WCA Framework

This article describes subject-matter and components of WCA Framework. Authors describe individual elements of WCA. Article is being coupled with explaining of WCA Framework. Authors furthermore introduce differences between WCA Framework and additional analytical methods. Authors pay attention to relation between information technology, information system, work system, firm and business environment.WCA Framework, customer, product, business process, information, participant, information technology, Research and Development/Tech Change/Emerging Technologies,

Position and Perspectives of Small Farms with Respect to the Structure Development of Subsequent Vertical Link

The objective of the paper is to find out the position and perspectives of small farms’ production sales with respect to the structure development of subsequent vertical stage. Structure development is evaluated in terms of company’s size, which is defined according to the number of the persons employed. The analysis is based on the assumption that small farms are able to sell their production rather to small than big processors and the question is whether the small processors give stability and certainty for small farms. The paper deals with chosen commodity chains in the Czech Republic. As an example of the variability in the food industry there were chosen two processing sectors that are important processors of diverse commodity sources of production and with different structural characteristics which was mainly affected by divergent development during consolidation process in the Czech Republic. The main methodical approach is based on the share of value added which is as the indicator of performance showing the rate of production factor usage (input) on the final production (output) and on the turnover produced. Furthermore other indicators of financial situation are evaluated by the Spider Analysis of particular size groups of processors.meat and beverages sectors, size structure, small food processors, Livestock Production/Industries,

Poverty, the worst form of violence: perceived income adequacy among Croatian citizens

The article analyses to what extent individual’s socio-demographic and economic characteristics relate to citizens’ perceived difficulty of living on present income. The analysis is carried out by using ordered logit and partial proportional odds (P.P.O.) model on European Social Survey (E.S.S.) data. Results confirm that individual’s income can be used as an indicator of financial capacity both in general and for retirees as a focus group. Respondents in financial difficulty had to draw in a higher extent on their savings or incur debt to cover living expenses. Respondents with less than a secondary education, in poor health and those dissatisfied with the current state of the economy, were more likely to perceive their income as inadequate. Findings confirm that older respondents are generally more satisfied with their income compared to middle-aged and younger adults. Respondents living with a child/ children were more likely to report financial difficulty. On the other hand, result suggest that gender, region and living area had no significant effect on income adequacy perception. We see similar results when focusing on retired respondents. Individual determinants are significant predictors of citizens’ perceived financial difficulty and should be taken into account when devising economic policy measures and legal framework for personal insolvency procedures

THE ALUMINA-SILICATES IN STABILIZATION PROCESSES IN FLUIDIZED-BED ASH

Presented study of coal fluidized-bed ash solidification was accompanied with specific studies of alumino-silicates residues in ashes. The specific technology of fluid coal burning and its relatively low temperature combustion combines coal burning and decomposition of calcium carbonate added to the fluid layer in the main endeavor to capture all sulfur oxides. The burning temperature seems be decisive to the behavior of clayed residues and calcium carbonate decomposition in connection for the future solidification of fluidized bed ash. The calcareous substances in combination with alumino-silicate residues form solid bodies where silicates play decisive role of long-term stability and insolubility of obtained solids. The position of aluminum ions in clayed residues of burned coal were studied by MAS-NMR with attention on aluminum ion coordination to oxygen and formation of roentgen amorphous phase of poly-condensed calcium alumina-silicate

