Misliti grad nakon industrije: socio-industrijsko sjećanje i ekološki problemi

Drawing on ethnographic studies of two postindustrial cities in Croatia, Sisak and Bakar, the authors analyse how the communities narrate their industrial pasts, address industry-related environmental fallouts and define the potentials of postindustrial urban life. They focus on diverse narrations and practices through which the formerly industrial communities make sense of industrialisation and deindustrialisation. Local understandings of (post)industrial urban life are grasped through the concept of socio-industrial memory. The concept highlights the fact that communities can have different ideas about similar socio-economic processes depending on the ways in which they conceptualise the present and futures of their postindustrial cities, but it also underlines that the process of industrialisation was orchestrated politically as an act of socialist modernisation. The article outlines shared features and investigates disparities of postindustrial city-making and, in doing so, underlines the significance of context-based interpretations of such transformations. In both cities, the shutting down of factories left the inhabitants without major providers of livelihood. In Sisak, deindustrialisation meant long-term unemployment, which triggered postindustrial nostalgia. For citizens of Bakar, socialist industrialisation is an environmental threat and a turn away from tourism-development prospects. The authors conclude that images of the industrial past change their meanings in relation to the present needs and fears of postindustrial communities, as well as their visions of alternative, hopefully brighter futures.Oslanjajući se na etnografska istraživanja dvaju postindustrijskih gradova u Hrvatskoj, Siska i Bakra, autorice analiziraju kako zajednice prikazuju svoju industrijsku prošlost, nose se s njezinim ekološkim posljedicama i vide potencijale postindustrijskog urbanog života. Rad se usmjerava na različite naracije i prakse kojima bivše industrijske zajednice pridaju smisao procesima industrijalizacije i deindustrijalizacije. Lokalno razumijevanje (post)industrijskog urbanog života zahvaća se konceptom socioindustrijskog sjećanja. Taj pojam polazi od stajališta da zajednice mogu imati različite ideje o sličnim društveno-­ekonomskim procesima, ali istodobno upućuje na to da je proces industrijalizacije bio politički diktiran kao čin socijalističke modernizacije. Autorice detektiraju i tumače zajednička obilježja, kao i razlike u stvaranju dvaju postindustrijskih gradova, pri čemu naglašavaju važnost kontekstualnog interpretiranja takvih transformacija. U obama istraživanim gradovima zatvaranje tvornica ostavilo je stanovnike bez gospodarskih temelja. U Sisku je deindustrijalizacija značila dugotrajnu nezaposlenost, što je potaknulo postindustrijsku nostalgiju. S druge strane, za građane je Bakra socijalistička industrijalizacija ekološka prijetnja i odmak od razvojne strategije zasnovane na turizmu. Autorice zaključuju da slike industrijske prošlosti mijenjaju svoja značenja u odnosu na sadašnje potrebe i strahove postindustrijskih zajednica, kao i na njihove vizije alternativne, potencijalno svjetlije budućnosti

VID VULETIĆ VUKASOVIĆ AND SALVATION ETHNOLOGY

Cilj je ovog teksta kontekstualizirati rad Vida Vuletića Vukasovića s dominantnim etnološkim idejama kraja 19. i početka 20. st. što stoje u počecima profesionalizacije evropske etnologije i antropologije u anglosaksonskom svijetu, discipline koja se u svom povijesnom razvitku kretala od društvenog pamćenja do društvenog komentara. Primarno želim osvijetliti slične napore Odbora za narodni život i običaje, Američkog antropološkog društva, te Britanskog društva za unapređenje znanosti, institucija koje se javljaju u počecima znanstvenosti etnologije tj. antropologije, a rade na intenziviranju prikupljanja etnografske i folklorističke građe, kao i njihove podudarne koncepcijske orijentiranosti na spašavanje materijalne i usmene kulture. U tekstu se posebno analizira Vuletićev doprinos etno-povijesnom poznavanju i \u27spašavanju\u27 znanja (o narodnom tekstilu) kao i njegova suradnja s Odborom za narodni život i običaje.This article is the contribution to better understanding of the ethnographic work of Vid Vuletić Vukasović. Firstly, this article puts Vukasović within the framework of dominant ethnological theories of the end of the 19th and the beginning of the 20th century, which marked the beginnings of European and Croatian ethnology. This text is trying to analyse the idea of salvation ethnology and its impact on the rhetorics of Þrst Croatian ethnologists, as well as to argument its universal rhetorical value in Anglo-Saxon anthropology and European ethnology. The article is following the development of institutionalisation of ethnology/anthropology in Croatia and abroad, and points to the related methodological directions towards the preservation of material and non-material culture of native peoples, and to the continual conceptual attempts towards the creation of an organic cultural identiÞcation of the investigated cultures. The article emphasises the long-term existence of the literary notion of salvation in ethnology/anthropology, and, as a consequence of that, the insistence on the strength and importance of the reconstruction of \u27authenticity\u27 of the cultures under research. In the same time, the text outlines the concept of ethnological utopias, and searches for the common name for the static perception of the culture life, which was dominant in the early ethnographic discourse. Special attention is given to the work of Vid Vuletić Vukasović, a Croatian ethnologist, whose institutional links with the Academy of Science and Art, Zagreb, were reconstructed through his correspondence with the members of the editorial board of Zbornik za narodni ivot i občiaje (Journal of folk life and customs). The article is also trying to establish to what extent did the conßict between Vukasović and Antun Radić, who was then the president of the editorial board of the Journal of folk life and customs, inßuence the bleak reception Vuletić had in early overviews of Croatian ethnology, and his professional orientation to different ethnological institutions and publishers in other South Slavic countries

