Polis i religija

Autor u ovome članku razmatra suodnos političkog i religijskog područja u staroj Grčkoj, dvaju povezanih područja kroz koja se je očitovala blizina božanskog u stvarnosti. Svenarodsko pristupanje religiji uvjetovano je samom religijskom naravi polisa. Religija je ujedinjavala Grke u jedan polis, ali je razina zahtjeva koje su građani morali ispunjavati u svakodnevlju, može se reći, slična svojevrsnoj religijskoj posvećenosti. Kod Aristotela se o božanskom govori na dvije razine: 1) politička teologija ovisna od političkog uređenja i dopuštenih kultova u toj zajednici; 2) transpolitičko znanje o božanskom koje se ne bavi olimpijskim bogovima, nego onim božanskim koje je arche svega. Poštovanje zakona je vrlo važno za političku sferu, a oni su temeljeni i na posluhu spram običaja (ethos). Aristotel uvažava tradiciju jer deificira zakone, što je nužno zbog demosa i političke stabilnosti, budući demos ne dostiže do filozofije

Migracije, pitanje hospitaliteta i politika prijateljstva

Suvremenost je u bezavičajnosti (Unheimlichkeit), povijest je ostala bez subjekta (narod-demos) i Kantove kozmopolitske ideje vječnog mira, a politička uzaludnost zacementirana je dispozitivima umreženog društva. U našoj krizi orijentacije, migracije su budućnost i neuhvatljiva sadašnjost. E. Levinas govori o 'gradovima izbjeglica', kao prostoru u kojemu se očekuje spasonosni događaj i mesijanska politika. Problem sa mesijanskom politikom je u njenoj svojevrsnoj zakašnjelosti spram zadaće suvremenosti, no ona je ujedno i beskonačni zadatak 'nadolazeće demokracije' (Derrida). Raspad suverenosti nacija-država traje, a to znači da još uvijek traje politika koja počiva na figuri neprijatelja: Drugi se neutralizira i suspendira. Stoga je prioritetno drugačije mišljenje i drugačije djelovanje. Potrebna je nova solidarnost, izjednačiva s klasičnim idealom prijateljstva (philia), kao uvjetom nastanka pravedne zajednice. Stoga bi hospitalitet trebao smjerati s onu stranu klasične politike i etike, kada subjekt postaje čovječanstvo

Aristoteles’ εὐδαιμονία

Određenje sreće (εὐδαιμονία) kod Aristotela uvjetovano je s jedne strane samim ustrojstvom ljudske duše, a s druge strane uzajamnim odnosom teoretskog i praktičkog života. Osim u teoretskom životu sreća se postiže na određenoj razini i u praktičkom, odnosno političkom životu. Obuhvatnost pojma sreće sastoji se u tome da je ona djelovanje u skladu s etičkim vrlinama, a ujedno i postignuće najviše dijanoetičke vrline – mudrosti. Polazeći od razmatranja naravi užitka i mogućnosti ozbiljenja savršene sreće stječe se uvid u prirodnu nejednakost ljudi, na kojoj se temelji Aristotelovo određenje različitog položaja ljudi u političkoj zajednici.Die Bestimmung der Glückseligkeit (εὐδαιμονία) bei Aristoteles ist einerseits durch die Verfassung der menschlichen Seele und andererseits durch die gegenseitige Beziehung zwischen dem theoretischen und praktischen Leben bedingt. Ausser im theoretischen Leben wird die Glückseligkeit auf einer gewissen Ebene auch im praktischen, bzw. politischen Leben erreicht. Die Umfasslichkeit des Begriffs der Glückseligkeit liegt darin, dass sie als die Tätigkeit gemäss der ethischen Tugenden, sowie als die Verwirklichung der höchsten dianoethischen Tugend – Weisheit aufgefasst wird. Ausgehend von der Betrachtung der Natur des Genusses und der Möglichkeit der Verwirklichung der vollkommenen Glückseligkeit wird die Einsicht in die natürliche Ungleichheit der Menschen gewonnen, worauf sich dann die aristotelische Bestimmung von verschiedener Stellung der Menschen in der politischen Gemeinschaft gründet

Anthropological-Ethical Perspective in Freud’s Psychoanalysis

U Freudu svojstvenom etičkom relativiziranju, moral i smisao bivstvovanja u konačnici su određeni ekonomijom libida. Takvi su stavovi omogućeni reduciranjem djelovanja na prirodnouzročni determinizam, posredovanjem konstrukcije teorijskog modela psihičkog funkcioniranja, pri čemu se zanemaruje mogućnost neempijskog kauzaliteta iz slobode. Freudova biologijska orijentacija (smatrao se prirodoznanstvenikom) rezultirala je gledištem o psihičkim motivacijama kao rezultatom kemijsko-fizioloških procesa, koji su k tome prvenstveno određeni hereditarnim ili konstitucionalnim čimbenicima. No, upravo kod njega psihoanaliza je imala najsnažniji kulturni i antropologijski impetus.In ethical relativism characteristical for Freud, moral and the meaning of being are in the end determined by the economy of libido. Such attitudes are enabled by action being reduced to naturally caused determinism, where construction of the theoretical model of psychological functioning acts as an intermediary, and the possibility of non-empirical causality from freedom is disregarded. Freud’s orientation towards biology (he considered himself a scientist of nature) has resulted in his stand on psychological motivations as a result of chemical-physiological processes, which are, in addition, primarily determined by hereditary or constitutional factors. Nevertheless, it is with Freud that the psychoanalysis has had the strongest cultural and anthropological impetus

Praxis »nakon vrline«. Različita čitanja Aristotela: Alasdair MacIntyre i Hannah Arendt

