7 research outputs found
The influence of morphological characteristics of intracranial aneurysms in rupture risk assessment using three dimensional digital subtraction angiography
Intrakranijalne aneurizme su lokalna proÅ”irenja moždanih arterija i prema podacima iz literature 2-5% populacije ima aneurizmu na nekom od intrakranijalnih krvnih sudova. Procenjuje se da Äe u toku života prokrvariti 15-20% ovih aneurizmi. Oko 30-40% bolesnika umire neposredno po rupturi, a od onih koji prežive i budu tretirani u specijalizovanoj neurohirurÅ”koj ustanovi, samo treÄina se potpuno oporavi, treÄina ostane sa lakÅ”im ili težim posledicama, a kod preostale treÄine pacijenata leÄenje se ipak zavrÅ”i letalnim ishodom. Rizik za rerupturu netretirane aneurizme iznosi 50% u prvih Å”est meseci, a potom do 3% godiÅ”nje.
Do sada je nekoliko socio-demografskih, kliniÄkih, ali i morfoloÅ”kih parametara pokazano kao povezano sa rupturom intrakranijalnih aneurizmi. Razvojem savremenih dijagnostiÄkih procedura i njihovom veÄom dostupnoÅ”Äu, analiza morfoloÅ”kih karakteristika intrakranijalnih aneurizmi radi procene rizika od rupture se sve ÄeÅ”Äe koristi. U dosadaÅ”njim veÄim studijama pokazano je da su veliÄina aneurizme i lokalizacija aneurizme najÄeÅ”Äe povezane sa rizikom za rupturu. Ove dve karakteristike se tako najÅ”ire koriste u proceni rizika za rupturu intrakranijalnih aneurizmi. Pokazano je da aneurizme manje od 5 mm reÄe rupturiraju, a da je rizik za rupturu najveÄi kod aneurizmi veliÄine preko 7 mm. Aneurizme lokalizovane na raÄvama velikih intrakranijalnih krvnih sudova, naroÄito srednje velikomoždane arterije, prednje komunikantne arterije i bazilarne arterije, su ÄeÅ”Äe povezivane sa veÄim rizikom za rupturu. Ipak, nekoliko kompleksnijih izvedenih morfoloÅ”kih parametara koji uzimaju u obzir odnos veliÄine aneurizme i vrata aneurizme, odnos veliÄine aneurizme i matiÄnog krvnog suda, kao i uticaj smera toka krvne struje, su se pokazali kao mnogo znaÄajniji i precizniji u proceni rizika od rupture u odnosu na samo veliÄinu i lokalizaciju aneurizme.
OdreÄivanje morfoloÅ”kih karakteristika intrakranijalnih aneurizmi kao prediktora rupture je od izuzetnog znaÄaja, kako sa dijagnostiÄkog, tako i sa terapijskog stanoviÅ”ta. Ova saznanja bi imala veliku praktiÄnu vrednost jer bi se na taj naÄin odredila upravo ona grupa pacijenata kojima je potreban sveobuhvatan pristup. Protokoli bazirani na dobroj kliniÄkoj praksi i referentnim studijama mogu znaÄajno da doprinesu adekvatnom leÄenju i savetovanju ovih pacijenata.
MATERIJAL I METODE
Ovo je studija sluÄajeva i kontrola kojom su obuhvaÄeni svi pacijenti kojima je u petogodiÅ”njem periodu, od januara 2016. godine do decembra 2020. godine, uraÄena trodimenzionalna digitalna suptrakciona angiografija na Odseku invazivne i interventne neuroradiologije Univerzitetskog KliniÄkog centra Srbije i tom prilikom dijagnostikovana ili potvrÄena intrakranijalna aneurizma. Pacijenti su podeljeni u dve grupe: pacijenti sa krvareÄim i pacijenti sa nekrvareÄim aneurizmama. Nakon primene kriterijuma studije, 604 pacijenata (316 sa krvareÄim aneurizmama i 288 sa nekrvareÄim aneurizmama) sa 818 aneurizmi (318 rupturiranih i 500 nerupturiranih) je ukljuÄeno u studiju. Iz medicinskih istorija bolesti analizirane su demografske i kliniÄke karakteristike pacijenata, a morfoloÅ”ki parametri mereni na trodimenzionalnoj digitalnoj suptrakcionoj angiografiji ukljuÄuju 13 varijabli. Svi dobijeni podaci su potom statistiÄki obraÄeni i analizirani...Intracranial aneurysms are pathological dilatations of cerebral arteries. They are present in 2-5% of the general population, and it is estimated that 15-20% of them will rupture during lifetime. About 30-40% of patients die immediately after the rupture, and of those who survive and are treated in a specialized neurosurgical institution, only 1/3 recover completely, 1/3 remain with mild or severe deficits, and the remaining third of patients have a lethal outcome. The risk of a new rupture is 50% in the first six months followed by an increase of 3% for every year.