Spomenici otoka Lopuda od antike do srednjeg vijeka

Prvi dio je uvod autorice Maje Zeman (Elafitsko otočje u antici i kasnoj antici) koji ima za cilj osvijetliti ulogu i funkcioniranje Lopuda (donekle i ostalih Elafitskih otoka) u klasičnom rimskom i kasnoantičkom razdoblju na temelju dostupnih pisanih i materijalnih izvora. Dajući pregled dosadašnje literature i materijala, autorica iznosi i nekoliko novih argumentiranih teza, među kojima, naprimjer, onu o Elafitima kao potencijalnom posjedu rimske države u razdoblju Carstva. Drugi dio, autorice Ivane Tomas (Elafitsko otočje u srednjem vijeku) okosnica je knjige, koji nakon iznošenja dosadašnje literature i kulturnopovijesnoga uvoda (u kojemu se, primjerice, argumentirano priklanja stajalištu Josipa Lučića kako je Dubrovnik vrlo rano, već od ranog srednjeg vijeka bio u posjedu Elafita) donosi sustavan pregled spomenika Lopuda iz razdoblja srednjega vijeka, ponegdje s posve novim pogledima na neke spomenike i probleme. Početke srednjovjekovne graditeljske i klesarsko-kiparske aktivnosti na Lopudu autorica smješta na sam kraj 8. i početak 9. stoljeća te ih povezuje sa srodnim rješenjima iz Dubrovnika i Kotora. To, između ostaloga, svjedoči o snažnoj vezanosti Grada i njegove okolice, ali i o međusobnoj povezanosti Dubrovnika i ostalih istočnojadranskih središta Bizantske Dalmacije. Sljedeću fazu graditeljske i prateće klesarsko-kiparske djelatnosti autorica smješta gotovo stoljeće kasnije, u prvu polovicu, odnosno sredinu 10. stoljeća, nalazeći čvrste analogije u oblikovanju dijelova liturgijske opreme (mahom oltarnih ograda) u Dubrovniku, Stonu i na ostalim Elafitskim otocima. Tu drugu, ili zrelu predromaničku fazu izgradnje i obnove dovodi se u vezu s pojačanim intenzitetom graditeljskih aktivnosti na širem prostoru, s time da se takva pretpostavka argumentira širokim i detaljnim analizama oblikovnih i tipoloških značajki kamene skulpture. Sljedeću, treću značajnu graditeljsku i klesarsko-kiparsku aktivnost na Elafitskim otocima autorica smješta od kraja 11. do sredine 12. stoljeća, u razdoblju koje se okvirno, u skladu s općim stilskim promjenama na južnodalmatinskome području, može nazvati razdobljem rane romanike. Nakon osvrta na graditeljske komponente crkava, slijedi širi pogled na njihovu klesarsko-kiparsku opremu, kao i na vrijedne zidne oslike koji su djelomično sačuvani u nekima od njih. Zahvaljujući upravo analogijama sa zidnim slikama sačuvanima i otkrivenima u staroj dubrovačkoj katedrali te činjenici kako se u kasnjim povijesnim izvorima upravo crkve sa zidnim oslicima na Koločepu i Šipanu spominju kao kanonički patrimonij, Ivana Tomas uvjerljivo osnažuje svoju pretpostavku o oslikanim elafitskim crkvama tzv. južnodalmatinskoga kupolnog tipa kao dijelu posjeda dubrovačkih kanonika. U posljednjemu dijelu, pisanome kao zasebno poglavlje, izložena je cjelovita i temeljita analizu pet srednjovjekovnih crkava na otoku (Sv. Ivan Krstitelj, Sv. Nikola (Grčki), Sv. Ilija, Sv. Petar i Sv. Mauro) te se u opširnim kataloškim jedinicama strukturirano osvrće na povijesne okolnosti nastanka, arhitekturu i opremu svake pojedine crkve. Knjiga je objavljena u suizdavaštvu Filozofskog fakulteta i Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, u nakladničkom nizu Biblioteka: Prošlost