Neverbalna komunikacija djece s teškoćama u razvoju

Tema ovog rada je poticanje neverbalne komunikacije kod djece s teškoćama u razvoju te kako ih pomoću određenih igara potaknuti da koriste ovaj oblik komuniciranja. Stoga prolazeći kroz literaturu tražim prikladne igre i poticaje kojima bi potaknula izražavanje putem neverbalne komunikacije djece koja zbog svojih teškoća (autizam, sindrom fragilnog X) najčešće ne ili slabo komuniciraju verbalnim putem, teško ostvaruju socijalni kontakt, ne znaju kako bi se izrazili što dovodi do osamljenosti, povlačenja u sebe, odbijanja od okoline. Predškolsko doba je period u kojemu su djeca najizloženija utjecajima iz okoline koji mogu pozitivno i negativno djelovati na njih. To je doba obilježeno različitim oblicima komunikacije kojima se razvijaju preduvijeti za kasniju verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Neverbalna komunikacija nam je važna upravo zbog svoje uloge u komunikacijskom sustavu i velike količine informacija koje pruža u svim područjima našeg svakodnevnog života. Urođena sposobnost oponašanja raznih vrsta ponašanja poveznica je za proučavanje neverbalnog ponašanja kod djece. Upravo taj pravilan pristup u radu s djecom s teškoćama u razvoju, može im pomoći da se ne osjećaju odbačeno, manje vrijedno i da se prilagode koliko je u njihovoj domeni to moguće.The topic of this paper is to encourage non-verbal communication children with developmental disabilities and to encourage them to use this form of communication through certain games. Therefore, by using literature I will look for appropriate games and incentives to encourage expression through non-verbal communication of children who, due their disabilities (autism, fragile X syndrome) usually don't communicate verbally, having difficulties to achieve social contact or they don't know how to express which leads to loneliness, rejaction of the surroundings. Preschool age is the period in which children are most affected by environmental impacts that can positively and negatively affect them. This area is marked by various forms of communication that are developing preconditions for late verbal and non-verbal communication. Non-verbal communication is important to us because of its role in the communication system and the large amount of information it provides with all areas of our everyday life. The innate ability to imitate various types of behavioral links is to study non-verbal behavior in children. Just the right approach in wotking with children with developmental disabilities can help them to not feel rejected, less valuable and to adapt in their domains as much as possible

Neverbalna komunikacija djece s teškoćama u razvoju

Tema ovog rada je poticanje neverbalne komunikacije kod djece s teškoćama u razvoju te kako ih pomoću određenih igara potaknuti da koriste ovaj oblik komuniciranja. Stoga prolazeći kroz literaturu tražim prikladne igre i poticaje kojima bi potaknula izražavanje putem neverbalne komunikacije djece koja zbog svojih teškoća (autizam, sindrom fragilnog X) najčešće ne ili slabo komuniciraju verbalnim putem, teško ostvaruju socijalni kontakt, ne znaju kako bi se izrazili što dovodi do osamljenosti, povlačenja u sebe, odbijanja od okoline. Predškolsko doba je period u kojemu su djeca najizloženija utjecajima iz okoline koji mogu pozitivno i negativno djelovati na njih. To je doba obilježeno različitim oblicima komunikacije kojima se razvijaju preduvijeti za kasniju verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Neverbalna komunikacija nam je važna upravo zbog svoje uloge u komunikacijskom sustavu i velike količine informacija koje pruža u svim područjima našeg svakodnevnog života. Urođena sposobnost oponašanja raznih vrsta ponašanja poveznica je za proučavanje neverbalnog ponašanja kod djece. Upravo taj pravilan pristup u radu s djecom s teškoćama u razvoju, može im pomoći da se ne osjećaju odbačeno, manje vrijedno i da se prilagode koliko je u njihovoj domeni to moguće.The topic of this paper is to encourage non-verbal communication children with developmental disabilities and to encourage them to use this form of communication through certain games. Therefore, by using literature I will look for appropriate games and incentives to encourage expression through non-verbal communication of children who, due their disabilities (autism, fragile X syndrome) usually don't communicate verbally, having difficulties to achieve social contact or they don't know how to express which leads to loneliness, rejaction of the surroundings. Preschool age is the period in which children are most affected by environmental impacts that can positively and negatively affect them. This area is marked by various forms of communication that are developing preconditions for late verbal and non-verbal communication. Non-verbal communication is important to us because of its role in the communication system and the large amount of information it provides with all areas of our everyday life. The innate ability to imitate various types of behavioral links is to study non-verbal behavior in children. Just the right approach in wotking with children with developmental disabilities can help them to not feel rejected, less valuable and to adapt in their domains as much as possible

