Project alliancing at National Museum of Australia: Collaborative process

Project alliancing is a new alternative to traditional project delivery systems, especially in the commercial building sector. The Collaborative Process is a theoretical model of people and systems characteristics that are required to reduce the adversarial nature of most construction projects. Although developed separately, both are responses to the same pressures. Project alliancing was just used successfully to complete the National Museum of Australia. This project was analyzed as a case study to determine the extent to which it could be classified as a “collaborative project”. Five key elements of The Collaborative Process were reviewed and numerous examples from the management of this project were cited that support the theoretical recommendations of this model. In the case of this project, significant added value was delivered to the client and many innovations resulted from the collective work of the parties to the contract. It was concluded that project alliances for commercial buildings offer many advantages over traditional project delivery systems, which are related to increasing the levels of collaboration among a project management team

Lifetime Adherence to Physical Activity Recommendations and Fall Occurrence in Community-dwelling Older Adults: a Retrospective Cohort Study

Falling is a major health concern for community-dwelling older adults. Regular physical activity has been proposed to prevent falls. The aim of this study was to assess whether the achievement of the 2004 UK Department of Health physical activity recommendations over a lifetime had a protective effect against falling in older people. 313 community-dwelling older adults completed a questionnaire about lifetime physical activity and fall occurrence. There were significantly fewer falls in those who had led an active lifestyle compared to those who had not (χ2Yates=4.568, p=0.033), with a lower relative risk of fall occurrence for the active respondents (RR=0.671) compared to the inactive (RR=1.210). Of those who were sufficiently active in their early adulthood, the decade where there was the biggest decrease in remaining active enough was in the 60s. It is concluded that an active lifestyle may have decreased the likelihood of having a fall in older ag

Kako budući stručnjaci u sportu, tjelovježbi i tjelesnome odgoju percipiraju tjelesni izgled pretile djece

Anti-fat bias has been previously identified amongst practising obesity health care specialists, physical education (PE) teachers and students of exercise science and PE in samples in the USA and New Zealand. The present research investigated the perceptions of the physical self of ‘fat’ versus ‘normal-weight’ children held by 167 students studying sport exercise and PE related programmes in higher education in England. Onesample t-tests identified that the sample held negative perceptions towards ‘fat’ children (identified by subscale mean scores that were significantly different from the subscale mean of 2.5 that would identify equivocal perception between ‘fat’ and ‘normal-weight’ children) on five of the six subscales of an adapted version of the Children & Youth Physical Self Perception Profile (CONDITION 1.52±.49; BODY 1.63±.43; PHYSICAL SELF-WORTH 1.79±.47; SPORT 1.88±.45; GLOBAL SELF-ESTEEM 2.10±.50, all p<.01; STRENGTH 2.48±.52, p=.67). Such results are indicative of the obesity discourse that currently prevails within PE and sport professions; a discourse constructed, arguably, on misleading foundations. Obesity awareness training is, therefore, required in such trainee exercise science, sport and PE populations. Pedagogical approaches espoused during programmes of study ought to emphasize personal meaning, personal reference and childcenteredness so that such approaches are more likely to be employed in their future professional practice.Predrasude prema pretilim ljudima utvrđene su kod specijalista zdravstvene skrbi koji se bave pretilošću, kod profesora tjelesne i zdravstvene kulture te studenata kineziologije u SAD-u i Novom Zelandu. Cilj provedenog istraživanja bio je utvrditi percepcije tjelesnog izgleda “debele” u odnosu na djecu “normalne težine” kod 167 studenata kineziologije (sporta, vježbanja i fizičke kulture) u Engleskoj. Rezultati t-testova su pokazali da su ispitanici imali negativnu percepciju pretile djece (utvrđeno srednjim vrijednostima podljestvice koje su se statistički značajno razlikovale od njezine aritmetičke sredine (2,5) koja bi potvrdila jednaku percepciju pretile djece i djece normalne težine), na pet od ukupno šest podljestvica adaptirane verzije upitnika Children & Youth Physical Self Perception Profile (kondicijska pripremljenost 1.52±.49; slika tijela 1.63±.43; tjelesno samovrednovanje 1.79±.47; sportska kompetencija 1.88±.45; opće samopouzdanje 2.10±.50, svi na razini značajnosti p<.01; te tjelesna jakost i snaga 2.48±.52, p=.67). Dobiveni rezultati su indikativni za odnos prema pretilim osobama koji trenutno prevladava kod profesionalnih djelatnika u sportu i tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi, a koji je nedvojbeno izgrađen na pogrešnim temeljima. Stoga je za populacije pripravnika u kineziologiji, sportu i tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi potrebna edukacija i razvoj svijesti o pretilosti. Pedagoški pristupi koji se provode u okviru studijskih programa trebali bi naglasiti osobnost pojedinca, te osobni odnos i orijentaciju prema djetetu kako bi takvi pristupi i takav odnos prema djeci bili i primijenjeni u budućem profesionalnom radu sportskih stručnjaka i znanstvenika

