Spomenici otoka Lopuda od antike do srednjeg vijeka

Prvi dio je uvod autorice Maje Zeman (Elafitsko otočje u antici i kasnoj antici) koji ima za cilj osvijetliti ulogu i funkcioniranje Lopuda (donekle i ostalih Elafitskih otoka) u klasičnom rimskom i kasnoantičkom razdoblju na temelju dostupnih pisanih i materijalnih izvora. Dajući pregled dosadašnje literature i materijala, autorica iznosi i nekoliko novih argumentiranih teza, među kojima, naprimjer, onu o Elafitima kao potencijalnom posjedu rimske države u razdoblju Carstva. Drugi dio, autorice Ivane Tomas (Elafitsko otočje u srednjem vijeku) okosnica je knjige, koji nakon iznošenja dosadašnje literature i kulturnopovijesnoga uvoda (u kojemu se, primjerice, argumentirano priklanja stajalištu Josipa Lučića kako je Dubrovnik vrlo rano, već od ranog srednjeg vijeka bio u posjedu Elafita) donosi sustavan pregled spomenika Lopuda iz razdoblja srednjega vijeka, ponegdje s posve novim pogledima na neke spomenike i probleme. Početke srednjovjekovne graditeljske i klesarsko-kiparske aktivnosti na Lopudu autorica smješta na sam kraj 8. i početak 9. stoljeća te ih povezuje sa srodnim rješenjima iz Dubrovnika i Kotora. To, između ostaloga, svjedoči o snažnoj vezanosti Grada i njegove okolice, ali i o međusobnoj povezanosti Dubrovnika i ostalih istočnojadranskih središta Bizantske Dalmacije. Sljedeću fazu graditeljske i prateće klesarsko-kiparske djelatnosti autorica smješta gotovo stoljeće kasnije, u prvu polovicu, odnosno sredinu 10. stoljeća, nalazeći čvrste analogije u oblikovanju dijelova liturgijske opreme (mahom oltarnih ograda) u Dubrovniku, Stonu i na ostalim Elafitskim otocima. Tu drugu, ili zrelu predromaničku fazu izgradnje i obnove dovodi se u vezu s pojačanim intenzitetom graditeljskih aktivnosti na širem prostoru, s time da se takva pretpostavka argumentira širokim i detaljnim analizama oblikovnih i tipoloških značajki kamene skulpture. Sljedeću, treću značajnu graditeljsku i klesarsko-kiparsku aktivnost na Elafitskim otocima autorica smješta od kraja 11. do sredine 12. stoljeća, u razdoblju koje se okvirno, u skladu s općim stilskim promjenama na južnodalmatinskome području, može nazvati razdobljem rane romanike. Nakon osvrta na graditeljske komponente crkava, slijedi širi pogled na njihovu klesarsko-kiparsku opremu, kao i na vrijedne zidne oslike koji su djelomično sačuvani u nekima od njih. Zahvaljujući upravo analogijama sa zidnim slikama sačuvanima i otkrivenima u staroj dubrovačkoj katedrali te činjenici kako se u kasnjim povijesnim izvorima upravo crkve sa zidnim oslicima na Koločepu i Šipanu spominju kao kanonički patrimonij, Ivana Tomas uvjerljivo osnažuje svoju pretpostavku o oslikanim elafitskim crkvama tzv. južnodalmatinskoga kupolnog tipa kao dijelu posjeda dubrovačkih kanonika. U posljednjemu dijelu, pisanome kao zasebno poglavlje, izložena je cjelovita i temeljita analizu pet srednjovjekovnih crkava na otoku (Sv. Ivan Krstitelj, Sv. Nikola (Grčki), Sv. Ilija, Sv. Petar i Sv. Mauro) te se u opširnim kataloškim jedinicama strukturirano osvrće na povijesne okolnosti nastanka, arhitekturu i opremu svake pojedine crkve. Knjiga je objavljena u suizdavaštvu Filozofskog fakulteta i Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, u nakladničkom nizu Biblioteka: Prošlost i sadašnjost, knjiga 49.Prvi dio je uvod autorice Maje Zeman (Elafitsko otočje u antici i kasnoj antici) koji ima za cilj osvijetliti ulogu i funkcioniranje Lopuda (donekle i ostalih Elafitskih otoka) u klasičnom rimskom i kasnoantičkom razdoblju na temelju dostupnih pisanih i materijalnih izvora. Dajući pregled dosadašnje literature i materijala, autorica iznosi i nekoliko novih argumentiranih teza, među kojima, naprimjer, onu o Elafitima kao potencijalnom posjedu rimske države u razdoblju Carstva. Drugi dio, autorice Ivane Tomas (Elafitsko otočje u srednjem vijeku) okosnica je knjige, koji nakon iznošenja dosadašnje literature i kulturnopovijesnoga uvoda (u kojemu se, primjerice, argumentirano priklanja stajalištu Josipa Lučića kako je Dubrovnik vrlo rano, već od ranog srednjeg vijeka bio u posjedu Elafita) donosi sustavan pregled spomenika Lopuda iz razdoblja srednjega vijeka, ponegdje s posve novim pogledima na neke spomenike i probleme. Početke srednjovjekovne graditeljske i klesarsko-kiparske aktivnosti na Lopudu autorica smješta na sam kraj 8. i početak 9. stoljeća te ih povezuje sa srodnim rješenjima iz Dubrovnika i Kotora. To, između ostaloga, svjedoči o snažnoj vezanosti Grada i njegove okolice, ali i o međusobnoj povezanosti Dubrovnika i ostalih istočnojadranskih središta Bizantske Dalmacije. Sljedeću fazu graditeljske i prateće klesarsko-kiparske djelatnosti autorica smješta gotovo stoljeće kasnije, u prvu polovicu, odnosno sredinu 10. stoljeća, nalazeći čvrste analogije u oblikovanju dijelova liturgijske opreme (mahom oltarnih ograda) u Dubrovniku, Stonu i na ostalim Elafitskim otocima. Tu drugu, ili zrelu predromaničku fazu izgradnje i obnove dovodi se u vezu s pojačanim intenzitetom graditeljskih aktivnosti na širem prostoru, s time da se takva pretpostavka argumentira širokim i detaljnim analizama oblikovnih i tipoloških značajki kamene skulpture. Sljedeću, treću značajnu graditeljsku i klesarsko-kiparsku aktivnost na Elafitskim otocima autorica smješta od kraja 11. do sredine 12. stoljeća, u razdoblju koje se okvirno, u skladu s općim stilskim promjenama na južnodalmatinskome području, može nazvati razdobljem rane romanike. Nakon osvrta na graditeljske komponente crkava, slijedi širi pogled na njihovu klesarsko-kiparsku opremu, kao i na vrijedne zidne oslike koji su djelomično sačuvani u nekima od njih. Zahvaljujući upravo analogijama sa zidnim slikama sačuvanima i otkrivenima u staroj dubrovačkoj katedrali te činjenici kako se u kasnjim povijesnim izvorima upravo crkve sa zidnim oslicima na Koločepu i Šipanu spominju kao kanonički patrimonij, Ivana Tomas uvjerljivo osnažuje svoju pretpostavku o oslikanim elafitskim crkvama tzv. južnodalmatinskoga kupolnog tipa kao dijelu posjeda dubrovačkih kanonika. U posljednjemu dijelu, pisanome kao zasebno poglavlje, izložena je cjelovita i temeljita analizu pet srednjovjekovnih crkava na otoku (Sv. Ivan Krstitelj, Sv. Nikola (Grčki), Sv. Ilija, Sv. Petar i Sv. Mauro) te se u opširnim kataloškim jedinicama strukturirano osvrće na povijesne okolnosti nastanka, arhitekturu i opremu svake pojedine crkve. Knjiga je objavljena u suizdavaštvu Filozofskog fakulteta i Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, u nakladničkom nizu Biblioteka: Prošlost i sadašnjost, knjiga 49

