Utjecaj sukoba u Libiji i Siriji na doktrinu “odgovornosti pružanja zaštite”

The article explores the (non)application of the “responsibility to protect” (RtoP) doctrine in crises in Libya and Syria. When violent conflicts between the government and the opposition arose in both countries in 2011, different international bodies reported on mass atrocity crimes committed by the government forces against civilians. As rulers of Libya and Syria showed no intention of halting those atrocities, it was expected that the international community would intervene and act under RtoP, as agreed among the states at the 2005 World Summit. In Libya, the Security Council acted pursuant to the RtoP doctrine and passed the resolution authorizing the use of force aimed at saving civilian lives. In the case of Syria, however, the Security Council was deadlocked by the Russian and Chinese veto and no resolution employing RtoP could have been adopted. The paper thus analyzes these two cases, by paying special emphasis to the reasons behind such a disparate reaction of the Security Council in similar circumstances.Kada je 2011. godine libijski diktator Muammar Gaddafi odgovorio na pobunu protiv svoje vlasti teškim kršenjima ljudskih prava, Vijeće sigurnosti je, pozivajući se na načelo “odgovornosti pružanja zaštite” (RtoP) usvojilo Rezoluciju 1973, kojom je ovlastilo države na upotrebu oružane sile kako bi se zaustavilo stradavanje civila u Libiji. Taj čin Vijeća sigurnosti dao je naslutiti da je načelo RtoP zaživjelo i da će ono poslužiti kao učinkovito sredstvo u borbi za očuvanje ljudskih prava i u budućim slučajevima. No sukob u Siriji koji je uslijedio nedugo nakon toga pokazao je da su takva predviđanja bila preuranjena. Stalne članice Vijeća sigurnosti u slučaju Sirije nisu zauzele jedinstveni stav pa rezolucija kojom bi se ovlastilo države na upotrebu sile s ciljem sprječavanja humanitarne katastrofe nije usvojena. U članku se analiziraju sukobi u Libiji i Siriji te reakcija međunarodne zajednice na svaki od njih. Osobito se istražuju razlozi različitog postupanja Vijeća sigurnosti u dvama slučajevima koji, iako se razlikuju u nizu značajki, imaju bitnu zajedničku karakteristiku – kršenje ljudskih prava stanovništva od strane središnje vlasti. Zaključak je članka da kod odlučivanja u Vijeću sigurnosti o poduzimanju oružanih intervencija, pa bile one uzrokovane i humanitarnim razlozima, države ne nastupaju principijelno, već u praksi uvijek gledaju i svoje strateške i druge interese. Tek kada ti interesi koincidiraju s humanitarnom katastrofom, RtoP načelo – točnije, njegov aspekt “reakcije” – biva primijenjeno

Odvraćanja migranata na Sredozemnom moru ‒ između mjera zaštite državnih granica i obveze poštovanja ljudskih prava

