriving from the basic traditional interpretations of the Islamic forms of aestheticized orientation. This brief analysis is intended to initiate a discussion on the issues of theoretical and historical other part of the „history of arts“ and „artistic production“ in the critical framework of both occidental and Islamic attitudes/views. This brief analysis is intended to initiate a discussion on the issues of theoretical and historical other part of the „history of arts“ and „artistic production“ in the critical framework of both occidental and Islamic attitudes/views. At the same time, it will contribute to a possible fundamental discourse for defining the expression homo islamicus's Islamic creative action' as an academic field within a broader discipline entitled as the „history of arts“

QADAR/SINA´AT – „Islamic art“ first part

Namjera ove analize je započeti raspravu o nekim dijelovima povijesti onog što se deklarira ili titulira kao „islamska umjetnost“, u kritičnom okviru kako okcidentalno- vesterniziranih tako i nekih muslìmānskīh teorijskih pogleda. Analizom i postavljanjem granica u skladu s prevladavajućim autoritetima, pridonijet će se vitalnim modalitetima diskursâ qadar/ṣināʿata, koji su rezolutno ìslāmskī i u skladu s izvorištem (ar. al-mardžaʿili al-maṣdar). Posebno se želi skrenuti pažnja na zalaganje za različitost, upravo zbog okcidentalno-vesterniziranog akademskog nastojanja da se zanemari duh jedinstva i autorefleksivne islamske konstante karakterističnih diskursâ qadar/ṣināʿata uz nametanje umjetne dihotomije sakralnog i profanog, te paradigmatskih pogleda na vrednovanje kreativnog (estetiziranog) postignuća začetnika/dizajnera reprezentacije, odnosno homo islamicusa, kao apsolutnog zapadnjačkog vlasništva (western ownership).             S druge strane, estetizirano djelanje homo islamicusa u okviru svjesne rekognitivne i kognitivne produktivno-refleksivne orijentacije ima vrlo konkretno povijesno postojanje. Ako za titulaciju „islamska umjetnost“ možemo upotrijebiti poznati Derridaov mot ili grif  ‘il n’y a pas de hors-texte’ (“ništa ne postoji izvan teksta“), za estetizirano djelanje homo islamicusa ne možemo pitati postoji li ili ne postoji. Čini se da bi pravilno pitanje u vezi s modalitetima diskursâ qadar/ṣināʿata glasilo ‘qu'est-ce qu'il y a de hors-texte’? (“što se nalazi izvan teksta? “). Susrešćemo se i s neprimjerenim nazivljem, kao što je npr. upotreba pojma dekorativno kao ekvivalenta za ornamentalno ili arabeskno za estetizirani izraz beskonačnog uzorka, kao i podjelu na centralne i rubne umjetničke produkcije, odnosno središta eurocentrične kulturne moći i tzv. njenu periferiju. Skrenuta je pozornost na okcidentalno-vesternizirano pozicioniranje teorije umjetnosti na vrh evolucije i kreativne zrelosti, što u konačnici ima za cilj jedinstvenu hegemoniju „Novog svijeta“, odnosno podvrgavanje i „kultiviranje“ bilo kojeg neevropskog ili nevesterniziranog entiteta, a posebno kreativnog bivstvovanja unutar klasične tradicije ìslāmske kulture (ar. al-thaqāfah al-islāmiyyah) i ìslāmske civilizacije (ar. al-ḥaḍārah al-islāmiyyah ili al-tamaddun al- islāmiyy).             Na koncu mora se primjetiti da okcidentalno-vesterniziran način akademskog razmišljanja u ovoj oblasti, te bilo kojih drugih teorija koje djeluju unutar granica indeksnog poretka i taksonomije, uključujući i koncept današnje globalizacije, također predstavljaju sistemske obrasce autoriteta, kontrole i vrednovanja, a time i isključenosti prema drugima. Međutim, takva forma nametanja linearnog ili cikličkog načina tumačenja, se ipak suočava sa vrlo stvarnim izazovima svojstvenim pisanju globalne „historije umjetnosti“ i potpunim odsustvom razumijevanja drugih i drugačijih formi kreativnog izražavanja.This analysis is aimed at initiating a discussion of some parts of the history of what is declared or titled „Islamic art”, within the critical and theoretical framework of both Occidental-Western and (some) Muslim perspectives. The analysis and establishments of limits in line with the prevailing authorities will contribute to the vital modalities of qadar/ṣināʿat discourse which are resolutely Islamic and in line with their source (ar. al-marjaʿ or al-maṣdar). Particular attention is drawn to advocating differences, due to Occidental-westernized academic efforts to ignore the spirit of unity and the self-re ective Islamic constant of qadar/ṣināʿat discourses and impose the arti cial dichotomy of the sacral and profane, and due to paradigmatic views on the evaluation of the creative (aestheticized) achievement of the originator/designer of representation, (i.e. homo islamicus) as absolute western ownership. On the other hand, the aestheticized activity of homo islamicus within the conscious recognitive and cognitive productive-re ective orientation has a very speci c historical existence. If the well-known saying of Jacques Derrida – the well known Postmodernist, ‘il n’y a pas de hors-texte’ („there is nothing outside the text”) can be applied to the title „Islamic art”, we can raise the question as to whether the aestheticized activity of homo islamicus exists or not. It seems that the proper question related to the modalities of qadar/ṣināʿat discourse should be ‘qu'est-ce qu'il y a de hors-texte’ („what is there outside the text?”). We will also encounter inappropriate terms, such as the use of the term decorative as an equivalent to ornamental or arabesque for aestheticized expression of an in nite sample, as well as the classi cation into central and marginal artistic productions, (i.e. the center of the Eurocentric cultural power and its so-called periphery). Attention is drawn to the Occidental-westernized positioning of the theory of arts at the top of creative maturity, which is ultimately aimed at the unique hegemony of the „New World”, (i.e. the submission and „cultivation” of any non-European and non-westernized entity), and particularly of the creative existence within the classical tradition of Islamic culture (ar. al-thaqāfah al-islāmiyyah) and Islamic civilization (ar. al-ḥaḍārah al-islāmiyyah or al-tamaddun al-islāmiyy). Finally, it should be noted that the Occidental-westernized manner of academic thinking in this area, and of any other theories applied within the borders of index order and taxonomy (including the concept of current globalization), also represent systematic patterns of authority, control and evaluation, and thus the exclusion of others. However, such a form of imposing a linear or cyclic way of interpretation still faces very real challenges typical of writing a global „history of art” and the complete absence of understanding other and different forms of creative expression

