The Middle and Early Upper Paleolithic in Croatia

Članak donosi pregled glavnih nalazišta, interpretacija i spoznaja u proučavanju srednjega i ranoga gornjeg paleolitika Hrvatske. Posebna je pozornost posvećena rezultatima novijih istraživanja i novijim interpretacijama ranijih istraživanja, bitnima za rekonstrukciju ponašanja i prilagodbe neandertalaca, njihova nestanka te pojave ranih suvremenih Europljana. Neandertalci su se podjednako dobro prilagođavali različitu okolišu u kontinentalnoj (sjeverozapadnoj) i mediteranskoj Hrvatskoj (Dalmacija). Arheološki nalazi s područja sjeverozapadne Hrvatske (špilja Vindija) upućuju na prijelaz srednjega u gornji paleolitik, povezanost neandertalaca s inicijalnim gornjim paleolitikom i moguće susrete neandertalaca i ranih modernih ljudi. S druge strane između kasnoga srednjeg paleolitika (Mujina pećina) i ranoga gornjeg paleolitika (Šandalja II) istočnoga jadranskog područja postoji vremenska praznina veća od 10 000 godina, uz vidnu razliku u načinu proizvodnje i tipologiji alatki. Tijekom posljednjih 15-ak godina spoznaje o paleolitiku Hrvatske znatno su dopunjene i promijenjene, što je rezultat istraživanja više nalazišta uporabom suvremenih metoda, ali i provedbe detaljnijih analiza ranije iskopana materijala.The article provides an overview of the principle sites, interpretations and knowledge gained in the study of the Middle and early Upper Paleolithic in Croatia. Particular attention is accorded to the results of more recent research and newer interpretations of earlier research essential to the reconstruction of the behavior and adaptations of the Neandertals, their disappearance and the appearance of early modern Europeans. The Neandertals were equally capable of adapting to the different environments in continental (Northwestern) Croatia and Mediterranean Croatia (Dalmatia). Archeological materials from Northwestern Croatia (Vindija Cave) indicate the transition from the Middle to the Upper Paleolithic, the ties of the Neandertals to the initial Upper Paleolithic and possible encounters between Neandertals and early modern humans. On the other hand, there is a 10,000 year gap between the late Middle Paleolithic (Mujina Pećina) and the early Upper Paleolithic (Šandalja II) of the Eastern Adriatic region, with a visible difference in tool production methods and typology. Over the past fifteen years, knowledge on the Paleolithic in Croatia has been considerably supplemented and enhanced, which is the result of research at several sites using cutting-edge methods as well as thorough analyses of materials excavated previously

STOJAN DIMITRIJEVIĆ - RESEARCH AND TEACHING PALEOLITHIC IN CROATIA

Dok je rad Stojana Dimitrijevića na istraživanju neolitika i eneolitika dobro poznat, njegovo zanimanje za paleolitik nije često spominjano. Njegovo zanimanje za arheologiju paleolitika nije bilo površno, već obrnuto. Koliko je to razdoblje na Arheološkom zavodu smatrano važnim pokazuje činjenica da su ga osim Hoffillera predavali i Šeper, Mirosavljević i Dimitrijević, a niti jednom od navedenih predavača paleolitik nije bio uže područje interesa. Stojan Dimitrijević još je 1965./66. držao kolegij iz paleolitika, a sedamdesetih je godina dvadesetog stoljeća napisao tekst koji sintetizira dotadašnja paleolitička istraživanja u Hrvatskoj, i koji je u modificiranom obliku objavljen 1998 (Dimitrijević et al. 1998). Iz teksta (Dimitrijević et al. 1998) proizlazi dobra upućenost u stanje paleolitičke arheologije u Hrvatskoj (i šire), u vremenu kada je rukopis pisan, te solidno poznavanje osnovne svjetske paleolitičke literature, premda se u znanstvenom pogledu tim razdobljem nije podrobnije bavio. Ta nam spoznaja zacijelo proširuje sliku o Stojanu Dimitrijeviću kao vrsnom prapovjesničaru svog vremena.While the work Stojan Dimitrijević did on researching the Neolithic and the Copper Age is well known, "his work on the Paleolithic is not often mentioned. His interest in Paleolithic archaeology was not superficial, but quite the contrary. The importance of Paleolithic period was such that, apart from Hoffiller, also Šeper, Mirosavljević and Dimitrijević gave lectures on that period, and none of them studied the Paleolithic as their primary field. Stojan Dimitrijević held a course on the Paleolithic back in 1965/66, and in the 1970s he wrote a synthesis of the then available knowledge and research in Croatia.The text (Dimitrijević et al. 1998) shows a good insight into the state of Paleolithic archaeology in Croatia (and wider) at the time the paper was written, and displays solid knowledge of basic world-wide literature about the Paleolithic, although he did not scientifically study the period in detail. These insights expand our view of Stojan Dimitrijević as a distinguished prehistorian of his time

