COVID-19 and Urologic Emergencies

Zbog pandemije COVID-19 od sredine ožujka i urološka je struka neizbježno reorganizirana prostorno, medicinskom opremom, kadrovski i ciljevima. Tako su u fokus interesa dospjela hitna stanja u urologiji. Autor navodi zdravstvena stanja, njihovu simptomatologiju i terapiju u kojima je potrebna hitna urološka intervencija. Cilj je olakšati prepoznavanje takvih stanja i racionalizirati medicinski postupak uz postizanje maksimalne terapijske učinkovitosti u segmentu primarne zdravstvene zaštite. Posebnu kategoriju čine bolesnici s ranije dijagnosticiranim tumorima urotrakta u kojih je kirurška terapija odgođena. Neoplazme bubrega i prostate su gotovo uvijek sporo progresivni tumori starije dobi pa, sada nužna, odgoda operacije neće znatno utjecati na prirodno spori tijek bolesti. Bolesnici s tumorom testisa većinom brzo progresivnom neoplazmom mlađe dobi operiraju se po prioritetnom protokolu.Due to the COVID-19 pandemic, since mid-March 2020 the field of urology was also compelled to reorganize in terms of space (capacity), medical equipment, personnel and priority goals. The focus of interest thus turned to urologic emergencies. The author defines the medical conditions in which urgent urological intervention is required, as well as corresponding symptomatology and therapy. The aim is to facilitate the recognition/identification of such conditions and rationalize medical procedure while achieving maximum therapeutic efficacy. It is mainly intended to help primary medical care providers. A special category are patients with previously diagnosed tumors of the genitourinary tract, whose surgical treatment has been postponed. Renal tumors, and especially prostate tumors, are almost always slow, progressive diseases among the elderly, and therefore the postponement of urgent treatment should not significantly influence the naturally lengthy course of the disease. On the contrary, patients with testicular tumors – generally rapid, progressive and highly malignant diseases, are operated according to priority protocol