i sadašnjost, knjiga 49.Prvi dio je uvod autorice Maje Zeman (Elafitsko otočje u antici i kasnoj antici) koji ima za cilj osvijetliti ulogu i funkcioniranje Lopuda (donekle i ostalih Elafitskih otoka) u klasičnom rimskom i kasnoantičkom razdoblju na temelju dostupnih pisanih i materijalnih izvora. Dajući pregled dosadašnje literature i materijala, autorica iznosi i nekoliko novih argumentiranih teza, među kojima, naprimjer, onu o Elafitima kao potencijalnom posjedu rimske države u razdoblju Carstva. Drugi dio, autorice Ivane Tomas (Elafitsko otočje u srednjem vijeku) okosnica je knjige, koji nakon iznošenja dosadašnje literature i kulturnopovijesnoga uvoda (u kojemu se, primjerice, argumentirano priklanja stajalištu Josipa Lučića kako je Dubrovnik vrlo rano, već od ranog srednjeg vijeka bio u posjedu Elafita) donosi sustavan pregled spomenika Lopuda iz razdoblja srednjega vijeka, ponegdje s posve novim pogledima na neke spomenike i probleme. Početke srednjovjekovne graditeljske i klesarsko-kiparske aktivnosti na Lopudu autorica smješta na sam kraj 8. i početak 9. stoljeća te ih povezuje sa srodnim rješenjima iz Dubrovnika i Kotora. To, između ostaloga, svjedoči o snažnoj vezanosti Grada i njegove okolice, ali i o međusobnoj povezanosti Dubrovnika i ostalih istočnojadranskih središta Bizantske Dalmacije. Sljedeću fazu graditeljske i prateće klesarsko-kiparske djelatnosti autorica smješta gotovo stoljeće kasnije, u prvu polovicu, odnosno sredinu 10. stoljeća, nalazeći čvrste analogije u oblikovanju dijelova liturgijske opreme (mahom oltarnih ograda) u Dubrovniku, Stonu i na ostalim Elafitskim otocima. Tu drugu, ili zrelu predromaničku fazu izgradnje i obnove dovodi se u vezu s pojačanim intenzitetom graditeljskih aktivnosti na širem prostoru, s time da se takva pretpostavka argumentira širokim i detaljnim analizama oblikovnih i tipoloških značajki kamene skulpture. Sljedeću, treću značajnu graditeljsku i klesarsko-kiparsku aktivnost na Elafitskim otocima autorica smješta od kraja 11. do sredine 12. stoljeća, u razdoblju koje se okvirno, u skladu s općim stilskim promjenama na južnodalmatinskome području, može nazvati razdobljem rane romanike. Nakon osvrta na graditeljske komponente crkava, slijedi širi pogled na njihovu klesarsko-kiparsku opremu, kao i na vrijedne zidne oslike koji su djelomično sačuvani u nekima od njih. Zahvaljujući upravo analogijama sa zidnim slikama sačuvanima i otkrivenima u staroj dubrovačkoj katedrali te činjenici kako se u kasnjim povijesnim izvorima upravo crkve sa zidnim oslicima na Koločepu i Šipanu spominju kao kanonički patrimonij, Ivana Tomas uvjerljivo osnažuje svoju pretpostavku o oslikanim elafitskim crkvama tzv. južnodalmatinskoga kupolnog tipa kao dijelu posjeda dubrovačkih kanonika. U posljednjemu dijelu, pisanome kao zasebno poglavlje, izložena je cjelovita i temeljita analizu pet srednjovjekovnih crkava na otoku (Sv. Ivan Krstitelj, Sv. Nikola (Grčki), Sv. Ilija, Sv. Petar i Sv. Mauro) te se u opširnim kataloškim jedinicama strukturirano osvrće na povijesne okolnosti nastanka, arhitekturu i opremu svake pojedine crkve. Knjiga je objavljena u suizdavaštvu Filozofskog fakulteta i Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, u nakladničkom nizu Biblioteka: Prošlost i sadašnjost, knjiga 49

