BEREITSCHAFT ZUR RUCKKEHR

In the paper the author investigates the results obtained in view of the readiness of the displaced from the Croatian east to return in the places from which they were exiled during Serbian agression. The results indicated existence of psychological assumptions for a mass return of the displaced although a considerable number of the displaced did not conform with the Plan of Peaceful Reintegration. The answers of the displaced to the questions investigating the intention to return under present conditions established by the Plan suggest that even in case of successful implementation of the Plan, almost one third of the displa-ced would not return home. Those with higher level of education, and capable of working would return home in smaller number. The decision to return will primarily depend on complete implementation of the Croatian authorities in the area of displacement. If that basic condition would not be satisfied, majority of the displaced are ready to accept a certain form of presence of international community. On the contrary, the control of local Serbs in the place of return is absolutely inaceeptable for nine tenth of the displaced. Investigation also showed that displaced from Vukovar have to a considerable degree different, and for the process of peaceful reintegration, more negative attitudes than the displaced from other municipalities and towns.Uovom tekstu autor analizira rezultate istraživanja glede pripravnosti prognanika s hrvatskog istoka na povratak u mjesta iz kojih su prognani tijekom srpske agresije. Rezultati istraživanja ukazuju na to da - unatoč tome što se značajan broj prognanika ne slaže s planom o mirnoj reintegraciji - postoje psihološke pretpostavke za masovan povratak prognanika. Međutim, odgovori na pitanja koja ispituju namjeru prognanika da se vrate kući pod uvjetima koje zadaje plan o mirnoj reintegraciji pokazuju da se, čak i pod pretpostavkom uspješnog provođenja postojećeg plana, kući ne bi vratila gotovo trećina prognanika. Obrazovaniji, mlađi i radno sposobniji prognanici kući će se vraćati u manjem broju. Odluka o povratku u prvom će redu ovisiti o potpunoj uspostavi hrvatske vlasti na području s kojeg su prognanici protjerani. Ukoliko bi taj osnovni uvjet bio ispunjen, većina bi prognanika bila spremna prihvatiti i neki oblik nazočnosti međunarodne zajednice. Suprotno tome, ostanak lokalne srpske vlasti u mjestu povratka potpuno je neprihvatljiv za devet desetina prognanika. Istraživanje pokazuje i to da prognanici iz Vukovara imaju u značajnoj mjeri drukčije i za proces mirne integracije nepovoljnije stavove od prognanika iz drugih općina i gradova.In diese m Text analysiert der Verfasser die Ergebnisse einer Untersuchung, mit der die Bereitschaft der Vertriebenen, die wahrend der serbischen Aggression zum Verlassen ihrer Heimatorte im Ostteil Kroatiens gezwungen wurden, ermittelt werden sollte. Die Untersuchungsergebnisse verweisen auf das Bestehen psychologischer Voraussetzungen fOr eine massenhafte ROckkehr der Vertriebenen, auch wenn viele dem Plan zur friedlichen Reintegrierung nicht zustimmen. Die Antworten der Vertriebenen auf Fragen, die die Absicht der Heimkehr auch unter den vom Reintegrierungsplan aufgestellten Voraussetzungen ermitteln sollen, zeigen, dass fast ein Drittel der Vertriebenen nicht in die Heimatorte zurOckkehren wOrde, selbst wenn der Reintegrierungsplan erfolgreich durchgefOhrt wOrde. JOngere und in gr6~erem Ma~e arbeitsfahlge Menschen von h6herem Bildungsgrad werden sich seltener zur ROckkehr entschlietšen. Diesen Entschluss bedingt in erster Linie die vollkommene Wiederherstellung der kroatischen Oberhoheit in dem Gebiet, das die Vertriebenen verlassen mussten. Ware diese Grundvoraussetzung erfOlit, ware die Mehrzahl der Vertriebenen dazu bereit, die Prasenz der internationalen Gemeinschaft in dieser oder jener Form zu akzeptieren. Ein Verbleiben jedoch der derzeitigen serbischen Beh6rden in den Heimatorten der Vertriebenen ist fOr 90% der Betroffenen vollkommen inakzeptabel. Die Untersuchung ergab ferner, dass die Einstellungen der Vertriebenen aus Vukovar in bedeutendem Ma~e abweichen von den Einstellungen der Vertriebenen aus anderen Stadten und Gemeinden und dass sie sehr viel ungOnstiger bezOglich des friedlichen Reintegrierungsprozesses sind