Mujina pećina - Stanište Musterijenskih nomada

Mujina pećina nalazi se sjeverno od Kaštela u blizini ceste koja vodi za Labinštinu. To je mala ali prostrana špilja, duljine 10 m i dubine 8 m, čija su sustavna istraživanja provedena od 1995. – 2003. godine koristeći iste precizne metode, u skladu sa zahtjevnim standardima moderne arheologije i istraživanja paleontoloških nalaza. Sjeverni i zapadni stratigrafski profili otvoreni kopanjem iznose 1,5 metara, dok je istočni profil kod izlaza špilje širi za otprilike jedan metar. Datiranje radioaktivnim ugljikom (C14) pokazalo je da su gornji (C i B) i središnji (D2 i D1) slojevi stari otprilike 40 000 godina, dok je granica između slojeva E2 i E1 par tisuća godina mlađa, što je u skladu s rezultatima povezanim sa starijim E1 slojem dobivenim metodom elektrospin rezonancije, uzimajući u obzir razliku u izražavanju starosti između dvije metode. Svi slojevi u Mujinoj pećini sadrže rukotvorine musterijanske kulture. Nađeni su tragovi svih proizvodnih faza oruđa i samo oruđe izrađeno od lokalnih sirovina, kao i brojni ostatci životinja koji ukazuju na ljudsku aktivnost (rezanje životinjskih strvina) te dva ognjišta. Dalmatinska plemena su najvjerovatnije bili neandertalci (musterijanska kultura je povezana isključivo s neanderalcima) koji su nastanjivali Mujinu pećinu u nekoliko navrata između 45 000 i 39 000 god. pr. Kr. što ovaj lokalitet čini važnim dokazom u rekonstrukciji života i prilagodbi ljudi koji su nastanjivali istočnu Dalmaciju

The Middle Paleolithic Percussion or Pressure Flaking Tools? The comparison of experimental and archaeological material from Croatia

