Lovrić Jović, Ivana

Croatian

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main

PRIKAZI I OSVRTINovo ruho stare gramatike(Jakov Mikalja: Gramatika tali(j)an-ska ukratko ili kratak nauk za učiti latin-ski jezik. Pretisak. Transkripcija, studija i popratni tekstovi: Darija Gabrić-Bagarić i   Marijana Horvat, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2008.)Mikaljina  je  Gramatika  tali(j)anska ukratko  ili  kratak  nauk  za  naučiti  latin-ski jezik iz 1649. godine pisana hrvatskim jezikom i pridodana tekstu rječnika isto-ga autora, Blago jezika slovinskoga, a ti-skana je i samostalno kao posebna knjiži-ca u maloj osmini. Valja odmah pripome-nuti da je u Mikaljino vrijeme latinski bio uzualni naziv za talijanski jezik, otud taj naziv u drugom dijelu naslova, dok se za latinski jezik rabio pojam dijački. Hrvatski joj metajezik, pa tako i hrvatsko gramatič-ko nazivlje priskrbljuje atribut najstarijega izvora naše gramatičke terminologije. Bu-dući da je čitanje starih hrvatskih tekstova otežano zbog slovopisnih sustava kojima su pisani, današnjemu je čitatelju ponuđen transkribirani tekst, a znanstvenu će publi-ku zasigurno obradovati i opsežna studija.Iako rođen u Italiji, Mikalja svoju hr-vatsku narodnost nije nijekao ni službeno ni praktično do kraja života. Ime njegova rodnoga mjesta Peschici talijanski je (top)onomastički kroatizam nastao (1053. g.) iz predštokavskoga oblika s korijenom pesk, a na hrvatskom glasi Pještica. Nakon što su u 10. st. Slaveni otjerali Saracene s cije-loga poluotoka, zaorio je tim krajem hrvat-ski jezik, la lingua schiauona, i orio se naj-manje do 17. stoljeća.Njegovo  je  krunsko  djelo,  ujedno  i prvi hrvatski rječnik u  kojemu  je pola-zni jezik hrvatski, Blago jezika slovinsko-ga ili slovnik u komu izgovaraju se ri(j)eči slovinske latinski i di(j)ački. Slaganje je i tiskanje toga rječnika započelo u Lo-retu 1649. g., a nakon potrage za boljim tiskarom dotiskano u Anconi 1651. g. U uvodnome  dijelu  Blago  između  ostalo-ga sadržava gramatiku talijanskoga jezi-ka na hrvatskome čiji pretisak ovdje pri-kazujemo. Vrijednost te gramatike i potrebu da se ona ponovno predstavi današnjemu či-tatelju dobro su (pr)ocijenile autorice Da-rija Gabrić-Bagarić i Marijana Horvat. Je-dini autor koji se dosad bavio istom gra-đom, Josip Jernej, obradio je (samo) ta-lijanistički aspekt gramatike, što autorice uzimaju u obzir pri opisu strukture Mika-ljine gramatike. Knjiga (pretisak, transkripcija, studi-ja i prateći tekstovi) obasiže 189 stranica i sastoji se od dva dijela. U prvome se dije-lu nalazi tekst Gramatike Jakova Mika-lje s transkripcijom na sučelnim stranica-ma (str. 5–101, transkripcija: M. Horvat). Čitatelju su ponuđena transkripscijska na-čela kao spona između izvornika i suvre-menog izdanja. Čitamo tu Mikaljin uvod Dobrom pri(j)atelju koji štije ove knjige u kojemu autor objašnjava ponuke za svo-ju gramatiku i kaže kako je ona napisa-na ‘ne samo za one koji žude latinski (tj. talijanski, op. aut. prikaza) jezik naučiti, nego jošte za djecu od Dalmaci(j)e koja uče di(j)ački jezik gramatikom za Latine upisanom’, uvjeren da će đaci tako lakše naučiti oba jezika. Drugi dio knjige čini znanstvena stu-dija o Mikaljinoj