Okratoksin A u vinu

A high-performance liquid chromatography (HPLC) method for determination of ochratoxin A (OTA) in wine was developed and checked on 14 samples of wine produced in the Republic of Croatia. OTA detection in red and white wine was validated checking the linearity of the method (r2=0.997 and 0.999, respectively), recovery (88 and 95 %, respectively), and precision (RSD=3.1 and 1.4 %, respectively). The detection limit of OTA in both red and white wine was 10 ng L-1. The OTA concentration in all red wines was above the detection limit (mean 22±11 ng L-1), while only 4 of 7 white wines contained OTA (mean 10±9 ng L-1). Three OTA-free white wines were from the north of Croatia (inland), while all wines produced in the south (Adriatic coast) were OTA-positive. However, the concentrations were too low to present a risk for a moderate wine consumer.Uvedena je metoda određivanja okratoksina A (OTA) u vinu uz pomoć tekućinske kromatografije visoke djelotvornosti i testirana na 14 uzoraka vina proizvedenih u Republici Hrvatskoj. Uzorci su pročišćeni s pomoću imunoafinitetnih kolona. Metoda je vrednovana za primjenu u crnim i bijelim vinima određivanjem linearnosti (r2=0,997, odnosno 0,999), iskorištenja (88, odnosno 95 %) i preciznosti metode (RSD=3,1, odnosno 1,4 %). Detekcijski limit za crna i bijela vina bio je 10 ng OTA L-1. Koncentracija OTA u svim je crnim vinima bila iznad detekcijskog limita (22±11 ng L-1; srednja vrijednost±standardna devijacija), dok su od 7 analiziranih bijelih vina samo 4 bila kontaminirana ovim mikotoksinom (10±9 ng L-1). Tri uzorka bijelih vina koja nisu sadržavala OTA, bila su iz sjevernog dijela Hrvatske, odnosno iz dijela s kontinentalnom klimom, dok su sva vina skupljena iz južnog dijela (Istre, Primorja i Dalmacije) sadržavala OTA. Iako je OTA bio vrlo čest nalaz u vinu, niske koncentracije upućuju na to da OTA u vinu ne predstavlja značajni izvor izloženosti ljudi ovom mikotoksinu u našoj zemlji

Mikotoksini u hrani i njihov učinak na ljudsko zdravlje

Mycotoxins are natural contaminants of cereals and other commodities throughout the world. They are produced by various strains of moulds, particularly in tropical countries. Due to significant trade of cereals, humans in temperate countries can also be exposed to mycotoxins. The most common route of exposure to mycotoxins is ingestion, but it may also involve dermal, respiratory, and parenteral routes, the last being associated with drug abuse. Apart from acute and chronic toxic effects on human health called mycotoxicosis, some mycotoxins are proved or suspected human carcinogens. This paper describes various human diseases caused by ergot, aflatoxin, ochratoxin A, 3-nitropropionic acid, trichothecene, zearalenone, and fumonisin. It also gives a quick review of human carcinogenicity evaluations of the International Agency for Research on Cancer and of regulatory limits of mycotoxin concentrations in various commodities.Mikotoksini su metaboliti plijesni čija važnost za rast i razvoj plijesni nije razjašnjena. Ti spojevi vrlo različitih kemijskih struktura onečišćuju žitarice i druge namirnice osobito u tropskim krajevima, jer viša temperatura i vlažnost pogoduju rastu plijesni. Čovjek je najčešće izložen mikotoksinima putem hrane, no u nekim slučajevima može doći do njihova udisanja, prolaska kroz kožu ili parenteralne izloženosti. Akutno i kronično oštećenje zdravlja zbog djelovanja mikotoksina naziva se mikotoksikoza, a za neke se mikotoksine pretpostavlja ili je dokazano da su karcinogeni za ljude. U ovom radu opisani su različite bolesti ili sindromi u ljudi koje uzrokuju alkaloidi ergota, aflatoksini, okratoksin A, 3-nitropropionska kiselina, trihoteceni, zearalenon i fumonizini. Iznesene su i procjene Međunarodne agencije za istraživanje karcinoma o karcinogenosti pojedinih mikotoksina, kao i zakonski propisi o dopuštenim koncentracijama pojedinih mikotoksina u različitim namirnicama

