Spomenici otoka Lopuda od antike do srednjeg vijeka

Abstract

Prvi dio je uvod autorice Maje Zeman (Elafitsko otočje u antici i kasnoj antici) koji ima za cilj osvijetliti ulogu i funkcioniranje Lopuda (donekle i ostalih Elafitskih otoka) u klasičnom rimskom i kasnoantičkom razdoblju na temelju dostupnih pisanih i materijalnih izvora. Dajući pregled dosadašnje literature i materijala, autorica iznosi i nekoliko novih argumentiranih teza, među kojima, naprimjer, onu o Elafitima kao potencijalnom posjedu rimske države u razdoblju Carstva. Drugi dio, autorice Ivane Tomas (Elafitsko otočje u srednjem vijeku) okosnica je knjige, koji nakon iznošenja dosadašnje literature i kulturnopovijesnoga uvoda (u kojemu se, primjerice, argumentirano priklanja stajalištu Josipa Lučića kako je Dubrovnik vrlo rano, već od ranog srednjeg vijeka bio u posjedu Elafita) donosi sustavan pregled spomenika Lopuda iz razdoblja srednjega vijeka, ponegdje s posve novim pogledima na neke spomenike i probleme. Početke srednjovjekovne graditeljske i klesarsko-kiparske aktivnosti na Lopudu autorica smješta na sam kraj 8. i početak 9. stoljeća te ih povezuje sa srodnim rješenjima iz Dubrovnika i Kotora. To, između ostaloga, svjedoči o snažnoj vezanosti Grada i njegove okolice, ali i o međusobnoj povezanosti Dubrovnika i ostalih istočnojadranskih središta Bizantske Dalmacije. Sljedeću fazu graditeljske i prateće klesarsko-kiparske djelatnosti autorica smješta gotovo stoljeće kasnije, u prvu polovicu, odnosno sredinu 10. stoljeća, nalazeći čvrste analogije u oblikovanju dijelova liturgijske opreme (mahom oltarnih ograda) u Dubrovniku, Stonu i na ostalim Elafitskim otocima. Tu drugu, ili zrelu predromaničku fazu izgradnje i obnove dovodi se u vezu s pojačanim intenzitetom graditeljskih aktivnosti na širem prostoru, s time da se takva pretpostavka argumentira širokim i detaljnim analizama oblikovnih i tipoloških značajki kamene skulpture. Sljedeću, treću značajnu graditeljsku i klesarsko-kiparsku aktivnost na Elafitskim otocima autorica smješta od kraja 11. do sredine 12. stoljeća, u razdoblju koje se okvirno, u skladu s općim stilskim promjenama na južnodalmatinskome području, može nazvati razdobljem rane romanike. Nakon osvrta na graditeljske komponente crkava, slijedi širi pogled na njihovu klesarsko-kiparsku opremu, kao i na vrijedne zidne oslike koji su djelomično sačuvani u nekima od njih. Zahvaljujući upravo analogijama sa zidnim slikama sačuvanima i otkrivenima u staroj dubrovačkoj katedrali te činjenici kako se u kasnjim povijesnim izvorima upravo crkve sa zidnim oslicima na Koločepu i Šipanu spominju kao kanonički patrimonij, Ivana Tomas uvjerljivo osnažuje svoju pretpostavku o oslikanim elafitskim crkvama tzv. južnodalmatinskoga kupolnog tipa kao dijelu posjeda dubrovačkih kanonika. U posljednjemu dijelu, pisanome kao zasebno poglavlje, izložena je cjelovita i temeljita analizu pet srednjovjekovnih crkava na otoku (Sv. Ivan Krstitelj, Sv. Nikola (Grčki), Sv. Ilija, Sv. Petar i Sv. Mauro) te se u opširnim kataloškim jedinicama strukturirano osvrće na povijesne okolnosti nastanka, arhitekturu i opremu svake pojedine crkve. Knjiga je objavljena u suizdavaštvu Filozofskog fakulteta i Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, u nakladničkom nizu Biblioteka: Prošlost i