A New Reliable Performance Analysis Template for Quantifying Action Variables in Elite Men’s Wheelchair Basketball

This study aimed to develop a valid and reliable performance analysis template for quantifying team action variables in elite men’s wheelchair basketball. First action variables and operational definitions were identified by the authors and verified by an expert panel of wheelchair basketball coaching staff in order to establish expert validity. A total of 109 action variable were then placed into 17 agreed Categorical Predictor Variable categories. The action variables were then used to develop a computerised performance analysis template for post-event analysis. Each possession (n=200) from an international men’s wheelchair basketball game was analysed by the first author on two occasions for assessment of intra-observer reliability and by a coach and a performance analyst for inter-observer reliability. Percentage error and Weighted Kappa coefficients were calculated to compare the levels of error and agreement for each action variable. Intra-observer reliability demonstrated perfect or almost perfect agreement (<K0.980) and low percentage error values (<1.50%) for the 109 action variables within the 17 categories. Inter-observer reliability demonstrated perfect or almost perfect agreement (<K0.974) and low percentage error values (<3.00%) for the 109 action variables within the 17 categories. The template should be used in future for obtaining valid and reliable data in elite men’s wheelchair basketball

Sport und Sportunterricht in Ungarischen Schulen nach den politischen Veränderungsprozessen in den 1990er Jahren