Djelovanje okratoksina A na proteinske karbonile u bubregu i jetri štakora

The mechanism of ochratoxin A (OTA) toxicity has been found to involve the production of free radicals and consequent oxidative stress. Until now, the only studied pathway of OTA-caused oxidative damage was peroxidation of lipids. The aim of this study was to check whether OTA induced the production of protein carbonyls, markers of protein oxidation. Exposed rats (5 per group) were given daily OTA (0.5 mg kg-1 b. w., i. p.) for 7 days, 14 days, or 21 days, and control rats solvent only (TRIS). All animals were killed 24 hours after the last treatment. The levels of OTA in plasma, kidney and liver homogenates increased gradually during the whole length of the experiment. The levels of protein carbonyls in kidney homogenates of OTA-treated rats was significantly higher after days 14 and 21 than in controls (P<0.05). The levels of protein carbonyls in the liver was significantly higher in OTA-treated animals only after day 21 (P<0.05). These results confirm that oxidative stress is involved in the mechanism of OTA toxicity, and that it causes the oxidation of proteins.Poznato je da je jedan od mehanizama toksičnog djelovanja mikotoksina okratoksina A (OTA) stvaranje slobodnih radikala i posljedični oksidativni stres. Oksidativni stres uzrokuje oštećenje makromolekula kao što su DNA, proteini, lipidi i ugljikohidrati. Jedini do sada proučavani učinak oksidacijskog stresa što ga uzrokuje OTA jest peroksidacija lipida. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi da li OTA uzrokuje stvaranje proteinskih karbonila, markera oksidacije proteina. Štakori (5 u grupi) dobivali su svakodnevno intraperitonealno OTA (0,5 mg kg-1 tj. t.) ili otapalo (kontrole). Životinje su žrtvovane 24 sata nakon 7., 14., odnosno 21. tretmana. Razina OTA u plazmi, bubregu i jetri povećavala se postepeno tijekom pokusa. Razina proteinskih karbonila u bubregu tretiranih životinja bila je značajno veća (P<0,05) nakon 14. odnosno 21. tretmana negoli u kontrolnih životinja. U jetri je razina proteinskih karbonila postepeno rasla tijekom pokusa, a razlika u tretiranih i kontrolnih životinja bila je značajna samo nakon 21. tretmana (P<0,05). Ovi rezultati potvrđuju da OTA uzrokuje nastanak oksidativnog stresa zbog čega dolazi do oksidacije proteina

Mikotoksinska i aristoholična teorija o uzroku endemske nefropatije

Despite many efforts of scientists and epidemiologists, the aetiology of endemic nephropathy (EN) is still unknown. This disease occurs in the rural population of geographically limited areas of Bulgaria, Bosnia and Herzegovina, Croatia, Romania, and Serbia, and a number of theories have been proposed about its aetiology. The mycotoxin theory has prevailed until now, based on the studies of nephrotoxic mycotoxin ochratoxin A (OTA) that revealed higher frequency of OTA-positive food and blood samples in endemic than in non-endemic areas. However, a new aristolochic acid (AA) theory of EN origin has been proposed recently, due to the histological similarities in kidney lesions between patients suffering from EN and patients suffering from Chinese herbs nephropathy caused by AA. Until now it has not been unequivocally proved that the inhabitants of EN areas are exposed to higher concentration of AA than in other regions and the exposure pathways are rather uncertain. This paper presents most important studies supporting both theories, indicating also the inconsistencies of each.Unatoč mnogim nastojanjima znanstvenika i epidemiologa, etiologija endemske nefropatije (EN) još nije razjašnjena. Postavljeno je više teorija o nastanku ove bolesti koja se javlja u ruralnom stanovništvu na geografski ograničenim područjima Bugarske, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Rumunjske i Srbije. Donedavno se najviše napora ulagalo u istraživanje povezanosti nastanka EN s izloženošću mikotoksinu okratoksinu A. Prikupljeni rezultati upućuju većim dijelom na opravdanost te pretpostavke. Zbog histoloških sličnosti bolesnika s EN i pacijentica koje boluju od nefropatije uzrokovane kineskim travama za koju je ustanovljeno da ju uzrokuje aristolohična kiselina (AA) postavljena je teorija da je AA uzročnik EN. Dosad nije potvr|eno da su stanovnici na lokalizacijama s endemskom nefropatijom izloženi povišenim koncentracijama AA u usporedbi s područjima bez te bolesti. Osim toga su i putovi izloženosti AA koji bi se mogli povezati s pojavom EN nejasni i nedokazani. U ovom preglednom radu izneseni su rezultati najvažnijih istraživanja koja podupiru ili negiraju obje teorije, zajedno s nedostatcima svake od njih

Mikotoksini i zdravlje ljudi

Plijesni su mikroskopske gljive koje proizvode metabolite i ispuštaju ih na podlogu na kojoj rastu. Plijesni mogu rasti u različitim uvjetima vlage i topline, no povišena vlaga i temperatura naročito pogoduju njihovom rastu. Uloga metabolita plijesni u razvoju i razmnažanju plijesni nije jasna, a pojedine vrste plijesni mogu stvarati različite metabolite. Neki su od tih metabolita korisni (npr. antibiotici), no neki su toksični pa ih nazivamo mikotoksinima

