Ekstendirani anterolateralni pristup kroz jedan rez za liječenje bolesti kuka bolesnika s cerebralnom paralizom

Cerebral palsy often carries a high risk of hip involvement, especially in patients with a higher degree of body involvement. Hip subluxations and dislocations are commonly seen in non-ambulatory patients. We report on a single skin incision anterolateral approach to the hip that provides excellent visualization of all relevant anatomical structures and allows for a broad range of operative procedures needed to complete the San Diego operation. From 2005 to 2020, 50 patients (56 hips) were treated using the San Diego procedure. There were 22 male and 28 female patients, with 28 dislocated and 28 subluxated hips. The average patient age at the time of surgery was nine (range, 4 – 22 years). A San Diego or Dega pelvic osteotomy was done in 49 hips, and seven hips underwent a Brunner-type pelvic osteotomy. The mean follow-up was seven years (range, 2 – 13 years). The median preoperative AI measured at 40° (range, 35° – 50°). The median postoperative AI at the time of the most recent follow-up was 22,5° (range, 5° – 40°). The average head migration index at the last follow-up was 10% (range, 0% – 60%). Two infections, three recurring adduction contractures, four redislocations, one fracture, and one pseudarthrosis were encountered. All patients were eventually able to sit pain-free, with significantly better sitting balance.Cerebralna paraliza nosi sa sobom visok rizik od bolesti kuka, osobito u bolesnika s višim stupnjevima zahvaćenosti tijela. Subluksacije i dislokacije su učestale u bolesnika koji ne hodaju. Ovdje predstavljamo kohortu bolesnika liječenu kirurški upotrebom jednog reza i ekstendiranog anterolateralnog pristupa na kuk. Ovaj rez i pristup na zglob kuka omogućuju odličnu vizualizaciju svih važnih anatomskih struktura kao i izvođenje svih potrebnih zahvata unutar San Diego procedure. Od 2005. do 2018. godine 50 bolesnika (56 kukova) liječeno je San Diego operacijom. Bilo je 22 muških i 28 ženskih bolesnika, 28 dislokacija i 28 subluksacija. Prosječna dob bolesnika prilikom operacije bila je 9 godina (4 – 22 god.). San Diego, odnosno Dega osteotomija zdjelice učinjene su na 49 kukova, a na 7 osteotomija po Brunneru. Prosječno praćenje trajalo je 7 godina (2 – 13 god.). Srednja vrijednost preoperativno mjerenog AI iznosila je 40° (35° - 50°), a postoperativno AI je mjerio 22,5° (5° – 40°). Prosječna vrijednost migracijskog indeksa glave na posljednjem pregledu iznosila je 10% (0% – 60%). Od komplikacija uočene su 4 redislokacije, 2 slučaja infekcije aduktorne regije, 3 povratne aduktorne kontrakture, 1 subtrohanterna fraktura te 1 slučaj pseudartroze femura. Svi bolesnici su na posljednjoj kontroli pokazali bolji balans u sjedećem položaju te su sjedili bez bolova