Sezonske promjene kondicijskoga i gonadosomatskog indeksa Carassius gibelio u parku prirode Kopački rit, Hrvatska

This study’s objective was to explore some of the annual Prussian carp’s (Carassius gibelio) biological characteristics (sex ratio, length–weight ratio, and gonado somatic index - GSI) in the Kopački Rit Nature Park in Croatia. The Prussian carp is an invasive fish species originated from Asia, which became widely distributed throughout Europe and is believed to be responsible for a decline in the number of indigenous fish, invertebrate, and macrophyte populations in different areas. The fish sampling was conducted from September to November 2017 and from February to July 2018, respectively, using electrofishing. A total of 475 fish individuals were caught and measured for the total length, standard length, body height, and body weight. Males made up 34.31% of the population of Prussian carp. The mean value of Fulton condition factor (FC) of Prussian carp in Kopački Rit was 1.77 ± 0.28. Overall, the FC value had a relatively small amplitude, but it exhibited a clear seasonal vari ability. The average GSI values of females (9.91 ± 5.34) were higher than those of males (3.58 ± 1.37) during the observed period. The average GSI values indicate that the majority of females are spawning in the late April and May, which are also the same periods when other cyprinid species are spawning, allowing the Prussian carp to exploit its gynogenesis strategy.Cilj ovoga istraživanja bila je istražiti neke od bioloških karakteristika (omjer spolova, dužinsko-maseni odnos i gonadosomatski indeks) babuške (Carassius gibelio) tijekom jedne godine u Parku prirode „Kopački rit“ u Hrvatskoj. Babuška je alohtona vrsta ribe uvezena iz Azije koja se od tada proširila diljem Europe te se vjeruje kako je odgovorna za opadanje autohtone populacije riba, beskralježnjaka i makrofita u pojedinim područjima. Ihtiološko uzorkovanje obavljeno je od rujna do studenoga 2017. te od veljače do srpnja 2018. s pomoću elektroribolova. Ukupno je ulovljeno 475 jedinaka, na kojima je izmjerena ukupna dužina, standardna dužina, visina tijela i masa. Mužjaci su činili 34,31 % populacije babuške. Prosječna vrijednost Fultonova kondicijskog faktora (FC) za babušku u Kopačkome ritu bila je 1,77 ± 0,28. Sveukupno, vrijednosti FC-a su imale relativno malo varijacija, ali ukazuju na jasnu sezonsku varijabilnost. Prosječne vrijednosti gonado-somatskoga indeksa (GSI) za ženke (9,91 ± 5,34) bile su veće negoli za mužjake (3,58 ± 1,37) tijekom promatranoga razdoblja. Prosječne vrijednosti GSI-ja ukazuju kako se većina ženka mrijesti krajem travnja i tijekom svibnja, što je isti period kada se mrijeste i ostale ciprinidne vrste, a to babuški omogućuje da se koristi svojom strategijom ginogeneze