This paper explores the practice of pushback operations in the Mediterranean Sea in the last decade, observing it both through the prism of states’ security interests and through their obligations under human rights law. Analysis of the content of some of the basic human rights – in particular the right to life, the prohibition of refoulement and the prohibition of collective expulsions – and their applicability in the context of pushback operations reveals that it is virtually impossible to reconcile pushbacks as a means of safeguarding states’ borders and states’ human rights obligations. It seems that the Mediterranean states and the European Union have come full circle – from the Italian pushback programme in 2009, through the condemnation of the practice by the European Court of Human Rights in the landmark decision of Hirsi Jamaa v. Italy and the subsequent replacement of the practice of pushbacks with the practice of pullbacks, to renewed systemic hot returns. A viable solution at the European Union level needs to be found or otherwise the states which are on the front line of migratory flows will continue to prioritise their own security interests over their human rights obligations.U radu se analizira praksa odvraćanja migranata na Sredozemnom moru u posljednjih desetak godina, i to kroz prizmu, s jedne strane, zaštite sigurnosnih interesa država i, s druge strane, obveze država na zaštitu ljudskih prava. Analiza sadržaja nekih temeljnih ljudskih prava – u prvom redu prava na život, zabranu refoulementa te zabranu kolektivnih protjerivanja stranaca – i njihova primjenjivost u kontekstu operacija odvraćanja na moru ukazuje na to kako je praktički nemoguće provoditi operacije odvraćanja, a da se istodobno postupa u skladu sa standardima zaštite ljudskih prava. Čini se kako su države Sredozemlja, kao i Europska unija, napravile puni krug – od talijanskog programa odvraćanja iz 2009. godine, preko odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Hirsi Jamaa protiv Italije te naknadne prakse zamjene operacija odvraćanja operacijama povlačenja (pullbacks), do ponovnih sustavnih odvraćanja migranata. Potrebno je i dalje tražiti na razini Europske unije zadovoljavajuće i održivo rješenje jer dokle god se to ne postigne, države koje su na prvoj liniji priljeva migranata zasigurno će dati prednost svojim sigurnosnim interesima, nauštrb zaštite ljudskih prava

Determinante potražnje za smještajnim kapacitetima u blizini velikih gradova : Završni rad

Turizam je jedna od najvažnijih gospodarskih grana Republike Hrvatske. Turizam kao jedna od vodećih gospodarskih grana u Republici Hrvatskoj čini 18% ukupnog BDP-a. Razvoj turizma u Republici Hrvatskoj seže od sredine 19. stoljeća, a uspješno se razvija sve do danas. Hrvatska danas predstavlja jednu od najposjećenijih i najatraktivnijih turističkih odredišta na Sredozemlju. Turistički najznačajnije hrvatske regije su Istra, Kvarner, Dalmacija, Dubrovnik, okolica Zagreba i kontinentalna Hrvatska. Turističku potražnju možemo definirati kao određenu količinu roba i usluga koju su kupci spremni kupiti na određenom tržištu, u određeno vrijeme i po određenoj cijeni. Turistička ponuda ovisi o turističkoj potražnji, isto koliko i turistička potražnja o turističkoj ponudi. Ukoliko ne postoji adekvatna turistička ponuda u nekoj destinaciji neće postojati ni potražnja za istom. Turistička destinacija poput Hrvatske mora kontinuirano istraživati potrebe i želje turista kako bi stvarala što adekvatniju turističku ponudu. Potrebe i želje turista mijenjaju se u skladu s turističkim trendovima. Turistički trendovi izrazito su promjenjivi i u većoj mjeri kratkotrajni što otežava ponuđačima na tržištu prilagodbu postojećoj potražnji. S aspekta Splitsko-dalmatinske županije, te promatranih gradova Kaštela, Solina i općine Podstrana vidljiv je kontinuirani porast broja noćenja i dolaska turista. Kvaliteta smještajnih kapaciteta na navedenim područjima u porastu je iz godine u godinu, sve s ciljem povećanja zadovoljstva i privlačenja novih gostiju u ove destinacije.Tourism is one of the most important economic branches of the Republic of Croatia. Tourism as one of the leading industries in the Republic of Croatia accounts for 18% of total GDP. The development of tourism in the Republic of Croatia dates back to the mid-19th century, and has been developing successfully until today. Croatia is today one of the most visited and attractive tourist destinations in the Mediterranean. The most important tourist regions of Croatia are Istria, Kvarner, Dalmatia, Dubrovnik, Zagreb and continental Croatia. Tourism demand can be defined as a certain amount of goods and services that customers are willing to buy on a particular market at a specific time and at a certain price. Tourist offer depends on tourist demand, as well as tourist demand for tourist offer. If there is no adequate tourist offer in a destination, there will be no demand for it either. A tourist destination like Croatia must continually explore the needs and wishes of tourists to create a more adequate tourist offer. The needs and wishes of tourists change according to tourism trends. Tourism trends are highly variable and, to a large extent, short-lived, making it difficult for market bidders to adjust to the existing demand. From the aspect of the Split-Dalmatia County and the observed towns of Kaštela, Solin and Podstrana municipalities, there is a continuous increase in the number of overnights and arrivals of tourists. The quality of accommodation facilities in these areas is increasing annually, all with the aim of increasing the satisfaction and attracting new guests to these destinations