Zastarjeli Monteggini prijelomi u djece

Results of surgical treatment for chronic Monteggia\u27s lesions in 16 children were retrospectively analyzed. The mean age at the time of reconstructive surgery was 7 years and 8 months. Using Bado\u27s classification, there were 12 type I, 3 type III lesions, and 1 type IV lesion. In 11 cases, operative procedures consisted of a combination of corrective ulnar osteotomy and open reduction of radial head. Corrective ulnar osteotomy alone was required in 2 cases. Another two cases required a combination of corrective osteotomy of both radial and ulnar shafts. Annular ligament reconstruction had to be performed in only 1 case initially submitted to open reduction of radial head. The patients were examined at 9 years and 6 months of the initial reconstructive procedure on an average. Using the scale proposed by Morrey, there were 9 good, 4 satisfactory, and 3 poor results. Eleven complications were recorded including 2 radial nerve lesions, 2 nonunions at the site of ulnar osteotomy, 5 redislocations and 1 subluxation, and 1 ulnar fracture below the site of osteotomy. Seven of 11 patients with complications underwent repeat operative procedures. These seven patients included both children previously submitted to combined osteotomies of both the ulna and radius as well as both children who had undergone corrective ulnar osteotomy alone. Thus, a very high rate of complications was recorded in our series of patients undergoing operative treatment for the sequels of Monteggia\u27s lesions. In our opinion, the main reason for this was inappropriate choice of operative treatment. Reporting on this very high rate of complications may hopefully draw attention to the fact that reconstructive procedures to correct the sequels of Monteggia\u27s lesions should not be attempted before learning the basic principles that need to be addressed. These are reconstructive procedures that should only be performed after a thorough study of the possible complications. Based upon this survey of our experience, we conclude that in addition to ulnar deformity correction, open reduction and stabilization of radial head are mandatory to achieve a satisfactory result.Provedena je retrospektivna analiza rezultata kirurškog liječenja zastarjelih Montegginih prijeloma u 16 djece, 6 djevojčica i 10 dječaka. Prosječena dob u vrijeme rekonstruktivne operacije bila je 7 godina i 8 mjeseci (raspon od 5 godina i 2 mjeseca do 12 godina i 10 mjeseci). Prema Badoovoj klasifikaciji bilo je 12 slučajeva tipa I, 3 tipa III i 1 tipa IV. U 11 slučajeva primijenili smo kombinaciju korektivne osteotomije ulne i krvave repozicije glavice radijusa, u 2 slučaja učinjena je samo korektivna osteotomija ulne, u 2 slučaja kombinacija korektivne osteotomije ulne i radijusa, a u jednom krvava repozicija glavice radijusa uz rekonstrukciju anularnog ligamenta. Vrijeme praćenja iznosilo je prosječno 9 godina i 6 mjeseci (raspon od 3 godine i 10 mjeseci do 17 godina). Prema Morreyevih ljestvici bilo je 9 dobrih, 4 zadovoljavajuća i 3 loša rezultata. Zabilježeno je 11 komplikacija: 2 lezije radijalnog živca, 2 pseudoartroze na mjestu osteotomije ulne, 5 reluksacija i 1 subluksacija, 1 prijelom ulne ispod mjesta ostetomije. Zbog komplikacija ponovno je operirano 7 djece, uključujući oba djeteta kod kojih je bila primijenjena kombinacija osteotomije ulne i radijusa i te oba djeteta kod kojih je bila primijenjena samo korektivna osteotomija ulne. Kirurško liječenje zastarjelih Montegginih prijeloma u našoj seriji je bilo povezano s velikim brojem komplikacija. Smatramo da je glavni uzrok tome bio neprimjeren izbor kirurškog zahvata. Uz ispravljanje deformacije ulne neophodna je i krvava repozicija i stabilizacija glavice radijusa

Nova metoda liječenja patele alte kod bolesnice s cerebralnom paralizom: prikaz slučaja s pregledom literature

