Talijanski Dubrovčanin zadivljen našim jezikom što ga naziva ilirskim i najsavršenijim, Frano Marija Appendini, među baštinicima kulture zapamćen je kao karizmatičan isusovac zaslužan za povjesničarski prinos u obliku tristotinjak stranica dnevničkih zapisa, Notizie istorico-critiche sulla antichità, storia e letteratura de’ Ragusei (Povijesno-kritičke bilješke o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana), dok je među jezikoslovcima zapažen kao tvorac najopširnije dopreporodne sintakse. Njegovu su normativno-deskriptivnomu djelu Grammatica della lingua illirica iz 1808. godine prethodile Kašićeva, Della Bellina, Tadijanovićeva, Reljkovićeva, Lanosovićeva, Jurinova i Voltićeva gramatika, pa je mogao birati uzore, odlučivši se za Kašića i Della Bellu. Velebna Grammatica obaseže 360 stranica i podijeljena je u rasprave (traktate) što opisuju jezične razine. Premda u uvodnome teorijskom opisu Appendini pod pojmom ilirski jezik razumijeva dubrovački, bosanski, dalmatinski, istarski i kajkavski izričaj, predmet je njegove analize dubrovačka jekavština, proširena u dalmatinsko-bosanski, odnosno u štokavsku ikavicu. U radu se istražuju morfološke jezične pouke utvrđivanjem horizontalnoga presjeka gramatičkih poimanja u jezičnoj stvarnosti devetnaestoga stoljeća s naglaskom na razilaženja od uzornih preteča. Lako se i opetovano utvrđuje autorov obol kroz znatan didaktički prinos, što se tumači Appendinijevom osnovnom inojezičnošću, koja mu je omogućila uspješnije prenošenje znanja.Francesco Maria Appendini, an Italian from Dubrovnik who admired Illyrian language by calling it the most perfect, is remembered as a charismatic Jesuit and author of two important books: Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei (1803) and Grammatica della lingua illirica (1808). His work was preceded by other grammarians: Kašić, Della Bella, Tadijanović, Reljković, Lanosović, Jurin, and Voltić. Appendini chose Kašić and Della Bella as his role models. His Grammatica is 360 pages long and divided into treatises which describe different language levels. Although in the introductory section Appendini understands the term Illiryan language as the multiplicity of dialectal achievements (Ragusean, Bosnian, Dalmatian, Istrian, and Kajkavian), the subject of his analysis is a Jekavian dialect from Dubrovnik, which is extended to Dalmatian-Bosnian, ie. to Štokavian Ikavian dialect. The paper investigates Appendini’s morphological language lessons and shows that his greatest contribution was the didactic one
