Sekundarna prevencija kardiovaskularnih bolesti

SAŽETAK Kardiovaskularne bolesti najvažniji su uzrok pobola i smrtnosti. Metabolički sindrom je vrlo koristan koncept koji pomaže u identificiranju visokorizičnih bolesnika. Ispravna sekundarna prevencija, u skladu sa smjernicama temeljenim na dokazima, značajno smanjuje učestalost nefatalnih i fatalnih kardiovaskularnih događaja te poboljšava kvalitetu i duljinu života. Takva prevencija uključuje više nefarmakoloških mjera, odgovarajuće farmakološko liječenje i moguću revaskularizaciju miokarda. Sekundarna prevencija koronarne bolesti srca može se sažeto izraziti akronimom BASIKOR (Beta-blokator, Acetilsalicilna kiselina, Statin, Inhibitor ACE, Kontrola čimbenika rizika, Omega-3 masne kliseline, Revaskularizacija

Serum Zinc Concentrations in the Maintenance Hemodialysis Patients

Zinc is necessary for growth and cells’ division. Its deficiency may seriously affect antioxidant defense system and is usually related to renal failure, gastrointestinal diseases and alcoholism. It is very important to know zinc status in dialyzed patients and to prevent hypo- or hyperzincemia. Serum samples from 89 patients with chronic terminal renal failure on regular hemodialysis were withdrawn for the estimation of zinc concentrations immediately before and after dialysis. Serum zinc concentrations showed to be highly dependent on hemodialysis. In 57 (64%) patients, serum zinc concentrations decreased, sometimes from very high to normal values. In remaining 32 (36%) patients serum zinc concentrations tended to increase, but remained within normal range. Zinc supplementation may be recommended only in the patients with proven zinc deficiency, but for all chronic renal failure patients it is questionable

Diuretics

Diuretici su lijekovi koji smanjuju volumen ekstracelularne tekućine povećavanjem izlučivanja soli i vode putem bubrega. Mogu se podijeliti prema kemijskoj strukturi, mehanizmu i mjestu djelovanja: diuretici Henleove petlje (furosemid, bumetanid, torasemid, etakrinska kiselina), tijazidi i tijazidima slični spojevi (hidroklorotijazid, klortalidon, metolazon, indapamid), diuretici koji štede kalij (amilorid, triamteren), antagonisti aldosteronskih receptora (spironolakton, eplerenon), inhibitori karboanhidraze (acetazolamid), osmotski diuretici (manitol) i antagonisti vazopresina (tolvaptan, liksivaptan, konivaptan). Indikacije za primjenu diuretika su široke: stanja praćena retencijom tekućine (zatajivanje srca, ciroza jetre, nefrotski sindrom), hiperkalemija, arterijska hipertenzija, nefrogeni dijabetes insipidus, hiperkalciurija, hiperaldosteronizam. U liječenju arterijske hipertenzije jedni su od osnovnih lijekova, i to primijenjeni kao monoterapija ili u kombinaciji s drugim antihipertenzivima. U zatajivanju srca primjenjuju se u svih bolesnika s kliničkim znakovima ili simptomima plućne ili sistemske venske kongestije.Diuretics are drugs that decrease the volume of the extracellular fluid by increasing renal salt and water excretion. They can be divided into several groups regarding their chemical structure, operating mechanism and site of action: loop diuretics (furosemide, bumetanide, torasemide, ethacrynic acid), thiazide and thiazide-like diuretics (hydrochlorothiazide, chlortalidone, metolazone, indapamide), potassium- sparing diuretics (amiloride, triamterene), aldosterone receptor blockers (spironolactone, eplerenone), carboanhydrase inhibitors (acetazolamide), osmotic diuretics (mannitol), and vasopressin antagonists (tolvaptan, lixivaptan, conivaptan). Indications for diuretics administration are very broad: fluid retention (heart failure, cirrhosis, nephrotic syndrome), hyperkalaemia, arterial hypertension, nephrogenic diabetes insipidus, hypercalciuria, hyperaldosteronism. In the treatment of arterial hypertension diuretics represent one of the essential drugs either as monotherapy or in combination with other antihypertensives. In patients with heart failure they are given to all patients with clinical signs or symptoms of pulmonary or systemic venous congestion