Spomenici otoka Lopuda od antike do srednjeg vijeka

Prvi dio je uvod autorice Maje Zeman (Elafitsko otočje u antici i kasnoj antici) koji ima za cilj osvijetliti ulogu i funkcioniranje Lopuda (donekle i ostalih Elafitskih otoka) u klasičnom rimskom i kasnoantičkom razdoblju na temelju dostupnih pisanih i materijalnih izvora. Dajući pregled dosadašnje literature i materijala, autorica iznosi i nekoliko novih argumentiranih teza, među kojima, naprimjer, onu o Elafitima kao potencijalnom posjedu rimske države u razdoblju Carstva. Drugi dio, autorice Ivane Tomas (Elafitsko otočje u srednjem vijeku) okosnica je knjige, koji nakon iznošenja dosadašnje literature i kulturnopovijesnoga uvoda (u kojemu se, primjerice, argumentirano priklanja stajalištu Josipa Lučića kako je Dubrovnik vrlo rano, već od ranog srednjeg vijeka bio u posjedu Elafita) donosi sustavan pregled spomenika Lopuda iz razdoblja srednjega vijeka, ponegdje s posve novim pogledima na neke spomenike i probleme. Početke srednjovjekovne graditeljske i klesarsko-kiparske aktivnosti na Lopudu autorica smješta na sam kraj 8. i početak 9. stoljeća te ih povezuje sa srodnim rješenjima iz Dubrovnika i Kotora. To, između ostaloga, svjedoči o snažnoj vezanosti Grada i njegove okolice, ali i o međusobnoj povezanosti Dubrovnika i ostalih istočnojadranskih središta Bizantske Dalmacije. Sljedeću fazu graditeljske i prateće klesarsko-kiparske djelatnosti autorica smješta gotovo stoljeće kasnije, u prvu polovicu, odnosno sredinu 10. stoljeća, nalazeći čvrste analogije u oblikovanju dijelova liturgijske opreme (mahom oltarnih ograda) u Dubrovniku, Stonu i na ostalim Elafitskim otocima. Tu drugu, ili zrelu predromaničku fazu izgradnje i obnove dovodi se u vezu s pojačanim intenzitetom graditeljskih aktivnosti na širem prostoru, s time da se takva pretpostavka argumentira širokim i detaljnim analizama oblikovnih i tipoloških značajki kamene skulpture. Sljedeću, treću značajnu graditeljsku i klesarsko-kiparsku aktivnost na Elafitskim otocima autorica smješta od kraja 11. do sredine 12. stoljeća, u razdoblju koje se okvirno, u skladu s općim stilskim promjenama na južnodalmatinskome području, može nazvati razdobljem rane romanike. Nakon osvrta na graditeljske komponente crkava, slijedi širi pogled na njihovu klesarsko-kiparsku opremu, kao i na vrijedne zidne oslike koji su djelomično sačuvani u nekima od njih. Zahvaljujući upravo analogijama sa zidnim slikama sačuvanima i otkrivenima u staroj dubrovačkoj katedrali te činjenici kako se u kasnjim povijesnim izvorima upravo crkve sa zidnim oslicima na Koločepu i Šipanu spominju kao kanonički patrimonij, Ivana Tomas uvjerljivo osnažuje svoju pretpostavku o oslikanim elafitskim crkvama tzv. južnodalmatinskoga kupolnog tipa kao dijelu posjeda dubrovačkih kanonika. U posljednjemu dijelu, pisanome kao zasebno poglavlje, izložena je cjelovita i temeljita analizu pet srednjovjekovnih crkava na otoku (Sv. Ivan Krstitelj, Sv. Nikola (Grčki), Sv. Ilija, Sv. Petar i Sv. Mauro) te se u opširnim kataloškim jedinicama strukturirano osvrće na povijesne okolnosti nastanka, arhitekturu i opremu svake pojedine crkve. Knjiga je objavljena u suizdavaštvu Filozofskog fakulteta i Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, u nakladničkom nizu Biblioteka: Prošlost