Spomenici otoka Lopuda od antike do srednjeg vijeka

Prvi dio je uvod autorice Maje Zeman (Elafitsko otočje u antici i kasnoj antici) koji ima za cilj osvijetliti ulogu i funkcioniranje Lopuda (donekle i ostalih Elafitskih otoka) u klasičnom rimskom i kasnoantičkom razdoblju na temelju dostupnih pisanih i materijalnih izvora. Dajući pregled dosadašnje literature i materijala, autorica iznosi i nekoliko novih argumentiranih teza, među kojima, naprimjer, onu o Elafitima kao potencijalnom posjedu rimske države u razdoblju Carstva. Drugi dio, autorice Ivane Tomas (Elafitsko otočje u srednjem vijeku) okosnica je knjige, koji nakon iznošenja dosadašnje literature i kulturnopovijesnoga uvoda (u kojemu se, primjerice, argumentirano priklanja stajalištu Josipa Lučića kako je Dubrovnik vrlo rano, već od ranog srednjeg vijeka bio u posjedu Elafita) donosi sustavan pregled spomenika Lopuda iz razdoblja srednjega vijeka, ponegdje s posve novim pogledima na neke spomenike i probleme. Početke srednjovjekovne graditeljske i klesarsko-kiparske aktivnosti na Lopudu autorica smješta na sam kraj 8. i početak 9. stoljeća te ih povezuje sa srodnim rješenjima iz Dubrovnika i Kotora. To, između ostaloga, svjedoči o snažnoj vezanosti Grada i njegove okolice, ali i o međusobnoj povezanosti Dubrovnika i ostalih istočnojadranskih središta Bizantske Dalmacije. Sljedeću fazu graditeljske i prateće klesarsko-kiparske djelatnosti autorica smješta gotovo stoljeće kasnije, u prvu polovicu, odnosno sredinu 10. stoljeća, nalazeći čvrste analogije u oblikovanju dijelova liturgijske opreme (mahom oltarnih ograda) u Dubrovniku, Stonu i na ostalim Elafitskim otocima. Tu drugu, ili zrelu predromaničku fazu izgradnje i obnove dovodi se u vezu s pojačanim intenzitetom graditeljskih aktivnosti na širem prostoru, s time da se takva pretpostavka argumentira širokim i detaljnim analizama oblikovnih i tipoloških značajki kamene skulpture. Sljedeću, treću značajnu graditeljsku i klesarsko-kiparsku aktivnost na Elafitskim otocima autorica smješta od kraja 11. do sredine 12. stoljeća, u razdoblju koje se okvirno, u skladu s općim stilskim promjenama na južnodalmatinskome području, može nazvati razdobljem rane romanike. Nakon osvrta na graditeljske komponente crkava, slijedi širi pogled na njihovu klesarsko-kiparsku opremu, kao i na vrijedne zidne oslike koji su djelomično sačuvani u nekima od njih. Zahvaljujući upravo analogijama sa zidnim slikama sačuvanima i otkrivenima u staroj dubrovačkoj katedrali te činjenici kako se u kasnjim povijesnim izvorima upravo crkve sa zidnim oslicima na Koločepu i Šipanu spominju kao kanonički patrimonij, Ivana Tomas uvjerljivo osnažuje svoju pretpostavku o oslikanim elafitskim crkvama tzv. južnodalmatinskoga kupolnog tipa kao dijelu posjeda dubrovačkih kanonika. U posljednjemu dijelu, pisanome kao zasebno poglavlje, izložena je cjelovita i temeljita analizu pet srednjovjekovnih crkava na otoku (Sv. Ivan Krstitelj, Sv. Nikola (Grčki), Sv. Ilija, Sv. Petar i Sv. Mauro) te se u opširnim kataloškim jedinicama strukturirano osvrće na povijesne okolnosti nastanka, arhitekturu i opremu svake pojedine crkve. Knjiga je objavljena u suizdavaštvu Filozofskog fakulteta i Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, u nakladničkom nizu Biblioteka: Prošlost