Das lyrische Subjekt und die Philosophie der Geschichte

Autor u ovome članku analizira pjesmu ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama »Noću sam se umivao vani«, stavljajući u prvi plan odnos filozofije i pjesništva, te odnos pjesnik– svijet koji podrazumijeva neku filozofiju povijesti. Postavljajući pitanje može li se uopće jedna filozofija povijesti izreći pjesničkim jezikom, autor polazi od Benjaminove analize slike Paula Kleea Angelus Novus smatrajući bitnim uvođenje mesijanskog momenta u raspravu, te vrlo slične momente nalazi u Mandeljštamovoj pjesmi. Riječ je o razotkrivanju istine koju su skrivali pojmovi ‘novo društvo’, ‘novi čovjek’ ili ‘nova epoha’. Autor tvrdi da Mandeljštamova pjesma na lapidaran način iznosi suočavanje pojedinačnog subjekta s poviješću samom i to na njenom kraju. Detaljnom analizom simbolike brojeva i riječi kojima se služi Mandeljštam, autor ga tumači kao pjesnika apokalipse. Iako pjesma u svojoj strukturi ima opće karakteristike moderne lirike, nemoguće ju je razumjeti bez stavljanja u kontekst eshatologije imanentne kršćanskoj predaji. Autor, ipak, ne misli da se istina ovoga djela može svesti samo na tu predaju – Mandeljštam je, kao i Hölderlin, pjesnik svjestan pjesničkog poziva, ali u mraku svjetske noći kod njega nema Hölderlinovog poziva iz pjesme »Povratak«: »Anđeli dana, dođite!«Der Autor analysiert in diesem Artikel das Gedicht des russischen Dichters Osip Mandelstam „Heute Nacht habe ich mich draussen gewaschen“. In den Vordergrund stellt er das Verhältnis der Philosophie und der Poesie sowie das Verhältnis: der Dichter – die Welt, das eine Philosophie der Geschichte impliziert. Wenn man die Frage stellt, ob man eine Philosophie der Geschichte überhaupt durch die Dichtersprache ausdrücken kann, fängt der Autor bei Benjamins Analyse des Bildes von Paul Klee Angelus Novus. Er ist der Meinung, dass hier die Einführung des Messias-Moments in die Diskussion wesentlich ist und er findet sehr ähnliche Momente im Mandelstams Gedicht. Es geht um die Offenbahrung der Wahrheit, die in den Begriffen ‘die neue Gesellschaft’, ‘der neue Mensch’ oder ‘die neue Epoche’ versteckt waren. Der Autor behauptet, dass Mandelstams Gedicht auf eine lapidare Weise die Konfrontation des einzelnen Subjekts mit der Geschichte selber darstellt, und zwar an ihrem Ende. Durch die detaillierte Analyse der Zahlensymbolik und der Wörter, die Mandelstam verwendet, wird er vom Autor als Dichter der Apokalypse gedeutet. Obwohl das Gedicht in seiner Struktur die allgemeinen Charakteristika der modernen Lyrik aufweist, ist es nicht möglich, es zu verstehen, ohne es in den Kontext der Eschatologie, die dem christlichen Erbe immanent ist, zu stellen. Dennoch ist der Autor nicht der Meinung, dass man die Wahrheit dieses Werkes nur auf dieses Erbe reduzieren kann – Mandelstam ist, genauso wie Hölderlin, ein Dichter, der sich seiner Dichterberufung bewusst ist, aber bei ihm gibt es im Dunklen der Weltnacht nicht den Hölderlins Aufruf aus dem Gedicht „Heimkunft“: „Engel des Hauses, kommt!

What Kind of Knowledge Do We Need?

Od grčkog pojma sophia do Potterovih pojmova mudrosti i biološkog znanja, autor analizira različite filozofske i znanstvene koncepte znanja. Autor se slaže s Jaspersom u stavu da ono što je »iz filozofije prevodivo u zajedničko mišljenje, to na koncu odlučuje o njezinoj vrijednosti «. Autor zaključuje da novoj epohi i bioetičkoj perspektivi odgovara zahtjev za orijentacijskim znanjem, te ga nastoji definirati ne samo iz povijesti filozofije, nego i u suprotnosti s tradicionalnim stajalištima (Descartes, Bacon), te iz zahtjeva nove epohe.From the Greek term sophia to the Potter’s terms wisdom and biological knowledge, author analyses different philosophical and scientific concepts of knowledge. The author agrees with Jaspers on the notion that what is “transferable from philosophy into the common reasoning is what at the end decides on its worthiness”. The author concludes that the demand for an orientational knowledge corresponds with the new epoch and bioethical perspective, and is trying to define this demand not only from the history of philosophy, but in its contrast to the traditional views represented by Descartes and Bacon, and also from the demands of the new epoch itself

End of history or a new epoch?