Across central and eastern Europe, countries entered into a political transition period typified by democratic freedom and idealism and in educational reforms by conceptual reorientations based on ideas of humanism and liberalisation. This article focuses on school physical education and sport in Hungary after the political transition period of the 1990s. Specifically, it highlights issues relating to curriculum changes, the conceptual modernisation of school physical education and sport, the emergence of a Hungarian national curriculum and suggests that schools and physical education practitioners have critical roles in promoting and fostering participation in physical and sporting activity through curricular and extracurricular programmes for essential full lifespan engagement.Ranih 1990-ih zemlje srednje i istočne Europe ušle su u period političke tranzicije obilježen reformama na području edukacije koje su obuhvaćale konceptualna preusmjeravanja utemeljena na idejama humanizma i liberalizma, što je bilo prevedeno u idealistički kurikulum i principe planiranja. Međutim, realnost implementiranja tih ‘principa’ ignorirala je potrebna financijska ulaganja, nove pedagoške i didaktičke intervencije i relevantnu infrastrukturu neophodnu za realizaciju. Stoga, u godinama političke tranzicije, usprkos vladinim ohrabrenjima ve-zanima uz tjelesni odgoj kao kurikularni zahtjev, tjelesni je odgoj postao podcijenjeni predmet; viša školska uprava pokazala je za njega malo interesa, njegov doprinos općem razvoju učenika nije bio dovoljno cijenjen, a profesori tjelesnog odgoja smatrali su se inferiornima, manje sposobnima i vještim u brojnim srednje- i istočnoeuropskim zemljama. Ovaj rad obrađuje status tjelesnog odgoja i sporta u školama u Mađarskoj nakon perioda političke tranzicije iz 1990-ih godina. Politička tranzicija koja slijedi nakon slobodnih izbora u Mađarskoj 1990. godine postavila je zahtjev za novim društvenim vrijednostima u reorganiziranom društvu. Kako bi se prilagodio tim zahtjevima, cjelokupni edukacijski sustav morao se reformirati kroz državnu politiku obnove i edukacijske zakone. Postupno proširen kurikulum pojačano je naglasio svestranu, dobro uravnoteženu edukaciju i razvoj pozitivnih stavova u okruženju ekonomskog, političkog, znanstvenog, tehničkog, društvenog i moralnog razvoja. Takozvani bipolarni (centralni i lokalni) model reguliranja sadržaja kurikuluma nastao je kao rezultat nacionalnih i inozemnih utjecaja. Tjelesni odgoj i sport identificiran je kao jedno od deset središnjih područja edukacije važnih za zadovoljavanje zahtjeva ‘nove ere’. Njegova je uloga neophodna i jedinstvena u sustavu kulture, a ima izravan utjecaj na tjelesni razvoj učenika te daje povoljnu priliku za razvoj motoričkih vještina i sposobnosti. Njegova se ključna uloga također proteže u područje aktivnog i redovitog tjelesnog vježbanja, kao i nužnosti sporta u vrijednosnom sustavu učenika, čime se promovira zdrav stil života i njeguje tjelesna, mentalna i emocionalna edukacija. Istodobno, novi pristup evaluaciji zamijenio je jednodimenzionalnu, prema učitelju usmjerenu i autoritarnu ocjenu onom utemeljenom na nizu interakcija učenika i profesora: profesori i učenici partneri su u tom procesu. Godine 1995. pokrenut Nacionalni središnji kurikulum (NCC) danas određuje rad u školama, uključujući i tjelesni odgoj i sport, kao i njegov nastavni plan i program. NCC daje primjere proširenih sadržaja nacionalnog standarda obrazovanja, karakteristika kojega je vidljiva na njegove tri ‘razine’ ciljeva. Na prvoj razini su zajednički predmeti povezani s cijelim odgojno-obrazovnim sustavom. Ispred svakog edukacijskog polja ili područja nalaze se opći razvojni ciljevi. U tjelesnom odgoju i sportu ti su ciljevi definirani za dob od 1-6 i 7-10 godina, a obuhvaćaju zdravlje, učenje kretnih struktura, motoričke