Indian Bioethics: the Issue of Female Foeticide and Infanticide. A Sikh Perspective

A specific bioethical problem which India encounters today, in the era of prenatal diagnostics, is the problem of the foeticide or infanticide of female children. This problem has also been discussed at various international bioethical conferences as it was the case in February 2003 at the 8th International Bioethical Roundtable (TRT8) in the Japanese Science City of Tsukuba, and in March 2002 in Leiden (Netherlands) at the Asian Genomics – Cultural Values and Bioethical Practice conference. This paper presents some of the key theses resulting from the discussion at the above conferences, and also warns of the serious problem of the misuse of modern medical technology and diagnostics, which should primarily be used for a timely detection of various genetically conditioned diseases or disorders of the course of the intra-uterus life of the baby, rather than, as it is the case in India, to enable the (de)termination of the foetus according to sex. That is, the Indian society is dominated by men, and male children are highly valued, whereas female children are exceptionally discriminated against. This dicrimination is manifested through female children not being provided adequate nutrition or medical care, along with pronounced emotional deprivation. The most recent and, in the same time, worst form of discrimination is exactly female foeticide or infanticide, which – this should be specifically mentioned – is most often carried out in the Indian state Tamil Nadu

Informed consent – conceptual, empirical and normative issues

Informirani pristanak je izjava bolesnika ili ispitanika nekog znanstvenog istraživanja koja liječnika ili medicinskog istraživača opunomoćuje da provede određene mjere, terapiju ili da uključi ispitanika u istraživački protokol. Kako u svojim teorijskim (pret)postavkama, tako i u praktičnoj primjeni u svakodnevnoj kliničkoj praksi, suvremena medicinsko-etička doktrina informiranog pristanka susreće se s tri vrste problema: konceptualni problemi (pokušati razlučiti značenje i (pred)uvjete informiranog pristanka), empirijski problemi (pokušati saznati, primjerice, koliko vremena treba da bismo dali informaciju u određenim uvjetima i koliko je data informacija shvatljiva za bolesnika ili rodbinu) i normativni problemi (pokušati ustanoviti kada, kako i čijom obvezom smatrati informirani pristanak). Derivirajući (formalno i sadržajno) koncept informiranog pristanka iz (bio)etičkih principa dobročinstva i autonomije, te pronalazeći uporište u domaćoj i međunarodnoj medicinsko-etičko- pravnoj regulaciji informiranog pristanka (Zakon o zaštiti prava pacijenata RH, Helsinška deklaracija, UNESCO-va opća deklaracija o bioetici i ljudskim pravima) prepoznaje se prisustvo višedimenzionalnog okvira za pristup razrješavanju pitanja opterećenih moralnim vrijednostima, prisutnih unutar sustava zdravstvene skrbi.Informed Consent is a statement of the patient or subjects of a scientific research, which empowers physicians or medical researchers to conduct a certain medical procedure, therapy, or enroll subjects in the scientific-research protocol. In its theoretical settings, as well as in practical application in everyday clinical practice, modern medical-ethical doctrine of informed consent encounters three types of issues: conceptual issues (try to discern the meaning and (pre)conditions of informed consent), empirical issues (try to find out, for example, how much time should be given to disclose information in certain circumstances, and how the information is understandable to the patient or his/her relatives) and normative issues (try to establish when, how, and whose obligation should informed consent be considered). Derivation (formal and contextual) of the concept of informed consent from the ethical principles of beneficence and autonomy, and finding of a ground floor in the domestic and international medical-ethical-legal regulation of informed consent (Law on protection of patients’ rights, Helsinki Declaration, UNESCO’s Universal declaration on bioethics and human rights) recognizes the presence of multidimensional framework for resolving morally burdened issues present within the health care system

Bioethics and journalisam

Danas, međutim, bioetici više nije potrebno novinarstvo koje će samo dokazivati da je ona rođena i da postoji, nego kreativno novinarstvo koje će kvalifi cirano pisati o bioetičkim temama. S druge strane, i današnje novinarstvo traži od svojih sudionika da bioetičkim pitanjima pristupaju znalački i dubinski, te da sami otkrivaju bioetičke teme, postavljaju prava bioetička pitanja i da zajedno s bioetičarima raspravljaju o tim pitanjima tražeći prave odgovore. A za tu vrstu novinarstva više nije dovoljno biti samo znanstveni novinar, a još manje “novinar opće prakse”, o kojem se nekad govorilo kao o “univerzalnom neznalici”. Potrebno je biti kompetentan novinar, koji je bioetički izobražen i u stanju je baviti se ne samo općim nego i užim pitanjima bioetike.Journalists - just like philosophers, theologians, doctors, lawyers and others - are responsible for the origin and quick development of bioethics. Having reported and written for Life magazine in 1962 on the ethical doubts (such as the “three who’s’’ - who will live, who will die, and who will decide), Shana Alexander has been declared the originator of bioethics. A natural connection exists between journalism and bioethics; it has been developing since the media’s fi rst superfi cial interest to the current journalism, which includes a model of permanent interaction where journalists function within the role of bioethics professional and vice versa. From the racing developments in science and technology comes a new branch of journalism, bioethical journalism, which may play a signifi cant role in the popularization of bioethics