So far, several socio-demographic, clinical, and morphological parameters have shown to be associated with rupture of intracranial aneurysms. With the development of novel diagnostic procedures and their greater availability, the analysis of morphological characteristics of intracranial aneurysms in order to assess the risk of rupture is increasingly used. Studies showed that the size of the aneurysm and the location of the aneurysm are most often associated with the risk of rupture. These two characteristics are thus most widely used in assessing the risk of aneurysm rupture. Aneurysms smaller than 5 mm are less likely to rupture, and the risk of rupture is greatest with aneurysms larger than 7 mm. Aneurysms located at the bifurcations of large intracranial vessels, especially the middle cerebral artery, anterior communicating artery and basilar artery are most often associated with a higher risk of rupture. However, several more complex derived morphological parameters that take into account the aneurysm-to-neck size ratio, the aneurysm-to-parent vessel size ratio, and the influence of blood flow direction, have proven to be much more significant and accurate in rupture risk assessment than only the size and location of the aneurysm. Thus, knowledge of risk factors for rupture is crucial for counseling and managing patients with intracranial aneurysms. Protocols based on good clinical practice, knowledge and reference studies can significantly contribute to adequate treatment and management of these patients.
MATERIAL AND METHODS
This is a case-control study that included all patients who underwent three-dimensional digital subtraction angiography in the five-year period, from January 2016 to December 2020, at the Department of Interventional Neuroradiology of the University Clinical Center of Serbia, and were diagnosed with intracranial aneurysms. Patients were divided into two groups: patients with bleeding and patients with non-bleeding aneurysms. Following the application of the study criteria, 604 patients (316 with bleeding and 288 with non-bleeding aneurysms) with 818 aneurysms (318 ruptured and 500 non-ruptured) were included in the study. From the medical records, the demographic and clinical characteristics of the patients were analyzed. The morphological parameters were measured on three-dimensional digital subtraction angiography and included 13 variables. All obtained data were statistically processed and analyzed..
Povezanost kliniÄkih karakteristika i morfoloÅ”kih parametara s rupturom aneurizme prednje komunikacijske arterije
We analyzed aneurysm morphology, demographic and clinical characteristics in patients
with anterior communicating artery (ACoA) aneurysms to investigate the risk factors contributing
to aneurysm rupture. A total of 219 patients with ACoA aneurysms were admitted to our hospital between
January 2016 and December 2020, and morphological and clinical characteristics were analyzed
retrospectively in 153 patients (112 ruptured and 41 unruptured). Medical records were reviewed to
obtain demographic and clinical data on age, gender, presence of hemorrhage, history of hypertension,
diabetes, heart disease, and kidney disease. Morphological parameters examined on 3-dimensional digital
subtraction angiography included aneurysm size, neck diameter, aspect ratio, size ratio, bottleneck
ratio, height/width ratio, aneurysm angle, (in)flow angle, branching angle, number of aneurysms per
patient, shape of the aneurysm, aneurysm wall morphology, variation of the A1 segment, and direction
of the aneurysm. Male gender, aspect ratio, height/width ratio, non-spherical and irregular shape were
associated with higher odds of rupture, whilst controlled hypertension was associated with lower odds
of rupture, when tested using univariate logistic regression model. In multivariate model, controlled hypertension,
presence of multiple aneurysms, and larger neck diameter reduced the odds of rupture, while
irregular wall morphology increased the risk of rupture. Regulated hypertension represented a significant