POSTPARTUM COURSE AND COMPLICATIONS IN PUERPERIUM - TASKS MIDWIVES

Babinje obuhvaća razdoblje od 6 tjedana nakon poroda kada se majčino tijelo vraća u pregravidno stanje. Babinjače mogu doživjeti neke komplikacije u puerperiju, a najčešće su: postpartalne infekcije, krvarenje nakon poroda, problemi dojke (mastitis), urinarna inkontinencija, postporođajna depresija i psihoza te tromboembolija. Postporođajno krvarenje obično se događa jer maternica nepravilno kontrahira, posteljica je zaostala ili zbog hematoma u maternici, vratu maternice ili vagini. Ako je krvarenje povećano, primalja mora masirati maternicu te dati oksitocin kako bi se kontrahirala. Proizvodnja urina često je povećana, ali privremeno nakon poroda. Zbog tromosti mjehura može biti smanjena nakon poroda, pa primalja mora potaknuti babinjače da pokušaju mokriti redovito, najmanje svaka 4 sata. Na taj se način izbjegava opterećenost mjehura i pomaže u sprečavanju infekcije. Ako babinjača ne može redovito mokriti, primalja mora primjeniti privremeno kateter kako bi se ispraznio mjehur. Nakon dijagnoze urinarne infekcije terapija se provodi antibioticima. Babinjače moraju piti puno tekućine i dati urin za mikrobiološke pretrage na početku i kraju terapije. Mastitis ili upala dojke je karakterizirana crvenilom na području dojke, a ponekad je i cijela dojka obuhvaćena. Infekcija dojke je popraćena simptomima groznice, zimice, umora, povišene tjelesne temeprature i glavobolje. Liječenje se provodi antibioticima i može nastaviti dojiti, ali je također važno i da babinjača pije dosta tekućine. Tromboembolija je bolest koja nastaje uslijed dugotrajnog ležanja. Stoga primalje moraju poticati žene na brzo ustajanje i kretanje kako bi se izbjegle komplikacije koje mogu biti smrtonosne. Neke babinjače mogu doživjeti slučaj "baby blues-a". Uzrok tome su promjene u razinama hormona u kombinaciji s novom odgovornosti brige za novorođenče što dovodi da se majke osjećaju tjeskobno, zabrinuto ili ljuto. Za većinu to neraspoloženje i blaga depresija prolazi u roku od nekoliko dana ili tjedana. U tom peridu babinjači treba razumijevanje obitelji i primalje. Postporođajna depresija obično postaje vidljiva dva tjedna do tri mjeseca nakon poroda, a karakterizira je intenzivan osjećaj tjeskobe i očaja, dok je postpartalna psihoza mnogo opasnija i u oba slučaja babinjača treba pomoć psihijatra. Urinarna inkontinencija je nemogućnost zadržavanja urina, obično uzrokovana rastezanjem baze mokraćnog mjehura tijekom trudnoće i poroda. Primalja mora educirati babinjače kako provoditi Kegelove vježbe. U međuvremenu, babinjače trebaju nositi zaštitno rublje ili higijenske uloške. Konačno, zadatak primalje je gledati babinjače kao cjelovito biće kojemu je potrebna psihološka, fizička i socijalna pomoći u slučaju da joj je potrebna. Primalja će uvijek biti u mogućnosti pružiti pomoć, sigurnost i razumijevanje, a time i uljepšati razdoblje babinja za vrijeme boravka u rodilištu.The postpartum period is the 6 weeks after delivery, when the mother’s body returns to its prepregnancy state. Prematura may experience a postpartum complications and the some of this is: postpartum infections, bleeding after delivery, breast problems (mastitis), urinary incontinence, postpartum depression and psychosis and tromboembolism. Postpartum hemorrhage is usually happens because the uterus fails to properly contract after the placenta has been delivered, or because of hematomes in the uterus, cervix or vagina. If bleeding is severe, midwife must massage the uterus to help it contract and gives the oxytocin. Urine production often increases greatly, but temporarily, after delivery. Because bladder sensation may be decreased after delivery, the midwife encourage a mother to try to urinate regularly, at least every 4 hours. Doing so avoids overfilling the bladder and helps prevent bladder infections. If the prematura cannot urinate on her own, a midwife must inserted catheter temporarily into the bladder to empty the urine. Once a urinary infection is diagnosed, the therapy is antibiotics. The women must drink plenty of fluids, and are asked to give urine samples at the beginning and end of treatment to screen for any remaining bacteria. Mastitis, or breast infection, usually is indicated reddened area on the breast but the entire breast may also be involved. Breast infections - which can be brought on by bacteria may be accompanied by fever, chills, fatigue, elevated temperatures and headache. For therapy she must take a antibiotics and she can continue to nurse but it's also important to drink plenty of fluids. Thromboembolism is a disease that occurs due to prolonged bed rest. Therefore midwives must encourage women to quickly get up and move, to avoid complications that can even lead to death. Some prematures experience a case of the "baby blues". Changes in hormone levels, combined with the new responsibility of caring for a newborn, make many new mothers feel anxious, overwhelmed or angry. For most, this moodiness and mild depression go away within several days or weeks. In this period she needs the understanding of the family and a midwife. Postpartum depression usually becomes apparent two weeks to three months after delivery, is characterized by intense feelings of anxiety or despair but the postpartum psychosis is much dangerous and in both cases prematura needs psychiatric help. Urinary incontinence is the inadvertent passage of urine, usually is caused by the stretching of the base of the bladder during pregnancy and delivery. The midwife must educates the women how to doing Kegel exercises. In the meantime, wear protective undergarments or sanitary napkins. Finally, the task of the midwife is to see women as an integral being in need of psychological, physical and social assistance in the event that the application itself, and midwives will be able to provide the help, security and understanding and thus brighten period puerperium during their stay in the maternity ward