Usporedba eksperimentalnoga i arheološkog materijala iz Hrvatske Eksperimentiranje je već duže vremena prisutno u arheologiji kao pomoćna metoda pri rekonstruiranju načina života i svakodnevne djelatnosti različitih prapovijesnih populacija. Primjerice, vrlo zanimljivim i korisnim pokazali su se eksperimenti komadanja životinja uporabom kamenih alatki (TOTH, 1987.). Nadalje, eksperimentalna arheologija uvelike je pomogla pri utvrđivanju tehnoloških procesa izradbe paleolitičkih (INIZAN ET AL., 1992.) i neolitičkih alatki (VUKOVIĆ, 1973., 1974.) te načina njihova korištenja. U ovom se radu usporedbom eksperimentalnoga i arheološkog materijala nastoji postići potpunija interpretacija načina korištenja srednjopaleolitičkih koštanih ulomaka tzv. obrađivača, koji su služili za obradbu kamenih alatki u završnoj fazi proizvodnje. Međutim, nije nam poznato jesu li oni u srednjem paleolitiku, odnosno musterijenu, korišteni isključivo za obradbu kamenih alatki udarcem ili i pritiskom. Obrađivači se općenito mogu definirati kao koštani ulomci s malim točkastim udubljenjima ili usporednim linearnim oštećenjima na distalnom kraju, okomitim na glavnu os predmeta. Oštećenja na obrađivačima ponekad se mogu jasno razlikovati od onih na kostima nastalih drugim aktivnostima (cf. VINCENT, 1987.; BINFORD, 1981.; BRAIN, 1981.; WHITE, 1992.; CAPALDO & BLUMENSCHINE, 1994.; BLUMENSCHINE ET AL., 1996.; VILLA & BARTRAM, 1996.), a katkad su slična onima nastalima prirodnim procesima ili životinjskim aktivnostima, što uvelike otežava njihovo prepoznavanje (cf. LEONARDI, 1979.; VINCENT, 1988.; BONNICHSEN & SORG, 1989.). Više koštanih ulomaka, vjerojatno obrađivača, pronađeno je većinom u musterijenskim slojevima špilje Vindije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Pri pregledu faunističkog materijala iz Vindije T. D. White izdvojio je više ulomaka s različitim oštećenjima. Dio izdvojenih ulomaka, koji vjerojatno predstavljaju obrađivače, analiziran je u ovom radu. Poput Vindije i u špilji Veternici pored Zagreba pronađeno je više koštanih ulomaka koji su mogli biti obrađivači. Nastanak poprečnih udubina na površini ulomaka M. MALEZ (1981., 81.) je pripisao obrađivanju udarcem ili uporabi ulomaka za podlogu, odnosno nakovanj na kojemu je obavljeno obrađivanje. Međutim, vidljivo je da sva oštećenja na koštanim ulomcima koji su mogli biti obrađivači iz Vindije i Veternice nisu identična već pokazuju znatne morfološke razlike u profilu, širini i dubini ureza, uzrokovane možda različitom uporabom tih predmeta. Da bi se ustanovila morfologija oštećenja koja nastaju obrađivanjem kamenih alatki udarcem i pritiskom, proveden je eksperiment koji je ponajprije obuhvatio izradbu obrađivača. Izvršen je na desnom radijusu i ulni domaćeg goveda. Oko epifiznih dijelova kosti bilo je ostataka mesa, a dijafizni dio bio je presvučen pokosnicom. Radijus je položen na polukružnu stranu. Pokušalo se probijanje korteksa dijafize udarcima neobrađenog oblutka, što je rezultiralo eliptičnom udubinom i mrvljenjem kosti, te čestim klizanjem oblutka zbog klizavosti pokosnice. Takvim načinom nije bilo moguće kontrolirati smjer lomljenja kosti pa je pristupljeno izradbi sjeckala. Manjom valuticom udareno je više puta naizmjenično s jedne i s druge strane istog ruba valutice, što je uobičajena tehnika izradbe te alatke (vidi TOTH, 1987.; SCHICK & TOTH, 1993., 121.). Dobiveni odbojci upotrijebljeni su za skidanje pokosnice i preostalog mesa. Potom je razbijanje kosti nastavljeno sjeckalom (sl. 1.), što je rezultiralo boljom kontrolom smjera loma i učinkovitijim probijanjem. Odlomljeni dio radijusa kasnije je upotrijebljen u drugom dijelu eksperimenta, a dio ulne odvojen je od radijusa i također kasnije korišten u eksperimentu. Druga faza eksperimenta provedena je uporabom dobivenog komada radijusa na odbojcima kvarcita i rožnjaka te ulne na odbojcima rožnjaka. Ulomak radijusa korišten je kao obrađivač za obradbu odbojaka pritiskom (sl. 2., 6), dok je jedan od dijagonalno nasuprotnih krajeva ulne upotrijebljen za obradbu udarcem (sl. 2., 1 a - lijevo), a drugi za obradbu pritiskom (sl. 2., 1 b - desno). Pritiskalo se na rub kamenog odbojka sredinom krajnjeg dijela koštanog ulomka, pri čemu je pokretom prema dolje izvršeno odlamanje. Potom je pristupljeno obradbi kamenog odbojka udarcem, pri čemu je radni dio ulne bio njezin deblji kraj. Na rubovima fragmenta radijusa vidljive su tipične stepeničaste i konkoidalne udarne brazgotine (vidi WHITE, 1992., 136., sl. 6.,12) nastale probijanjem kosti sjeckalom, identične onima na arheološkome materijalu Vindije. Pri probijanju je došlo do slučaja “flake still in place”, što je često vidljivo na arheološkome materijalu koji je pretrpio komadanje (vidi LYMAN, 1987.). Karakteristično je istanjenje ruba kosti prema mjestu proboja. Nadalje, na ulomcima su vidljive udubine,obično koncentrirane oko mjesta probijanja, nastale udarcima sjeckala. Na pritiskaču