Patella alta is a common condition in ambulatory patients with cerebral palsy, especially those with crouch gait. The treatment of symptomatic patella alta in such patients is complex and conservative methods seldom provide satisfactory results. Thus, patellar tendon advancement surgery is often required and can be, if necessary, combined with other surgical procedures. Here, we report a case of combining both conservative method and surgical procedure in a 26-year-old female patient with cerebral palsy and bilateral patella alta. One month prior to surgical intervention we administered a botulinum toxin type A (BTX-A) in the ipsilateral quadriceps. Reduced muscle spasticity of the knee extensor mechanism facilitated the patellar tendon shortening procedure and yielded excellent postoperative results. After a six-month postoperative rehabilitation course, the patient had no pain and the knee range of motion improved from 5-50° preoperatively to 0-140° postoperatively in both knees. To our knowledge, we are the first to report a use of preoperative BTX-A in the treatment of patella alta in a patient with cerebral palsy. The efficacy and safety of this treatment modality may give encouragement to a wider use of preoperative BTX-A in order to facilitate surgical intervention and postoperative rehabilitation in cases of muscle spasticity.Patela alta relativno je često stanje u ambulatornih bolesnika s cerebralnom paralizom, osobito onih koji se prezentiraju čučećim hodom. Liječenje simptomatske patele alte u takvih je bolesnika složeno i konzervativne metode liječenja rijetko daju zadovoljavajuće rezultate. Stoga je u većini slučajeva indicirano operacijsko liječenje u smislu izolirane distalizacije patele ili udružene s drugim kirurškim zahvatima. U ovom radu prikazan je slučaj udružene primjene konzervativne metode liječenja i kirurškog zahvata kod 26-godišnje bolesnice s cerebralnom paralizom i obostranom patelom altom. Mjesec dana prije kirurške intervencije apliciran je botulinum toksin tip A (BTX-A) u ipsilateralni mišić kvadricepsa. Posljedično smanjena spastičnost mišića ekstenzora koljena olakšala je postupak skraćivanja ligamenta patele i omogućila je sigurniju rehabilitaciju. Šest mjeseci nakon operacije pojedinog koljena bolesnica se nije žalila na bolove, a opseg pokreta oba koljena poboljšan je s 5-50° prije operacije na 0-140° poslije operacije. Ovim radom prvi smo izvjestili o uporabi prijeoperacijskog BTX-A u liječenju patele alte kod bolesnika sa cerebralnom paralizom. Dokaz o učinkovitosti i sigurnosti ove metode liječenja mogao bi potaknuti širu prijeoperacijsku primjenu BTX-A kako bi se, u slučajevima povišenog tonusa mišića, olakšala kirurška intervencija i unaprijedila poslijeoperacijska rehabilitacija

Overuse Injuries in Children and Adolescents

Danas je velik broj djece i adolescenata uključen u organizirani šport te se u skladu s time bilježi porast broja ozljeda i sindroma prenaprezanja sustava za kretanje. Djeca nisu "mali ljudi" i imaju jedinstvenu sposobnost rasta te se razlikuju od odraslih prema strukturama koje omogućavaju rast i razvoj, a to su ploče rasta, epifize i apofize i na tim osjetljivim hrskavičnim strukturama najčešće se pojavljuju sindromi prenaprezanja. Sposobnost djece da podnose dugotrajna opterećenja manja je nego u odraslih. U doba rasta pojavljuje se grupa razvojnih bolesti, kao npr. juvenilne osteohondroze, koje mogu biti izazvane prenaprezanjem. Dijagnostika i liječenje sindroma prenaprezanja u djece i adolescenata športaša isti su kao u odraslih. Važna je primarna i sekundarna prevencija sindroma prenaprezanja prilagodbom treninga osobitostima dječje dobi, provođenjem vježbi istezanja te rano prepoznavanje prvih simptoma sindroma prenaprezanja.More and more children participate in sports competitions. The main difference between children and adults is that the former still grow and develop. An immature musculosceletal system is less able to cope with repetitive biomehanical stress. Sites of overuse injury are the sites of rapid growth: epiphysis, apophysis, and growth plates. Overuse injuries in children most commonly affect the cartilage where it meets with the tendons (nonarticular chondrosis), cartilage and bone at the joints surfaces (primary and secondary osteochondrosis), or the bone and its physis (stress fractures). The most characteristic overuse injuries in children are physeal stress fracture and osteochondrosis. The basic diagnostic and treatment principles in children greatly correspond to those in adults. The prevention of overuse injuries in children is very important. To minimise the injuries, children should be encouraged to limit the length of exercise, use high-quality equipment properly, cross train, and participate in conditioning programs to develop strength and flexibility