POSTPARTUM COURSE AND COMPLICATIONS IN PUERPERIUM - TASKS MIDWIVES

Babinje obuhvaća razdoblje od 6 tjedana nakon poroda kada se majčino tijelo vraća u pregravidno stanje. Babinjače mogu doživjeti neke komplikacije u puerperiju, a najčešće su: postpartalne infekcije, krvarenje nakon poroda, problemi dojke (mastitis), urinarna inkontinencija, postporođajna depresija i psihoza te tromboembolija. Postporođajno krvarenje obično se događa jer maternica nepravilno kontrahira, posteljica je zaostala ili zbog hematoma u maternici, vratu maternice ili vagini. Ako je krvarenje povećano, primalja mora masirati maternicu te dati oksitocin kako bi se kontrahirala. Proizvodnja urina često je povećana, ali privremeno nakon poroda. Zbog tromosti mjehura može biti smanjena nakon poroda, pa primalja mora potaknuti babinjače da pokušaju mokriti redovito, najmanje svaka 4 sata. Na taj se način izbjegava opterećenost mjehura i pomaže u sprečavanju infekcije. Ako babinjača ne može redovito mokriti, primalja mora primjeniti privremeno kateter kako bi se ispraznio mjehur. Nakon dijagnoze urinarne infekcije terapija se provodi antibioticima. Babinjače moraju piti puno tekućine i dati urin za mikrobiološke pretrage na početku i kraju terapije. Mastitis ili upala dojke je karakterizirana crvenilom na području dojke, a ponekad je i cijela dojka obuhvaćena. Infekcija dojke je popraćena simptomima groznice, zimice, umora, povišene tjelesne temeprature i glavobolje. Liječenje se provodi antibioticima i može nastaviti dojiti, ali je također važno i da babinjača pije dosta tekućine. Tromboembolija je bolest koja nastaje uslijed dugotrajnog ležanja. Stoga primalje moraju poticati žene na brzo ustajanje i kretanje kako bi se izbjegle komplikacije koje mogu biti smrtonosne. Neke babinjače mogu doživjeti slučaj "baby blues-a". Uzrok tome su promjene u razinama hormona u kombinaciji s novom odgovornosti brige za novorođenče što dovodi da se majke osjećaju tjeskobno, zabrinuto ili ljuto. Za većinu to neraspoloženje i blaga depresija prolazi u roku od nekoliko dana ili tjedana. U tom peridu babinjači treba razumijevanje obitelji i primalje. Postporođajna depresija obično postaje vidljiva dva tjedna do tri mjeseca nakon poroda, a karakterizira je intenzivan osjećaj tjeskobe i očaja, dok je postpartalna psihoza mnogo opasnija i u oba slučaja babinjača treba pomoć psihijatra. Urinarna inkontinencija je nemogućnost zadržavanja urina, obično uzrokovana rastezanjem baze mokraćnog mjehura tijekom trudnoće i poroda. Primalja mora educirati babinjače kako provoditi Kegelove vježbe. U međuvremenu, babinjače trebaju nositi zaštitno rublje ili higijenske uloške. Konačno, zadatak primalje je gledati babinjače kao cjelovito biće kojemu je potrebna psihološka, fizička i socijalna pomoći u slučaju da joj je potrebna. Primalja će uvijek biti u mogućnosti pružiti pomoć, sigurnost i razumijevanje, a time i uljepšati razdoblje babinja za vrijeme boravka u rodilištu.The postpartum period is the 6 weeks after delivery, when the mother’s body returns to its prepregnancy state. Prematura may experience a postpartum complications and the some of this is: postpartum infections, bleeding after delivery, breast problems (mastitis), urinary incontinence, postpartum depression and psychosis and tromboembolism. Postpartum hemorrhage is usually happens because the uterus fails to properly contract after the placenta has been delivered, or because of hematomes in the uterus, cervix or vagina. If bleeding is severe, midwife must massage the uterus to help it contract and gives the oxytocin. Urine production often increases greatly, but temporarily, after delivery. Because bladder sensation may be decreased after delivery, the midwife encourage a mother to try to urinate regularly, at least every 4 hours. Doing so avoids overfilling the bladder and helps prevent bladder infections. If the prematura cannot urinate on her own, a midwife must inserted catheter temporarily into the bladder to empty the urine. Once a urinary infection is diagnosed, the therapy is antibiotics. The women must drink plenty of fluids, and are asked to give urine samples at the beginning and end of treatment to screen for any remaining bacteria. Mastitis, or breast infection, usually is indicated reddened area on the breast but the entire breast may also be involved. Breast infections - which can be brought on by bacteria may be accompanied by fever, chills, fatigue, elevated temperatures and headache. For therapy she must take a antibiotics and she can continue to nurse but it's also important to drink plenty of fluids. Thromboembolism is a disease that occurs due to prolonged bed rest. Therefore midwives must encourage women to quickly get up and move, to avoid complications that can even lead to death. Some prematures experience a case of the "baby blues". Changes in hormone levels, combined with the new responsibility of caring for a newborn, make many new mothers feel anxious, overwhelmed or angry. For most, this moodiness and mild depression go away within several days or weeks. In this period she needs the understanding of the family and a midwife. Postpartum depression usually becomes apparent two weeks to three months after delivery, is characterized by intense feelings of anxiety or despair but the postpartum psychosis is much dangerous and in both cases prematura needs psychiatric help. Urinary incontinence is the inadvertent passage of urine, usually is caused by the stretching of the base of the bladder during pregnancy and delivery. The midwife must educates the women how to doing Kegel exercises. In the meantime, wear protective undergarments or sanitary napkins. Finally, the task of the midwife is to see women as an integral being in need of psychological, physical and social assistance in the event that the application itself, and midwives will be able to provide the help, security and understanding and thus brighten period puerperium during their stay in the maternity ward