Neverbalna komunikacija djece s teškoćama u razvoju

Tema ovog rada je poticanje neverbalne komunikacije kod djece s teškoćama u razvoju te kako ih pomoću određenih igara potaknuti da koriste ovaj oblik komuniciranja. Stoga prolazeći kroz literaturu tražim prikladne igre i poticaje kojima bi potaknula izražavanje putem neverbalne komunikacije djece koja zbog svojih teškoća (autizam, sindrom fragilnog X) najčešće ne ili slabo komuniciraju verbalnim putem, teško ostvaruju socijalni kontakt, ne znaju kako bi se izrazili što dovodi do osamljenosti, povlačenja u sebe, odbijanja od okoline. Predškolsko doba je period u kojemu su djeca najizloženija utjecajima iz okoline koji mogu pozitivno i negativno djelovati na njih. To je doba obilježeno različitim oblicima komunikacije kojima se razvijaju preduvijeti za kasniju verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Neverbalna komunikacija nam je važna upravo zbog svoje uloge u komunikacijskom sustavu i velike količine informacija koje pruža u svim područjima našeg svakodnevnog života. Urođena sposobnost oponašanja raznih vrsta ponašanja poveznica je za proučavanje neverbalnog ponašanja kod djece. Upravo taj pravilan pristup u radu s djecom s teškoćama u razvoju, može im pomoći da se ne osjećaju odbačeno, manje vrijedno i da se prilagode koliko je u njihovoj domeni to moguće.The topic of this paper is to encourage non-verbal communication children with developmental disabilities and to encourage them to use this form of communication through certain games. Therefore, by using literature I will look for appropriate games and incentives to encourage expression through non-verbal communication of children who, due their disabilities (autism, fragile X syndrome) usually don't communicate verbally, having difficulties to achieve social contact or they don't know how to express which leads to loneliness, rejaction of the surroundings. Preschool age is the period in which children are most affected by environmental impacts that can positively and negatively affect them. This area is marked by various forms of communication that are developing preconditions for late verbal and non-verbal communication. Non-verbal communication is important to us because of its role in the communication system and the large amount of information it provides with all areas of our everyday life. The innate ability to imitate various types of behavioral links is to study non-verbal behavior in children. Just the right approach in wotking with children with developmental disabilities can help them to not feel rejected, less valuable and to adapt in their domains as much as possible

The elements of arts and drama in the creative therapy of the child with malignant disease

Cilj ovoga istraživačkog rada bila je evaluacija utjecaja kreativnog terapijskog pristupa (likovna i dramska terapija) na promjene u somatskom i psihoemocionalnom izražavanju djeteta s malignim oboljenjem, kao i na promjene u samoprocjeni doživljaja sebe. Istraživanje je bilo provedeno kao dvije studije slučaja (djevojčice u dobi od 5 i 10 godina) na Zavodu za onkologiju i hematologiju u Klinici za tumore, u gradu Zagrebu, u vremenskom periodu od tri tjedna. Postavljena je hipoteza istraživanja prema kojoj komplementarna primjena elemenata likovne terapije (izrada plošnih lutaka za kazalište sjena) i dramske terapije (dramatizacija) utječe na promjene u samoprocjeni doživljaja sebe. Pri evaluaciji na varijabli Samoprocjena doživljaja sebe (SDS), korišten je Aqua test prije i nakon provođenja terapijske seanse u tri odnosno dvije točke procjene. Rezultati istraživanja obrađeni su kvantitativnom i kvalitativnom analizom. Rezultati kvantitativne analize za varijablu Samoprocjena doživljaja sebe potvrđuju polaznu hipotezu jer rezultati na varijabli Samoprocjena doživljaja sebe pokazuju promjene u obje studije slučaja. Na kvalitativnoj razini, promjene su bile vidljive u uključenosti i zainteresiranosti djece u provedbi terapijskih seansi. Putem kreativnih medija (likovna i dramska terapija), sudionice su se suočavale s oboljenjem i prikazivale svoje psihoemocionalno stanje. Naglašena je potreba za daljnjim istraživanjem utjecaja povezanosti provedbe likovne i dramske terapije na aspekte života onkoloških pacijenata.The aim of this research was evaluation of the changes in somatic and psychoemotional expressing of the children with the malignant disease and changes in assessment of their own feelings conducting the art therapy approach (art and drama therapy). Research was conducted like two case studies (two girls in the age 5 and 10) that are hospitalised at the Department for Oncology and Hematology at the Clinic for tumors Zagreb, over the period of three week. Hypothesis for this research was that complementary use elements of art therapy (making flat puppets for shadow theater) and drama therapy (dramatization) will affect the changes in somatic and psychoemotional expressing of the children with malignant disease and changes in their own assessment of their feelings. For the evaluation on the variable „Assessment of their own feelings“or for Self-report measurement of stress reaction, was used Aqua test, before and after conducting therapy session in the three either two assessment point. Results are elaborated with quantitative and qualitative analysis. Results of quantitative analysis for variable Assessment of their own feelings confirm our initial hypothesis because the results of the Assessment of their own feelings shows changes in both case studies. On the qualitative level, changes were visible at the level of the involvement and interest of children in the implementation of the therapy session. Through creative media (art and drama therapy), participants were faced with disease and showed their psychoemotional state. It is also emphasized the need for further research with the aim of the impact of the implementation of art therapy and drama therapy in various aspects of life, including malignant patients

