Harmonization of the Human Heart, Mind and Hand

Abstract

Fokus ovog članka je razmišljanje o prirodi ljudskog srca (al-qalb), ljudskog uma (al-‘aql) i ljudske ruke (al-yad). Srce je mjesto osjećaja – ljubavi ili mržnje; um je mjesto misli - ispravne ili neispravne; ruka je oruđe moći – pravde ili nepravde. A pitanje je: koja je to skala koja čini da srce prevagne tako da voli ili mrzi; šta utječe na um da misli dobro ili zlo; šta uzrokuje da ruka čini pravdno ili nepravdno? A pitanje je: koja je to skala koja čini da srce prevagne tako da voli ili mrzi; šta utječe na um da misli dobro ili zlo; šta uzrokuje da ruka čini pravdno ili nepravdno? Kakva je uloga vjere / religije u harmonizaciji ljudskog srca, uma i ruke? Kako Sīrah, način života Božijeg poslanika, može naučiti ljudsko srce da voli, ljudski um da ispravno misli i ljudsku ruku da radi prav- edno? Šta čovjek može naučiti iz paralelnih života i iskušenja prvih aṣḥāba, Poslanikovih suradnika i njihovih neposrednih tābi’ūna, sljedbenika? Autor predstavlja način života dvojice aṣḥāba: ‘Abdullaha ibn ‘Abbasa i Mu‘ādha ibn Džabala i jednog tābiʿūna: Al-Qāḍī Šuraikh ibn Al-Ḥārith Al-Kindīja, kako bi pokazao da srce nije pumpa koja pokreće krv, već je krv ljubav koja potiče srce da voli; da um nije posuda koju treba puniti svim i svačim, već svjetlo koje treba upaliti; te da ruka nije alat kojeg treba zloupotrijebiti, već sredstvo s kojim treba služiti pravdi. Cilj autora je otvoriti put za kritiku čiste vjere kod muslimana. Zapravo, muslimani moraju ozbiljno ispitati svoju vjeru kako bi pronašli pravi izlaz iz trenutne krize odnosa između svog srca, uma i ruke. Gdje je muslimanska čista vjera: samo u srcu? samo na umu? ili samo u ruci? Kako muslimani mogu povezati ovo troje u koherentnu cjelinu za dobro čovječanstva? Lijepi primjeri iz Sīre, načina Poslanikovog i života njegovih aṣḥāba mogli bi nam pružiti prave odgovore na ova pitanja pod uvjetom da muslimani otvore svoja srca, da koriste svoj um i da odgoje svoju ruku. Ovaj članak pokušava da ih usmjeri u tom pravcu.The focus of this article is a reflection on the nature of the human heart (al-qalb), human mind (al-‘aql) and human hand (al-yad). The heart is the place of emotion - love or hate; the mind is the place of thought - right or wrong; the hand is the tool of power – justice or injustice. So, the question may be asked, what is the tipping scale for the heart from love to hate; what makes the mind to think right or wrong; and what causes the hand to do justice or injustice? Then, what is the role of faith/religion in harmonizing the human heart, mind and hand? How can the Sīrah, the way of the life of the messenger of God, teach the human heart to love, the human mind to thing right and the human hand to act justly? What can man learn from the parallel lives and trials of the early aṣḥāb, the Prophet’s companions, and their immediate tābi’ūn, the followers? Here, the article introduces the way of life of two aṣḥāb: ‘Abdullah ibn ‘Abbās and Mu‘ādh ibn Jabal and one tābi‘un: Al-Qāḍī Shuraikh ibn Al-Ḥārith Al-Kindī, to show that the heart is not a pump that drives the blood, but it is the blood of love that drives the heart to love; that the mind is not a vessel to be filled, but the light to be kindled; and that the hand is not a tool to be abused, but a means to be used for justice. The author aims to open the way for a critique of the pure faith of Muslims. Indeed, the Muslims need to examine their faith in a serious way to find out the right exit from the current crisis of the relationship between their heart, mind and hand. Where is the pure faith of Muslims? Is it in their heart only? Is it in their mind only? Is it in their hand only? How can the Muslims connect these three into a coherent whole for the good of humanity? The good examples from the Sīrah might provide us with the right answer to these questions provided that the Muslims open their hearts, employ their minds and educate their hands. This article is trying to guide them to that direction