protective factor from ACoA aneurysm rupture. We found that ACoA aneurysms in male patients and
those with greater aspect ratios and height/width ratios, larger aneurysm angles, presence of daughter
sacs and irregular and non-spherical shapes were at a higher risk of rupture.Analizirali smo morfologiju aneurizme, demografske i kliniÄke karakteristike u bolesnika s aneurizmom prednje komunikacijske
arterije (ACoA) kako bismo istražili Äimbenike rizika koji doprinose rupturi aneurizme. Ukupno je 219 bolesnika s
aneurizmom ACoA primljeno u naÅ”u bolnicu u razdoblju od sijeÄnja 2016. do prosinca 2020. godine, a morfoloÅ”ke i kliniÄke
karakteristike analizirane su retrospektivno u 153 bolesnika (112 puknutih i 41 neprekinuta). Pregledani su medicinski
zapisi kako bi se dobili demografski i kliniÄki podaci za dob, spol, prisutnost krvarenja, povijest hipertenzije, dijabetes, srÄane
bolesti i bolesti bubrega. MorfoloÅ”ki parametri ispitani na trodimenzionalnoj digitalnoj subtrakcijskoj angiografiji ukljuÄivali
su veliÄinu aneurizme, promjer vrata, odnos izmeÄu normalne visine aneurizme i Å”irine vrata aneurizme (aspect ratio), odnos
izmeÄu visine aneurizme i prosjeÄnog promjera svih krvnih žila povezanih s aneurizmom (size ratio), odnos izmeÄu Å”irine
fundusa aneurizme i Å”irine vrata aneurizme (bottleneck ratio), odnos izmeÄu najveÄe normalne visine aneurizme i Å”irine aneurizme
(height/width ratio), kut aneurizme, ugao ulaska tijeka krvne struje u fundus aneurizme (inflow angle), kut grananja,
broj aneurizma po bolesniku, oblik aneurizme, morfologiju stijenke aneurizme, varijaciju segmenta A1 i smjer aneurizme.
MuÅ”ki spol, odnos izmeÄu normalne visine aneurizme i Å”irine vrata aneurizme, odnos izmeÄu najveÄe normalne visine aneurizme
i Å”irine aneurizme, nesferiÄan i nepravilan oblik bili su povezani s veÄim izgledima za puknuÄe, dok je kontrolirana
hipertenzija bila povezana s manjom vjerojatnosti puknuÄa kada je testirano primjenom modela s univarijatnom logistiÄkom
regresijom. U multivarijatnom modelu su kontrolirana hipertenzija, prisutnost viÅ”e aneurizma i veÄi promjer vrata smanjili
izglede za puknuÄe, dok je nepravilna morfologija stijenke poveÄala rizik od puknuÄa. Regulirana hipertenzija predstavlja
znaÄajan zaÅ”titni Äimbenik od pucanja aneurizme ACoA. Utvrdili smo da su aneurizme ACoA u muÅ”kih bolesnika i one s
veÄim odnosom izmeÄu normalne visine aneurizme i Å”irine vrata aneurizme te one s veÄim odnosom izmeÄu najveÄe normalne
visine aneurizme i Å”irine aneurizme, veÄim kutovima aneurizme, prisutnoÅ”Äu kÄeri vreÄica te nepravilnim i nesferiÄnim
oblicima u veÄem riziku od puknuÄa
Razvojna venska anomalija kao drenažna vena arteriovenske malformacije mozga
Developmental venous anomalies are cerebral vascular malformations that present normal venous drainage of cerebral tissue. With increased and accessible usage of modern diagnostic tools, they are now one of the most commonly diagnosed cerebral vascular malformations. Although developmental venous anomalies are considered to be benign lesions, association with arteriovenous malformation renders malignant potential to this combined pathology. In the case presented, these malformations were clinically silent and diagnosed accidentally, so they were not treated either with surgery, endovascular surgery or radiosurgery, considering the possible complications such as venous infarction of the brain, and because there was no obvious neurologic deficit related to this pathology. The patient presents for regular neurosurgical follow up examinations and has been free from symptoms that were present on admission.Razvojne venske anomalije predstavljaju cerebrovaskularne malformacije koje Äine vensku drenažu moždanog tkiva. S poveÄanom i dostupnijom upotrebom modernih dijagnostiÄkih postupaka one su sada meÄu najÄeÅ”Äe dijagnosticiranim cerebrovaskularnim malformacijama. Iako se razvojne venske anomalije smatraju benignim lezijama, udruženost s arteriovenskom malformacijom daje ovoj mjeÅ”ovitoj patologiji maligni potencijal. U sluÄaju koji predstavljamo ove malformacije bile su kliniÄki nijeme i dijagnosticirane su sluÄajno, tako da nisu lijeÄene kirurÅ”ki, endovaskularno niti radioterapijom, imajuÄi u vidu moguÄe komplikacije kao Å”to su venski infarkti, kao i zato Å”to nije bilo oÄitog neuroloÅ”kog defi cita povezanog s ovom patologijom. NaÅ” bolesnik redovito dolazi na neurokirurÅ”ke kontrole i sada nema simptoma koji su bili prisutni kod prijma