Nitrates Today

Organski nitrati, poput nitroglicerina, izosorbid dinitrata i izosorbid mononitrata, u medicinskoj su uporabi već više od 150 godina. Uobičajeno se rabe u liječenju kardiovaskularnih bolesti. Mehanizam djelovanja je u otpuštanju dušik (II) oksida u glatkim mišićnim stanicama stijenke krvnih žila i endotelnim stanicama nakon bioaktivacije. U konačnici to rezultira relaksacijom glatkih mišićnih stanica i drugim staničnim učincima. Osnovni čimbenik koji ograničava primjenu ove skupine lijekova je razvoj tolerancije. Osiguravanje razdoblja bez nitrata (niske koncentracije) najjednostavniji je i najprihvatljiviji način sprečavanja tolerancije. Karakteristične nuspojave nitrata jesu glavobolja, arterijska hipotenzija i sinkopa. Zaključno, organski su nitrati i dalje skupina vrlo učinkovitih protuishemijskih lijekova koji se rabe u liječenju bolesnika sa stabilnom anginom pektoris i akutnim koronarnim sindromom (nestabilnom anginom i akutnim infarktom miokarda).Organic nitrates, such as nitroglycerin, isosorbide dinitrate and isosorbide mononitrate have been in medical use for more than 150 years. They are commonly used in therapy of cardiovascular diseases. Their mechanism of action lies in releasing nitric oxide in vascular smooth muscle cells and endothelial cells when bioactivated. This results finally in smooth muscle cell relaxation and other cellular effects. A major factor limiting the efficacy of these drugs is in the development of tolerance. Provision of a nitrate-free interval has taken on increasing significance as a strategy to avoid tolerance. Some typical side-effects of nitrates are headache, arterial hypotension and syncope. In conclusion, organic nitrates still represent a group of very effective anti-ischemic drugs used for the treatment of patients with stable angina pectoris and acute coronary syndrome (unstable angina and acute myocardial infarction)

Nitrates Today

Organski nitrati, poput nitroglicerina, izosorbid dinitrata i izosorbid mononitrata, u medicinskoj su uporabi već više od 150 godina. Uobičajeno se rabe u liječenju kardiovaskularnih bolesti. Mehanizam djelovanja je u otpuštanju dušik (II) oksida u glatkim mišićnim stanicama stijenke krvnih žila i endotelnim stanicama nakon bioaktivacije. U konačnici to rezultira relaksacijom glatkih mišićnih stanica i drugim staničnim učincima. Osnovni čimbenik koji ograničava primjenu ove skupine lijekova je razvoj tolerancije. Osiguravanje razdoblja bez nitrata (niske koncentracije) najjednostavniji je i najprihvatljiviji način sprečavanja tolerancije. Karakteristične nuspojave nitrata jesu glavobolja, arterijska hipotenzija i sinkopa. Zaključno, organski su nitrati i dalje skupina vrlo učinkovitih protuishemijskih lijekova koji se rabe u liječenju bolesnika sa stabilnom anginom pektoris i akutnim koronarnim sindromom (nestabilnom anginom i akutnim infarktom miokarda).Organic nitrates, such as nitroglycerin, isosorbide dinitrate and isosorbide mononitrate have been in medical use for more than 150 years. They are commonly used in therapy of cardiovascular diseases. Their mechanism of action lies in releasing nitric oxide in vascular smooth muscle cells and endothelial cells when bioactivated. This results finally in smooth muscle cell relaxation and other cellular effects. A major factor limiting the efficacy of these drugs is in the development of tolerance. Provision of a nitrate-free interval has taken on increasing significance as a strategy to avoid tolerance. Some typical side-effects of nitrates are headache, arterial hypotension and syncope. In conclusion, organic nitrates still represent a group of very effective anti-ischemic drugs used for the treatment of patients with stable angina pectoris and acute coronary syndrome (unstable angina and acute myocardial infarction)

Klinička slika zatajivanja srca

Zatajivanje srca je sindrom karakteriziran simptomima i znacima poremećene srčane funkcije te mogućim povoljnim odgovorom na odgovarajuću terapiju. Može ga uzrokovati svaka bolest koja izaziva strukturnu, mehaničku ili električnu abnormalnost srca. Čest je razlog hospitalizacije, posebno u osoba starije životne dobi, a remeti kvalitetu života, izaziva invalidnost i visoku smrtnost. Kliničkim pregledom bolesnika potrebno je otkriti simptome i znakove koji mogu biti manje ili više specifični, ali i utvrditi uzrok zatajivanja srca, postojanje pratećih bolesti i stanja te precipitirajućih čimbenika. Ovakav sveobuhvatan (holistički) pristup važan je za postavljanje brze dijagnoze, izbor optimalnog liječenja i dobru prognostičku procjenu. Unatoč suvremenom trendu umanjivanja važnosti anamneze i fizikalnog pregleda u korist velikoga broja objektivnih pretraga kojima se mogu dokazati abnormalnosti strukture i funkcije srca, klinička slika ostaje temelj racionalne dijagnostike i primjerene terapije u svakog bolesnika sa zatajivanjem srca