sposobnosti, održavanje potrebe za tjelesnim vježbanjem i prilagođen tjelesni odgoj. Tri su razine ciljeva zaokružene pojedinačnim ciljevima, koji su podijeljeni na tri dijela: znanje, vještine i minimalna kompetentnost. Nastavni plan tjelesnog odgoja sastoji se od različitih komponenata: organizacijske vježbe (vježbe postrojavanja), pripremne, bazične i preventivne vježbe, relaksacija; osnovne atletske vježbe; gimnastičke vježbe; ritmička gimnastika, vježbe aerobike (samo za djevojke); sportske igre (rukomet, košarka, nogomet, odbojka); rekreacijske aktivnosti i aktivnosti na otvorenom; samoobrana i borilačke vještine te plivanje. Pojedinačni ciljevi specifičnog područja također uključuju i temeljna znanja nužna za donošenje odluka i izvršavanje zadataka. Minimalne kompetencije opisuju osnovnu razinu znanja, vještina i općih sposobnosti potrebnih za uspješan razvoj učenika. U nekim je školama odvojeno puno vremena za nastavu tjelesnog odgoja - 225 minuta tjedno (pet sati tjedno uključujući i izvannastavne aktivnosti). Međutim, u posljednjih petnaest godina, u mnogim mađarskim školama broj sati nastave reduciran je na oko 2,5 sata tjedno. Nekoliko faktora priječi napredak tjelesnog odgoja i sporta u Mađarskoj. Državna politika i zakonske odredbe predviđaju samo ograničeni vremenski okvir za postizanje ambicioznih ciljeva i složenih zadataka sadržanih u nastavnom planu i programu. Sljedeći problem vezan je za na-čin mišljenja starijih generacija mađarskih profesora i školskih institucija - to je način razmišljanja previše kontroliranog okruženja prošlog ‘socijalističkog’ upravljanja i profesori čekaju “odozgo” detaljniji plan i program od onoga u NCC-u, a mnogima od njih nedostaje iskustva i znanja za popunjavanje praznina između NCC-a i njihovih izvedbenih planova i programa, kao i potrebne pedagoške i didaktičke intervencijske vještine za poučavanje i situacijsko učenje. Treći se problem tiče neadekvatnosti sportskih objekata i opreme u Mađarskoj - procijenjen je nedostatak od oko 600 sportskih dvorana u školama. Također, dodatni su problemi vezani uz mađarsko javno obrazovanje, kao što je nedovoljno financiranje i profesori s financijskim poteškoćama zbog niskih primanja. Kao i mnoge druge zemlje, relevantni mađarski vladini i nevladini autoriteti trebali bi u suradničkom odnosu uzeti u obzir razvoj ‘bazičnog modela potreba’, u kojemu su identificirani postojeći nedostaci i u kojem su aktivnosti tjelesnog odgoja prisutne i integrirane u ukupnu obrazovnu politiku. Za ispunjavanje tih bazičnih potreba nužni su kvalitetni edukacijski programi, dostupni objekti i oprema, ali i adekvatno plaćeni kvalificirani/iskusni kadrovi s relevantnim znanjem, vještinama i kompetencijama, kao i mogućnosti obogaćivanja kompetencija kontinuiranim profesionalnim razvojem.In den frühen 1990er Jahren fanden in mehreren Ländern in Zentral- und Osteuropa politische Veränderungsprozesse statt. Diese führten zur demokratischen Freiheit und zu Reformen des Erziehungssystems, die sich wieder an den Ideen und Idealen der Freiheit und des Humanismus orientierten. Dieser Beitrag beschäftigt sich mit der Entwicklung des Sports und des Sportunterrichts in Ungarn nach diesen poli-tischen Veränderungsprozessen in den 1990er Jahren. Es werden besonders die Aspekte hervorgehoben, die mit den allgemeinen unterrichtlichen Veränderungsprozessen, der Modernisierung des Sports und des Sportunterrichts und der Entwicklung eines nationalen ungarischen Curriculums verbunden sind. In dem Artikel wird betont, dass Schulen und Schulsportlehrer Verantwortung tragen für die Förderung und Unterstützung einer regelmäßigen Teilnahmen von Kindern und Jugendlichen an Bewegungs- und Sportaktivitäten im Rahmen der unterrichtlichen und außerunterrichtlichen Maßnahmen, die zu einem lebenslangen Sporttreiben beitragen sollen