sadašnjost, knjiga 49.Prvi dio je uvod autorice Maje Zeman (Elafitsko otočje u antici i kasnoj antici) koji ima za cilj osvijetliti ulogu i funkcioniranje Lopuda (donekle i ostalih Elafitskih otoka) u klasičnom rimskom i kasnoantičkom razdoblju na temelju dostupnih pisanih i materijalnih izvora. Dajući pregled dosadašnje literature i materijala, autorica iznosi i nekoliko novih argumentiranih teza, među kojima, naprimjer, onu o Elafitima kao potencijalnom posjedu rimske države u razdoblju Carstva. Drugi dio, autorice Ivane Tomas (Elafitsko otočje u srednjem vijeku) okosnica je knjige, koji nakon iznošenja dosadašnje literature i kulturnopovijesnoga uvoda (u kojemu se, primjerice, argumentirano priklanja stajalištu Josipa Lučića kako je Dubrovnik vrlo rano, već od ranog srednjeg vijeka bio u posjedu Elafita) donosi sustavan pregled spomenika Lopuda iz razdoblja srednjega vijeka, ponegdje s posve novim pogledima na neke spomenike i probleme. Početke srednjovjekovne graditeljske i klesarsko-kiparske aktivnosti na Lopudu autorica smješta na sam kraj 8. i početak 9. stoljeća te ih povezuje sa srodnim rješenjima iz Dubrovnika i Kotora. To, između ostaloga, svjedoči o snažnoj vezanosti Grada i njegove okolice, ali i o međusobnoj povezanosti Dubrovnika i ostalih istočnojadranskih središta Bizantske Dalmacije. Sljedeću fazu graditeljske i prateće klesarsko-kiparske djelatnosti autorica smješta gotovo stoljeće kasnije, u prvu polovicu, odnosno sredinu 10. stoljeća, nalazeći čvrste analogije u oblikovanju dijelova liturgijske opreme (mahom oltarnih ograda) u Dubrovniku, Stonu i na ostalim Elafitskim otocima. Tu drugu, ili zrelu predromaničku fazu izgradnje i obnove dovodi se u vezu s pojačanim intenzitetom graditeljskih aktivnosti na širem prostoru, s time da se takva pretpostavka argumentira širokim i detaljnim analizama oblikovnih i tipoloških značajki kamene skulpture. Sljedeću, treću značajnu graditeljsku i klesarsko-kiparsku aktivnost na Elafitskim otocima autorica smješta od kraja 11. do sredine 12. stoljeća, u razdoblju koje se okvirno, u skladu s općim stilskim promjenama na južnodalmatinskome području, može nazvati razdobljem rane romanike. Nakon osvrta na graditeljske komponente crkava, slijedi širi pogled na njihovu klesarsko-kiparsku opremu, kao i na vrijedne zidne oslike koji su djelomično sačuvani u nekima od njih. Zahvaljujući upravo analogijama sa zidnim slikama sačuvanima i otkrivenima u staroj dubrovačkoj katedrali te činjenici kako se u kasnjim povijesnim izvorima upravo crkve sa zidnim oslicima na Koločepu i Šipanu spominju kao kanonički patrimonij, Ivana Tomas uvjerljivo osnažuje svoju pretpostavku o oslikanim elafitskim crkvama tzv. južnodalmatinskoga kupolnog tipa kao dijelu posjeda dubrovačkih kanonika. U posljednjemu dijelu, pisanome kao zasebno poglavlje, izložena je cjelovita i temeljita analizu pet srednjovjekovnih crkava na otoku (Sv. Ivan Krstitelj, Sv. Nikola (Grčki), Sv. Ilija, Sv. Petar i Sv. Mauro) te se u opširnim kataloškim jedinicama strukturirano osvrće na povijesne okolnosti nastanka, arhitekturu i opremu svake pojedine crkve. Knjiga je objavljena u suizdavaštvu Filozofskog fakulteta i Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, u nakladničkom nizu Biblioteka: Prošlost i sadašnjost, knjiga 49

    Similar works