Recurrent Urine Retention Caused by a Posterior Urethral Polyp in a 8-Year-Old Boy

Cilj: Polipi stražnje uretre u muške djece rijetke su i obično benigne kongenitalne lezije. U ovom radu prikazat ćemo slučaj osmogodišnjeg dječaka koji je po drugi put primljen u bolnicu zbog akutne retencije urina (ARU) uzrokovane polipom stražnje uretre. Prikaz slučaja: Kod prvog primitka dječaka u bolnicu, zbog ARU-a, učinjene su uretrocistoskopija i cistouretrografija. No, navedenim pretragama nije se uspio pronaći uzrok dječakovim tegobama. Njegovo mokrenje postupno se normaliziralo i dječak je otpušten kući. Dvije godine kasnije, kada je ponovno primljen zbog ARU-a, ultrazvukom (UZ) je uočena polipoidna tvorba na bazi mjehura i defekt punjenja na mikcijskoj cistouretrografiji (MCUG). Magnetskom rezonancijom (MR) točno se definiralo mjesto na kojem se nalazi polip; s ishodištem u verumontanumu i protruzijom u mokraćni mjehur, gdje slobodno prominira. Nakon transuretralne resekcije učinjena je patohistološka analiza kojom je potvrđen fibroepitelni polip koji je vrlo vjerojatno kongenitalan. Rasprava: Uretralni polipi izuzetno su rijetki, a njihova etiologija je stalna tema rasprave. Prezentirajući simptomi su intermitentna retencija urina, nepotpuno pražnjenje mjehura, hematurija i urinarna infekcija. Mogu biti i asimptomatski, ali rijetko. Dijagnoza se obično postavlja s UZ-om i MCUG-om. MR definira kirurški pristup polipoznoj tvorbi, dok se uretrocistoskopijom postavlja definitivna dijagnoza. Zaključci: Dijagnoza uretralnog polipa može se postaviti sa UZ, MCUG i MR, ali uretrocistoskopija ima važnu ulogu, kako dijagnostičku, tako i terapijsku.Aim: Polyps of the male posterior urethra are rare and usually benign congenital lesions. We report a case of an 8-year-old boy who presented with recurrent urine retention caused by urethral polyp. Case report: At his first admittance to the hospital, the 8-year-old boy presented with urine retention. The performed urethrocystoscopy and cystourethrography were not diagnostic. His condition spontaneously improved, micturition was normal and the boy was discharged. Two years later he presented with recurrent urine retention, and ultrasonography (US) revealed a polypoid mass at the bladder base while cystourethrogram showed a filling defect. Magnetic resonance imaging (MRI) revealed the localization of urethral polyp projecting from verumontanum into the bladder cavity. After successful transurethral resection, histological analysis showed fibroepithelial polyp indicating congenital origin. Discussion: Urethral polyps are very rare and their etiology is controversial. The presenting symptoms are intermittent urine retention, incomplete bladder emptying, hematuria and urinary infection. Rarely, they are asymptomatic. The diagnosis is usually made by US and voiding cystourethrogram (VCUG). Urethrocystoscopy is always diagnostic. The role of MRI is to define the surgical approach to the polypoid lesion. Conclusions: The diagnosis of urethral polyp can be made by US, VCUG or MRI but urethrocystoscopy still has a major diagnostic and therapeutic value, especially in boys presenting with urine retention