Osteomyelitis and septic arthritis in children and adolescents

Uzročnici, epidemiologija, dijagnostika pa i liječenje septičkog artritisa i osteomijelitisa u djece su se posljednjih godina promijenili. Najčešći uzročnik ostaju bakterije i to i dalje Staphyloccocus aureus dok je Haemophilus influenzae nakon uvođenja obaveznog cjepiva gotovo nestao. Standardno liječenje je i dalje empirijska antibiotska terapija u kombinaciji s kirurškim zahvatima. Nove sheme antibiotskog liječenja predviđaju samo nekoliko dana parenteralne primjene nakon čega slijedi peroralno liječenje. Kirurški zahvati iako u opadanju i dalje imaju važno mjestu u liječenju i to ponajviše dekompresijske procedure. Danas je smrtnost samo oko 1%, međutim čak i uz adekvatno liječenje, mogu završiti destrukcijom zgloba i ploče rasta, skraćenjem i angularnim deformacijama ekstremiteta i značajnim invaliditetom.Causative pathogens, epidemiology, diagnosis, and treatment of pediatric septic arthritis and osteomyelitis have changed remarkably over the past decade. Bacteria remain the most common pathogens, especially Staphylococcus aureus, while Haemophilus influenzae virtually perished after the introduction of obligatory vaccination. Empiric antibiotic therapy in combination with surgery remains the standard treatment. The trend of short-term course of parenteral antibiotic therapy followed by oral administration is observed in recent literature. Surgeries are still conducted, mostly decompression procedures. The mortality is around 1%, but even if adequate treatment is conducted, infectious diseases of locomotor system may lead to the destruction of the joint and growth plate, shortage and angular deformity of the extremity and substantial disability

Suradljivost bolesnika s adolescentnom idiopatskom skoliozom tijekom konzervativnog liječenja – pregled istraživanja i iskustva multidisciplinarnog tima Klinike za ortopediju Kliničkoga bolničkog centra Zagreb

Konzervativno liječenje skolioze uključuje nošenje korektivne ortoze u propisanom vremenu, nerijetko potpomognuto režimom fizikalne terapije. Djelotvornost liječenja ortozom dokazana je brojnim kliničkim ispitivanjima te predstavlja “zlatni standard” konzervativnog liječenja. Suradnja bolesnika u liječenju ortozom bît je uspješnosti tretmana. Liječenje je učinkovito samo u vrijeme rasta, a najčešće se odvija u periodu adolescencije. Adolescencija je psihološki vrlo burno razdoblje pa suradnja s adolescentnim bolesnikom može biti otežana iz više razloga. Zato je važno razumijevanje i uvažavanje psihosocijalnih aspekata u liječenju ove skupine bolesnika, kao i razumijevanje i uvažavanje dinamike cijele obitelji. Unaprjeđivanje suradnje važno je za tijek i ishod liječenja, a postupci unaprjeđivanja suradnje i pružanja psihološke potpore trebaju biti kontinuirani i strukturirani. Bolesnici koji dobivaju adekvatnu psihološku potporu koja uključuje i edukaciju o važnosti tretmana bolje surađuju te se općenito bolje osjećaju od onih bolesnika koji navedenu potporu nisu primili

KRONIČNI REKURENTNI MULTIFOKALNI OSTEOMIJELITIS (KRMO) ZDJELICE I KRALJEŽNICE U PEDIJATRIJSKOG BOLESNIKA – PRIKAZ BOLESNIKA