LJUBIĆ’S HISTORY OF LITERATURE AND CROATS IN THE BURGENLAND-CROATIAN SPEAKING AREA

Šime Ljubić, hrvatski književni povjesničar u Ogledalu književne poviesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži (knj. II., 1869.) među kajkavske pisce ubraja i hrvatske autore s područja ondašnje zapadne Ugarske i Doljnje Austrije, danas gradišćanskohrvatskoga prostora, te ih u cjelini naziva „književnost pisana kajkavštinom“. Kajkavsku i hrvatsku književnost zapadnougarske regije Ljubić stavlja pod zajednički nazivnik poglavito zato što smatra da hrvatski autori zapadnougarske regije pišu isto za kajkavce, samo ugarske kajkavce. Žanrovskim, sadržajnim, pa i stilskim obilježjima, gradišćanskohrvatska književnost bliska je dijelu kajkavske književnosti 17. i 18. stoljeća. Prema tim kriterijima mogli bismo ih vezati u jednu cjelinu, ali ne i kada je riječ o jeziku. Gradišćanski Hrvati govore čakavskim i štokavskim narječjem, a kajkavaca je među njima malo. Na cjelokupnome području koje se uzima kao gradišćansko u dijalektološkome smislu postoji samo jedan govor dvaju sela Vedešin i Umok (Hidegség i Fertőhomok) u zapadnoj Mađarskoj blizu Šoprona, koji bi se mogao smatrati kajkavskim, iako ni on nije tipično kajkavski. Najbrojniji su čakavski govori te je osnovicom gradišćanskohrvatskoga (književnog) jezika postalo čakavsko narječje, odnosno ikavsko-ekavski govori sjevernoga i srednjega Gradišća. Odgovor na pitanje zašto Šime Ljubić Hrvate zapadnougarske regije i Doljnje Austrije smatra ugarskim kajkavcima trebalo bi vjerojatno tražiti u činjenici da su prvi rezultati ozbiljnijih i sustavnijih istraživanja jezika i kulture zapadnougarskih i doljnjoaustrijskih Hrvata objavljeni istom nakon Ljubićeva Ogledala književne poviesti jugoslavjanske (1869.). Izvori kojima se Ljubić služio bile su ponajviše dvije knjige: Bibliografia hrvatska iz 1860. Ivana Kukuljevića Sakcinskog i djelo Geschichte der südslawischen Literatur (Geschichte der illirischen und kroatischen Literatur) Paula Josefa Šafaříka, objavljeno u Pragu 1865. godine. Ljubić preuzima podatke iz navedene literature, većinom ne provjeravajući njihovu točnost. Ljubićevo djelo stoji na samome početku hrvatske književne povijesti i treba ga promatrati u kontekstu vremena u kojemu je nastalo. Njegov je cilj bio „prokrčiti put“ nasljednicima koji će dalje izgrađivati književnu povijest. Iako njegovo djelo u nekim svojim postavkama nije relevantno današnjoj književnoj povijesti, ono najbolje svjedoči o njezinim samim početcima i važno je uporište daljnjega razvoja književne povijesti.In “Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži” (book II, 1869) Šime Ljubić, Croatian literary historian, considers Croatian authors from the area of west Hungary and Lower Austria, today Burgenland-Croatian area, as kajkavian writers and calls them “literature written in the kajkavian dialect”. Ljubić puts kajkavian and Croatian literature of West-Hungarian area under the same name, especially because he thinks that Croatian authors from the West-Hungarian region write the same for Kajkavians, but Hungarian Kajkavians. With genre, content and style characteristics Burgenland-Croatian literature is close to a part of kajkavian literature of the 17th and 18th century. According to those criteria we could unite them into a whole, but that cannot be done as far as language is concerned. Burgenland Croats use chakavian and stokavian dialect, and there is a small number of Kajkavians among them. In the entire area, which is considered as Burgenland in dialectal sense, there is only one speech of two villages Vedešin and Umok (Hidegség and Fertőhomok) in the West Hungary near Šapron, which could be considered kajkavian, although it is not typically kajkavian. The most numerous are chakavian speeches and chakavian dialect or ikavian-ekavian speeches of the North and Central Burgenland became the basis of Burgenland-Croatian (standard) language. An answer to the question why Šime Ljubić considers Croats of West-Hungarian region and Lower Austria as Hungarian Kajkavians should be looked for in the fact that the first results of more serious and systematic analyses of language and culture of West-Hungarian and Lower-Austrian Croats were published right after Ljubić’s “Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske” (1869). Sources, which Ljubić used the most, were two books: “Bibliografia hrvatska” from 1860 written by Ivan Kukuljević Sakcinski and “Geschichte der südslawischen Literatur (Geschichte der ilirischen and kroatischen Literatur)” written by Paul Josef Šafařík, published in Prague in 1865. Ljubić took over data from the mentioned literature, mostly without having checked their correctness. Ljubić’s piece of work stands in the very beginning of the Croatian literary history and it should be considered in the context of time in which it was made. His aim was “to clear the way” to successors who will further build literary history. Although his work in some of its propositions is not relevant to the current literary history, it is the best witness of its beginnings and it is important base of further development of literary history