Autor svoj članak počinje analizom termina Kraj, te u svezi s time analizira problem kraja povijesti u Hegelovoj filozofiji povijesti. Središnji dio rada bavi se Nietzscheovim promišljanjem povijesti, koje je imalo veliki utjecaj na suvremenu filozofiju povijesti. Prihvaćajući Nietzscheovu argumentaciju, autor tvrdi da nije na svome kraju povijest, nego samo jedna interpretacija povijesti. Preko Adorna, Foucaulta i Vattima autor otvara niz pitanja vezanih uz problematiku socijalne filozofije i bioetike. Autor zaključuje da će kapitalizam vjerojatno i postati globalni sustav proizvodnje i razmjene, ali da Zapad i vrijednosti na kojima je zasnovan gotovo sigurno neće biti globalna civilizacija.The author begins his article with the analysis of the term End and with regard to this he analyses the issue of the end of history in Hegel’s philosophy of history. The main body of the article deals with Nietzsche’s reflection of history, which has had a big impact on the contemporary philosophy of history. Accepting Nietzsche’s arguments, the author claims that it is not the end of history but rather an interpretation of it. Citing Adorno, Fucault and Vattimo the author tackles a number of issues regarding the problems of social philosophy and bioethics. He concludes that capitalism will probably become a global system of production and trade, but the West and its values will almost surely not be a global civilization

Assessment of psychological and psychopathological phenomenology of the Internet use disorder – similarities with opiate addiction

Poremećaj upotrebe Interneta je psihofizički poremećaj koji podrazumeva pojavu tolerancije, simptome povlačenja, afektivne smetnje i poremećene socijalne relacije. Neurobiološki i farmakološki podaci ukazuju na sličnosti u patopsihologiji zavisnosti od opijata i patološkog kockanja, a time i na sličnosti sa poremećajem upotrebe Interneta. U osnovi navedenih problema su poremećaji centra za nagradu, koji upravlja svim oblicima ponašanja u kojima motivacija ima centralnu ulogu. CILJ ISTRAŽIVANJA: Cilj ovog istraživanja je da se uporede sociodemografske karakteristike osoba koje imaju poremećaj upotrebe Interneta, osoba koje su zavisne od opijata i kontrolne grupe. Kao i da se uporede psihološke karakteristike prema modelu Big Five i psihopatološke karakteristike, te utvrdi stepen njihove izraženosti kod osoba koje pripadaju pomenutim grupama. MATERIJAL I METODOLOGIJA: Istraživanje je koncipirano kao klinička studija preseka bazirana na metodološkom pristupu koji podrazumeva i primenu komparativne metodologije, a uz upotrebu skala procene i psihološko-psihijatrijskih baterija za procenu ličnosti. Procena je sprovođena putem sledećih upitnika: Internacionalni psihijatrijski intervju Pompidou, Skala poremećaja upotrebe Interneta, Upitnik za procenu depresivne ličnosti, Upitnik za procenu spremnosti za empatiju, Upitnik za procenu psihopatske devijacije, Upitnik za procenu samohendikepirajućeg ponašanja, Inventar Velikih Pet. Ukupan uzorak obuhvata 300 ispitanika: 100 ispitanika sa opijatskom zavisnošću, 100 ispitanika koji pokazuju simptome poremećaja upotrebe Interneta i 100 ispitanika kontrolne grupe. REZULTATI: Karakteristike ličnosti u vidu u empatije, ekstrovertnosti, prijatnosti, savesnosti, otvorenosti i saradljivosti, u manjoj meri su izražene kod osoba koje imaju poremećaj upotrebe Interneta i osoba zavisnih