History and Literature in the Historical Novels of Ksaver Šandor Gjalski

The paper begins by asserting that the historical novels of Ksaver Šandor Gjalski have received special treatment in Croatian literary historiography, which tends to ascribe to them a more a documentary and historiographic rather than literary value. This paper will analyse the Romantic, realist and modernist features of Gjalski’s historical novels Osvit. Slike iz tridesetih godina (Dawn. Pictures from the [18]30s) (1892) and Za materinsku riječ. Slike iz četrdeset osme godine (For the Maternal Word. Pictures from [18]48) (1906). In the light of theories of histories as stories (narratives), this paper will indicate that their so-called documentary value isattributable to literary strategies that are used to interpret the past they represent in a specific way, and not to record what is assumed to be the authentic past

Slavonian literature and national literary history - regionalism and national identity

Ustanovivši specifičnu poziciju tzv. “slavonske” u kontekstu povijesti hrvatske književnosti, u članku se razmatraju historijski, politički, kulturološki i poetološki uvjeti i posljedice njihova sup(r)o(t)stavljanja. Uzimajući u obzir i njezinu tradiciju u 18. stoljeću, kao i kasnije (proto)realističke i modernističke tijekove, u fokusu je posebno slavonska književnost 30-ih i 40-ih godina 19. stoljeća za koju se zaključuje da je jednim dijelom pratila dominantne preporodne trendove dok im se drugim dijelom postavljala kao stanovita alternativna ili kritička opcija. Naposljetku se, promišljajući o relacijama hrvatskoga nacionalnog identiteta te pojedinih njegovih regionalnih sastavnica, evidentnima i u književnosti, predlaže moguća perspektiva postojećim izučavanjima tih fenomena. Po uzoru na tzv. modernističke i postmodernističke teorije nacije i nacionalizma, a s osloncem na Bourdieuova teorijska promišljanja o performativnim funkcijama jezika u proizvodnji granica kojima se ustanovljuju regionalni identiteti, ustvrđuje se kako bi se dosadašnja književnopovijesna istraživanja tzv. regionalizma hrvatske književnosti kao samorazumljivoga odraza regionalne nacionalne heterogenosti mogla zamijeniti čitanjima takve vrste književnosti, ali i njezinih metaknjiževnih prikaza, kao (re)generatora regionalizama i regionalnih identiteta.The article discusses the somewhat specific treatment of the so-called “Slavonian” literature in the context of the history of Croatian literature, trying to establish the historical, political, cultural and poetological conditions and consequences of such a dichotomy between the regional and the national. Taking into consideration both the 18th century tradition, as well as the later, (proto)realistic and modernist periods of Slavonian literature, the article focuses in particular on the literary production of the 1830ies and 1840ies, which, while following to a certain extent the dominant literary programme of the Croatian National Revival, simultaneously presented itself as a possible alternative or a critical option to it. In conclusion, a possible perspective is suggested for the future study of the various relations of Croatian national identity and its regional components, which should also include their reflection in literature. Following the socalled modernist and postmodernist theories of nation and nationalism, as well as P. Bourdieu’s theoretical reflections on the performative functions of language in the production of borderlines used to establish regional identities, it is suggested that the previous literary-historical research of the so-called regionalism of Croatian literature, which viewed it as a “natural” reflection of regional national heterogeneity, could be replaced by an approach which would view such forms of literature, as well as their metaliterary representations, as (re)generators of regionalisms and regional identities

On Leksykon tradycji chorwackich (Lexicon of Croatian Traditions) by Joanna Rapacka: Principles and Foundations of the Nation – Between Traditions and Modernity