Cardiorenal syndrome

Smanjena bubrežna funkcija česta je u bolesnika sa zatajivanjem srca i obrnuto, bubrežni bolesnici često imaju popratnu bolest srca. To je dovelo do stvaranja koncepta kardiorenalnog sindroma (KRS) kao patofiziološkog poremećaja u kojem akutna ili kronična disfunkcija jednog može dovesti do akutne ili kronične disfunkcije drugog organa. Dijeli se na pet podtipova ovisno o primarnoj disfunkciji organa i vremenskom nastanku. KRS u kojem su primarno zahvaćeni srce i bubrezi nazivamo primarnim, a ako je njihova disfunkcija posljedica sustavnog zbivanja u organizmu, onda govorimo o sekundarnom KRS-u. Složeni patofiziološki mehanizmi tek su djelomice poznati, a aktivacija renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava, endotelna disfunkcija, aktivacija simpatičkog živčanog sustava i upala temeljne su značajke razvoja ovog sindroma. U ranoj dijagnostici KRS-a, osobito bubrežnog oštećenja, danas se sve više koriste novi proteinski biomarkeri, čije su vrijednosti povišene već kod blagog smanjenja bubrežne funkcije, daleko prije nego što dođe do porasta serumskog kreatinina. S obzirom na to da su bolesnici s KRS-om najčešće isključivani iz velikih kliničkih studija, ne postoje smjernice za liječenje ovog sindroma, stoga se u svakodnevnoj praksi najčešće služimo empirijskim liječenjem, a upravo zbog straha od pogoršanja bubrežne funkcije ovi bolesnici često ne dobivaju svu potrebnu terapiju. Prevencija nastanka KRS-a vrlo je važna s obzirom na to da nastanak KRS-a dovodi do nepotpuno reverzibilnih oštećenja srca i bubrega, povećane stope hospitalizacija te povećanog rizika od nastanka komplikacija, potreba za nadomjesnim liječenjem bubrežne funkcije i smrti. U ovom preglednom članku prikazali smo dosadašnje epidemiološke i patofiziološke spoznaje o KRS-u, kao i preporuke za njegovo liječenje i prevenciju.Renal dysfunction is often present in patients with heart failure, and vice versa, patients with kidney disease have often concomitant heart dysfunction. This has led to the concept of cardiorenal syndrome (CRS) as a pathophysiological disorder in which dysfunction of one organ induces dysfunction in the other. It is subdivided into five subtypes depending on the primacy of organ dysfunction and the time-frame of the syndrome. CRSs in which heart and kidney are primary involved are named primary, and CRS in which systemic conditions lead to simultaneous injury of heart and kidney are named secondary CRS. Involved complex pathophysiological mechanisms are poorly understood. Renin-angiotensinaldosteron system activation, endothelial dysfunction, sympathetic system activation and inflammation are the fundamental principles in the development of this syndrome. In the early diagnosis of renal dysfunction in CRS, new protein biomarkers are used, whose values have increased already at a mild renal impairment, far before an increase of serum creatinine. Since patients with CRS are often excluded from large clinical trials, we do not have guidelines for the treatment of this syndrome. In every-day practice we usually employ empirical treatment. Based on the concern of worsening kidney function, patients with CRS often do not receive appropriate medication. Prevention of CRS is of enormous importance because this syndrome is not completely reversible and are associated with higher hospitalization rate, complicated procedures, need for renal replacement therapy, and death. Current epidemiological and pathophysiological knowledge about CRS, as well as recommendations for its treatment and prevention are reviewed

Diuretics

Diuretici su lijekovi koji smanjuju volumen ekstracelularne tekućine povećavanjem izlučivanja soli i vode putem bubrega. Mogu se podijeliti prema kemijskoj strukturi, mehanizmu i mjestu djelovanja: diuretici Henleove petlje (furosemid, bumetanid, torasemid, etakrinska kiselina), tijazidi i tijazidima slični spojevi (hidroklorotijazid, klortalidon, metolazon, indapamid), diuretici koji štede kalij (amilorid, triamteren), antagonisti aldosteronskih receptora (spironolakton, eplerenon), inhibitori karboanhidraze (acetazolamid), osmotski diuretici (manitol) i antagonisti vazopresina (tolvaptan, liksivaptan, konivaptan). Indikacije za primjenu diuretika su široke: stanja praćena retencijom tekućine (zatajivanje srca, ciroza jetre, nefrotski sindrom), hiperkalemija, arterijska hipertenzija, nefrogeni dijabetes insipidus, hiperkalciurija, hiperaldosteronizam. U liječenju arterijske hipertenzije jedni su od osnovnih lijekova, i to primijenjeni kao monoterapija ili u kombinaciji s drugim antihipertenzivima. U zatajivanju srca primjenjuju se u svih bolesnika s kliničkim znakovima ili simptomima plućne ili sistemske venske kongestije.Diuretics are drugs that decrease the volume of the extracellular fluid by increasing renal salt and water excretion. They can be divided into several groups regarding their chemical structure, operating mechanism and site of action: loop diuretics (furosemide, bumetanide, torasemide, ethacrynic acid), thiazide and thiazide-like diuretics (hydrochlorothiazide, chlortalidone, metolazone, indapamide), potassium- sparing diuretics (amiloride, triamterene), aldosterone receptor blockers (spironolactone, eplerenone), carboanhydrase inhibitors (acetazolamide), osmotic diuretics (mannitol), and vasopressin antagonists (tolvaptan, lixivaptan, conivaptan). Indications for diuretics administration are very broad: fluid retention (heart failure, cirrhosis, nephrotic syndrome), hyperkalaemia, arterial hypertension, nephrogenic diabetes insipidus, hypercalciuria, hyperaldosteronism. In the treatment of arterial hypertension diuretics represent one of the essential drugs either as monotherapy or in combination with other antihypertensives. In patients with heart failure they are given to all patients with clinical signs or symptoms of pulmonary or systemic venous congestion

