Stvaranje nacionalnog jezika i formiranje nacije ― primjer Francuske

Na području rasprostiranja današnjih nacionalnih jezikā u srednjem su se vijeku rasprostirali tzv. vernakulari – pučki jezici. Govornici pučkih jezika (niži društveni slojevi) na različitim krajevima srednjovjekovnih kraljevstava ili nekih drugih teritorijalno-administrativnih oblasti često su se teško ili nikako razumjeli, ako su ikada za svoga života uopće i stupili u bilo kakav kontakt. Pripadnicima viših društvenih slojeva horizont komunikabilnosti bio je daleko širi ukoliko su vladali nekim od administrativnih jezikā, npr. jezikom pojedinog kraljevstva, a potpuno otvoren ukoliko su vladali latinskim – \u27linguom francom\u27 srednjovjekovne Europe. U procesima koje donosi modernizacija, jedan od jezika korištenih na području određene države biva uzdignut na razinu službenog nacionalnog standardnog jezika i putem obrazovnog sustava, tiska i tržišta rada nametnut svim stanovnicima države neovisno o društvenom sloju kojem pripadaju. Opisani proces standardizacije jezika doprinosi apstraktnom osjećaju nacionalnog zajedništva među ljudima koji do tog trenutka nisu bili jezično heterogena zajednica ili su to bili u puno manjoj mjeri nego danas. Paradigmatski je primjer takvog procesa jezična (ujedno i nacionalna) unifikacija koja stupa na snagu u Francuskoj tijekom i nakon Francuske revolucije, kada jezik društvenih skupinā koje su iznjedrile Revoluciju biva prometnut u standardni jezik čitave nacije. Novi jezik kao takav nije bio samo puko sredstvo komunikacije, nego je u samu \u27bit jezika\u27 ugrađena i nacija

Aspects of the feminine in the myths about the origin

Mit je fenomen ljudskog društva koji potječe još iz njegovog agrafijskog razdoblja. Prvi mu kritički pristupaju stari Grci, a temelje suvremenog proučavanja mita postavlja Sigmund Freud prevodeći ga na metajezik znanosti, nakon čega postaje predmetom proučavanja funkcionalista, simbolista, strukturalista te poststrukturalista. Mit izvire i boravi primarno u usmenoj kulturi, proizvod (i objekt potrošnje) je mitske svijesti, a njegova univerzalna prevodivost pripisuje se postojanju mitskog jezika. Mitovi su konstitutivne pripovijesti svake kulture pomoću kojih se one određuju u vremenu i prostoru te objektima unutar njih daju vrijednost i značenje. Središnji mit svake kulture je onaj o postanku, a simbolički odnosi unutar njega često korespondira sa simboličkim odnosima unutar društva i kulture kojemu taj mit pripada, mada tomu ne mora uvijek biti tako. Takav slučaj je i sa slikom žene, čiju degradaciju možemo vidjeti u ostacima Velike Majke Božice - prapovijesnog ženskog božanstva koje postupno gubi na značaju, prevalivši put od središnjeg božanstva do marginalni(ji)h uloga u politeističkim panteonima te gotovo potpunim zatiranjem u monoteističkim religijama. Kako u mitu, tako i u društvenoj zbilji, subordinirani položaj žene vjerojatno je rezultat univerzalnog društvenog iskustva koje dijele žene u svim kulturama, a taj položaj opravdava se biološkim determinizmom - njezino tijelo shvaća se podređenim reprodukciji vrste, kao i njezine društvene uloge i psiha koje iz te prirodnosti proizlaze

Stvaranje nacionalnog jezika i formiranje nacije ― primjer Francuske

Na području rasprostiranja današnjih nacionalnih jezikā u srednjem su se vijeku rasprostirali tzv. vernakulari – pučki jezici. Govornici pučkih jezika (niži društveni slojevi) na različitim krajevima srednjovjekovnih kraljevstava ili nekih drugih teritorijalno-administrativnih oblasti često su se teško ili nikako razumjeli, ako su ikada za svoga života uopće i stupili u bilo kakav kontakt. Pripadnicima viših društvenih slojeva horizont komunikabilnosti bio je daleko širi ukoliko su vladali nekim od administrativnih jezikā, npr. jezikom pojedinog kraljevstva, a potpuno otvoren ukoliko su vladali latinskim – \u27linguom francom\u27 srednjovjekovne Europe. U procesima koje donosi modernizacija, jedan od jezika korištenih na području određene države biva uzdignut na razinu službenog nacionalnog standardnog jezika i putem obrazovnog sustava, tiska i tržišta rada nametnut svim stanovnicima države neovisno o društvenom sloju kojem pripadaju. Opisani proces standardizacije jezika doprinosi apstraktnom osjećaju nacionalnog zajedništva među ljudima koji do tog trenutka nisu bili jezično heterogena zajednica ili su to bili u puno manjoj mjeri nego danas. Paradigmatski je primjer takvog procesa jezična (ujedno i nacionalna) unifikacija koja stupa na snagu u Francuskoj tijekom i nakon Francuske revolucije, kada jezik društvenih skupinā koje su iznjedrile Revoluciju biva prometnut u standardni jezik čitave nacije. Novi jezik kao takav nije bio samo puko sredstvo komunikacije, nego je u samu \u27bit jezika\u27 ugrađena i nacija