gramatici (str. 105–163, Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 34 (2008.), str. 463–519autorice: D. Gabrić-Bagarić i M.Horvat). Sveobuhvatnost te studije razvidna je već i iz podjele po poglavljima. Jezikoslov-no nazivlje u opisanoj gramatici i jezič-na raščlamba (na fonološkoj, morfološkoj i sintaktičkoj razini) sadržaji su koji se ne nalaze uvijek i nužno u radovima ovoga tipa, pa ovu knjigu bitno izdižu iznad pro-sječnosti. Studija počinje poglavljem Život i dje-lovanje isusovca Jakova Mikalje (1601.–1654.), (str. 105–109). Zanimljivomu opi-su autorova duhovnog i ljudskog profila pridonose izdvojeni trenutci i događaji iz života koji su relevantni za njegov grama-tičarski i leksikografski rad. Jezikoslovac,  leksikograf  i  isusovac Jakov Mikalja (Micalia, Micaglia; Jaco-bus) rođen je na poluotoku Garganu u Ita-liji, 31. ožujka 1601. godine u obitelji mo-liških  Hrvata.  Kao  svjetovnjak  apsolvi-rao je tri godine filozofije, nakon čega je 1628. g. stupio u Družbu Isusovu u Rimu. Četiri je godine (od 1630. do 1633.) bio učiteljem gramatike u Isusovačkome ko-legiju u Dubrovniku. U pismu koje 1636. g. upućuje zboru za širenje vjere iznosi prijedlog svoje reforme latinice za potre-be hrvatskoga jezika. U razdoblju izme-đu 1637. i 1645. godine bio je misionar i dušobrižnik među katolicima u Temišva-ru (Rumunjska). Od tada do smrti, 1. pro-sinca 1654., hrvatski je ispovjednik u Lo-retu.Moguće uzore za Mikaljinu gramatiku autorice razmatraju u poglavlju Struktura Gramatike tali(j)anske ukratko (str. 109–116). Obrazlažući detaljno svaki možebit-ni predložak, autorice će se na kraju slo-žiti s Jernejevim zaključkom da je grama-tika vjerojatno nastala iz bilježaka koje je Mikalja pisao za nastavu u dubrovač-koj gimnaziji i u temišvarskoj misiji, a po uzoru na neku talijansku gramatiku.Iznošenje jezičnih datosti i jezikoslov-nih pojava Mikalji je bilo otežano zbog nepostojanja  nazivoslovnog  instrumen-tarija. Kako se snalazio u prilagođavanju postojećih, posuđivanju stranih ili tvorbi novih naziva razloženo je u poglavlju Je-zikoslovno nazivlje u gramatici (str. 116–123). Nazivi poput rič trpljeća, način koji ne svršuje (infinitiv), način koji žudi (op-tativ), ishodeća (za zamjenicu) te slovo glasovito i neglasovito obradovat će što-vatelje hrvatske jezične baštine, a zaintri-girati sve njezine istraživače. U  poglavlju  Slovopis  (str.  123–133) opisana  je  Mikaljina  težnja  ka  pronala-ženju idealnih grafijskih rješenja. Vođen idejom da treba što manje mijenjati izgo-vor latinskih slova, on odbacuje višeznač-nost grafema u korist kombinacije grafe-ma. Sustavnost njegovih rješenja proizla-zi iz potrebe da jasno odredi grafijska na-čela kako bi se rječnička građa, kojoj je ova gramatika aneksnim dijelom, mogla čitati bez poteškoća uzrokovanih grafij-skim prijeporima. Iako  Mikalja  u  gramatici  ne  govori eksplicitno o pravopisnim pravilima, au-torice  donose  jasne  zaključke  o  načeli-ma kojih se držao. U poglavlju Pravopis (str.133–137)  one  primjerima  obrazlažu zašto se Mikaljin način pisanja može dr-žati kombinacijom morfonološkoga i fo-nološkoga pravopisa. Središnje je poglavlje ove knjige Je-zična raščlamba (str.138–163). Jezik Gra-matike opisan