Umjetnička transformacija postindustrijskog (g)rada: studija slučaja Sisak

Kombinirajući uvide postindustrijske antropologije, koja se bavi ruiniranim industrijskim krajolicima, urbanim ruševinama, ali i kolapsom urbane zajednice, te poetiku etnografske eksperimentacije, koja je uslijedila po „etnografskom obratu” u suvremenim umjetničkim praksama, prilog želi ukazati na nove modele umjetničke prakse u transformaciji postindustrijskog (g)rada. Takvu umjetničku praksu vodi ideja „reprezentacije delegiranjem” i „dijaloška estetika” (Rutten et al. 2013: 466), temeljena na kooptiranju kritičkih, kolaborativnih i angažiranih principa etnografskog istraživanja u dizajn i izvedbu umjetničkog projekta. Prilog promišlja umjetničku akciju Abeceda Željezare, izvedenu u okviru Festivala Željezara Sisak − Zajednički (g)rad u ljeto 2015. godine. Vođen je festivalskim geslom tematiziranja grada kao „živog mjesta kulturne razmjene i proizvodnje”. Propitujući estetski potencijal industrijske baštine, prilog se istovremeno bavi postindustrijskom transformacijom ruiniranih urbanih prostora. Ova transformacija obuhvaća promjene u ideji rada, zamjenu industrijske proizvodnje kulturnom te ulogu umjetničkih akcija u revitalizaciji grada. Umjetnička transformacija postindustrijskog grada u ovom slučaju podrazumijeva problematiziranje specifične mnemonijske umjetničke akcije koja spaja etnografsku kritičku refleksiju i umjetnički aktivizam. Mnemonijsko definiram kao vrstu rada na prizivanju sjećanja i njegovu društvenom aktiviranju, odnosno oblikovanje referentnog okvira za razumijevanje „sadašnjosti prošlosti” (usp. Crtalić 2011; Kranjčević Batalić 2015) kojim umjetnik, iz nužnosti i uvjetno, postaje djelatnim kulturnim aktivistom. Ovaj se aktivizam iskazuje kao refleksija vlastite životne i društvene okoline koja prolazi intenzivnu transformaciju

Kata Jajnčerova. Historicizing Women’s Writing in Croatian Ethnology (Summary)

Autorica u radu naznačava probleme i tehnike preuzimanja autorstva od strane nativnog subjekta, prateći poteze kojima se priželjkuje i ostvaruje emancipacija “znanosti o narodu” od društva, politike, ekonomije i, u konačnici, episteme jakog povijesnog subjekta. Analizom objavljenih tekstova Kate Jajnčerove propituje se značenje “kušnje iskustva” za uspostavu “vjerodostojna” kulturna zapisa hrvatskog sela na razmeđi 19. i 20. stoljeća.The paper explores the work of one of the first Croatian women ethnographers, Kata Jajnčerova. Although a women of the previous century and a peasant women of limited education destined to become the first ethnographic sight witness, Kata Jajnčerova stands as a cornerstone in nativistic teleologies of nation formation, as well as a scholarly exemplar of an early self-explanatory “native” ethnographic correspondent. The aim of the paper is to frame the obsessive topics and techniques of Jajnčerova’s authority. The paper focuses on the mechanisms by which a native subject wishes for and constructs the emancipation of the peasantry from the epistemic obliteration by dominant political narratives – both by introducing the idea of voicing the experience and by solidifying a narrative to become a written testimony of the folk