U radu se prikazuje teorijsko-metodološka oslonjenost Leksikona hrvatskih tradicija na kontekst poljske sociološke, historiografske, filozofske i filološke znanosti iz razdoblja od kraja 1960-ih godina do kraja 20. stoljeća. Ukazuje se na mogućnosti povezivanja teorijsko-metodološkoga okvira Leksikona s teorijama kolektivnoga pamćenja i s tzv. (post)modernističkim teorijama nacije i nacionalizma te se interpretira znakovitost njegova objavljivanja u izvorniku i u hrvatskome prijevodu neposredno poslije raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Domovinskoga rata i uspostave hrvatske suverenosti. Zaključuje se kako Leksikon hrvatskih tradicija potvrđuje da su puno intrigantnija i fundamentalnija od pitanja o rezu između modernosti i tradicije, ona o njihovu međudjelovanju; o tradicijskim uvjetovanjima modernizacije, te o modernizacijskim nasljedovanjima, preoblikovanjima ili generiranjima tradicije odnosno tradicija.The paper presents the theoretical and methodological reliance of Leksykon tradycji chorwackich (Lexicon of Croatian Traditions) on the context of Polish sociological, historiographical, philosophical, and philological science from the late 1960s to the end of the 20th century. The possibilities of connecting the theoretical and methodological framework of the Leksykon with the theories of collective memory and with the so-called (post)modernist theories of nation and nationalism are indicated, as well as the significance of its publication in the original and in the Croatian translation immediately after the disintegration of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia, the Homeland War, and the establishment of Croatian sovereignty. The author concludes that Leksykon tradycji chorwackich (Lexicon of Croatian Traditions) proves that the questions concerning the interaction between modernity and tradition (traditional conditions of modernisation and modernisation’s inheritances, transformations or generations of tradition or traditions) are much more intriguing and fundamental than the questions about their break

Prikazi hrvatskoga narodnog preporoda i »pripremnoga preporodnog razdoblja« u hrvatskoj književnoj historiografiji

U tekstu se prikazuje povijest književnohistoriografskih pregleda razdoblja hrvatskoga narodnog preporoda koji uključuju i reference na tzv. »pripremno preporodno razdoblje«. Zaključuje se da potonje nije bilo samo vrijeme političkoga pripremanja preporoda, nego i razdoblje aktivne tranzicije u modernu hrvatsku književnu kulturu. Ta tranzicija ne pretpostavlja oštri rez od prošlosti od koje se sam preporod deklarativno htio odvojiti, nego je preporod u svojoj neposrednoj prošlosti nastajao, a dio nje zadržao je u sebi, prenoseći je u budućnost

Prikazi hrvatskoga narodnog preporoda i »pripremnoga preporodnog razdoblja« u hrvatskoj književnoj historiografiji

U tekstu se prikazuje povijest književnohistoriografskih pregleda razdoblja hrvatskoga narodnog preporoda koji uključuju i reference na tzv. »pripremno preporodno razdoblje«. Zaključuje se da potonje nije bilo samo vrijeme političkoga pripremanja preporoda, nego i razdoblje aktivne tranzicije u modernu hrvatsku književnu kulturu. Ta tranzicija ne pretpostavlja oštri rez od prošlosti od koje se sam preporod deklarativno htio odvojiti, nego je preporod u svojoj neposrednoj prošlosti nastajao, a dio nje zadržao je u sebi, prenoseći je u budućnost

From phenomenon to model : regardings Lasić\u27s Zagorka

U prvome dijelu rada naznačuju se osobitosti čitateljske i književnopovijesne recepcije Zagorkina “lika i djela” te se, kao ključni prilozi koji su prethodili suvremenim (ponajviše kulturnom i feminističkom teorijom inspiriranim) interesima za navedenu autoricu, ističu Hergešićev predgovor njezinim Sabranim djelima (1963) i Lasićev Uvod u monografiju Marije Jurić Zagorke (1986). Specifičnosti potonje knjige akcentuiraju se u zaključnome poglavlju, poenta kojega je usmjerena prijedlogu mogućih poveznica između Lasićeva i Zagorkinog stvaralačkog habitusa i etosa.The first part of the paper indicates the peculiarities of readers’ and literary-historical reception of Zagorka’s "person and literary work", pointing out Hergešić’s preface to her Collected Works (1963) and Lasić’s Introduction to the Monograph on Marija Jurić Zagorka (1986) as the key contributions which preceded contemporary interests (inspired mostly by cultural and feminist theories) in the mentioned women-writer. The final part emphasizes the specific qualities of the latter book, the point of which is directed towards suggesting the possible connections between the creative habitus and ethos of Stanko Lasić and Marija Jurić Zagorka

World Literature, National Literature and National Identity: the Case of Croatia from the 19th Century to the Beginnings of Postmodernism