i sadašnjost, knjiga 49.Prvi dio je uvod autorice Maje Zeman (Elafitsko otočje u antici i kasnoj antici) koji ima za cilj osvijetliti ulogu i funkcioniranje Lopuda (donekle i ostalih Elafitskih otoka) u klasičnom rimskom i kasnoantičkom razdoblju na temelju dostupnih pisanih i materijalnih izvora. Dajući pregled dosadašnje literature i materijala, autorica iznosi i nekoliko novih argumentiranih teza, među kojima, naprimjer, onu o Elafitima kao potencijalnom posjedu rimske države u razdoblju Carstva. Drugi dio, autorice Ivane Tomas (Elafitsko otočje u srednjem vijeku) okosnica je knjige, koji nakon iznošenja dosadašnje literature i kulturnopovijesnoga uvoda (u kojemu se, primjerice, argumentirano priklanja stajalištu Josipa Lučića kako je Dubrovnik vrlo rano, već od ranog srednjeg vijeka bio u posjedu Elafita) donosi sustavan pregled spomenika Lopuda iz razdoblja srednjega vijeka, ponegdje s posve novim pogledima na neke spomenike i probleme. Početke srednjovjekovne graditeljske i klesarsko-kiparske aktivnosti na Lopudu autorica smješta na sam kraj 8. i početak 9. stoljeća te ih povezuje sa srodnim rješenjima iz Dubrovnika i Kotora. To, između ostaloga, svjedoči o snažnoj vezanosti Grada i njegove okolice, ali i o međusobnoj povezanosti Dubrovnika i ostalih istočnojadranskih središta Bizantske Dalmacije. Sljedeću fazu graditeljske i prateće klesarsko-kiparske djelatnosti autorica smješta gotovo stoljeće kasnije, u prvu polovicu, odnosno sredinu 10. stoljeća, nalazeći čvrste analogije u oblikovanju dijelova liturgijske opreme (mahom oltarnih ograda) u Dubrovniku, Stonu i na ostalim Elafitskim otocima. Tu drugu, ili zrelu predromaničku fazu izgradnje i obnove dovodi se u vezu s pojačanim intenzitetom graditeljskih aktivnosti na širem prostoru, s time da se takva pretpostavka argumentira širokim i detaljnim analizama oblikovnih i tipoloških značajki kamene skulpture. Sljedeću, treću značajnu graditeljsku i klesarsko-kiparsku aktivnost na Elafitskim otocima autorica smješta od kraja 11. do sredine 12. stoljeća, u razdoblju koje se okvirno, u skladu s općim stilskim promjenama na južnodalmatinskome području, može nazvati razdobljem rane romanike. Nakon osvrta na graditeljske komponente crkava, slijedi širi pogled na njihovu klesarsko-kiparsku opremu, kao i na vrijedne zidne oslike koji su djelomično sačuvani u nekima od njih. Zahvaljujući upravo analogijama sa zidnim slikama sačuvanima i otkrivenima u staroj dubrovačkoj katedrali te činjenici kako se u kasnjim povijesnim izvorima upravo crkve sa zidnim oslicima na Koločepu i Šipanu spominju kao kanonički patrimonij, Ivana Tomas uvjerljivo osnažuje svoju pretpostavku o oslikanim elafitskim crkvama tzv. južnodalmatinskoga kupolnog tipa kao dijelu posjeda dubrovačkih kanonika. U posljednjemu dijelu, pisanome kao zasebno poglavlje, izložena je cjelovita i temeljita analizu pet srednjovjekovnih crkava na otoku (Sv. Ivan Krstitelj, Sv. Nikola (Grčki), Sv. Ilija, Sv. Petar i Sv. Mauro) te se u opširnim kataloškim jedinicama strukturirano osvrće na povijesne okolnosti nastanka, arhitekturu i opremu svake pojedine crkve. Knjiga je objavljena u suizdavaštvu Filozofskog fakulteta i Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, u nakladničkom nizu Biblioteka: Prošlost i sadašnjost, knjiga 49