Health care of patients suffering from autonomic dysreflexia

Autonomna disrefleksija (AD) klinički je sindrom koji se javlja u osoba sa znatnim oštećenjem kralježnične moždine (OKM). AD se najčešće pojavljuje u osoba s OKM-om u visini Th6 ili više, ali može nastati i u osoba s OKM-om do Th10. Uzrok nastanka sindroma je neinhibirani odgovor autonomnog živčanog sustava na neki štetan podražaj (primjerice, retenciju urina ili konstipaciju) nastao ispod razine ozljede. Radi se o sindromu koja zahtijeva brzo prepoznavanje i promptno liječenje. Neliječena AD može uzrokovati cerebrovaskularne i kardiovaskularne komplikacije i smrtni ishod, a sve kao posljedica nekontrolirane hipertenzije. Prevencija AD-a je posebno važna. Preventivne metode moraju poznavati osobe s OKM-om, članovi obitelji i zdravstveni djelatnici. Zdravstveni djelatnici trebali bi educirati bolesnike i članove njihove obitelji ili osobe koje se brinu za njih, a sve kako bi se AD prepoznala na vrijeme i spriječio nastanak komplikacija koje su opasne za život. Edukacijski programi trebaju sadržavati usvajanje preventivnih strategija, prepoznavanje znakova i simptoma AD-a te pravilno liječenje sindroma. Medicinske sestre/tehničari najmnogobrojnija su skupina zdravstvenih djelatnika i ponajviše su u izravnom kontaktu s pacijentima, stoga je njihova uloga u prevenciji, prepoznavanju simptoma autonomne disrefleksije i u edukaciji važna za poboljšanje stupnja kvalitete života osoba s OKM-om

