24 research outputs found

    Caratteristiche morfologiche della lingua dei testamenti ragusei croati del Seicento e del Settecento

    Get PDF
    Rad je nastao iz potrebe da se opiše dubrovački pučki govor 17. i 18. st. Pri morfološkoj je analizi važno uzeti u obzir da se opisuje jezično razdoblje i područje podudarno s početkom formiranja današnjega standardnog jezika. Analiza postaje svrhovitom usporedi li se s rezultatima jezičnih studija razdobljā koja su joj prethodila i slijedila, do današnjega vremena.L'articolo nasce dalla neccesità di descrivere la parlata ragusea del Seicento e del Settecento. L'aspetto morfologico è interessante perché si descrivono il periodo e la località linguistiche coincidenti all'inizio della formazione della lingua standard contemporanea. L'analisi è tanto più sensata se paragonata con i risultati delle analisi linguistiche dei secoli precedenti e di quelli successivi, fino ad oggi

    Morphology in Grammatica della lingua illirica (1808) by Francesco Maria Appendini

    Get PDF
    Talijanski Dubrovčanin zadivljen našim jezikom što ga naziva ilirskim i najsavršenijim, Frano Marija Appendini, među baštinicima kulture zapamćen je kao karizmatičan isusovac zaslužan za povjesničarski prinos u obliku tristotinjak stranica dnevničkih zapisa, Notizie istorico-critiche sulla antichità, storia e letteratura de’ Ragusei (Povijesno-kritičke bilješke o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana), dok je među jezikoslovcima zapažen kao tvorac najopširnije dopreporodne sintakse. Njegovu su normativno-deskriptivnomu djelu Grammatica della lingua illirica iz 1808. godine prethodile Kašićeva, Della Bellina, Tadijanovićeva, Reljkovićeva, Lanosovićeva, Jurinova i Voltićeva gramatika, pa je mogao birati uzore, odlučivši se za Kašića i Della Bellu. Velebna Grammatica obaseže 360 stranica i podijeljena je u rasprave (traktate) što opisuju jezične razine. Premda u uvodnome teorijskom opisu Appendini pod pojmom ilirski jezik razumijeva dubrovački, bosanski, dalmatinski, istarski i kajkavski izričaj, predmet je njegove analize dubrovačka jekavština, proširena u dalmatinsko-bosanski, odnosno u štokavsku ikavicu. U radu se istražuju morfološke jezične pouke utvrđivanjem horizontalnoga presjeka gramatičkih poimanja u jezičnoj stvarnosti devetnaestoga stoljeća s naglaskom na razilaženja od uzornih preteča. Lako se i opetovano utvrđuje autorov obol kroz znatan didaktički prinos, što se tumači Appendinijevom osnovnom inojezičnošću, koja mu je omogućila uspješnije prenošenje znanja.Francesco Maria Appendini, an Italian from Dubrovnik who admired Illyrian language by calling it the most perfect, is remembered as a charismatic Jesuit and author of two important books: Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei (1803) and Grammatica della lingua illirica (1808). His work was preceded by other grammarians: Kašić, Della Bella, Tadijanović, Reljković, Lanosović, Jurin, and Voltić. Appendini chose Kašić and Della Bella as his role models. His Grammatica is 360 pages long and divided into treatises which describe different language levels. Although in the introductory section Appendini understands the term Illiryan language as the multiplicity of dialectal achievements (Ragusean, Bosnian, Dalmatian, Istrian, and Kajkavian), the subject of his analysis is a Jekavian dialect from Dubrovnik, which is extended to Dalmatian-Bosnian, ie. to Štokavian Ikavian dialect. The paper investigates Appendini’s morphological language lessons and shows that his greatest contribution was the didactic one

    Caratteristiche fonologiche della lingua dei canti natalizi dall’inizio dell’ottocento