Bektashi Literature in Bosniak Culture

Bektašijski duhovni put bio je veoma raširen i utjecajan diljem Osmanske imperije. U najranijim poduhvatima Osmanlija bektašijski šejhovi i derviši bili su aktivni učesnici. U kasnijem periodu, posebno u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, učenje bektašijskog duhovnog puta rasprostranilo se po cijelom Balkanu. Od Grčke do Budimpešte, od Trakije do Bosne postojale su bektašijske tekije a bile su lokalni obrazovni i kulturni centri. Budući da su Bošnjaci bili veoma aktivni učesnici u svim zbivanjima u Osmanskom carstvu, a posebno na kulturnom polju, neki od njih dali su svoj doprinos i bektašijskoj književnosti. Predstavit ćemo u ovom radu trojicu naših autora koji su pisali bektašijske sakralne pjesme – nefese.The Bektashi spiritual path was very widespread and influential throughout the Ottoman Empire. Bektashi sheikhs and dervishes were active participants in the earliest Ottoman endeavors. In the later period, especially in the sixteenth and seventeenth centuries, the teachings of the Bektashi spiritual path spread throughout the Balkans. From Greece to Budapest, from Thrace to Bosnia, there were Bektashi tekkes and there were local educational and cultural centers. Since Bosniaks were very active participants in all events throughout the Ottoman Empire, and especially in the cultural field, some of them also contributed to Bektashi literature. In this paper, we will present three of our authors who wrote Bektashi sacral songs – nefes

Can We Become Walking Qurans? Improving Our Capacity to Follow the Prophetic Sunnah