LijeÄenje projektilnih ozljeda brahijalnog pleksusa
Missile injuries are among the most devastating injuries in general traumatology. Traumatic brachial plexus injuries are the most difficult injuries in peripheral nerve surgery, and most complicated to be surgically treated. Nevertheless, missile wounding is the second most common mechanism of brachial plexus injury. The aim was to evaluate functional recovery after surgical treatment of these injuries. Our series included 68 patients with 202 nerve lesions treated with 207 surgical procedures. Decision on the treatment modality (exploration, neurolysis, graft repair, or combination) was made upon intraoperative finding. Results were analyzed in 60 (88.2%) patients with 173 (85.6%) nerve lesions followed-up for two years. Functional recovery was evaluated according to functional priorities. Satisfactory functional recovery was achieved in 90.4% of cases with neurolysis and 85.7% of cases with nerve grafting. Insufficient functional recovery was verified in ulnar and radial nerve lesions after neurolysis, and in median and radial nerve lesions when graft repair was done. We conclude that the best time for surgery is between two and four months after injury, except for the gunshot wound associated with injury to the surrounding structures, which requires immediate surgical treatment. The results of neurolysis and nerve grafting were similar.Ozljede projektilima su meÄu najrazornijim ozljedama u opÄoj traumatologiji. Traumatske ozljede brahijalnog pleksusa najteže su ozljede perifernog živÄanog sustava, a najkompliciranije se lijeÄe kirurÅ”ki. Ipak, projektilno ranjavanje je drugi najÄeÅ”Äi mehanizam ozljede brahijalnog pleksusa. Cilj je bio procijeniti funkcionalni oporavak nakon kirurÅ”kog lijeÄenja ovih ozljeda. NaÅ”a studija je obuhvatila 68 bolesnika s 202 ozljede živaca lijeÄenih u 207 kirurÅ”kih zahvata. Odluka o naÄinu lijeÄenja (eksploracija, neuroliza, direktna reparacija graftom ili kombinacija) donesena je na osnovi intraoperacijskog nalaza. Rezultati su analizirani u 60 (88,2%) bolesnika sa 173 (85,6%) lezije živaca nakon kojih je slijedilo razdoblje praÄenja u trajanju od dvije godine. Funkcionalni oporavak ocijenjen je prema funkcionalnim prioritetima. ZadovoljavajuÄi funkcionalni oporavak postignut je u 90,4% neuroliza i 85,7% reparacija graftom. SluÄajevi s nedovoljnim funkcionalnim oporavkom bili su povezani s neurolizom ulnarnog i radijalnog živca ili reparacijom graftom srednjih i proksimalnih lezija. ZakljuÄujemo da je najbolje vrijeme za kirurÅ”ki zahvat izmeÄu dva i Äetiri mjeseca nakon ozljede, osim kada postoje udružene ozljede okolnih struktura, Å”to zahtijeva neodložno kirurÅ”ko lijeÄenje. Rezultati neurolize i reparacije graftom bili su sliÄni
The influence of morphological characteristics of intracranial aneurysms in rupture risk assessment using three dimensional digital subtraction angiography
Intrakranijalne aneurizme su lokalna proÅ”irenja moždanih arterija i prema podacima iz literature 2-5% populacije ima aneurizmu na nekom od intrakranijalnih krvnih sudova. Procenjuje se da Äe u toku života prokrvariti 15-20% ovih aneurizmi. Oko 30-40% bolesnika umire neposredno po rupturi, a od onih koji prežive i budu tretirani u specijalizovanoj neurohirurÅ”koj ustanovi, samo treÄina se potpuno oporavi, treÄina ostane sa lakÅ”im ili težim posledicama, a kod preostale treÄine pacijenata leÄenje se ipak zavrÅ”i letalnim ishodom. Rizik za rerupturu netretirane aneurizme iznosi 50% u prvih Å”est meseci, a potom do 3% godiÅ”nje.
