KAJKAVIAN PARLIAMENT - Association for Promotion of Science and Arts
Abstract
U radu se analiziraju i interpretiraju tekstovi Pavla Štoosa i Antuna Gustava Matoša, ilustrativni za njihovo kajkavsko stvaralaštvo, s jedne, te za reprezentaciju domovinskih tema, s druge strane. Tragom naslova Štoosove elegije iz 1831, reprintirane u središnjem preporodnom književnom glasilu Danici 1835, ali i tragom književnih interpretacija domovinske povijesti i domovinske sudbine te tragom interpoliranja kajkavske u kanon novije hrvatske književnosti najavljuju se sljedeći koraci koji bi, kao logičan nastavak u ovome tekstu predstavljenih čitanja, nužno vodili Krleži, i to ne samo pjesmi "Lamentacija o štibri", posvećenoj "Pavlu Štosu horvackemu vitiznancu ki kipa domovine ni spoznal ni prepoznal", već širem njegovu opusu. Sumirajući zaključke do kojih se predstavljenim analizama došlo, ali i pretpostavke koje su se slijedom tih zaključaka nametnule, u završnome se dijelu rada ističe kako su nacionalna povijest i nacionalna \u27sudbina\u27 činjenice koje se u hrvatskoj kulturi oblikuju koliko književnim referiranjima na stvarnost, toliko i intertekstualnim ulančavanjima, tj. opsesivnim ponavljanjima odnosno prevrednovanjima stanovitih tema i motiva. Shvaćajući ih na taj način, tj. kao činjenice koje ne prethode jeziku već se događaju (ili stvaraju) s njime i u njemu, zaključuje se kako je ono na što mislimo pod pojmovima \u27hrvatska povijest\u27 i \u27hrvatska sudbina\u27, između ostalih svojih sastavnica, i doslovce neodvojivo od onoga što bismo, citirajući Krležin "Planetarijom", mogli nazvati "kajkavske Riječi" \u27starom kajkavskom kobi\u27.The paper analyses the texts of Pavao Štoos and Antun Gustav Matoš, illustrative both of their writing in the Kajkavian dialect and their representation of patriotic topics. The analysis is based on, on the one hand, the title of Štoos\u27 elegy Kip domovine vu početku leta 1831 (The Figure of Homeland in the Beginning of the Year 1831), reprinted in 1835 in Danica, the central literary paper of the Croatian national revival, and, on the other, literary interpretations of the homeland history and homeland destiny, as well as the interpolation of Kajkavian literature in the Croatian literary canon. The next logical step within this framework of analysis would be the texts of Miroslav Krleža – not only his poem dedicated to Pavao Štoos, who is described as the Croatian poet "who neither realized nor recognized the true meaning of the figure of the homeland", but Krleža\u27s entire oeuvre. Drawing a conclusion from the results of the analysis, as well as the premises that were formed in its course, the end part of the article stresses the fact that Croatian culture has formed the notions of Croatian history and Croatian \u27destiny\u27 on literary reflection of reality and on intertextual concatenations, i.e. by obsessive repetition and revalorization of certain topics and motifs. Viewed thus as facts which do not precede language, but are created and formed by it, \u27Croatian history\u27 and \u27Croatian destiny\u27 are literally indivisible from the old Kajkavian destiny of the "old Kajkavian word" (Krleža)