Sport und Sportunterricht in Ungarischen Schulen nach den politischen Veränderungsprozessen in den 1990er Jahren

Across central and eastern Europe, countries entered into a political transition period typified by democratic freedom and idealism and in educational reforms by conceptual reorientations based on ideas of humanism and liberalisation. This article focuses on school physical education and sport in Hungary after the political transition period of the 1990s. Specifically, it highlights issues relating to curriculum changes, the conceptual modernisation of school physical education and sport, the emergence of a Hungarian national curriculum and suggests that schools and physical education practitioners have critical roles in promoting and fostering participation in physical and sporting activity through curricular and extracurricular programmes for essential full lifespan engagement.Ranih 1990-ih zemlje srednje i istočne Europe ušle su u period političke tranzicije obilježen reformama na području edukacije koje su obuhvaćale konceptualna preusmjeravanja utemeljena na idejama humanizma i liberalizma, što je bilo prevedeno u idealistički kurikulum i principe planiranja. Međutim, realnost implementiranja tih ‘principa’ ignorirala je potrebna financijska ulaganja, nove pedagoške i didaktičke intervencije i relevantnu infrastrukturu neophodnu za realizaciju. Stoga, u godinama političke tranzicije, usprkos vladinim ohrabrenjima ve-zanima uz tjelesni odgoj kao kurikularni zahtjev, tjelesni je odgoj postao podcijenjeni predmet; viša školska uprava pokazala je za njega malo interesa, njegov doprinos općem razvoju učenika nije bio dovoljno cijenjen, a profesori tjelesnog odgoja smatrali su se inferiornima, manje sposobnima i vještim u brojnim srednje- i istočnoeuropskim zemljama. Ovaj rad obrađuje status tjelesnog odgoja i sporta u školama u Mađarskoj nakon perioda političke tranzicije iz 1990-ih godina. Politička tranzicija koja slijedi nakon slobodnih izbora u Mađarskoj 1990. godine postavila je zahtjev za novim društvenim vrijednostima u reorganiziranom društvu. Kako bi se prilagodio tim zahtjevima, cjelokupni edukacijski sustav morao se reformirati kroz državnu politiku obnove i edukacijske zakone. Postupno proširen kurikulum pojačano je naglasio svestranu, dobro uravnoteženu edukaciju i razvoj pozitivnih stavova u okruženju ekonomskog, političkog, znanstvenog, tehničkog, društvenog i moralnog razvoja. Takozvani bipolarni (centralni i lokalni) model reguliranja sadržaja kurikuluma nastao je kao rezultat nacionalnih i inozemnih utjecaja. Tjelesni odgoj i sport identificiran je kao jedno od deset središnjih područja edukacije važnih za zadovoljavanje zahtjeva ‘nove ere’. Njegova je uloga neophodna i jedinstvena u sustavu kulture, a ima izravan utjecaj na tjelesni razvoj učenika te daje povoljnu priliku za razvoj motoričkih vještina i sposobnosti. Njegova se ključna uloga također proteže u područje aktivnog i redovitog tjelesnog vježbanja, kao i nužnosti sporta u vrijednosnom sustavu učenika, čime se promovira zdrav stil života i njeguje tjelesna, mentalna i emocionalna edukacija. Istodobno, novi pristup evaluaciji zamijenio je jednodimenzionalnu, prema učitelju usmjerenu i autoritarnu ocjenu onom utemeljenom na nizu interakcija učenika i profesora: profesori i učenici partneri su u tom procesu. Godine 1995. pokrenut Nacionalni središnji kurikulum (NCC) danas određuje rad u školama, uključujući i tjelesni odgoj i sport, kao i njegov nastavni plan i program. NCC daje primjere proširenih sadržaja nacionalnog standarda obrazovanja, karakteristika kojega je vidljiva na njegove tri ‘razine’ ciljeva. Na prvoj razini su zajednički predmeti povezani s cijelim odgojno-obrazovnim sustavom. Ispred svakog edukacijskog polja ili područja nalaze se opći razvojni ciljevi. U tjelesnom odgoju i sportu ti su ciljevi definirani za dob od 1-6 i 7-10 