Aspects of the feminine in the myths about the origin

Mit je fenomen ljudskog društva koji potječe još iz njegovog agrafijskog razdoblja. Prvi mu kritički pristupaju stari Grci, a temelje suvremenog proučavanja mita postavlja Sigmund Freud prevodeći ga na metajezik znanosti, nakon čega postaje predmetom proučavanja funkcionalista, simbolista, strukturalista te poststrukturalista. Mit izvire i boravi primarno u usmenoj kulturi, proizvod (i objekt potrošnje) je mitske svijesti, a njegova univerzalna prevodivost pripisuje se postojanju mitskog jezika. Mitovi su konstitutivne pripovijesti svake kulture pomoću kojih se one određuju u vremenu i prostoru te objektima unutar njih daju vrijednost i značenje. Središnji mit svake kulture je onaj o postanku, a simbolički odnosi unutar njega često korespondira sa simboličkim odnosima unutar društva i kulture kojemu taj mit pripada, mada tomu ne mora uvijek biti tako. Takav slučaj je i sa slikom žene, čiju degradaciju možemo vidjeti u ostacima Velike Majke Božice - prapovijesnog ženskog božanstva koje postupno gubi na značaju, prevalivši put od središnjeg božanstva do marginalni(ji)h uloga u politeističkim panteonima te gotovo potpunim zatiranjem u monoteističkim religijama. Kako u mitu, tako i u društvenoj zbilji, subordinirani položaj žene vjerojatno je rezultat univerzalnog društvenog iskustva koje dijele žene u svim kulturama, a taj položaj opravdava se biološkim determinizmom - njezino tijelo shvaća se podređenim reprodukciji vrste, kao i njezine društvene uloge i psiha koje iz te prirodnosti proizlaze

Synthetic a priori Judgements and Extended Metaphysics as the Basis of the Philosophy of Religion in the Thought of Rudolf Brajičić

Osim što je poznat kao teolog, profesor različitih teoloških kolegija te kao vrlo plodan teološki pisac, Rudolf Brajičić intenzivno se bavio, posebno u svojim zrelijim godinama, i različitim filozofskim problemima. No ovaj je dio njegova znanstvenoga rada ostao pomalo u sjeni teoloških znanstvenih dostignuća. Cilj je ovoga rada istražiti pomalo zanemarenu ali vrlo vrijednu Brajičićevu filozofsku misaonu baštinu. Velik dio Brajičićeva filozofskoga opusa plod je njegova ustrajnoga dijaloga s Kantom. Stoga je u prvome dijelu istraživanja naglasak na analizi Brajičićeve percepcije Kantove Kritike čistoga uma s posebnom pozornošću na transcendentalnoj estetici. Cilj je rada pokazati kako Brajičić, polazeći od analize Kantovih sintetičkih sudova a priori te dajući vlastitu interpretaciju, pokazuje mogućnost apriornoga sintetičnog znanja koje, za razliku od Kantova, ne eliminira klasičnu metafiziku, nego joj nanovo otvara »manevarski« prostor. U drugom će se dijelu promišljati implikacije ovih Brajičićevih filozofskih intuicija u kontekstu filozofije religije.Well–known as a theologian, professor of various theology courses and a very prolific writer, Rudolf Brajičić pursued, in the latter years of his life in particular, diverse philosophical issues. However, this segment of his scientific activities has been overshadowed somewhat by his theological–scientific achievements. Hence, the aim of this paper is to look into the virtually neglected, but very valuable, patrimony of Brajičić’s philosophical thought. A great part of Brajičić’s philosophical opus is the fruit of his perseverance in his dialogue with Kant. Therefore, the first section of this research paper highlights Brajičić’s perception of Kant’s Critique of Pure Reason with a special emphasis on the Transcendental Aesthetic. The purpose of this section is to demonstate how Brajičić, in his analysis of Kant’s synthetic judgement and his personal interpretation thereof, demonstrates the possibility that a priori synthetic knowledge need not eliminate classical metaphysics, as Kant purported, but rather reopens manoeuvering space. In the second section we shall reflect on the implications of these philosophical intuitions of Brajičić in the context of the philosophy of religion