od radijusa nakon uzastopne obradbe kvarcita pritiskom pojavila se veća konkavna udubina i više sitnih nepravilnih utora. Na istom predmetu kao i na kraju ulomka ulne, kojim je obrađivan rožnjak, primijećeni su kanali nastali zbog klizanja pritiskača po rubu obrađivanog predmeta. To se zbilo zbog masnoće i klizavosti kostiju s kojih pokosnica, tijekom eksperimenta, nije mogla do kraja biti uklonjena. Od obradbe rožnjaka udarcima na radnom dijelu ulomka ulne nastale su sitne (2 mm ili manje), koncentrirano raspoređene točkaste udubine, čiji se periferni dijelovi ljuskaju (sl. 2., 1 a - lijevo). Za razliku od njih, oštećenja nastala obradbom pritiskom su duguljasta (2-15 mm), slična utorima (sl. 2., 1 b - desno) s poprečnim presjekom u obliku slova U. Međutim, valja pretpostaviti da bi oštećenja uzrokovana obradbom kvarcita udarcem bila nešto drukčija od onih dobivenih obradbom rožnjaka istom tehnikom, što nije provjereno ovim eksperimentom. Zamijećeno je da je obradba dobivena pritiskom na rožnjaku sitna, plitka, polustrma, a gdjegdje blago stepeničasta, dok je na kvarcitu izrazito zupčasta. Ona, pak, dobivena udarcem kosti na odbojcima rožnjaka je stepeničasta, strma ili polustrma i ponegdje blago zupčasta. Kvarcit se teže obrađivao od rožnjaka pritiskom i jače je oštećivao površinu kosti. Mikroskopska analiza pokazala je sličnost između oštećenja nastalih obradbom pritiskom ulne (sl. 3., 3) i oštećenja na koštanom ulomku iz musterijenskog sloja G3 Vindije (sl. 3., 4). Međutim, primijećene su i određene razlike, s obzirom na dubinu ureza, prema drugim ulomcima Vindije (sl. 3., 5) i Veternice (sl. 3., 6), koji su također mogli biti uzrokovani pritiskom. Razlog tomu može biti u jačini pritiska primijenjenog na različiti kameni materijal. Štoviše, veća sličnost je uočljiva između izraženih oštećenja radijusa nastalih obradbom kvarcita pritiskom i sličnih oštećenja na arheološkome materijalu iz Veternice (sl. 3., 6). Stoga je moguće da su duguljasti i duboki urezi na kostima iz Veternice nastali pri obradbi kvarcita pritiskom, a kraća i plića oštećenja na vindijskome materijalu pri obradbi rožnjaka pritiskom, pri čemu je bila potrebna manja sila. Ipak, obradba kvarcita pritiskom ne čini se vjerojatnom jer je taj materijal jako tvrd, pa je takva obradba teško provediva što je pokazao i ovaj eksperiment. Mikroskopska analiza potvrdila je veliku sličnost oštećenja eksperimentalnog materijala, dobivenih obradbom udarcima (sl. 3., 1), s onima na koštanom fragmentu iz Vindije (sl. 3., 2). Eksperiment je pokazao da se oštećenja na obrađivačima nastala udarcem pri izradbi kamenih alatki, mogu bitno razlikovati od onih nastalih pritiskom, a makroskopska i mikroskopska usporedba eksperimentalnog materijala s arheološkim upućuje na korištenje obaju navedenih tehnika u musterijenu. Ipak, u ovom radu ne može se pouzdano dokazati da su neandertalci obrađivali svoje kamene alatke udarcem i pritiskom. Naime, rezultati eksperimenta mogu biti specifični, a ne univerzalni, dok tafonomska analiza faunističkog materijala Vindije i Veternice koja bi omogućila pouzdano tumačenje porijekla različitih oštećenja na kostima u kontekstu svih procesa koji su na njih djelovali, od deponiranja do pronalaska, još uvijek nije učinjena. Ustanovljene su značajne morfološke razlike između oštećenja obrađivača s arheoloških nalazišta. Za pretpostaviti je da su te varijacije uvjetovane različitom jačinom pritiska, vremenom rada, vrstom obrađivanog litičkog materijala i oštrinom ruba kamena, te vještinom izrađivača alatki. Nadalje, moguće je da ove razlike uvjetuje elasticitet i tvrdoća upotrijebljene kosti, kao što je to predložila A. VINCENT (1988.), što vjerojatno varira ovisno o vrsti i starosti životinje, kosturnom dijelu, te o vremenu koje je proteklo od njezine smrti. Za utvrđivanje točnijih odnosa unutar navedenih parametara bilo bi potrebno učiniti niz sličnih eksperimenata, koji bi obuhvatili uporabu različitih kosturnih dijelova životinja, na više vrsta sirovinskog materijala.A lithic knapping experiment was done to establish the morphology of the marks which appeared on bone retouchers (flaking tools) and to explore differences arising from the use of bone retouchers using both percussion and pressure. The morphological characteristics of the marks on retouchers caused by percussion flaking and those caused by pressure flaking have been established. The comparison of experimental and archaeological material seems to suggest the presence of both techniques in the Mousterian of north-western Croatia. Based on this evidence the authors believe that the Neanderthals were capable of retouching their tools by using both percussion and pressure techniques, although the results of this experiment are not enough to prove that they actually did so. However, the morphology of marks made by pressure flaking is not uniform and the similar marks may derive from some other activity