U članku se tematizira dvoje suvremenih filozofa, Alasdair MacIntyre i Hannah Arendt, kroz političko-etičku tematiku u aristotelovskom diskursu. MacIntyre u svome djelu After Virtue rekonstruira teleološki okvir koji neće biti ovisan o Aristotelovoj metafizičkoj biologiji ili specifično kršćanskim okvirima, nego ga shvaća kao formalnu socijalnu teleologiju. Filozofiju povezuje sa socijalnim i političkim momentima, što mu je ujedno i nadvladavanje jaza između teorijskog i praktičkog područja. Svrhe i dobra nisu zadani za sva vremena, nego se transformiraju u hodu djelatnosti. Kod Arendt je pak riječ o tome da treba uvidjeti ograničenja u Aristotelovom pojmu praxis, neka unutrašnja proturječja, te pročistiti pojam prakse od svake instrumentalizacije i od postuliranja vladavine kao neminovnosti u politici. Sloboda je ključni pojam u njenoj političkoj filozofiji

Foucault i teorija seksualnosti

U članku se razmatraju Foucaultovi tekstovi o seksualnosti, nastali u vrijeme kada bujaju ideologije o seksualnom oslobođenju nadahnute W. Reichom i H. Marcuseom, preplavljene psihoanalitičkom teorijom. Svi oni neprestano govore o seksu da bi rekli kako se o seksu ne može pričati jer ga potiskuju buržoaski moral, obiteljski i bračni uzori. Ako nas je Freud od toga oslobodio, to je bilo mlitavo i konformistički. Seks se pretače u diskurs, pa treba propitati govor i oblike naloga tog diskursa. Foucaultova Povijest seksualnosti je povijest tehnika sebstva, genealogija subjekta i modusa prema kojima se subjekt uspostavio u osvit zapadne kulture. Foucault je pokušao odgovoriti otkuda etička briga koja se, ovisno o trenutku, čini značajnijom ili manje značajnom od moralne pažnje koja se poklanja drugim područjima individualnog ili kolektivnog života? Ova njegova opsežna studija centrira se oko genealogije želje, od klasične antike do prvih stoljeća kršćanstva. Pored toga, u članku se komentiraju i religijski stavovi o seksualnosti, koji ne utječu samo na vjernike nego se koriste da primoraju i druge ljude na poštovanje ovih pravila življenja. Oni se uspostavljaju kao »prirodne« istine, formalno odvojene od vjerskih predodžbi koje su ih stvorile

Philosophical Anthropology in Rudi Superk\u27s Psychological Perspective

Interdisciplinarno istraživanje o naravi i smislenosti ljudskog bića u djelu Rudija Supeka karakterizira pokušaj sintetiziranja rezultata društvenih i prirodnih znanosti, pri čemu se polazi od nekih filozofijskih onto-antropologijskih pretpostavki. Čovjek je u osnovi proturječno biće, biće napetosti koja proizlazi iz sukoba objektivnosti i bolne subjektivnosti svijeta. Stalna individuacija i socijalizacija dva su naizgled proturječna procesa zbog čega R. Supek postavlja tezu o čovjeku kao alloplastičkom i autoplastičkom sustavu: oblikuje nas izvanjskost i unutrašnjost, u istoj mjeri smo nagonska i razumska bića, otvoreni sustav koji mora mijenjati svoju okolinu kako bi održao sposobnost za život. Doba moderne i njene mogućnosti specifična su šansa sagledavanja interakcije prirode i kulture s obzirom na oslobođenje i sputanost ljudske naravi.The interdisciplinary research in the nature and the meaningfulness of the human being in Rudi Supek’s work is characterized by the attempt at synthetizing the result of the scienses and the humanities, starting from some philosophical ontologicalanthropologica prerequisites. Man is essentialy a controversial being of tension resulting from the struggle between the objectivity and the painful subjectivity of the world. The constant individuation and socialization are two seemingly controversial processes, regarding which Rudi Supek construed the theses about man both as an alloplastic and autoplastic system: We are formed by both the outside and the inside, we are beings of equally reason and instinct, an open system that must change its environment in order to keep its capability to live. The age of Modernity and its possibilities are a specific chance enabling us to comprehend the interaction between nature and culture concerning the liberation and inhibition of the human nature

Kant’s Reconciliation of Science and Religion

Kant je pružio novi modus vivendi između znanosti i religije. Svaka od njih ima svoju stvarnost i funkciju, te se ne »natječu« jedna s drugom. Stvarnost mogućeg znanja pripada znanosti, ona ima potpunu slobodu istraživanja te stvarnosti pomoću svojih metoda. Bio je zadivljen newtonovskom znanošću koja je ovisila o empirijskim promatranjima, ali je smatrao da u znanstvenim metodama postoje ograničenja koja ostavljaju prostora religioznim vjerovanjima. Za Kanta se početna točka religije nalazi u ljudskom osjećaju moralne obveze. Kada djelujemo zbog osjećaja odgovornosti, neizravno potvrđujemo da je svijet moralni poredak; prisutnost moralnog zakona pretpostavlja zakonodavca koji je njegov izvor i jamac.Kant provided a new modus vivendi between sciense and religion. Each has its own realm and function, and they do not «compete» with each other. The realm of possible knowledge belongs to sciense, which has complete freedom to explore that realm using its own methods. He was amazed by Newtonian sciense and its dependence on empirical observation, but he held that scientific methods are limited, which leaves room for religious beliefs. Kant sees the starting point of religion in man’s sense of moral obligation. When our actions are a response to duty, we implicitly affirm that the world is a moral order; the presence of the moral law presupposes the lawgiver as its source and guarantor