Mikotoksini i zdravlje ljudi

Plijesni su mikroskopske gljive koje proizvode metabolite i ispuštaju ih na podlogu na kojoj rastu. Plijesni mogu rasti u različitim uvjetima vlage i topline, no povišena vlaga i temperatura naročito pogoduju njihovom rastu. Uloga metabolita plijesni u razvoju i razmnažanju plijesni nije jasna, a pojedine vrste plijesni mogu stvarati različite metabolite. Neki su od tih metabolita korisni (npr. antibiotici), no neki su toksični pa ih nazivamo mikotoksinima

Sprečavanje izloženosti mikrotoksinima iz hrane i krmiva

Mycotoxins are metabolites of moulds that may be found in food and feed of plant and animal origin. This paper gives a short review of the agronomical methods and food and feed storage recommendations for the prevention of mould contamination. It describes the practical methods of feed decontamination and the use of feed additives where mycotoxin contamination prevention has failed. However, these methods should be avoided as much as possible because they may increase the cost of production, reduce the nutritional value of feed, and leave residues of mycotoxins or their toxic metabolites. Since there is no universal and reliable method of feed decontamination for all mycotoxins, the paper stresses the importance of preventive measures.Mikotoksini su metaboliti plijesni koji se nalaze u namirnicama biljnog i životinjskog podrijetla i u stočnoj hrani. Najčešće plijesni koje kontaminiraju žitarice u umjerenoj klimatskoj zoni iz rodova su Fusarium i Penicillium. U krajevima s umjerenom klimom, s toksikološkog su gledišta najvažniji mikotoksini fumonizini, trihoteceni i zearalenon koje proizvode neki biotipovi vrsta Fusarium i okratoksini, citrinin i penicilinska kiselina koje proizvode neki biotipovi Penicilliuma i Aspergillusa. U tropskim i suptropskim krajevima čest je nalaz aflatoksina, metaboličkih produkata nekih biotipova vrsta Aspergillus. Zbog međunarodne trgovine hranom postoji mogućnost izloženosti ljudi i životinja aflatoksinima i izvan tropskih područja. Iznesene su agronomske metode i preporuke za skladištenje hrane biljnog podrijetla i krmiva koje su nužne za sprečavanje kontaminacije plijesnima i njihovim produktima. Opisane su metode dekontaminacije krmiva kao i uporaba dodataka krmivu koje se mogu rabiti kada zakažu metode prevencije onečišćenja mikotoksinima. Ove metode treba izbjegavati koliko god je to moguće jer povećavaju cijenu proizvodnje i mogu smanjiti prehrambenu vrijednost krmiva. Metodama dekontaminacije mikotoksini se ne mogu potpuno ukloniti, a primjenom nekih metoda mogu nastati njihovi toksičniji metaboliti. Budući da nema jedinstvene i pouzdane metode za dekontaminaciju mikotoksina u krmivu, naglašava se važnost preventivnih mjera

Fumonisin B1 and zearalenone contamination of wheat in Croatia and influence of fungicide treatments

In Croatia, a trial was conducted to determine the presence of the Fusarium mycotoxins fumonisin B1 and zearalenone in wheat kernels and to evaluate the efficacy of nine fungicides on Fusarium head blight severity as well as fumonisin B1 and zearalenone accumulation in wheat grain. Fumonisin B1 and zearalenone were detected in all grain samples in mean concentrations ranging from 182.0 to 446.6 µg kg-1 (fumonisin B1) and from 2.59 to 5.33 µg kg-1 (zearalenone). No significant differences were found among fumonisin B1 and zearalenone content in wheat grain for the different fungicide treatments. No correlation was revealed between Fusarium head blight severity and fumonisin B1 or zearalenone content in wheat grain, nor between fungicide efficacy and fumonisin B1 or zearalenone content in wheat grain. Under conditions of high disease pressure, efficacy of the fungicides was between 85.7% (tebuconazole + triadimefon) and 72.1% (carbendazim).Un essai a été effectué en Croatie afin de déterminer la présence de fumonisine B1 et de zéaralenone, des mycotoxines de Fusarium, dans des grains de blé et d'évaluer l'efficacité de neuf fongicides à réduire la gravité de la brûlure de l’épi causée par le fusarium ainsi que l’accumulation de fumonisine B1 et de zéaralenone dans les grains de blé. La fumonisine B1 et la zéaralenone ont été détectées dans tous les échantillons de grains, avec des concentrations moyennes variant entre 182,0 et 446,6 µg kg-1 (fumonisine B1) et entre 2,59 et 5,33 µg kg-1 (zéaralenone). Aucune différence significative n’a été trouvée entre les différents traitements fongicides quant à la teneur en fumonisine B1 et en zéaralenone dans les grains de blé. Aucune corrélation positive n’a été obtenue entre la gravité de la brûlure de l’épi causée par le fusarium et la teneur en fumonisine B1 ou en zéaralenone dans les grains de blé, ou encore entre l’efficacité des fongicides et la teneur en fumonisine B1 ou en zéaralenone dans les grains de blé. Sous des conditions sévères de maladie, l’efficacité des fongicides se situait entre 85,7 % (tébuconazole + triadiméfon) et 72,1 % (carbendazime)