i sadašnjost, knjiga 49.Prvi dio je uvod autorice Maje Zeman (Elafitsko otočje u antici i kasnoj antici) koji ima za cilj osvijetliti ulogu i funkcioniranje Lopuda (donekle i ostalih Elafitskih otoka) u klasičnom rimskom i kasnoantičkom razdoblju na temelju dostupnih pisanih i materijalnih izvora. Dajući pregled dosadašnje literature i materijala, autorica iznosi i nekoliko novih argumentiranih teza, među kojima, naprimjer, onu o Elafitima kao potencijalnom posjedu rimske države u razdoblju Carstva. Drugi dio, autorice Ivane Tomas (Elafitsko otočje u srednjem vijeku) okosnica je knjige, koji nakon iznošenja dosadašnje literature i kulturnopovijesnoga uvoda (u kojemu se, primjerice, argumentirano priklanja stajalištu Josipa Lučića kako je Dubrovnik vrlo rano, već od ranog srednjeg vijeka bio u posjedu Elafita) donosi sustavan pregled spomenika Lopuda iz razdoblja srednjega vijeka, ponegdje s posve novim pogledima na neke spomenike i probleme. Početke srednjovjekovne graditeljske i klesarsko-kiparske aktivnosti na Lopudu autorica smješta na sam kraj 8. i početak 9. stoljeća te ih povezuje sa srodnim rješenjima iz Dubrovnika i Kotora. To, između ostaloga, svjedoči o snažnoj vezanosti Grada i njegove okolice, ali i o međusobnoj povezanosti Dubrovnika i ostalih istočnojadranskih središta Bizantske Dalmacije. Sljedeću fazu graditeljske i prateće klesarsko-kiparske djelatnosti autorica smješta gotovo stoljeće kasnije, u prvu polovicu, odnosno sredinu 10. stoljeća, nalazeći čvrste analogije u oblikovanju dijelova liturgijske opreme (mahom oltarnih ograda) u Dubrovniku, Stonu i na ostalim Elafitskim otocima. Tu drugu, ili zrelu predromaničku fazu izgradnje i obnove dovodi se u vezu s pojačanim intenzitetom graditeljskih aktivnosti na širem prostoru, s time da se takva pretpostavka argumentira širokim i detaljnim analizama oblikovnih i tipoloških značajki kamene skulpture. Sljedeću, treću značajnu graditeljsku i klesarsko-kiparsku aktivnost na Elafitskim otocima autorica smješta od kraja 11. do sredine 12. stoljeća, u razdoblju koje se okvirno, u skladu s općim stilskim promjenama na južnodalmatinskome području, može nazvati razdobljem rane romanike. Nakon osvrta na graditeljske komponente crkava, slijedi širi pogled na njihovu klesarsko-kiparsku opremu, kao i na vrijedne zidne oslike koji su djelomično sačuvani u nekima od njih. Zahvaljujući upravo analogijama sa zidnim slikama sačuvanima i otkrivenima u staroj dubrovačkoj katedrali te činjenici kako se u kasnjim povijesnim izvorima upravo crkve sa zidnim oslicima na Koločepu i Šipanu spominju kao kanonički patrimonij, Ivana Tomas uvjerljivo osnažuje svoju pretpostavku o oslikanim elafitskim crkvama tzv. južnodalmatinskoga kupolnog tipa kao dijelu posjeda dubrovačkih kanonika. U posljednjemu dijelu, pisanome kao zasebno poglavlje, izložena je cjelovita i temeljita analizu pet srednjovjekovnih crkava na otoku (Sv. Ivan Krstitelj, Sv. Nikola (Grčki), Sv. Ilija, Sv. Petar i Sv. Mauro) te se u opširnim kataloškim jedinicama strukturirano osvrće na povijesne okolnosti nastanka, arhitekturu i opremu svake pojedine crkve. Knjiga je objavljena u suizdavaštvu Filozofskog fakulteta i Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, u nakladničkom nizu Biblioteka: Prošlost i sadašnjost, knjiga 49