Monumentalne eksedre u rimskoj rezidencijalnoj arhitekturi ranocarskog razdoblja: primjeri istočne obale Jadrana

U članku se obrađuje jedan aspekt razvoja arhitektonskog motiva monumentalnih eksedri u rimskoj rezidencijalnoj arhitekturi ranocarskog razdoblja. Naglasak je stavljen na pojedine primjere ladanjske arhitekture istočne obale Jadrana – ponajprije na sklop u uvali Stari Trogir, nedaleko od Trogira, a koji je promatran u vezi sa zdanjima u uvali Verige na Velom Brijunu i u Barcoli, nedaleko od Trsta. Polazeći od razmatranja autora koji su se prethodno pozabavili interpretacijama razvoja navedenih zdanja, a prije svega od analize oblikovnih karakteristika izdvojenih arhitektonskih cjelina, ponuđen je i prijedlog preciznije datacije sklopa u Starom Trogiru te pojedinih faza pregradnji u Verigama i Barcoli. Raspravlja se o značenju monumentalnih eksedri u okviru arhitekture rimskih »vila«, osobito u razdoblju do vladavine Flavijevaca, te je u tom kontekstu reprezentativni sklop u Starom Trogiru prepoznat kao carska investicija, time i kao dio jednoga carskog posjeda rimske Dalmacije

Problem-oriented Approach to the Study of the Development and Transformations of Roman »Villas«: the Complex in Bilice near Šibenik as a Case Study