POSTPARTUM COURSE AND COMPLICATIONS IN PUERPERIUM - TASKS MIDWIVES

Babinje obuhvaća razdoblje od 6 tjedana nakon poroda kada se majčino tijelo vraća u pregravidno stanje. Babinjače mogu doživjeti neke komplikacije u puerperiju, a najčešće su: postpartalne infekcije, krvarenje nakon poroda, problemi dojke (mastitis), urinarna inkontinencija, postporođajna depresija i psihoza te tromboembolija. Postporođajno krvarenje obično se događa jer maternica nepravilno kontrahira, posteljica je zaostala ili zbog hematoma u maternici, vratu maternice ili vagini. Ako je krvarenje povećano, primalja mora masirati maternicu te dati oksitocin kako bi se kontrahirala. Proizvodnja urina često je povećana, ali privremeno nakon poroda. Zbog tromosti mjehura može biti smanjena nakon poroda, pa primalja mora potaknuti babinjače da pokušaju mokriti redovito, najmanje svaka 4 sata. Na taj se način izbjegava opterećenost mjehura i pomaže u sprečavanju infekcije. Ako babinjača ne može redovito mokriti, primalja mora primjeniti privremeno kateter kako bi se ispraznio mjehur. Nakon dijagnoze urinarne infekcije terapija se provodi antibioticima. Babinjače moraju piti puno tekućine i dati urin za mikrobiološke pretrage na početku i kraju terapije. Mastitis ili upala dojke je karakterizirana crvenilom na području dojke, a ponekad je i cijela dojka obuhvaćena. Infekcija dojke je popraćena simptomima groznice, zimice, umora, povišene tjelesne temeprature i glavobolje. Liječenje se provodi antibioticima i može nastaviti dojiti, ali je također važno i da babinjača pije dosta tekućine. Tromboembolija je bolest koja nastaje uslijed dugotrajnog ležanja. Stoga primalje moraju poticati žene na brzo ustajanje i kretanje kako bi se izbjegle komplikacije koje mogu biti smrtonosne. Neke babinjače mogu doživjeti slučaj "baby blues-a". Uzrok tome su promjene u razinama hormona u kombinaciji s novom odgovornosti brige za novorođenče što dovodi da se majke osjećaju tjeskobno, zabrinuto ili ljuto. Za većinu to neraspoloženje i blaga depresija prolazi u roku od nekoliko dana ili tjedana. U tom peridu babinjači treba razumijevanje obitelji i primalje. Postporođajna depresija obično postaje vidljiva dva tjedna do tri mjeseca nakon poroda, a karakterizira je intenzivan osjećaj tjeskobe i očaja, dok je postpartalna psihoza mnogo opasnija i u oba slučaja babinjača treba pomoć psihijatra. Urinarna inkontinencija je nemogućnost zadržavanja urina, obično uzrokovana rastezanjem baze mokraćnog mjehura tijekom trudnoće i poroda. Primalja mora educirati babinjače kako provoditi Kegelove vježbe. U međuvremenu, babinjače trebaju nositi zaštitno rublje ili higijenske uloške. Konačno, zadatak primalje je gledati babinjače kao cjelovito biće kojemu je potrebna psihološka, fizička i socijalna pomoći u slučaju da joj je potrebna. Primalja će uvijek biti u mogućnosti pružiti pomoć, sigurnost i razumijevanje, a time i uljepšati razdoblje babinja za vrijeme boravka u rodilištu.The postpartum period is the 6 weeks after delivery, when the mother’s body returns to its prepregnancy state. Prematura may experience a postpartum complications and the some of this is: postpartum infections, bleeding after delivery, breast problems (mastitis), urinary incontinence, postpartum depression and psychosis and tromboembolism. Postpartum hemorrhage is usually happens because the uterus fails to properly contract after the placenta has been delivered, or because of hematomes in the uterus, cervix or vagina. If bleeding is severe, midwife must massage the uterus to help it contract and gives the oxytocin. Urine production often increases greatly, but temporarily, after delivery. Because bladder sensation may be decreased after delivery, the midwife encourage a mother to try to urinate regularly, at least every 4 hours. Doing so avoids overfilling the bladder and helps prevent bladder infections. If the prematura cannot urinate on her own, a midwife must inserted catheter temporarily into the bladder to empty the urine. Once a urinary infection is diagnosed, the therapy is antibiotics. The women must drink plenty of fluids, and are asked to give urine samples at the beginning and end of treatment to screen for any remaining bacteria. Mastitis, or breast infection, usually is indicated reddened area on the breast but the entire breast may also be involved. Breast infections - which can be brought on by bacteria may be accompanied by fever, chills, fatigue, elevated temperatures and headache. For therapy she must take a antibiotics and she can continue to nurse but it's also important to drink plenty of fluids. Thromboembolism is a disease that occurs due to prolonged bed rest. Therefore midwives must encourage women to quickly get up and move, to avoid complications that can even lead to death. Some prematures experience a case of the "baby blues". Changes in hormone levels, combined with the new responsibility of caring for a newborn, make many new mothers feel anxious, overwhelmed or angry. For most, this moodiness and mild depression go away within several days or weeks. In this period she needs the understanding of the family and a midwife. Postpartum depression usually becomes apparent two weeks to three months after delivery, is characterized by intense feelings of anxiety or despair but the postpartum psychosis is much dangerous and in both cases prematura needs psychiatric help. Urinary incontinence is the inadvertent passage of urine, usually is caused by the stretching of the base of the bladder during pregnancy and delivery. The midwife must educates the women how to doing Kegel exercises. In the meantime, wear protective undergarments or sanitary napkins. Finally, the task of the midwife is to see women as an integral being in need of psychological, physical and social assistance in the event that the application itself, and midwives will be able to provide the help, security and understanding and thus brighten period puerperium during their stay in the maternity ward