od opijata, u odnosu na kontrolnu grupu. Psihopatološke karakteristike ličnosti u vidu sklonosti ka depresivnom reagovanju u stresnim situacijama, samohendikepiranja i neuroticizma, u većoj meri su izražene kod osoba koje imaju poremećaj upotrebe Interneta i osoba zavisnih od opijata u odnosu na kontrolnu grupu ispitanika, a psihopatske crte i agresivnost više su izražene u osoba zavisnih od opijata u odnosu na druge dve grupe ispitanika. ZAKLJUČAK: Dobijeni rezultati daju doprinos za klasifikaciju poremećaja upotrebe Interneta i sugerišu svrstavanje u dijagnostičku kategoriju bihevioralnih zavisnosti. Kvalitativna analiza psihološke i psihopatološke fenomenologije opijatske zavisnosti i poremećaja upotrebe Interneta sugeriše njihovu zajedničku dispoziciju za adiktivne poremećaje.  Internet use disorder is a psychophysical disorder that includes increasing tolerance, withdrawal symptoms, affective disorders and disruption of social interactions. Neurological and pharmacological data regarding its effects on the reward pathway of the human brain points at similarities with opiate addiction and pathological gambling. OBJECTIVES: The aim of this study was a comparison of sociodemographic characteristics of individuals suffering from Internet use disorder, individuals addicted to opiates, and a control group. The aim of this study was also to compare psychological traits of participants according to the Big Five personality traits model and psychopathological traits. METHODOLOGY: A clinical cross-sectional study was conducted using assessment scales and batteries of psychological-psychiatric tests for personality assessment. The assessment was performed using the following materials: The Pompidou international psychiatric interview, The Internet disorder scale, Questionnaire for the assessment of depressive personality, Questionnaire for the assessment of empathy competency, Questionnaire for the assessment of psychopathic deviation, Questionnaire for the assessment of empathy competency, Questionnaire for the assessment of psychopathic deviation, Questionnaire for the assessment of self-handicapping behavior, The Big Five inventory. The sample covers 300 respondents: 100 respondents with opiate addiction, 100 respondents which expressed symptoms of the Internet use disorder, and 100 respondents in the control group. RESULTS: Personality traits in the form of empathy, extroversion, agreeableness, conscientiousness, openness and cooperativeness are expressed to a lesser degree in individuals with the Internet use disorder and individuals with opiate addictions compared to the control group. Psychopathological personality traits in the form of tendency towards depressive responses in stressful situations, self-handicapping behavior and neuroticisms are more expressed in individuals with the Internet use disorder and individuals with opiate addiction compared to the control group. Psychopathic traits and aggressive tendencies are more expressed in the group of individuals with opiate addiction compared to the other two groups of respondents. CONCLUSION: Results of the study support classification of the Internet use disorder in the diagnostic category ofbehavioral addictions. The qualitative analysis of psychological and psychopathological phenomenology of opiate addiction and the Internet use disorder suggest a common disposition for addictive disorders