THE PERMISSIBILITY OF ARMED INTERVENTIONS FOR THE PROTECTION OF NATIONALS ABROAD

Člankom 2(4) Povelje Ujedinjenih naroda zabranjene su upotreba sile i prijetnja silom usmjerene protiv teritorijalne cjelovitosti i političke nezavisnosti bilo koje države ili na bilo koji način nespojive s ciljevima Ujedinjenih naroda. S obzirom na takvo pravno uređenje, postavlja se pitanje zakonitosti oružanih intervencija poduzetih na području druge suverene države s ciljem spašavanja vlastitih državljana koji se u njoj nađu u opasnosti. U radu se analizira mogu li se takve akcije podvesti pod samoobranu, kao jedinu Poveljom predviđenu iznimku od zabrane jednostrane upotrebe sile, te postoji li osnova za njihovo poduzimanje u običajnom međunarodnom pravu. Analizira se i može li stanje nužde, ne kao pravo, već kao okolnost koja isključuje protupravnost nekog čina, opravdati poduzimanje ovog tipa oružanih intervencija.Article 2 (4) of the United Nations Charter prohibits the use and threat of force which are directed against the territorial sovereignty and political independence of any state, or which are in any other way inconsistent with the Purposes of the United Nations. With respect to such legal regulation, the question of the legality of armed interventions undertaken on the territory of another sovereign state in order to rescue nationals who find themselves in danger arises. This paper analyzes whether such actions may be regarded as self-defence, as the only exception to the prohibition of the unilateral use of force provided by the Charter, as well as whether a basis for undertaking such actions exists in customary international law. Furthermore, the author examines whether the state of necessity, not as a right, but rather as a circumstance precluding wrongfulness of a certain act, may justify undertaking of such a type of armed interventions

Determinante potražnje za smještajnim kapacitetima u blizini velikih gradova : Završni rad

Turizam je jedna od najvažnijih gospodarskih grana Republike Hrvatske. Turizam kao jedna od vodećih gospodarskih grana u Republici Hrvatskoj čini 18% ukupnog BDP-a. Razvoj turizma u Republici Hrvatskoj seže od sredine 19. stoljeća, a uspješno se razvija sve do danas. Hrvatska danas predstavlja jednu od najposjećenijih i najatraktivnijih turističkih odredišta na Sredozemlju. Turistički najznačajnije hrvatske regije su Istra, Kvarner, Dalmacija, Dubrovnik, okolica Zagreba i kontinentalna Hrvatska. Turističku potražnju možemo definirati kao određenu količinu roba i usluga koju su kupci spremni kupiti na određenom tržištu, u određeno vrijeme i po određenoj cijeni. Turistička ponuda ovisi o turističkoj potražnji, isto koliko i turistička potražnja o turističkoj ponudi. Ukoliko ne postoji adekvatna turistička ponuda u nekoj destinaciji neće postojati ni potražnja za istom. Turistička destinacija poput Hrvatske mora kontinuirano istraživati potrebe i želje turista kako bi stvarala što adekvatniju turističku ponudu. Potrebe i želje turista mijenjaju se u skladu s turističkim trendovima. Turistički trendovi izrazito su promjenjivi i u većoj mjeri kratkotrajni što otežava ponuđačima na tržištu prilagodbu postojećoj potražnji. S aspekta Splitsko-dalmatinske županije, te promatranih gradova Kaštela, Solina i općine Podstrana vidljiv je kontinuirani porast broja noćenja i dolaska turista. Kvaliteta smještajnih kapaciteta na navedenim područjima u porastu je iz godine u godinu, sve s ciljem povećanja zadovoljstva i privlačenja novih gostiju u ove destinacije.Tourism is one of the most important economic branches of the Republic of Croatia. Tourism as one of the leading industries in the Republic of Croatia accounts for 18% of total GDP. The development of tourism in the Republic of Croatia dates back to the mid-19th century, and has been developing successfully until today. Croatia is today one of the most visited and attractive tourist destinations in the Mediterranean. The most important tourist regions of Croatia are Istria, Kvarner, Dalmatia, Dubrovnik, Zagreb and continental Croatia. Tourism demand can be defined as a certain amount of goods and services that customers are willing to buy on a particular market at a specific time and at a certain price. Tourist offer depends on tourist demand, as well as tourist demand for tourist offer. If there is no adequate tourist offer in a destination, there will be no demand for it either. A tourist destination like Croatia must continually explore the needs and wishes of tourists to create a more adequate tourist offer. The needs and wishes of tourists change according to tourism trends. Tourism trends are highly variable and, to a large extent, short-lived, making it difficult for market bidders to adjust to the existing demand. From the aspect of the Split-Dalmatia County and the observed towns of Kaštela, Solin and Podstrana municipalities, there is a continuous increase in the number of overnights and arrivals of tourists. The quality of accommodation facilities in these areas is increasing annually, all with the aim of increasing the satisfaction and attracting new guests to these destinations