Nonsteroidal antirheumatics and the kidney

Bubrežne nuspojave nesteroidnih antireumatika javljaju se u oko 5% bolesnika koji uzimaju te lijekove. Klinička očitovanja nefrotoksičnih učinaka tih lijekova mogu se svrstati u pet sindroma: 1. akutna bubrežna insuficijencija, 2. akutni intersticijski nefritis s nefrotskim sindromom, 3. poremećaji elektrolita (natrija i kalija) i tjelesnih tekućina, 4. hipertenzija i 5. analgetska nefropatija. Brojna istraživanja pokazala su da selektivni COX-2 inhibitori (rofekoksib i celekoksib) mogu izazvati slične štetne učinke na bubrezima kao klasični nesteroidni antireumatici (inhibitori COX-1 i COX-2).The renal side effects of nonsteroidal anti-inflammatory drugs are very often and could be seen in 5% of patients who are treated with this drugs. These side effects could be separated in 5 clinical syndromes: 1. acute renal failure, 2. acute interstitial nephritis with nephrotic syndrome, 3. electrolyte and fluid disorders, 4. hypertension and 5. analgesic nephropathy. There are a lot data in the literature which suggest that selective COX-2 inhibitors (rofecoxib and celecoxib) produce the similar effects on the kidney as traditional nonsteroidal anti-inflammatory drugs (inhibitors of COX-1 and COX-2)

Interventional ultrasound in acute urologic conditions

Ultrazvučna dijagnostika različitih, a poglavito hitnih uroloških bolesti, u današnje vrijeme dostigla je visoku razinu. Uz anamnezu i fizikalni pregled, ultrazvuk je postao nezaobilazan postupak prilikom obrade urološkog bolesnika te predstavlja moćno oružje za brzo i sigurno postavljanje točne dijagnoze. Osim neizmjerne pomoći pri dijagnostici uroloških bolesti, mnogi urolozi pridaju još veći značaj ultrazvuku kao najboljoj slikovnoj metodi za terapijske intervencijske postupke na mokraćnom sustavu. Ovakva važnost ultrazvuka zasnovana je na nizu prednosti u kojima će biti riječi u ovome članku. Intervencijski ultrazvuk u urologiji obuhvaća niz perkutanih zahvata kojima se prodire u mokraćni sustav pod kontrolom ultrazvuka, s primarnim ciljem brzog i efikasnog otklanjanja potencijalno smrtonosnih komplikacija podležećih bolesti. Naime, svaka bolest koja uzrokuje opstrukciju mokraćnog sustava s posljedičnom smetnjom normalnog otjecanja mokraće, bez obzira radi li se o zloćudnom ili dobroćudnom procesu, može dovesti do ozbiljnih stanja kao što su kompletna retencija mokraće, akutna bubrežna insuficijencija, hidronefroza i urosepsa. Takva stanja u pravilu zahtijevaju hitnu derivaciju mokraće retrogradnim ili perkutanim putem jer podležeću bolest, osim u rijetkim slučajevima, nije moguće u kratkom razdoblju u cijelosti otkloniti. Retrogradna derivacija mokraće često nije moguća radi neprolazne zapreke unutar mokraćnog sustava ili pritiska patološkog procesa izvana, pa perkutani intervencijski zahvat ostaje jedino rješenje. Perkutani zahvati najčešće se izvode na hidronefrotičnom bubregu. Hidronefroza označava proširenje kanalnog sustava bubrega koje, ako se adekvatno ne liječi, dovodi do atrofije bubrežnog parenhima. Naglašavamo kako u domenu urološkog interesa pripadaju i perkutani intervencijski zahvati na tkivima priležećim mokraćnom sustavu, npr. drenaže retroperitonejskih kolekcija.Ultrasound diagnostic of different urological diseases has reached a high level at the present time. Along with patient’s history and physical examination, ultrasound has become an unavoidable procedure when processing urological patients and represents a powerful tool to quickly and safely set the accurate diagnosis. Besides tremendous help in diagnostics of urological diseases, many urologists attach even greater importance to the ultrasound as the best imaging method for therapeutic interventional procedures on the urinary system. Interventional ultrasound in urology includes a number of percutaneous interventions which penetrate into the urinary system under ultrasound guidance, with a primary aim of fast and efficient removal of the potentially fatal complications of underlying diseases. Any obstruction of the urinary system with subsequent disturbance of normal urine flow can lead to serious conditions such as complete urinary retention, acute renal failure, hydronephrosis and urosepsis. Those conditions most often require urgent urinary diversion by retrograde or percutaneous way because the underlying disease, except in rare cases, cannot be entirely eliminated in a short period of time. Retrograde diversion of urine in often impossible due to impassable barrier within the urinary system or pressure of pathologic process from outside, so percutaneous interventional procedure remains the only solution. Hydronephrosis indicates a widening of the renal collecting system which, if mistreated, leads to the atrophy of renal parenchyma. We emphasize that percutaneous interventional procedures on the nearby urinary tract tissues also belong into a field of urologic interest, for example drainages of retroperitoneal collections