Das lyrische Subjekt und die Philosophie der Geschichte

Autor u ovome članku analizira pjesmu ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama »Noću sam se umivao vani«, stavljajući u prvi plan odnos filozofije i pjesništva, te odnos pjesnik– svijet koji podrazumijeva neku filozofiju povijesti. Postavljajući pitanje može li se uopće jedna filozofija povijesti izreći pjesničkim jezikom, autor polazi od Benjaminove analize slike Paula Kleea Angelus Novus smatrajući bitnim uvođenje mesijanskog momenta u raspravu, te vrlo slične momente nalazi u Mandeljštamovoj pjesmi. Riječ je o razotkrivanju istine koju su skrivali pojmovi ‘novo društvo’, ‘novi čovjek’ ili ‘nova epoha’. Autor tvrdi da Mandeljštamova pjesma na lapidaran način iznosi suočavanje pojedinačnog subjekta s poviješću samom i to na njenom kraju. Detaljnom analizom simbolike brojeva i riječi kojima se služi Mandeljštam, autor ga tumači kao pjesnika apokalipse. Iako pjesma u svojoj strukturi ima opće karakteristike moderne lirike, nemoguće ju je razumjeti bez stavljanja u kontekst eshatologije imanentne kršćanskoj predaji. Autor, ipak, ne misli da se istina ovoga djela može svesti samo na tu predaju – Mandeljštam je, kao i Hölderlin, pjesnik svjestan pjesničkog poziva, ali u mraku svjetske noći kod njega nema Hölderlinovog poziva iz pjesme »Povratak«: »Anđeli dana, dođite!«Der Autor analysiert in diesem Artikel das Gedicht des russischen Dichters Osip Mandelstam „Heute Nacht habe ich mich draussen gewaschen“. In den Vordergrund stellt er das Verhältnis der Philosophie und der Poesie sowie das Verhältnis: der Dichter – die Welt, das eine Philosophie der Geschichte impliziert. Wenn man die Frage stellt, ob man eine Philosophie der Geschichte überhaupt durch die Dichtersprache ausdrücken kann, fängt der Autor bei Benjamins Analyse des Bildes von Paul Klee Angelus Novus. Er ist der Meinung, dass hier die Einführung des Messias-Moments in die Diskussion wesentlich ist und er findet sehr ähnliche Momente im Mandelstams Gedicht. Es geht um die Offenbahrung der Wahrheit, die in den Begriffen ‘die neue Gesellschaft’, ‘der neue Mensch’ oder ‘die neue Epoche’ versteckt waren. Der Autor behauptet, dass Mandelstams Gedicht auf eine lapidare Weise die Konfrontation des einzelnen Subjekts mit der Geschichte selber darstellt, und zwar an ihrem Ende. Durch die detaillierte Analyse der Zahlensymbolik und der Wörter, die Mandelstam verwendet, wird er vom Autor als Dichter der Apokalypse gedeutet. Obwohl das Gedicht in seiner Struktur die allgemeinen Charakteristika der modernen Lyrik aufweist, ist es nicht möglich, es zu verstehen, ohne es in den Kontext der Eschatologie, die dem christlichen Erbe immanent ist, zu stellen. Dennoch ist der Autor nicht der Meinung, dass man die Wahrheit dieses Werkes nur auf dieses Erbe reduzieren kann – Mandelstam ist, genauso wie Hölderlin, ein Dichter, der sich seiner Dichterberufung bewusst ist, aber bei ihm gibt es im Dunklen der Weltnacht nicht den Hölderlins Aufruf aus dem Gedicht „Heimkunft“: „Engel des Hauses, kommt!

The Notion of Conscience from Ancient Greece to Nietzsche

Pojam savjesti u ovom se radu tematizira u vrlo širokoj povijesnoj perspektivi od Sokrata do Nietzschea, ali autor taj pojam prvenstveno nastoji objasniti razmatranjem stavova onih mislioca koje smatra ključnima za razumijevanje promjene smisla pojma savjesti. Autor rad započinje analizom stavova sv. Pavla, pri čemu se poziva na interpretaciju Josepha Ratzingera, a potom se autor vraća Sokratovom pojmu daimonion. Nakon toga autor posebno problematizira Hegelovo shvaćanje prema kojem je savjest istaknuta kao sastavni dio moderniteta, ali se istodobno ukazuje i na granice same savjesti. Prema Hegelu, bit je savjesti u subjektivnosti, a upravo tu leži mogućnost njenoga pretvaranja u zlo. Stoga Hegel smatra da je pobjeda Sokratova mišljenja u Ateni rezultirala vladavinom partikularnih svrha i interesa. To je pravi uzrok propasti Atene! Stoga subjektivitet treba biti unutar onoga što Hegel naziva običajnost (Sittlichkeit). Nietzsche problem savjesti razmatra posve drugačije. On savjest dovodi u vezu sa sjećanjem na »bogoliko ustrojstvo našega bića«. Uzimajući u obzir Nietzscheovu kritiku Sokrata, autor ipak zaključuje da pojam savjesti kod oba filozofa podrazumijeva problematiku moći kao i odgovornost čovjeka za samoga sebe.This paper discusses the notion of conscience from a very broad historical perspective, but the author tries to clarify it by taking into consideration the points of view of only those thinkers that he considers crucial for understanding the meaning of the notion of conscience, and the way it has changed from Socrates to Nietzsche. The analysis begins with St. Paul’s hypotheses as interpreted by Joseph Ratzinger. After that, the author refers to Socrates’ notion of daimonion. The thesis moves on to discuss Hegel’s understanding of conscience, where conscience is emphasized as a component of modernity, but at the same time Hegel is also pointing at the very limit of conscience: that the essence of conscience lies in its subjectivity and this is where, according to Hegel, there is a possibility of conscience to transform into evil. Therefore, Hegel holds that the victory of Socrates perspective resulted in the reign of the particularity of purposes and interests in Athens. It is what has brought about the decline of Athens! Therefore, subjectivity should be within what Hegel calls “ethical life” (Sittlichkeit). Nietzsche observes the problem in a very different way: he relates conscience to the memory of “the godlike structure of our being”. Regardless of Nietzsche’s criticism of Socrates, the author concludes that, with both of them, the notion of conscience corresponds to the understanding of power and responsibility to self