Spectrophotometric Determination of Malondialdehyde in Urine Suitable for Epidemiological Studies

A reliable method for spectrophotometric determination of urinary malondialdehyde (MDA), according to the thiobarbituric acid (TBA) assay, is described. To account for matrix interference and differences in individual urine composition, standard addition procedure was applied. The method is adequately selective (LoQ = 0.09 μM in the presence of 0.1 M creatinine and 0.5 M urea) and reliable (within-day and between-day variability of less than 5 %). The mean level of urinary MDA was 1.52 ± 0.73 µM that is in good agreement with spectrofluorometric determination (1.20 ± 0.56 μM; p = 0.085) as well as with previous studies that used HPLC. Furthermore, it is demonstrated that MDA is stabile in urine at room temperature for 24 h and when stored at –20 °C for 6 months. The described method enables simple, rapid and cost-effective determination of urinary MDA as a relevant and non-invasive marker of “whole-body” oxidative stress. This work is licensed under a Creative Commons Attribution 4.0 International License

Djelovanje cikloheksimida na aktivnost butirilkolinesteraze in vivo

The paper describes the catalytic activity of butyrylcholinesterase (BuChE) measured in plasma, liver, white adipose tissue, heart, and brain of rats intraperitoneally administered a single non–lethal dose of cycloheximide (2.0 mg/kg body weight; CHM). The BuChE assay was performed on rats of both sexes either administered CHM or saline (controls), and killed 2, 3, 4, 5, 10 days later. A significant decrease of BuChE catalytic activity was observed in all tested tissues except plasma. In animals of both sexes, the lowest BuChE catalytic activity was found in the liver (2–6%), while it was higher in white adipose tissue, heart, and brain. However, the respective values remained significantly different from controls (33–67%, 49–62%, and 14–71% in males, and 24–82%, 72–86%, and 33–67% in females). Since there was no effect of CHM on BuChE catalytic activity in plasma, the data suggest that CHM inhibits the synthesis of BuChE rather than its active site.U ovom je istraživanju mjerena katalitička aktivnost enzima butirilkolinesteraze (BuChE) u plazmi, jetri, bijelom masnom tkivu, srcu i mozgu štakora tretiranih jednokratnom intraperitonealnom dozom cikloheksimida (2,0 mg/kg tjelesne težine, CHM). Katalitička aktivnost enzima izmjerena je u navedenim tkivima životinja obaju spolova koje su žrtvovane 2, 3, 4, 5 ili 10 dana nakon primjene CHM–a ili fiziološke otopine (kontrolna skupina). Značajno smanjenje katalitičke aktivnosti enzima BuChE izmjereno je u svim tkivima tretiranih životinja osim u plazmi gdje njegova aktivnost u životinja obaju spolova tijekom cjelokupnog istraživanja nije značajno odstupala od kontrolnih vrijednosti. Preostala katalitička aktivnost BuChE u jetrenome tkivu tretiranih životinja obaju spolova bila je 2–6%, dok je u masnom tkivu, srcu i mozgu aktivnost ovog enzima bila viša negoli u jetri, no statistički značajno različita od aktivnosti u istim tkivima kontrolnih životinja. Katalitička aktivnost BuChE u bijelome masnom tkivu, srcu i mozgu tretiranih mužjaka bila je 33–67, 49–62 i 14–71% u odnosu na aktivnost enzima u tkivima kontrolnih mužjaka, dok je u istim tkivima ženki taj raspon bio 24–82, 72–86 i 33–67%. Butirilkolinesteraza je enzim koji se većim dijelom sintetizira u jetri te izlučuje u cirkulaciju gdje mu je vrijeme polovičnog raspada 8–12 dana. Budući da CHM nije imao učinka na katalitičku aktivnost BuChE u plazmi štakora, a aktivnost enzima u jetri i drugim tkivima u kojima se vjerojatno sintetizira bila je značajno smanjena, može se zaključiti da CHM inhibira sintezu enzima, a ne njegovu katalitičku aktivnost. Stoga aktivnost BuChE u plazmi ne može biti pokazatelj otrovanja cikloheksimidom u ljudi