je na fonološkoj, morfološ-koj i često zanemarenoj sintaktičkoj razi-ni. Iako gramatika poučava talijanskomu jeziku, autorice je ubrajaju među hrvat-Prikazi i osvrtiRaspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 34 (2008.), str. 463–519ske gramatike i to zbog njezina metajezi-ka, odlomaka na hrvatskome i hrvatskih prijevodnih likova. U fonološkome opisu razlažu  suspstituciju  staroga  glasa  jata, vokalizaciju završnoga -l, jotacije i ostale glasovne promjene te naglasak koji sam Mikalja ne obrađuje, već ga tek ponekad i nesustavno bilježi. Hrvatske morfološ-ke modele autorice rekonstruiraju prema paralelnim  kontrastivnim  primjerima  te iz gramatičkih pouka, objašnjenja i upu-ta koje su pisane hrvatskim jezikom. Sin-taktički je opis također temeljen na Mi-kaljinim  gramatičkim  objašnjenjima  pi-sanim hrvatskim jezikom, jer se sam au-tor te jezične razine nije doticao. Teme-ljito su obrađene pojave koje bitno razli-kuju suvremeni jezik od onoga starih gra-matika, kao i osobine onodobnoga knji-ževnoga jezika koje su svoje mjesto našle u tim uputama. Naglasak je na morfološ-koj razini, koja je u starijemu hrvatskom jezikoslovlju najobrađenija jezična razi-na, dok iz fonološkoga opisa autorice za-ključuju da je djelo pisano jekavsko-ikav-skom štokavskom stilizacijom, odnosno koineom jugoistočnoga kompleksa hrvat-ske pismenosti 17. stoljeća.Slijede još četiri prateća teksta: Po-pis citirane i konzultirane literature (str. 164–168,  autorice:  D.  Gabrić-Bagarić  i M. Horvat), Ljetopis Jakova Mikalje (str. 184–185,  autorica  D.  Gabrić-Bagarić)  i Izdanja  Gramatike  Jakova  Mikalje  (str. 185,  autorica  D.  Gabrić-Bagarić)  kori-sni su pregledni dodatci. Rječnik Mikalji-ne Gramatike (str. 169–183, autorica M. Horvat) pomoći će lakšemu snalaženju u čitanju izvornika, a razumijevanje je Mi-kaljina matajezika olakšano i popisom ta-lijanskih i latinskih jezikoslovnih naziva. Ovo će bogato novo ruho stare grama-tike zasigurno zadovoljiti očekivanja tra-gača  za  znanstvenom  istinom. Autorice donose zaključke koji će pomoći čitate-ljima u pronalaženju i interpretiranju gra-matičkih informacija o hrvatskome jezi-ku. U središte je stavljen hrvatski jezik Mikaljine gramatike i Mikaljin gramati-čarski postupak. Dok je Mikaljina gramatika izvorno služila da ‘đake – Hrvate’ pouči talijan-skomu, pa tako i latinskomu jeziku, nje-zin bi pretisak današnjim zanesenjacima, zaljubljenicima u vlastitu jezičnu baštinu i izučavateljima hrvatskoga jezika trebao najaviti  planirano  izdanje  –  novo  ruho Mikaljina Blaga. Ivana Lovrić Jović 

Novo ruho stare gramatike (Jakov Mikalja: Gramatika tali(j)anska ukratko ili kratak nauk za učiti latinski jezik. Pretisak. Transkripcija, studija i popratni tekstovi: Darija Gabrić-Bagarić; i Marijana Horvat, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2008.)

Novo ruho stare gramatike (Jakov Mikalja: Gramatika tali(j)anska ukratko ili kratak nauk za učiti latinski jezik. Pretisak. Transkripcija, studija i popratni tekstovi: Darija Gabrić-Bagarić; i Marijana Horvat, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2008.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hochschulschriftenserver - Universität Frankfurt am Main