THEATRICAL-CRITICAL AND THEATROLOGICAL WORK BY MILAN BEGOVIĆ

Milan Begović autor je gotovo dvije stotine kazališnokritičkih tekstova, ali i različitih drugih kazališnih osvrta, polemika, portreta kazališnih umjetnika i teatroloških članaka te ovaj, do sada manje poznati, dio bogatoga stvaralačkog opusa Milana Begovića ujedno nedvojbeno predstavlja istaknutoga dramskog pisca kao nezaobilaznu i osebujnu ličnost u krugu hrvatske kazališne kritike prve polovine XX. stoljeća. Kao ugledni pisac i kao čovjek iskustva glede pitanja domaćih književnih prilika, a pogotovo kao dramatičar i vrstan znalac suvremenih europskih dramskih kretanja, Begović je u svojim novinskim kazališnim kritikama iznio o mnogim našim dramatičarima i o kazališnim ostvarenjima pregnantne i posve točne ocjene. Begović je sustavno pratio kazališni život u svim sredinama gdje je boravio – u Splitu, Zadru, Beču, Hamburgu te napose u Zagrebu – redovito pišući kritike kazališnih predstava koje je gledao. U razdoblju od 1904. do 1944., dakle u razdoblju od puna četiri desetljeća, u brojnim su hrvatskim novinama i časopisima objavljeni njegovi brojni kazališnokritički tekstovi koji rječito govore o piščevu kritičkome odnosu prema kazališnim zbivanjima. Osim u hrvatskoj periodici Begović je o kazališnim ljudima i događajima, napose hrvatskim, pisao i u njemačkim, austrijskim, talijanskim i srpskim časopisima i novinama doprinijevši tako poznavanju hrvatske kazališne umjetnosti izvan nacionalnih granica.Milan Begović is the author of almost two hundred theatrical-critical texts and different theatrical retrospections, polemics, portraits of theater artists and theatrological articles and this, so far less known part of rich creative opus of Milan Begović, in the same time undoubtedly represents prominent drama writer as unavoidable and distinctive person in the frame of Croatian theatrical critics of the first half of the 20th century. As a prominent writer and experienced man as far as home literature circumstances are concerned and especially as a dramatist and excellent connoisseur of European drama movements, in his newspapers critics Begović talked about many our dramatists and theater achievements and gave them meaningful and completely correct assessments. Begović systematically followed theater life in all the areas he spent some time – in Split, Zadar, Vienna, Hamburg and especially Zagreb – regularly writing critics of theater shows he watched. His numerous theatrical-critical texts which speak about a writer’s critical relation to theater happenings were published in many Croatian newspapers and magazines in the period from 1904 to 1940 i.e. in the period of 4 decades. Besides Croatian periodicals, Begović was writing about theater people and happenings, especially Croatian ones, in German, Austrian, Italian and Serbian magazines and newspapers and contributed to knowing of theater art outside the national borders