Cardiorenal syndrome

Smanjena bubrežna funkcija česta je u bolesnika sa zatajivanjem srca i obrnuto, bubrežni bolesnici često imaju popratnu bolest srca. To je dovelo do stvaranja koncepta kardiorenalnog sindroma (KRS) kao patofiziološkog poremećaja u kojem akutna ili kronična disfunkcija jednog može dovesti do akutne ili kronične disfunkcije drugog organa. Dijeli se na pet podtipova ovisno o primarnoj disfunkciji organa i vremenskom nastanku. KRS u kojem su primarno zahvaćeni srce i bubrezi nazivamo primarnim, a ako je njihova disfunkcija posljedica sustavnog zbivanja u organizmu, onda govorimo o sekundarnom KRS-u. Složeni patofiziološki mehanizmi tek su djelomice poznati, a aktivacija renin-angiotenzin-aldosteronskog sustava, endotelna disfunkcija, aktivacija simpatičkog živčanog sustava i upala temeljne su značajke razvoja ovog sindroma. U ranoj dijagnostici KRS-a, osobito bubrežnog oštećenja, danas se sve više koriste novi proteinski biomarkeri, čije su vrijednosti povišene već kod blagog smanjenja bubrežne funkcije, daleko prije nego što dođe do porasta serumskog kreatinina. S obzirom na to da su bolesnici s KRS-om najčešće isključivani iz velikih kliničkih studija, ne postoje smjernice za liječenje ovog sindroma, stoga se u svakodnevnoj praksi najčešće služimo empirijskim liječenjem, a upravo zbog straha od pogoršanja bubrežne funkcije ovi bolesnici često ne dobivaju svu potrebnu terapiju. Prevencija nastanka KRS-a vrlo je važna s obzirom na to da nastanak KRS-a dovodi do nepotpuno reverzibilnih oštećenja srca i bubrega, povećane stope hospitalizacija te povećanog rizika od nastanka komplikacija, potreba za nadomjesnim liječenjem bubrežne funkcije i smrti. U ovom preglednom članku prikazali smo dosadašnje epidemiološke i patofiziološke spoznaje o KRS-u, kao i preporuke za njegovo liječenje i prevenciju.Renal dysfunction is often present in patients with heart failure, and vice versa, patients with kidney disease have often concomitant heart dysfunction. This has led to the concept of cardiorenal syndrome (CRS) as a pathophysiological disorder in which dysfunction of one organ induces dysfunction in the other. It is subdivided into five subtypes depending on the primacy of organ dysfunction and the time-frame of the syndrome. CRSs in which heart and kidney are primary involved are named primary, and CRS in which systemic conditions lead to simultaneous injury of heart and kidney are named secondary CRS. Involved complex pathophysiological mechanisms are poorly understood. Renin-angiotensinaldosteron system activation, endothelial dysfunction, sympathetic system activation and inflammation are the fundamental principles in the development of this syndrome. In the early diagnosis of renal dysfunction in CRS, new protein biomarkers are used, whose values have increased already at a mild renal impairment, far before an increase of serum creatinine. Since patients with CRS are often excluded from large clinical trials, we do not have guidelines for the treatment of this syndrome. In every-day practice we usually employ empirical treatment. Based on the concern of worsening kidney function, patients with CRS often do not receive appropriate medication. Prevention of CRS is of enormous importance because this syndrome is not completely reversible and are associated with higher hospitalization rate, complicated procedures, need for renal replacement therapy, and death. Current epidemiological and pathophysiological knowledge about CRS, as well as recommendations for its treatment and prevention are reviewed