The Appearance of Crystalluria in Patients with Nephrolithiasis in Relation to Kidney Stone Composition

Cilj istraživanja: Glavni cilj ovog istraživanja bio je utvrditi postoji li povezanost između kristalurije i nefrolitijaze, odnosno je li kristalurija prediktivni čimbenik za nastanak bubrežnih kamenaca. Ustroj studije: Studija je retrospektiva. Ispitanici i metode: Podatci u ovom istraživanju su sekundarni i preuzeti iz medicinskih zapisa i nalaza prikupljenih sa Zavoda za kliničku laboratorijsku dijagnostiku KBC-a Osijek, u razdoblju od 2014. do 2016. godine. Sastav bubrežnih kamenaca utvrđen je metodom infracrvene spektroskopije na FTIR spektrofotometru, a podatci o kristalima u urinu dobiveni su rutinskom analizom sedimenta urina svjetlosnim mikroskopom. Promatrane varijable su: spol, pH urina, podatci o prisutnosti kristala u urinu za sve ispitanike te podatci o sastavu bubrežnog kamenca za ispitanike s nefrolitijazom. Ispitanici su podijeljeni u dvije skupine. Prvu skupinu čine ispitanici s nefrolitijazom, a referentnu skupinu čine ispitanici bez podataka o stvaranju bubrežnih kamenaca. Rezultati: Od ukupno 105 ispitanika kristalurija je pronađena u 14,28 % (n = 15) ispitanika. Među ispitanicima s nefrolitijazom njih 13,3 % (n = 8) imalo je kristaluriju, a u kontrolnoj skupini kristaluriju imalo je 15,5 % (n = 7) ispitanika. Prema pH urina kristali CaOx pojavljuju se u rasponu pH od 5,0 do 6,2, slično kao i AMU koji se pojavljuju u rasponu pH od 5,0 do 5,5. Pronađen je jedan kristal TP alkalnom miljeu (pH 8,5). CaOx je jedina vrsta kristala u skupini ispitanika s nefrolitijazom. Zaključak: Ne postoji statistički značajna razlika u pojavnosti kristala u urinu ispitanika koji imaju nefrolitijazu i onih koji ju nemaju. Kristalurija nije prediktivni čimbenik za nastajanje bubrežnih kamenaca.Objectives: The main objective of this study was to determine whether there is a correlation between crystalluria and nephrolithiasis, and is presence of crystals in urine a predictive factor for the development of kidney stones. Study design: The study is retrospective. Participants and methods: The data in this research was secondary and it was collected from the Department of Clinical Laboratory Diagnostics at the Clinical Hospital Centre Osijek, in the period from 2014 to 2016. The composition of kidney stones was determined by infrared spectroscopy on FTIR spectrophotometer, and the data on the crystals in the urine was obtained by routine analysis of urine sediment with a light microscope. Variables were analysed according to gender, urine pH, data on the presence of crystals in the urine of all respondents, and data on the composition of kidney stones from patients with nephrolithiasis. The participants were divided into two groups. The first group included participants with nephrolithiasis, and the referential group consisted of participants without kidney stones. Results: Of the total number of 105 participants, crystalluria was found in 14.28 % (n = 15). At the group of patients with nephrolithiasis, 14.3 % (n = 8) of them had crystals in their urine, and in the referential group crystals in urine were found in 15.5 % (n = 7) participants. According to the urine pH, calcium oxalate crystals in urine appeared at the pH range from 5.0 to 6.2. Amorphous urate crystals were found in the pH range from 5.0 to 5.5. A single crystal of triple phosphate was found in the alkaline milieu (pH 8.5). CaOx is the only type of crystals in the group of patients with nephrolithiasis. Conclusion: There is no statistically significant difference in the incidence of crystals in the urine of patients who have nephrolithiasis and those without. Crystalluria is not a predictive factor for the formation of kidney stones