Note sur le Paléolithique inférieur en Croatie

L’article présente un bref aperçu critique des sites du en Croatie avec un regard particulier sur les problèmes du contexte de découverte. Pour le moment, un seul site acheuléen a été identifié avec certitude, un autre site pourrait éventuellement être acheuléen tandis qu’un troisième site pourrait peut-être plus ancien, c’est-à-dire pré-acheuléen. Un nombre aussi faible de sites est le reflet de l’état de la recherche qui était surtout axée sur les sites du Paléolithique Moyen et supérieur, sans aucun projet visant à trouver et fouiller des sites du Paléolithique inférieur

Phlegon of Tralles and fossils from Dalmatia

Članak donosi podatak iz djela grčkog pisca Flegona o tijelima u Artemidinoj pećini kod Splita čija rebra prelaze jedanaest kubita (oko 4,5 m). Spis pripada “paradoksografskoj” vrsti književnosti. Raspravlja se o autentičnosti podatka, odnosno radi li se o jednom od niza primjera senzacionalizma u toj vrsti antičke literature ili o donekle realnom izvješću koje sugerira arheološke, odnosno paleontološke nalaze. Takvi su nalazi u antičkom svijetu ponekad tumačeni mitologijom.The article contains data from the work of the Greek writer Phlegon on the bodies in the Artemis Cavern near Split, which had ribs exceeding 11 cubits (ca. 4.5 m) in length. This record is classified as a “paradoxographical” type of text. There is a discussion of the authenticity of this data, i.e., whether it is one of a series of examples of sensationalism in this type of ancient literature or a somewhat realistic report which suggests an archaeological, or rather paleontological find. Such finds in the ancient world were sometimes interpreted through the prism of mythology