    Get PDF
    U radu se opisuje fonološka razina jezika kolenda iz 19. stoljeća. Njihov je autor Mato Zamanja, dubrovački vlastelin i potomak Ivana Gundulića. Pisao ih je vrlo mlad i razigran, potpuno odterećen obiteljskoga pjesničkog bremena pa se u njima očekuju elementi pučke parlate razapete u formalnim metričkim zadanostima. Budući da se dubrovački govor iz kolenda promatra u kontekstu dubrovačkoga idioma tijekom vremena i u raznim književnim i neknjiževnim vrstama, jezične se značajke opisuju i komparativnom metodom kad se uspoređuju s rezultatima jezične analize dubrovačkih oporuka iz 17. i 18. st., dubrovačkih frančezarija (18. st.) i Gundulićeva jezika (17. st.).L’articolo analizza le caratteristiche fonologiche della lingua dei canti natalizi (a Dubrovnik chiamati colende), dagli inizi dell’ottocento. Il loro autore è Matteo Zamagna (1800–1870), nobile raguseo e discendente di Giovanni Gondola. I canti furono composti da Zamagna, diciasettenne giocoso e completamente libero dal peso delle proprie origini della famiglia di illustri ragusei, specialmente nel campo di letteratura, perciò vi era quasi scontata la presenza degli elementi di un linguaggio colloquiale, composti all’interno di una cornice di formalità metrica. Siccome la parlata ragusea viene osservata nel contesto dell’idioma di Dubrovnik nel tempo e in varie specie letterarie e non letterarie, le caratteristiche fonologiche sono descritte dall’analisi comparativa, dunque, confrontano i risultati delle ricerche linguistiche dei testamenti di Dubrovnik (XVII e XVIII sec.), delle francesarie (XVIII sec.) e della lingua di Giovanni Gondola (XVII sec.)

    Caratteristiche morfologiche della lingua dei testamenti ragusei croati del Seicento e del Settecento

    Get PDF
    Rad je nastao iz potrebe da se opiše dubrovački pučki govor 17. i 18. st. Pri morfološkoj je analizi važno uzeti u obzir da se opisuje jezično razdoblje i područje podudarno s početkom formiranja današnjega standardnog jezika. Analiza postaje svrhovitom usporedi li se s rezultatima jezičnih studija razdobljā koja su joj prethodila i slijedila, do današnjega vremena.L’articolo nasce dalla neccesitŕ di descrivere la parlata ragusea del Seicento e del Settecento. L’aspetto morfologico č interessante perché si descrivono il periodo e la localitŕ linguistiche coincidenti all’inizio della formazione della lingua standard contemporanea. L’analisi č tanto piů sensata se paragonata con i risultati delle analisi linguistiche dei secoli precedenti e di quelli successivi, fino ad oggi

    Discussione sulla natura e sulla grafia della magnifica lingua croata – Grammatica della lingua illirica (1808) di Appendini