Synthetic a priori Judgements and Extended Metaphysics as the Basis of the Philosophy of Religion in the Thought of Rudolf Brajičić

Osim što je poznat kao teolog, profesor različitih teoloških kolegija te kao vrlo plodan teološki pisac, Rudolf Brajičić intenzivno se bavio, posebno u svojim zrelijim godinama, i različitim filozofskim problemima. No ovaj je dio njegova znanstvenoga rada ostao pomalo u sjeni teoloških znanstvenih dostignuća. Cilj je ovoga rada istražiti pomalo zanemarenu ali vrlo vrijednu Brajičićevu filozofsku misaonu baštinu. Velik dio Brajičićeva filozofskoga opusa plod je njegova ustrajnoga dijaloga s Kantom. Stoga je u prvome dijelu istraživanja naglasak na analizi Brajičićeve percepcije Kantove Kritike čistoga uma s posebnom pozornošću na transcendentalnoj estetici. Cilj je rada pokazati kako Brajičić, polazeći od analize Kantovih sintetičkih sudova a priori te dajući vlastitu interpretaciju, pokazuje mogućnost apriornoga sintetičnog znanja koje, za razliku od Kantova, ne eliminira klasičnu metafiziku, nego joj nanovo otvara »manevarski« prostor. U drugom će se dijelu promišljati implikacije ovih Brajičićevih filozofskih intuicija u kontekstu filozofije religije.Well–known as a theologian, professor of various theology courses and a very prolific writer, Rudolf Brajičić pursued, in the latter years of his life in particular, diverse philosophical issues. However, this segment of his scientific activities has been overshadowed somewhat by his theological–scientific achievements. Hence, the aim of this paper is to look into the virtually neglected, but very valuable, patrimony of Brajičić’s philosophical thought. A great part of Brajičić’s philosophical opus is the fruit of his perseverance in his dialogue with Kant. Therefore, the first section of this research paper highlights Brajičić’s perception of Kant’s Critique of Pure Reason with a special emphasis on the Transcendental Aesthetic. The purpose of this section is to demonstate how Brajičić, in his analysis of Kant’s synthetic judgement and his personal interpretation thereof, demonstrates the possibility that a priori synthetic knowledge need not eliminate classical metaphysics, as Kant purported, but rather reopens manoeuvering space. In the second section we shall reflect on the implications of these philosophical intuitions of Brajičić in the context of the philosophy of religion

Religious experience from the perspective of transcendental reflexion and its role towards the criticism of metaphysics and the arguments for the existence of God

Može li se tradicionalnim dokazima za Božje postojanje još uvijek pristupati tako da se značajnije ne uzimaju u obzir niti one kritike koje ozbiljno dovode u pitanje metafiziku, a time i dokaze, kao ni moguća uloga nekog oblika religioznog iskustva spram tih kritika? U članku problematiziramo to pitanje, donoseći i analizirajući nekoliko uvida za koje držimo da mogu pridonijeti ispravljanju manjkavosti takvog pristupa. To činimo iz jedne specifične perspektive koju, prema njezinoj filozofskoj podlozi, nazivamo transcendentalno-refleksivna. Nastojimo pokazati da ta perspektiva: a) daje drukčiji pogled na klasičnu metafiziku, a time i na dokaze; b) očituje da je u same temelje spontanog ljudskog životnog iskustva, kroz su-iskustvo Punine Bitka-Temelja-Sveobuhvatnog Smisla, iskonski i intimno utkana jedna religiozna crta, što metafizici, a onda i tradicionalnim dokazima utemeljenim na njezinim kategorijama, daje zbiljski sadržaj, a time i stvarnu snagu spram kritika. Analize također iznose na vidjelo specifičnost religioznog iskustva na koje upućuje transcendentalna refleksija; ono nije samo privilegij ljudi koji pripadaju nekoj religiji ili slijede neko posebno vjerovanje, nego pripada čovjeku kao čovjeku, vezano je dakle, kao i dokazi, uz njegovu duhovnu, tj. racionalnu strukturu.Is it still philosophically sustainable to approach the traditional arguments for the existence of God in such a way that even the criticism questioning the metaphysics, and with that the very arguments, is not taken into account, as well as some form of religious experience opposing the criticism? This article discusses these questions, bringing and analyzing some insights that we believe can contribute to the shortcomings of such approach. We try to give our specific perspective, which we call transcendental-reflexive according to its philosophical foundation. We try to present how such perspective can give a different view on classical metaphysics and therefore on arguments for the existence of God. And also show that religious trait is essentially and intimately interwoven in the very grounds of spontaneous human life experience through co-experience of the Totality-the Foundation and of the All Meaning – which gives metaphysics as well as the traditional arguments, based on its categories a true content and strength towards criticism. Our analyses present also the specific nature of religious experience shown by the transcendental reflexion. It is not exclusively a privilege of people, who are religious, or who belong to areligious believe or group, it is a trait of people as human beings, related to their spiritual (rational) ontological structure