U radu se prikazuje odnos hrvatske kulture prema fenomenu svjetske književnosti od vremena institucionalizacije nacionalnoga identiteta do nastupa ranih postmodernih trendova. Taj se odnos prikazuje u svjetlu usporedivih europskih pojava, a naglasak se stavlja na prikaz razvoja hrvatske filologije i komparatistike od 19. stoljeća do 70-ih godina 20. stoljeća.The article discusses the relationship of Croatian culture to the phenomenon of world literature from the period of the institutionalization of modern Croatian national identity to the early postmodern era. This relationship is compared with similar European processes, with an emphasis on the development of Croatian philology and comparative literature from the 19th century to the 1970s

WHO DID(N\u27T) "REALIZE" AND/OR "RECOGNIZE" THE TRUE MEANING OF THE "FIGURE OF HOMELAND"? FROM ŠTOOS VIA MATOŠ LEADING UP TO KRLEŽA

U radu se analiziraju i interpretiraju tekstovi Pavla Štoosa i Antuna Gustava Matoša, ilustrativni za njihovo kajkavsko stvaralaštvo, s jedne, te za reprezentaciju domovinskih tema, s druge strane. Tragom naslova Štoosove elegije iz 1831, reprintirane u središnjem preporodnom književnom glasilu Danici 1835, ali i tragom književnih interpretacija domovinske povijesti i domovinske sudbine te tragom interpoliranja kajkavske u kanon novije hrvatske književnosti najavljuju se sljedeći koraci koji bi, kao logičan nastavak u ovome tekstu predstavljenih čitanja, nužno vodili Krleži, i to ne samo pjesmi "Lamentacija o štibri", posvećenoj "Pavlu Štosu horvackemu vitiznancu ki kipa domovine ni spoznal ni prepoznal", već širem njegovu opusu. Sumirajući zaključke do kojih se predstavljenim analizama došlo, ali i pretpostavke koje su se slijedom tih zaključaka nametnule, u završnome se dijelu rada ističe kako su nacionalna povijest i nacionalna \u27sudbina\u27 činjenice koje se u hrvatskoj kulturi oblikuju koliko književnim referiranjima na stvarnost, toliko i intertekstualnim ulančavanjima, tj. opsesivnim ponavljanjima odnosno prevrednovanjima stanovitih tema i motiva. Shvaćajući ih na taj način, tj. kao činjenice koje ne prethode jeziku već se događaju (ili stvaraju) s njime i u njemu, zaključuje se kako je ono na što mislimo pod pojmovima \u27hrvatska povijest\u27 i \u27hrvatska sudbina\u27, između ostalih svojih sastavnica, i doslovce neodvojivo od onoga što bismo, citirajući Krležin "Planetarijom", mogli nazvati "kajkavske Riječi" \u27starom kajkavskom kobi\u27.The paper analyses the texts of Pavao Štoos and Antun Gustav Matoš, illustrative both of their writing in the Kajkavian dialect and their representation of patriotic topics. The analysis is based on, on the one hand, the title of Štoos\u27 elegy Kip domovine vu početku leta 1831 (The Figure of Homeland in the Beginning of the Year 1831), reprinted in 1835 in Danica, the central literary paper of the Croatian national revival, and, on the other, literary interpretations of the homeland history and homeland destiny, as well as the interpolation of Kajkavian literature in the Croatian literary canon. The next logical step within this framework of analysis would be the texts of Miroslav Krleža – not only his poem dedicated to Pavao Štoos, who is described as the Croatian poet "who neither realized nor recognized the true meaning of the figure of the homeland", but Krleža\u27s entire oeuvre. Drawing a conclusion from the results of the analysis, as well as the premises that were formed in its course, the end part of the article stresses the fact that Croatian culture has formed the notions of Croatian history and Croatian \u27destiny\u27 on literary reflection of reality and on intertextual concatenations, i.e. by obsessive repetition and revalorization of certain topics and motifs. Viewed thus as facts which do not precede language, but are created and formed by it, \u27Croatian history\u27 and \u27Croatian destiny\u27 are literally indivisible from the old Kajkavian destiny of the "old Kajkavian word" (Krleža)