Bioethics Consultations

Konzultacije u zdravstvenoj skrbi su usluge koje pruža pojedinac ili grupa s ciljem pomaganja pacijentu, obitelji, skrbnicima, zdravstvenim djelatnicima, te svim ostalim uključenim stranama pri suočavanju s neizvjesnostima ili sukobima vezanim uz pitanja opterećena moralnim vrijednostima prisutna unutar sustava zdravstvene skrbi. Dijele se na dvije osnovne grupacije: kliničke etičke konzultacije (bioetičke konzultacije) i organizacijske etičke konzultacije. Sustav bioetičkih konzultacija prepoznaje tri razine: etička povjerenstva (rad u većim grupama, obično 12-15 članova), timske konzultacije (manje grupe za savjetovanje, kao npr. podgrupe etičkih povjerenstava, obično 3-4 člana), te individualne konzultacije (tj. licem u lice). Individualni bioetičar-konzultant treba posjedovati specifična znanja i vještine, (kliničko) iskustvo, te „poželjan karakter“ (osobne moralne kvalitete). Brojna literatura govori u prilog liječniku kao bioetičkom konzultantu jer će njegova preporuka biti lakše prihvaćena i imati će veći kredibilitet među liječnicima i ostalim zdravstvenim djelatnicima s obzirom da imaju isto kliničo iskustvo i govore istim „kliničkim jezikom“, te jer liječnik najbolje razumije moralnu dimenziju odnosa liječnik-pacijent. Glavna svrha bioetičkih konzultacija je poboljšanje provođenja i ishoda zdravstvene skrbi kroz identifikaciju, analizu i rješavanje etičkih pitanja i problema koji se pojavljuju u kliničkim slučajevima unutar zdravstvenih institucija. Predstavljaju neku vrstu „osigurača“ za poštivanje i promicanje bioetičkih standarda u svrhu postizavanja najviše razine zdravstvene skrbi u pluralističkom vrijednosnom sustavu.Healthcare Ethics Consultations (HEC) are a service provided by an individual or a group to help patients, families, surrogates, healthcare providers, or other involved parties address uncertainties or conflicts regarding value-laden issues which emerge in healthcare. They can be divided in two basic subgroups: clinical ethics consultations (CEC) (bioethics consultations) and organizational ethics consultations. Bioethics consultations system recognizes three levels: ethics committee (work in larger groups, 12-15 members), team consultations (smaller counseling groups, such as ethics committees\u27 subgroups, 3-4 members), individual consultation (face to face). Individual bioethics consultant should possess specific knowledge and skills, (clinical) experience and “suitable character” (personal moral qualities). Numerous references indicate that physician should perform as a bioethics consultant. In such case recommendations should be easily accepted, with higher level of credibility among healthcare providers, having the same clinical experience and talking the same „clinical language“ as the physician - bioethics consultant. Namely, a physician is the one who understands best the moral dimension of the physician - patient relationship. Bioethics consultations’ main purpose is the improvement of the provision of healthcare and its outcomes through the identification, analysis and resolution of ethical issues as they emerge in clinical cases in healthcare institutions. They represent a form of assurance that bioethical standards will be promoted and respected, aiming for the highest level of healthcare in a pluralistic value system

Primjena teorije komunikacije Paula Watzlawicka na praksu komuniciranja u medicini i zdravstvu

Komuniciranje je proces stvaranja značenja između dvije ili više osoba. Ishodišna točka teorije komunikacije Paula Watzlawicka je odnos između pojedinaca i svojstva tog odnosa. svatko od nas sebe ostvaruje/doživljava u odnosu s drugima, u svojem djelovanju na druge i u djelovanju drugih na sebe. Odnos s drugima je ono što nas određuje i karakterizira. Kvaliteta i narav tog odnosa kreira našu individualnost i razlikuje svakog od nas od svakog drugog. Sustav medicine i zdravstva temelji se upravo na odnosu. Pri tome treba uzeti u obzir kako se do nedavno ekskluzivan odnos liječnik - pacijent, danas sagledava u širem, višedimenzionalnom odnosu: zdravstveni radnik – pacijent – okolina. U tom kontekstu pokušati će se proanalizirati pet aksioma teorije komunikacije Paula Watzlawicka: 1. nije moguće ne komunicirati; 2. svaka komunikacija sastoji se iz sadržajnog i odnosnog aspekta; 3. narav odnosa uvjetovana je interpretacijom ponašanja komunikatora; 4. komunikacija može biti verbalna i neverbalna; 5. komunikacija može biti simetrična ili komplementarna