U radu se donose osnovne postavke novog pristupa istraživanju razvoja i transformacija rimskih »vila« Dalmacije. Upozorava se na različite vidove organizacije imanja i tipove rimskih rezidencijalnih zdanja prostora današnje srednje Dalmacije, uz koja termini poput villa rustica ne bi bili primjereni. Fenomenu »transformacija« pristupa se kao procesu kontinuiranih promjena, u izučavanje kojega je nužno uključiti sve sastavnice toga procesa. U tom kontekstu raspravlja se o rimskom zdanju u Bilicama kod Šibenika, čija se posebna uloga ogleda u specifičnom arhitektonskom rješenju. Pojedine kasnije pregradnje toga zdanja dovode se u vezu s izgradnjom kasnoantičke trikonhalne građevine u njegovoj blizini. Promjene na imanju ne razmatraju se kao odraz njegove »degradacije« nego usvajanja novih društvenih vrijednosti, a koje upućuju i na prežitak posebnih posjedovnih odnosa u duljem razdoblju od kasnog Carstva do ranoga srednjeg vijeka.The article presents basic premises of a new approach to the study of the development and transformations of Roman “villas” of present-day Dalmatia, drawing attention to different aspects of estate organization and types of Roman residential structures situated within the area of central Dalmatia, which do not correspond to terms such as “villa rustica”. The phenomenon of “transformations” is addressed as a process of constant changes, the study of which necessarily presupposes inclusion of all aspects of the said process. The aforementioned context provides the framework for the analysis of the Roman structure in Bilice near Šibenik, distinguished by its specific architectural disposition. The author associates certain subsequent reconstructions of the said structure to the erection of the Late Antique triconch building in its vicinities. However, changes on the estate are not viewed as a reflection of its “degradation”, but rather as signs of embracing new social values which also indicate the survival of specific landowning relationships of the estate on Dedića punta over a longer period spanning from the late Empire to Early Middle Ages

In partibus Occidentis. Isaac’s epitaph from Lopud and the question of sovereignty over Dalmatia in the 5th century

Objavljuje se grčki epitaf s ranokršćanskog sarkofaga pronađenog u crkvi sv. Ilije na Lopudu. Autori donose opis spomenika, čitanje i dataciju epitafa, epigrafičku, antroponimijsku i povijesnu analizu, uz arheološkotopografski kontekst nalaza. Identificiraju pokojnikovo ime (Izak) i porijeklo (sjeverna Sirija ili Mala Azija) te ustanovljuju dataciju (17. listopad 452.). Posebno analiziraju spomen zapadnorimskog konzula u formuli datacije te utvrđuju da je riječ o prvoj pouzdanoj epigrafskoj potvrdi pripadnosti Dalmacije zapadnom dijelu Rimskoga Carstva u 5. stoljeću

Contribution to the Knowledge of Late Antique Villas from the Province of Dalmatia - the Case of Villa at Strupnić near Livno