Chronic recurrent multifocal osteomyelitis (CRMO), which is the most serious type of chronic nonbacterial osteomyelitis (CNO), is a rare chronic noninfectious auto-inflammatory disease characterized by multiple sites of painful bone inflammation. Its etiology and pathophysiology is still unclear. The clinical presentation of CRMO is discerned by bone pain with typical inflammation signs and elevated inflammation parameters. Lytic and sclerotic bone lesions can be found on X-ray scans, computed tomography (CT) and magnetic resonance imaging (MRI), but magnetic resonance imaging represents a more sensitive method of choice for determining the prognosis and stage of the disease. CRMO treatment methods include the use of non-steroidal anti-inflammatory drugs (NSAID), corticosteroids, bisphosphonates and biological therapy. In 2019, a 13-year-old boy was admitted at the University Hospital Center Zagreb (UHC Zagreb). After several years of disease remissions and exacerbations with constant moderate pain, the correct diagnosis has been ascertained through the use of imaging methods, clinical presentation, biopsy and the exclusion of other diagnoses, The patient was monitored by a paediatric rheumatologist, and he has remained in remission following his treatment with biological therapy. CRMO should be suspected in a child with chronic and recurrent bone pain, elevated inflammatory parameters, osteolytic and osteosclerotic lesions found on X-ray, with the addition of visible bone oedema detected through MRI and the exclusion of infectious or malignant etiology. The process of establishing proper diagnoses puts an end to the unnecessary diagnostic procedures and inadequate therapy and reduces the occurrence of disease complications. This case report could potentially prove to be helpful in establishing a proper diagnosis and treatment of patients with CRMO, but new studies about this rare and important disease would help shed some light on this topic and provide more information about this disease.Kronični rekurentni multifokalni osteomijelitis (KRMO) koji je najteži oblik kroničnog nebakterijskog osteomijelitisa (KNO) rijetka je kronična neinfektivna autoinflamatorna bolest koju karakteriziraju višestruka mjesta upale kostiju. Etiologija i patofiziologija bolesti još uvijek je nejasna. Klinički dijagnoza KRMO-a razabire se po boli u kostima i prisutnosti tipičnih znakova upale uz povišenje parametara upale. Litičke i sklerotične lezije kostiju mogu se naći na rendgenskim snimkama, pregledu kompjuteriziranom tomografijom i nuklearnoj magnetskoj rezonanciji (NMR), a za proširenost i fazu bolesti magnetska rezonancija predstavlja osjetljiviju metodu izbora. Bolest se liječi različitim protuupalnim lijekovima, kao što su nesteroidni antireumatici (NSAR), glukokortikoidi, bisfosfonati i biološki lijekovi. Dječak star 13 godina primljen je 2019. godine u Klinički bolnički centar Zagreb (KBC Zagreb). Nakon višegodišnjih remisija i egzacerbacija bolesti uz stalnu umjerenu bol, slikovnim dijagnostičkim metodama, kliničkom slikom, biopsijom i isključenjem drugih dijagnoza, postavljena je dijagnoza KRMO. Bolesnik je pod nadzorom dječjeg reumatologa i nakon biološke terapije ima zadovoljavajuću remisiju bolesti. Na KRMO treba posumnjati u djeteta s kroničnim i ponavljajućim bolovima u kostima, povišenjem upalnih parametara, osteolitičkim i sklerotičkim lezijama na rentgenskoj (RTG) snimci, uz vidljiv koštani edem na NMR-u i isključenom infektivnom ili malignom etiologijom. Postavljanjem ispravne dijagnoze prekidaju se nepotrebni dijagnostički postupci i neadekvatna terapija te se smanjuju komplikacije bolesti. Ovaj prikaz slučaja mogao bi biti koristan u dijagnosticiranju i liječenju bolesnika s KRMO-om. Nova istraživanja o ovoj rijetkoj, ali važnoj bolesti pomogla bi nam da saznamo više informacija o ovoj bolesti