Man as a responsible master (paradigm of the Robinson Cruseoe)

Robinsona Crusoea, junaka romana Daniela Defoea, možemo razumjeti na različite načine. Robinson je istodobno novovjeki čovjek koji teži ovladavanju prirodom, europski kolonizator koji domicilnoga urođenika pretvara u svoga slugu i usađuje mu vrijednosti zapadne civilizacije, ali i alegorija usamljenoga građanina koji se sam skrbi o sebi i svom životu. U svom ga članku predstavljam u svim tim ulogama, ali nastojim pokazati da on može biti paradigma odgovornoga gospodara. Njegove (neizrečene, ali razumljive) filozofske nazore dovodim u vezu s Hobbesom i Lockeom, a ukazujem i na to da analiza takozvanih robinzonada ima značajnu ulogu još kod Karla Marxa. Barem je ukratko trebalo razmotriti i pojam „odgovornosti“ koji može djelovati neprimjereno u Robinsonovoj situaciji preživljavanja – „prirodno stanje“ u kojemu vlada „prirodni zakon“. Želio sam naglasiti Robinsonovo stalno unapređivanje i njegovo postupno udaljavanje od „baconovskoga svijeta“ koji ga isprva drži na životu (tolerancija spram zarobljenika, moralne dvojbe, ograničavanje eksploatacije prirode itd.). Na kraju svega rečenoga, možemo zaključiti da je Robinson dijete svoga i našega vremena.Robinson Crusoe, the hero of Daniel Defoe\u27s novel, can be understood in different ways. Robinson is a new age man who seeks to subdue nature, a European colonizer who turns the native into his servant imposing on him the values of the western civilization, but also the alegory of a lone citizen who looks after himself and his life. In my article I present him in all these roles, but I also try to show that he can be a paradigm of a responsible master. I link up his philosophic views (untold but comprehensible) with Hobbes and Locke, but I also point out that the analysis of the so called \u27\u27robinsonades\u27\u27 played a major role even in Karl Marx\u27s philosophy. I also had to cover, at least in a few words, the idea of \u27\u27responsibility\u27\u27, which can seem inappropriate in Robinson\u27s situation of survival – a \u27\u27natural state\u27\u27 ruled by \u27\u27natural law\u27\u27. I wanted to emphasize Robinson\u27s constant improvement as well as his gradual departure from \u27\u27baconesque world\u27\u27 that initially keeps him alive. (His tolerance towards the captive, his moral dilemmas, the restriction of the exploitation of nature, etc.) To sum up, we can conclude that Robinson is the offspring of both his and our age

What Kind of Knowledge Do We Need?

Od grčkog pojma sophia do Potterovih pojmova mudrosti i biološkog znanja, autor analizira različite filozofske i znanstvene koncepte znanja. Autor se slaže s Jaspersom u stavu da ono što je »iz filozofije prevodivo u zajedničko mišljenje, to na koncu odlučuje o njezinoj vrijednosti «. Autor zaključuje da novoj epohi i bioetičkoj perspektivi odgovara zahtjev za orijentacijskim znanjem, te ga nastoji definirati ne samo iz povijesti filozofije, nego i u suprotnosti s tradicionalnim stajalištima (Descartes, Bacon), te iz zahtjeva nove epohe.From the Greek term sophia to the Potter’s terms wisdom and biological knowledge, author analyses different philosophical and scientific concepts of knowledge. The author agrees with Jaspers on the notion that what is “transferable from philosophy into the common reasoning is what at the end decides on its worthiness”. The author concludes that the demand for an orientational knowledge corresponds with the new epoch and bioethical perspective, and is trying to define this demand not only from the history of philosophy, but in its contrast to the traditional views represented by Descartes and Bacon, and also from the demands of the new epoch itself