Cilj je ovoga rada usmjeriti pozornost na mogućnosti koje se otvaraju u interpretaciji i dataciji kasnoantičkih ladanjskih zdanja kada se podvrgnu metodama što su zaživjele u proučavanju kasnoantičkih vila tijekom posljednjih desetljeća širom Europe. Za primjer je odabrano kasnoantičko zdanje kod sela Strupnić u Livanjskom polju, koje nije bilo podrobnije razmatrano otkad je početkom 20. stoljeća zabilježeno i djelomično istraženo. Kako analiza pokazuje, radi se o vrlo karakterističnom arhitektonskom rješenju koje ukazuje na svezu s podunavskim ladanjskim gradnjama s kraja 3. i početka 4. stoljeća. Iako je formalna analiza zdanja u Strupniću iznjedrila nove zaključke o dataciji i namjeni građevine i njezinih dijelova, primjer je prvenstveno poslužio za iznošenje novih prijedloga za tipološku obradu kasnoantičkih ladanjskih zdanja s područja Dalmacije, za koja se čini da su ostala nedovoljno problematizirana.In the last two decades, the architecture of late antique country estates in Europe - most notably those in the northern provinces (Raetia, the two Germanias, Pannonia, Noricum, Moesia and Dacia), but also in the Iberian and Italian peninsula - has been systematically researched. Based on the typology of examined structures, numerous studies have yielded observations about evident similarities between late antique complexes from various parts of the Western Empire, which had adopted a completely new paradigm in the spatial arrangement of representative and lavish administrative buildings on the estates affected by the economic reforms of the late third century. The abundance of the variants of the universal theme of aulic architecture in country estates from the late third and during the fourth century has enabled the identification of regional varieties and patterns in the spreading of individual architectural solutions, as well as the defining and careful research of other phases of the architectural transformation of late antique estates. The question which this paper attempts to answer is where Dalmatian late antique villas belong in such an ‘international’ architecture of the late antique country estate, and whether their forms follow the trends of the neighbouring provinces. In the lack of finds, the only way towards a clarification of the outlined questions is a formal analysis which most Dalmatian late antique villas have not been subjected to, and which opens the door for the interpretation of the building considered essential from the art-historical perspective. Formal qualities of the villas suggest the provenance of their architectural elements, reveal the function of a structure and its parts and clarify the position of a villa in the developmental line of the architecture of country estates and indicate the likely time frame of its production. In this context, this paper focuses on the late antique complex discovered in the early twentieth century on the site of Prikače in the village of Strupnić (near Livno). The villa is, unfortunately, only known from the initial reports but its dimensions and layout make it stand out from other late antique complexes in Dalmatian hinterland. However, the modestly recorded ground plan and a recent reconstruction of this structure do leave considerable space for formal analysis and more precise conclusions about its date. The noted symmetrical division of the front part of the building with two apsed lateral spaces and axial arrangement of the central reception hall, which was most likely accessed from the courtyard, point to the comparisons with late third- and early fourth-century complexes in the Danube area, such as those at Kövágászölös or Keszthely-Fenékpuszta, which served as administrative centres of large estates along the Danube, and which may have drawn upon a luxurious complex near Parndorf. Symmetrically placed apses on the façade, an almost unique phenomenon in the Danube area, is doubtlessly rooted in the desire to make façades more monumental as can be seen in a number of buildings which span the end of the third and the beginning of the fourth century, when a certain revolution took place in the architecture of country estates, reflecting the socio-economic changes which transformed the European landscape through the enlargement of estates. It is a clear sign of the estate owner’s status and a clear indication of the building’s function. The villa at Strupnić, together with the examples at Ljusine and Livade, and the remains of the architectural complex at Majdan, points to a strong connection between Dalmatia and the trends which sprung up in the Danube area in the late third and during the fourth century, and clearly illustrates the direction through which late antique solutions in the architecture of country estates reached the interior of Dalmatia. Thus, we deem that it is not inopportune to place the time frame of the construction of Dalmatian late antique country estates in the same formal and chronological context of the estates in its northern neighbourhood which was, at that time, going through what Mocsy called the last age or prosperity in the Danube area. The formal connection with the mentioned estates implies that the function of Dalmatian and Danube structures complemented each other. Although the structure at Strupnić is relatively small (32,6 x 27,5 m), and is classified in the category of small country estates suchas those at Deutschkreuz, Sümeg, Csúcshegy, Majdan or Mali Mošunj, we deem that it is completely unfounded to interpret it as a journey station, i.e. an inn (mutatio), as Bojanovski suggested on a number of occasions. Considering the layout of the complex, a more luxurious nature of its form and its location, it seems more likely that it had been part of a richer estate which was administered from a central administrative-residential-economic complex, and in connection with this, it is advisable to return to Bojanovski’s earlier interpretations which identified it as one of the examples of praetorium fundi. During the third and fourth centuries, in the time of economic reforms and enlargement of estates, medium-sized estates of the social elite may have been situated in the area of Livanjsko polje, due to its good road networks and fortified transformations of architectural complexes in individual sites. The Strupnić late antique estate still represents a riddle of sorts the solving of which depends on future archaeological excavations that this structure undoubtedly deserves. In this paper, it has been an example of the amount of information that can be obtained from scarce records about a building when it is subjected to a formal and contextual analysis. The traditional definitions of the architecture of estates and the generalising approach which does not take into account individual features of a building need to be questioned, and this is confirmed by the example of Strupnić

Discovering the Old Dubrovnik Cathedrals. Research Activities and the International Collaboration in 2020–2022