godina, a obuhvaćaju zdravlje, učenje kretnih struktura, motoričke sposobnosti, održavanje potrebe za tjelesnim vježbanjem i prilagođen tjelesni odgoj. Tri su razine ciljeva zaokružene pojedinačnim ciljevima, koji su podijeljeni na tri dijela: znanje, vještine i minimalna kompetentnost. Nastavni plan tjelesnog odgoja sastoji se od različitih komponenata: organizacijske vježbe (vježbe postrojavanja), pripremne, bazične i preventivne vježbe, relaksacija; osnovne atletske vježbe; gimnastičke vježbe; ritmička gimnastika, vježbe aerobike (samo za djevojke); sportske igre (rukomet, košarka, nogomet, odbojka); rekreacijske aktivnosti i aktivnosti na otvorenom; samoobrana i borilačke vještine te plivanje. Pojedinačni ciljevi specifičnog područja također uključuju i temeljna znanja nužna za donošenje odluka i izvršavanje zadataka. Minimalne kompetencije opisuju osnovnu razinu znanja, vještina i općih sposobnosti potrebnih za uspješan razvoj učenika. U nekim je školama odvojeno puno vremena za nastavu tjelesnog odgoja - 225 minuta tjedno (pet sati tjedno uključujući i izvannastavne aktivnosti). Međutim, u posljednjih petnaest godina, u mnogim mađarskim školama broj sati nastave reduciran je na oko 2,5 sata tjedno. Nekoliko faktora priječi napredak tjelesnog odgoja i sporta u Mađarskoj. Državna politika i zakonske odredbe predviđaju samo ograničeni vremenski okvir za postizanje ambicioznih ciljeva i složenih zadataka sadržanih u nastavnom planu i programu. Sljedeći problem vezan je za na-čin mišljenja starijih generacija mađarskih profesora i školskih institucija - to je način razmišljanja previše kontroliranog okruženja prošlog ‘socijalističkog’ upravljanja i profesori čekaju “odozgo” detaljniji plan i program od onoga u NCC-u, a mnogima od njih nedostaje iskustva i znanja za popunjavanje praznina između NCC-a i njihovih izvedbenih planova i programa, kao i potrebne pedagoške i didaktičke intervencijske vještine za poučavanje i situacijsko učenje. Treći se problem tiče neadekvatnosti sportskih objekata i opreme u Mađarskoj - procijenjen je nedostatak od oko 600 sportskih dvorana u školama. Također, dodatni su problemi vezani uz mađarsko javno obrazovanje, kao što je nedovoljno financiranje i profesori s financijskim poteškoćama zbog niskih primanja. Kao i mnoge druge zemlje, relevantni mađarski vladini i nevladini autoriteti trebali bi u suradničkom odnosu uzeti u obzir razvoj ‘bazičnog modela potreba’, u kojemu su identificirani postojeći nedostaci i u kojem su aktivnosti tjelesnog odgoja prisutne i integrirane u ukupnu obrazovnu politiku. Za ispunjavanje tih bazičnih potreba nužni su kvalitetni edukacijski programi, dostupni objekti i oprema, ali i adekvatno plaćeni kvalificirani/iskusni kadrovi s relevantnim znanjem, vještinama i kompetencijama, kao i mogućnosti obogaćivanja kompetencija kontinuiranim profesionalnim razvojem.In den frühen 1990er Jahren fanden in mehreren Ländern in Zentral- und Osteuropa politische Veränderungsprozesse statt. Diese führten zur demokratischen Freiheit und zu Reformen des Erziehungssystems, die sich wieder an den Ideen und Idealen der Freiheit und des Humanismus orientierten. Dieser Beitrag beschäftigt sich mit der Entwicklung des Sports und des Sportunterrichts in Ungarn nach diesen poli-tischen Veränderungsprozessen in den 1990er Jahren. Es werden besonders die Aspekte hervorgehoben, die mit den allgemeinen unterrichtlichen Veränderungsprozessen, der Modernisierung des Sports und des Sportunterrichts und der Entwicklung eines nationalen ungarischen Curriculums verbunden sind. In dem Artikel wird betont, dass Schulen und Schulsportlehrer Verantwortung tragen für die Förderung und Unterstützung einer regelmäßigen Teilnahmen von Kindern und Jugendlichen an Bewegungs- und Sportaktivitäten im Rahmen der unterrichtlichen und außerunterrichtlichen Maßnahmen, die zu einem lebenslangen Sporttreiben beitragen sollen