    Get PDF
    Frano Marija Appendini dubrovački je Talijan, još jedan u nizu onih koji su hrvatski jezik htjeli opisati i time usustaviti. Odmah nakon dolaska Dubrovačke Republike pod francusku vlast, na talijanskome je jeziku 1808. godine izdao gramatiku hrvatskoga jezika, tad nazvanoga ilirskim: Grammatica della lingua illirica kako bi svijet upoznao s najsavršenijim jezikom od svih na svijetu. Prethodile su mu druge štokavske gramatike (Kašićeva, Della Bellina, Tadijanovićeva, Reljkovićeva, Lanosovićeva, Jurinova i Voltićeva), pa je imao prilike birati uzore, a izabrao je Kašića i Della Bellu. Prvo izdanje Gramatike ima 360 stranica. Podijeljena je u dva dijela, a najveća joj vrijednost leži u najopširnijoj dopreporodnoj sintaksi. Bila je predmetom prijepora – kritika i pohvala suvremenika, a kao jezični je priručnik popularna bila barem četrdesetak godina. U radu se opisuje Appendinijevo poimanje hrvatskoga jezika i predstavljanje njegova slovopisa. Autor Gramatike opisao je hrvatski izgovor vrlo detaljno, uhom Talijana. Pritom je pokušavao uzeti u obzir višestrukosti dijalektnih ostvaraja talijanskoga jezika (venecijanski, rimski) i hrvatskoga jezika (dubrovački, bosanski, dalmatinski, istarski i kajkavski) – kako po pitanju izgovora tako i po pitanju slovopisa. Appendinijevo tumačenje slovopisnih pitanja bilo je relevantno znajući da je bio na čelu povjerenstva koje je imalo za zadatak urediti grafijsko pitanje, a sastavljeno je na poticaj austrijske Pokrajinske vlade, 1820. godine u Zadru.Francesco Maria Appendini was an Italian Jesuit who adopted the Republic of Ragusa as his own country. He was appointed professor of rhetoric at the Scolopi College. In 1808 he published Grammatica della lingua illirica, Grammar of the Croatian language (at that time named Illyrian), which he wrote following the norms of the written Stokavian literature and existing lexicographical works. His Grammar is based on the Dubrovnik (Ragusa) dialect which he recommended as the norm for the Illyrian standard language. The preface is an apology of the Illyrian language and a list of major Slavic “dialects” (Russian, Polish, Bohemian, Illyrian). Appendini gives a critical survey of his predecessors – grammarians and lexicographers (Kašić, Della Bella, Tadijanović, Reljković, Lanosović, Jurin, and Voltić) and proposes a unified orthography. The first edition of his Grammar had 360 pages, divided into two parts, and its greatest value lies in the most extensive pre-Renaissance syntax. It was the subject of controversy as it was both criticized and praised by his contemporaries and as a language manual, it was popular for at least forty years. The paper describes Appendini’s understanding of the Croatian language and the presentation of its orthography. The author of the Grammar described Croatian pronunciation, as heard by an Italian, in detail. In doing so, he tried to take into account the multiplicity of dialectal achievements of the Italian language (Venetian, Roman) and the Croatian language (Dubrovnik, Bosnian, Dalmatian, Istrian, and Kajkavian) – both in terms of pronunciation and spelling. Appendini’s interpretation of orthography issues was relevant as he was the Head of the Commission appointed by the Austrian District Government in Zadar in 1820 and he task of the Commission was to regulate the orthographic issues.Francesco Maria Appendini è un italiano di Dubrovnik, uno dei tanti che, con la visione di stabilire la lingua croata, l’ha, per cominciare, descritto. Subito dopo che la Repubblica di Dubrovnik passò sotto il dominio francese, nel 1808 pubblicò la grammatica della lingua croata (all’epoca detta illirica): Grammatica della lingua illirica, per introdurre al mondo la lingua più perfetta di tutte al mondo. È stato preceduto da altre grammatiche stokaviane (Kašić, Della Bellina, Tadijanović, Reljković, Lanosović, Jurin e Voltić), quindi ha avuto l’opportunità di scegliere modelli dei quali ha scelto Kašić e Della Bella. La prima edizione della Grammatica ha 329 pagine ed è suddivisa in due parti. Il suo valore maggiore sta nell’ampia sintassi, la più vasta delle grammatiche croate compilate nel periodo prima della standardizzazione. È stata pure oggetto di controversie – critiche e lodi dei suoi contemporanei – ma, da manuale di lingua, è stata in uso per almeno quarant’anni. Nell’articolo si descrive l’atteggiamento di Appendini verso la lingua croata e verso la sua grafia. L’autore ha cercato in dettaglio e obiettivamente di descrivere la pronuncia da parte di un parlante italiano, prendendo in considerazione i vari dialetti italiani (veneziano, romano) e croati (raguseo, bosniaco, dalmata, istriano e kaikaviano) – entrambi in termini di pronuncia e grafia. La sua argomentazione sulla questione della grafia era rilevante sapendolo a capo della commissione stabilita per regolare la questione grafica che è stata formata su iniziativa del governo provinciale austriaco, nel 1820 a Zara
    corecore