THE IMPACT OF MODERN-DAY THREATS ON THE MEANING OF IMMINENCE IN THE CONTEXT OF THE STATE’S RIGHT TO SELF-DEFENCE

Pojava prijetnji modernog doba, kao što su terorizam ili oružje za masovno uništenje, dovela je do preispitivanja tradicionalnog shvaćanja „neposredno predstojećeg napada“, kao preduvjeta poduzimanja samoobrane. Shvaćanje „neposrednosti“ kao vremenske kategorije došlo je u pitanje upravo zbog nepredvidive naravi novih prijetnji i nemogućnosti utvrđenja točnog trenutka u kojemu će se one ostvariti. Uslijed toga, kod dijela država i pravnih pisaca koncept „neposrednosti“ doživio je reinterpretaciju, na način da se neposrednost više ne poima kao isključivo vremenska komponenta samoobrane, već se pri njenom utvrđenju uzima u obzir niz različitih faktora. U radu se raspravlja o tome jesu li prijetnje novog doba zaista utjecale na promjenu sadržaja zahtjeva „neposrednosti“ samoobrane te na koji način bi takva promjena utjecala na pravo države na samoobranu.An emergence of modern threats, such as terrorism or weapons of mass destruction, has led to the reexamining of the traditional understanding of an „imminent attack“, as a precondition of a lawful self-defence. Understanding of “imminence“ as a temporal category has come under scrutiny due to the unpredictable character of modern threats and the impossibility of determining the exact moment in which they will materialize. This has led to redefining „imminence“ by some scholars and states. Imminence is thus not perceived as an exclusively temporal category, but is being assessed with regard to different factors. This paper deals with the impact of new security threats on the notion of “imminence” and discusses whether the meaning of “imminence” has been changed and, if yes, how that influences the states’ right to self-defence