Case report: State-of-the-art risk-modifying treatment of sudden cardiac death in an asymptomatic patient with a mutation in the SCN5A gene and a review of the literature

Brugada syndrome is a rare hereditary disorder characterized by distinct ECG findings, complex genetics, and a high risk of sudden cardiac death. Recognition of the syndrome is crucial as it represents a paradigm of sudden death tragedy in individuals at the peak of their lives. Notably, Brugada syndrome accounts for more than 20% of sudden cardiac deaths in individuals with structurally normal hearts. Although this syndrome follows an autosomal dominant inheritance pattern, it is more prevalent and severe in males. Diagnosis is primarily based on the characteristic ECG pattern observed in the right precordial leads. Mutations in the SCN5A gene, resulting in loss of function, are the most common genetic cause. We presented a 36-year-old proband with a family history of sudden cardiac death. Although the patient was asymptomatic for Brugada syndrome, his father had experienced sudden death at the age of 36. The proband was admitted to St. Catherine's Specialty Hospital where blood was taken and subjected to next-generation sequencing (NGS) using a “Sudden cardiac death” panel. The analysis identified a pathogenic variant in the SCN5A gene [c.4222G > A(p.Gly1408Arg)], which is associated with autosomal dominant Brugada syndrome. Based on the positive genetic test result, the patient was referred for further examination. ECG with modified precordial lead positioning confirmed the presence of the Brugada phenotype, displaying the type-2 and type-1 ECG patterns. Therefore, we made the diagnosis and decided to implant an implantable cardioverter-defibrillator (ICD) based on the results of broad genetic NGS testing, diagnostic criteria (ECG), and considering the high burden of sudden cardiac death in the patient's family, as well as his concerns that limited his everyday activities. This case shows that genetics and personalized medicine hold immense potential in the primary prevention, diagnosis, and treatment of Brugada syndrome and sudden cardiac death

Ružička days : International conference 16th Ružička Days “Today Science – Tomorrow Industry” : Proceedings

Proceedings contains articles presented at Conference divided into sections: open lecture (1), chemical analysis and synthesis (3), chemical and biochemical engineering (8), food technology and biotechnology (8), medical chemistry and pharmacy (3), environmental protection (11) and meeting of young chemists (2)

Women in Prehistory

O položaju žene u prapovijesnim društvima postoje sasvim suprotstavljena mišljenja. Prvi put tom problemu pridaje se na značenju u 19. stoljeću objavom Bachofenova djela „Materinsko pravo“, kojim se otvara pitanje jesu li najranija ljudska društva bila matrijarhalna, a time je ujedno i doveden u pitanje postojeći rodni poredak te se problematizira odnos biološkog uvjetovanja i društvenog oblikovanja rodnog identiteta, što je imalo svoje implikacije i na arheološku i historiografsku interpretaciju prapovijesti, a time i na žensku ulogu u prapovijesnim društvima. Čini se da ne postoje čvrsti dokazi o postojanju matrijarhata, a i mnoge idealizirane predodžbe o egalitarizmu, miroljubivosti, poligamiji i drastično drugačijem (u odnosu na patrijarhat) položaju žena u lovačko-sakupljačkim paleolitičkim i poljoprivrednim društvima ranog neolitika dovedene su u pitanje u novijim istraživanjima. Ipak se ne može reći da je položaj žene bio cijelo vrijeme nepromijenjen. Mijenjanje i napredovanje materijalnih uvjeta života iziskivalo je različite oblike društvene organizacije unutar kojih je žena imala drugačiju rodnu ulogu – nekad više, nekad manje povoljnu