Considerations Perceived by Coaches as Specific to Coaching Elite Women’s Soccer Teams

This study investigated challenges perceived by coaches when working with elite women’s soccer teams. Six men and four women coaches with experience in the first Norwegian League or Norwegian national team participated. Semi-structured interviews were carried out, and the data was analyzed using thematic interpretational analysis. Participants identified professionalism, early-career termination, mental characteristics, intrateam communication, romantic relationships, access to the locker rooms (men only), and team selection (women only) as the specific challenges they face when coaching these teams. The findings are discussed in relation to ensuring that good performance and development are achieved when coaching elite women’s soccer teams and helping future coaches optimize their coaching techniques when working with elite women players

The effect of pedometer step goal, feedback and self-monitoring interventions on accelerometer-measured physical activity in children

This study assessed the utility of 3-week goal-setting, self-monitoring and step-feedback pedometer interventions for increasing physical activity (PA) in children, and the relative impact of individual and group-standardised goals. Three classes of primary school children (n = 68) were randomised to: (a) individual-standardised goal (IS), (b) group-standardised goal (GS) or (c) open pedometer control (CON) groups. PA was assessed via accelerometry (baseline and end-point). There were no main effects for study group, but there was an interaction between time and group for moderate-to-vigorous PA (MVPA), with MVPA time change differing between IS and CON, as MVPA increased in IS but decreased in CON. Mean plots showed MVPA increased in less-active children allocated IS goals, but decreased in GS children. MVPA in more-active children did not change in IS, but declined in GS and CON. Goal-setting, self-monitoring and step-feedback pedometer interventions did not modify PA. Individual-standardised goals may, however, have utility due to mitigating the decline in MVPA in more-active and increasing MVPA in less-active children

Antibiotics for acute respiratory tract infections: a mixed methods study of patient experiences of non-medical prescriber management

ABSTRACT Objective: To 1) explore patients’ expectations and experiences of nurse and pharmacist non- medical prescriber led management of respiratory tract infections, 2) to examine whether patient expectations for antibiotics affect the likelihood of receiving them, and 3) to understand factors influencing patient satisfaction with respiratory tract infection consultations. Design: Mixed methods Setting: Primary care Participants: Questionnaires from 120 patients and follow-up interviews with 22 patients and 16 nurse and pharmacist non-medical prescribers. Results: Patients had multiple expectations of their consultation with 43% expecting to be prescribed an antibiotic. There was alignment between self-reported patient expectations and those perceived by non-medical prescribers. Patient expectations for non-antibiotic strategies, such as education to promote self-management, were associated with receipt of those strategies, whereas patient expectations for an antibiotic were not associated with receipt of these medications. ‘Patient-centred’ management strategies (including reassurance and providing information) were received by 86.7% of patients. Regardless of patients’ expectation or the management strategy employed, high levels of satisfaction were reported for all aspects of the consultation. Taking concerns seriously, conducting a physical examination, communicating the treatment plan, explaining treatment decisions, and lack of time restrictions, were each reported to contribute to patient satisfaction. Conclusion: Non-medical prescribers demonstrate an understanding of patient expectations of respiratory tract infection consultations and use a range of non-antibiotic management strategies, particularly those resembling a patient-centred approach. Overall, patients’ expectations were met and prescribers were not unduly influenced by patient expectations for an antibiotic. Patients were satisfied with the consultation, indicating that strategies used by non-medical prescribers were acceptable. However, the lower levels of satisfaction among patients who expected but did not receive an antibiotic, indicates that although NMPs appear to have strategies for managing RTI consultations, there is still scope for improvement and these prescribers are therefore an important group to involve in antimicrobial stewardship

Tooth Decay in Alcohol Abusers Compared to Alcohol and Drug Abusers

Alcohol and drug abuse are detrimental to general and oral health. Though we know the effects of these harmful habits on oral mucosa, their independent and combined effect on the dental caries experience is unknown and worthy of investigation. We compared 363 “alcohol only” abusers to 300 “alcohol and drug” abusers to test the hypothesis that various components of their dental caries experience are significantly different due to plausible sociobiological explanations. After controlling for the potential confounders, we observe that the “alcohol and drug” group had a 38% higher risk of having decayed teeth compared to the “alcohol only” group (P < .05). As expected, those who belonged to a higher social class (OR = 1.98; 95%  CI = 1.43–2.75) and drank wine (OR = 1.85; 95%  CI = 1.16–2.96) had a higher risk of having more filled teeth. We conclude that the risk of tooth decay among “alcohol only” abusers is significantly lower compared to “alcohol and drug” abusers