Zastarjeli Monteggini prijelomi u djece

Results of surgical treatment for chronic Monteggia\u27s lesions in 16 children were retrospectively analyzed. The mean age at the time of reconstructive surgery was 7 years and 8 months. Using Bado\u27s classification, there were 12 type I, 3 type III lesions, and 1 type IV lesion. In 11 cases, operative procedures consisted of a combination of corrective ulnar osteotomy and open reduction of radial head. Corrective ulnar osteotomy alone was required in 2 cases. Another two cases required a combination of corrective osteotomy of both radial and ulnar shafts. Annular ligament reconstruction had to be performed in only 1 case initially submitted to open reduction of radial head. The patients were examined at 9 years and 6 months of the initial reconstructive procedure on an average. Using the scale proposed by Morrey, there were 9 good, 4 satisfactory, and 3 poor results. Eleven complications were recorded including 2 radial nerve lesions, 2 nonunions at the site of ulnar osteotomy, 5 redislocations and 1 subluxation, and 1 ulnar fracture below the site of osteotomy. Seven of 11 patients with complications underwent repeat operative procedures. These seven patients included both children previously submitted to combined osteotomies of both the ulna and radius as well as both children who had undergone corrective ulnar osteotomy alone. Thus, a very high rate of complications was recorded in our series of patients undergoing operative treatment for the sequels of Monteggia\u27s lesions. In our opinion, the main reason for this was inappropriate choice of operative treatment. Reporting on this very high rate of complications may hopefully draw attention to the fact that reconstructive procedures to correct the sequels of Monteggia\u27s lesions should not be attempted before learning the basic principles that need to be addressed. These are reconstructive procedures that should only be performed after a thorough study of the possible complications. Based upon this survey of our experience, we conclude that in addition to ulnar deformity correction, open reduction and stabilization of radial head are mandatory to achieve a satisfactory result.Provedena je retrospektivna analiza rezultata kirurškog liječenja zastarjelih Montegginih prijeloma u 16 djece, 6 djevojčica i 10 dječaka. Prosječena dob u vrijeme rekonstruktivne operacije bila je 7 godina i 8 mjeseci (raspon od 5 godina i 2 mjeseca do 12 godina i 10 mjeseci). Prema Badoovoj klasifikaciji bilo je 12 slučajeva tipa I, 3 tipa III i 1 tipa IV. U 11 slučajeva primijenili smo kombinaciju korektivne osteotomije ulne i krvave repozicije glavice radijusa, u 2 slučaja učinjena je samo korektivna osteotomija ulne, u 2 slučaja kombinacija korektivne osteotomije ulne i radijusa, a u jednom krvava repozicija glavice radijusa uz rekonstrukciju anularnog ligamenta. Vrijeme praćenja iznosilo je prosječno 9 godina i 6 mjeseci (raspon od 3 godine i 10 mjeseci do 17 godina). Prema Morreyevih ljestvici bilo je 9 dobrih, 4 zadovoljavajuća i 3 loša rezultata. Zabilježeno je 11 komplikacija: 2 lezije radijalnog živca, 2 pseudoartroze na mjestu osteotomije ulne, 5 reluksacija i 1 subluksacija, 1 prijelom ulne ispod mjesta ostetomije. Zbog komplikacija ponovno je operirano 7 djece, uključujući oba djeteta kod kojih je bila primijenjena kombinacija osteotomije ulne i radijusa i te oba djeteta kod kojih je bila primijenjena samo korektivna osteotomija ulne. Kirurško liječenje zastarjelih Montegginih prijeloma u našoj seriji je bilo povezano s velikim brojem komplikacija. Smatramo da je glavni uzrok tome bio neprimjeren izbor kirurškog zahvata. Uz ispravljanje deformacije ulne neophodna je i krvava repozicija i stabilizacija glavice radijusa

Cutaneous-osseous tuberculosis: case report

U radu je prikazana djevojčica u dobi od dvije godine i osam mjeseci s kožno koštanom tuberkulozom. Bolest je počela s bezbolnim crvenkastim otokom kože s unutarnje strane donjeg dijela lijeve potkoljenice s ulceracijom. Jedanaest mjeseci poslije razvio se lijevostrani preponski limfadenitis te osteomijelitis donjeg dijela lijeve goljenične kosti. Patohistološki nalaz kože limfnog čvora i nekrotične kosti bio je granulomatozna upala. Iz uzorka nekrotične kosti u kulturi porastao je mikobakterij tuberkuloze. Liječenje je provedeno antituberkuloticima tijekom četrnaest mjeseci. Kožna i koštana lezija u potpunosti su zacijeljele.A 2 years 8 month-old girl with a cutaneous – osseous manifestation of tuberculosis is presented. The disease started with a painless red swelling accompanied with ulceration on the inner side of left distal tibia. The appearance of both, inguinal lymphadenopathy and osteomyelitis of the left distal tibia, respectively, occurred 11 months after the disease started. Pathohystologic examination of the skin, lymph nodes and necrotic bone tissue showed granulomatous inflammation. Microbiological culture examination of bone tissue confirmed Mycobacterium tuberculosis. Cutaneous - osseous lesions were successfully treated using multidrug antitubercular chemotherapy over 14 months