The preventive self-defense and international law

U radu se analiziraju fenomen tzv. „preventivne samoobrane“ i njegovo mjesto u međunarodnom pravu. Člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda, samoobrana je predviđena kao jedina iznimka od zabrane jednostrane upotrebe sile, a kao uvjet njezine dopustivosti Povelja predviđa prethodno počinjenje oružanog napada od strane države protiv koje se ona poduzima. U praksi nekih država javlja se, međutim, shvaćanje da je samoobrana dopuštena i uoči nastupanja protupravnog oružanog napada, ukoliko država koja ju poduzima smatra da takav napad predstoji. U radu se analiziraju dva ključna pitanja: prvo, uključuje li zahtjev oružanog napada iz članka 51. Povelje i napad koji je izravno predstojeći i drugo, je li od donošenja Povelje do danas nastalo novo običajno pravo temeljem kojega bi preventivna samoobrana bila dopuštena. U tom smislu, analiziraju se relevantni međunarodnopravni dokumenti i sudska praksa te osobito praksa država i odgovarajući opinio juris.Zaključak je rada da preventivna samoobrana nema uporište niti u Povelji Ujedinjenih naroda, niti u međunarodnom običajnom pravu.preventivna samoobrana; oružani napad; Povelja Ujedinjenih narod

THE RIGHT TO EXTERNAL SELF-DETERMINATION OUTSIDE OF THE COLONIAL CONTEXT AND THE CASE OF PROCLAMATION OF THE KOSOVO INDEPENDENCE

U radu se analizira je li secesija jedan od mogućih oblika ostvarenja prava naroda na samoodređenje. Iako brojni međunarodni dokumenti i sudska praksa priznaju samoodređenje kao jedno od temeljnih načela međunarodnog prava, oni ne definiraju to pravo, ne navode uvjete njegove primjene, niti definiraju „narod“ kao ovlaštenika toga prava. U praksi država i u naučavanjima autora konsenzus postoji tek oko prava naroda na unutarnje samoodređenje (slobodan odabir političkog oblika vladavine) te na oslobođenje od kolonijalne dominacije. U tom kontekstu analizira se zakonitost proglašenja nezavisnosti Kosova. Zaključak je rada da bi vanjsko samoodređenje izvan kolonijalnog konteksta moglo biti iznimno moguće ako je narodu (ali ne i nacionalnoj manjini!) uskraćeno pravo na unutarnje samoodređenje, no i da bi fokus trebalo pomaknuti s uvjeta za ostvarenje vanjskog samoodređenje na osiguranje boljeg poštovanja onog unutarnjeg.The paper analyzes whether secession is one of the possible forms of exercising the right to self-determination. Although numerous international documents, as well as judicial practice, recognize self-determination as one of the fundamental principles of international law, they neither define this right and provide conditions for its application, nor do they define „peoples“ as holders of that right. In state practice and writings of legal scholars, the consensus exists only with respect to internal self-determination (the right to freely choose a political regime) and liberation from the colonial domination. In that context, the Kosovo independence is being analyzed. The author concludes that external self-determination outside of the colonial context might be exceptionally possible if the people (not the national minority!) has been deprived of exercising internal self-determination, but also that the focus of the problem should be removed from the conditions for acquiring external self-determination to ensuring a better respect for the internal one

Preventivna samoobrana i međunarodno pravo

U radu se analiziraju fenomen tzv. „preventivne samoobrane“ i njegovo mjesto u međunarodnom pravu. Člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda, samoobrana je predviđena kao jedina iznimka od zabrane jednostrane upotrebe sile, a kao uvjet njezine dopustivosti Povelja predviđa prethodno počinjenje oružanog napada od strane države protiv koje se ona poduzima. U praksi nekih država javlja se, međutim, shvaćanje da je samoobrana dopuštena i uoči nastupanja protupravnog oružanog napada, ukoliko država koja ju poduzima smatra da takav napad predstoji. U radu se analiziraju dva ključna pitanja: prvo, uključuje li zahtjev oružanog napada iz članka 51. Povelje i napad koji je izravno predstojeći i drugo, je li od donošenja Povelje do danas nastalo novo običajno pravo temeljem kojega bi preventivna samoobrana bila dopuštena. U tom smislu, analiziraju se relevantni međunarodnopravni dokumenti i sudska praksa te osobito praksa država i odgovarajući opinio juris.Zaključak je rada da preventivna samoobrana nema uporište niti u Povelji Ujedinjenih naroda, niti u međunarodnom običajnom pravu