U radu su predstavljene aktivnosti provedene u okviru projekta Otkrivanje starih dubrovačkih katedrala u razdoblju 2020. – 2022. godine, koje uključuju novouspostavljene suradnje s domaćim i inozemnim institucijama i konzorcijima. Temeljni cilj projekta stručna je i znanstvena obrada pokretnih spomenika i arheoloških nalaza s lokaliteta dubrovačke katedrale, istraženog davnih 1980-ih. Nakon što je u prethodnim ciklusima obrađeno 80% nalaza (poglavito kamene plastike i žbuka zidnih slika prethodnica barokne prvostolnice), od 2020. godine pristupilo se prikupljanju i obradi podataka za nalaze in situ, što se primarno odnosi na očuvane cjeline najstarije bazilike, njena svetišta i bočnih brodova. Donose se preliminarni rezultati povezivanja podataka za nalaze kamene plastike predromaničkog razdoblja i ulomke žbuka in situ te iz arheološkog sloja, a koji postavljaju osnove za nešto drugačije kronološke odrednice pojedinih faza opremanja crkve od do sada važećih. Dobivene rezultate unaprijedit će analize žbuka i kostiju iz grobova s nalazišta AMS 14C metodom, kao i analize uzoraka morta iz zida svetišta i tla s prostora srednjeg broda crkve, metodama OSL i arheomagnetizma, a koje su u tijeku. Za daljnju interpretaciju nalaza od osobite je važnosti provedena aktivnost izrade nove dokumentacije – fotogrametrijskih snimaka svetišta i pojedinih grobnih cjelina te multipspektralnih snimaka slikanih prizora i crteža iz bočnih brodova crkve.The paper presents the activities of the project Discovering the Old Dubrovnik Cathedrals in the period 2020–2022, including the activities of the newly established collaborations with Croatian institutions and international consortia. The main goal of the project is the expert and scientific analysis of all movable monuments and archaeological finds from the site of Dubrovnik Cathedral, which was archaeologically excavated in the 1980s. After 80% of all movable finds were analysed in the previous phases of the project (mainly the stone sculpture and the plaster of the wall paintings of the two churches preceding the Baroque cathedral), the collecting and analysing of data for the in situ finds was initiated in 2020. This refers primarily to the preserved parts of the earliest basilica, its sanctuary, and the side aisles. We present the preliminary results of integrating data for pre-Romanesque stone sculpture and different layers of plaster in situ, laying the foundations for a chronological determination of particular phases of church-furnishing that differs from the current ones. The obtained results will be complemented by the AMS 14C analysis of the samples of plaster and bones from the graves collected on the site, and by the OSL and archaeomagnetism analysis of the samples of mortar from the sanctuary wall and of the soil from the area of the main aisle of the church, which are all in progress. It is of great importance for further interpretation of the finds that the site was documented using contemporary methods: photogrammetric images of the sanctuary and individual burial units, and multispectral images of painted scenes and drawings from the side aisles of the church

Discovering the Old Dubrovnik Cathedrals. Research Activities and the International Collaboration in 2020–2022

U radu su predstavljene aktivnosti provedene u okviru projekta Otkrivanje starih dubrovačkih katedrala u razdoblju 2020. – 2022. godine, koje uključuju novouspostavljene suradnje s domaćim i inozemnim institucijama i konzorcijima. Temeljni cilj projekta stručna je i znanstvena obrada pokretnih spomenika i arheoloških nalaza s lokaliteta dubrovačke katedrale, istraženog davnih 1980-ih. Nakon što je u prethodnim ciklusima obrađeno 80% nalaza (poglavito kamene plastike i žbuka zidnih slika prethodnica barokne prvostolnice), od 2020. godine pristupilo se prikupljanju i obradi podataka za nalaze in situ, što se primarno odnosi na očuvane cjeline najstarije bazilike, njena svetišta i bočnih brodova. Donose se preliminarni rezultati povezivanja podataka za nalaze kamene plastike predromaničkog razdoblja i ulomke žbuka in situ te iz arheološkog sloja, a koji postavljaju osnove za nešto drugačije kronološke odrednice pojedinih faza opremanja crkve od do sada važećih. Dobivene rezultate unaprijedit će analize žbuka i kostiju iz grobova s nalazišta AMS 14C metodom, kao i analize uzoraka morta iz zida svetišta i tla s prostora srednjeg broda crkve, metodama OSL i arheomagnetizma, a koje su u tijeku. Za daljnju interpretaciju nalaza od osobite je važnosti provedena aktivnost izrade nove dokumentacije – fotogrametrijskih snimaka svetišta i pojedinih grobnih cjelina te multipspektralnih snimaka slikanih prizora i crteža iz bočnih brodova crkve.The paper presents the activities of the project Discovering the Old Dubrovnik Cathedrals in the period 2020–2022, including the activities of the newly established collaborations with Croatian institutions and international consortia. The main goal of the project is the expert and scientific analysis of all movable monuments and archaeological finds from the site of Dubrovnik Cathedral, which was archaeologically excavated in the 1980s. After 80% of all movable finds were analysed in the previous phases of the project (mainly the stone sculpture and the plaster of the wall paintings of the two churches preceding the Baroque cathedral), the collecting and analysing of data for the in situ finds was initiated in 2020. This refers primarily to the preserved parts of the earliest basilica, its sanctuary, and the side aisles. We present the preliminary results of integrating data for pre-Romanesque stone sculpture and different layers of plaster in situ, laying the foundations for a chronological determination of particular phases of church-furnishing that differs from the current ones. The obtained results will be complemented by the AMS 14C analysis of the samples of plaster and bones from the graves collected on the site, and by the OSL and archaeomagnetism analysis of the samples of mortar from the sanctuary wall and of the soil from the area of the main aisle of the church, which are all in progress. It is of great importance for further interpretation of the finds that the site was documented using contemporary methods: photogrammetric images of the sanctuary and individual burial units, and multispectral images of painted scenes and drawings from the side aisles of the church