Mi muslimani smo naučili slijediti Sunnet Poslanika, njegov život i njegovu praksu. Prvi koraci u tome su obavljanje namāza kao što je on obavljao, davanja zekāta jednako velikodušno i na vrijeme kao što je on to radio, obavljanje hadždža i ʿumre kao i on. Na taj način mi izvršavamo obrede naše vjere. Jasno je da slijediti Sunnet Poslanika znači više od samog fizičkog izvršavanja naših obreda. Postizanje izvrsnosti u slijeđenju Sunneta Poslanika je nešto što su rani muslimani nastojali postići. To je zabilježeno u predaji tabi'ina (ḥadīth tābiʿīn) - osoba iz generacije nakon Poslanikove generacije, koja je bila ili premlada kada je Poslanik preselio ili je rođena tek nakon njegove smrti- koji je, želeći da sazna više o tome kakav je bio Poslanik, otišao do njegove udovice Aiše da je o tome pita. Njezin odgovor je bio da je Poslanik zapravo bio 'hodajući Kur’an'.As Muslims, we are taught that we are to follow the Prophet’s Sunnah, his precedent and praxis. The first steps we learn on how to do this is to pray as he did, give the zakāh as generously as he did, fast as he did, perform ḥajj and ʿumrah as he did; that is, by performing the rituals of the faith. Clearly, following the Prophetic Sunnah involves more than just the physical performance of our rituals. Achieving excellence in following the Prophetic Sunnah was something that the early Muslims sought to achieve. It is revealed in the ḥadīth of a tābiʿī (a person of the generation after the Prophet’s generation who was either too young when the Prophet died or born just after his death) who, wanting to know more about how the Prophet was like, went to his widow Aisha and asked her. Her response was that the Prophet was effectively a ‘Walking Quran.

Cosmic Dance of Dialogue!

Autor polazi od očiglednog iskaza da niko ne zna sve o svemu i da možemo imati samo djelomično znanje o bilo kojem ograničenom proučavanju stvarnosti, premda, kada je u pitanju religija, mnogi i dalje tvrde da znaju sve što trebaju znati. Pošto ljudi ne mogu sve znati, dijalog je neophodan, jer kroz razgovor s drugim čovjek uči ono što ne može opaziti iz svog mjesta i sa svojim ličnim sočivima znanja. Dijalog nije samo način da se dobije više informacija: Dijalog je potpuno novi način razmišljanja! Dijalog u njegovom najširem značenju u samom je srcu kosmosa, odnosno sama suština kosmosa i naše čovječnosti je dijaloška a ispunjeni ljudski život je najviši izraz Kosmičkog plesa dijaloga. Stoga, autor naglašava, mi ljudi danas imamo očigledan izbor: dijalog ili smrt! U tekstu se ističe da postoje tri glavne dimenzije dijaloga, koje odgovaraju strukturi ljudskosti: Dijalog glave, ruku i srca u holističkoj harmoniji svetog čovjeka. U dijalogu glave dopiremo do onih koji misle drukčije od nas da bismo razumjeli kako oni vide svijet i razlog za njihovo ponašanje. Svijet je prekompliciran da bi ga iko mogao shvatiti sam. U dijalogu ruku udružujemo se s drugima kako bismo učinili svijet boljim mjestom u kojem svi moramo živjeti zajedno. U dijalogu srca otvaramo se da sagledamo/primimo ljepotu drugog. Autor zaključuje da ljudi ne mogu živjeti podijeljeno. Ako žele preživjeti, pa još i procvjetati, moraju ne samo plesati pojedinačno dijaloge glave, ruke i srca već i okupiti različite dijelove u harmoniji.The author starts from the obvious statement that no one knows everything about everything and that we can have only partial knowledge of any limited study of reality, although, when it comes to religion, many still claim to know everything they need to know. Since people cannot know everything, dialogue is necessary, because through a conversation with another, a person learns what he cannot notice from his place and with his personal lenses of knowledge.  Dialogue is not just a way to get more information: Dialogue is a whole new way of thinking! Dialogue in its broadest sense is at the very heart of the cosmos, that is, the very essence of the cosmos and our humanity is dialogical, and fulfilled human life is the highest expression of the Cosmic Dance of Dialogue. Therefore, the author emphasizes, we humans today have an obvious choice: dialogue or death! The text points out that there are three main dimensions of dialogue, which correspond to the structure of humanity: The dialogue of the head, hands and heart in the holistic harmony of the holy man. In the dialogue of the head we reach out to those who think differently from us to understand how they see the world and the reason for their behavior. The world is too complicated for anyone to figure it out on their own. In hand dialogue, we team up with others to make the world a better place where we all need to live together. In the dialogue of the heart we open ourselves to perceive/receive the beauty of the other. The author concludes that people cannot live divided. If they want to survive, and even flourish, they must not only dance individually the dialogues of head, hand, and heart but also bring together the various parts in harmony