Preliminary analysis of activity results for the research and educational project Discovering the Old Dubrovnik Cathedrals (2018–2020)

Istraživačko-edukacijski projekt Otkrivanje starih dubrovačkih katedrala pokrenut je 2015. godine, a njegove su aktivnosti, prije svega, usmjerene na stručnu i znanstvenu obradu pokretnih spomenika i arheoloških nalaza koji potječu s lokaliteta podzemlja barokne katedrale Gospe Velike i susjedne Bunićeve poljane u Dubrovniku. Sva građa rezultat je arheoloških istraživanja lokaliteta poduzetih nakon potresa 1979. godine, a koja je u dugome razdoblju od dvadeset i sedam godina ostala u velikoj mjeri neobrađena i neobjavljena. U prvoj etapi projekta (2015. – 2017.), prvenstveno zbog brojnosti građe i lošega stanja u kojem je zatečena, aktivnosti su najprije bile usmjerene na njezino spašavanje i sortiranje, a tek zatim i na stručnu obradu. Pri tom se pristupilo primarno obradi kamenih ulomaka i ulomaka stakla, dok je ostala građa (ulomci zidnih slika i metala) objedinjena i dokumentirana, ili tek popisana i adekvatno pohranjena (ulomci keramike). U drugoj etapi projekta (2018. – 2020.) pristupilo se detaljnijoj obradi keramike i zidnoga oslika. Preliminarna analiza pokazala je nove vrijedne rezultate koji, s jedne strane, pokazuju potpuno novu kronologiju nastanjivanja dijela povijesne jezgre Grada koji se razvija uz današnju luku, a s druge cjelovitiju sliku faza opremanja, a time i izgradnje složenoga kompleksa „starih dubrovačkih katedrala“ istraženoga u podzemlju barokne prvostolnice i Bunićeve poljane. Uz rezultate obrade keramike i ulomaka zidnih slika, donose se i preliminarni rezultati obrade kamene plastike, s osobitim naglaskom na najranijem, kasnoantičkom (ranokršćanskom) sloju.The research and educational project Discovering the Old Dubrovnik Cathedrals was launched in 2015. Its activities were primarily focused on the expert and scientific study of movable monuments and archaeological finds originating from the site under the Baroque Cathedral of the Assumption of the Virgin Mary and in the nearby square of Bunićeva Poljana in Dubrovnik. All the materials were the results of the archaeological excavations of the site undertaken after the earthquake of 1979; in the long subsequent period of twenty-seven years, they had been largely unstudied and unpublished. In the first phase of the project (2015–2017), primarily because of the quantity of materials and the poor condition in which they were found, the activities focused on their rescue and sorting before engaging in any expert studies. The primary activity was the study of stone monuments and fragments of glass, while other materials (fragments of wall paintings and metal) were unified and documented, or just catalogued and properly stored (pottery fragments). In the second phase of the project (2018–2020), pottery and ceramics and fragments of wall paintings were studied in more detail. The preliminary analysis resulted in valuable new insights: on one hand, it provided a whole new chronology of habitation for the part of the historic center of Dubrovnik that developed along today’s port; on the other, it painted a more comprehensive picture of the furnishing and building phases of „the old Dubrovnik cathedrals“, the elaborate complex explored under the Baroque cathedral and in the square of Bunićeva Poljana. Along with the results of studying pottery and fragments of wall paintings, there are also the preliminary results of of the analysis of stone monuments, with a special emphasis on the earliest layer from late antiquity (early Christianity)

The structure of emotion regulation strategies in adolescence: Differential links to internalizing and externalizing problems

Emotion regulation is a multi-modal construct, that includes both adaptive and maladaptive cognitive-behavioral processes. However, many classifications of regulation strategies do not take this multi-modality into account. In this study, two classification systems were integrated. Participants were 336 adolescents (56% boys, Mage = 15.41, SD = 1.45). Anger regulation strategies were measured with a questionnaire that assessed general strategies, and a vignette measure that assessed contextual strategies. Confirmatory factor analyses supported a 4-factor classification that consisted of cognitive maladaptive, behavioral maladaptive, cognitive adaptive, and behavioral adaptive strategies. The four categories of regulation strategies were differentially associated with age, and gender and psychological problem differences were found. Adolescents wit