Do sada je nekoliko socio-demografskih, kliniÄkih, ali i morfoloÅ”kih parametara pokazano kao povezano sa rupturom intrakranijalnih aneurizmi. Razvojem savremenih dijagnostiÄkih procedura i njihovom veÄom dostupnoÅ”Äu, analiza morfoloÅ”kih karakteristika intrakranijalnih aneurizmi radi procene rizika od rupture se sve ÄeÅ”Äe koristi. U dosadaÅ”njim veÄim studijama pokazano je da su veliÄina aneurizme i lokalizacija aneurizme najÄeÅ”Äe povezane sa rizikom za rupturu. Ove dve karakteristike se tako najÅ”ire koriste u proceni rizika za rupturu intrakranijalnih aneurizmi. Pokazano je da aneurizme manje od 5 mm reÄe rupturiraju, a da je rizik za rupturu najveÄi kod aneurizmi veliÄine preko 7 mm. Aneurizme lokalizovane na raÄvama velikih intrakranijalnih krvnih sudova, naroÄito srednje velikomoždane arterije, prednje komunikantne arterije i bazilarne arterije, su ÄeÅ”Äe povezivane sa veÄim rizikom za rupturu. Ipak, nekoliko kompleksnijih izvedenih morfoloÅ”kih parametara koji uzimaju u obzir odnos veliÄine aneurizme i vrata aneurizme, odnos veliÄine aneurizme i matiÄnog krvnog suda, kao i uticaj smera toka krvne struje, su se pokazali kao mnogo znaÄajniji i precizniji u proceni rizika od rupture u odnosu na samo veliÄinu i lokalizaciju aneurizme.
OdreÄivanje morfoloÅ”kih karakteristika intrakranijalnih aneurizmi kao prediktora rupture je od izuzetnog znaÄaja, kako sa dijagnostiÄkog, tako i sa terapijskog stanoviÅ”ta. Ova saznanja bi imala veliku praktiÄnu vrednost jer bi se na taj naÄin odredila upravo ona grupa pacijenata kojima je potreban sveobuhvatan pristup. Protokoli bazirani na dobroj kliniÄkoj praksi i referentnim studijama mogu znaÄajno da doprinesu adekvatnom leÄenju i savetovanju ovih pacijenata.
MATERIJAL I METODE
Ovo je studija sluÄajeva i kontrola kojom su obuhvaÄeni svi pacijenti kojima je u petogodiÅ”njem periodu, od januara 2016. godine do decembra 2020. godine, uraÄena trodimenzionalna digitalna suptrakciona angiografija na Odseku invazivne i interventne neuroradiologije Univerzitetskog KliniÄkog centra Srbije i tom prilikom dijagnostikovana ili potvrÄena intrakranijalna aneurizma. Pacijenti su podeljeni u dve grupe: pacijenti sa krvareÄim i pacijenti sa nekrvareÄim aneurizmama. Nakon primene kriterijuma studije, 604 pacijenata (316 sa krvareÄim aneurizmama i 288 sa nekrvareÄim aneurizmama) sa 818 aneurizmi (318 rupturiranih i 500 nerupturiranih) je ukljuÄeno u studiju. Iz medicinskih istorija bolesti analizirane su demografske i kliniÄke karakteristike pacijenata, a morfoloÅ”ki parametri mereni na trodimenzionalnoj digitalnoj suptrakcionoj angiografiji ukljuÄuju 13 varijabli. Svi dobijeni podaci su potom statistiÄki obraÄeni i analizirani...Intracranial aneurysms are pathological dilatations of cerebral arteries. They are present in 2-5% of the general population, and it is estimated that 15-20% of them will rupture during lifetime. About 30-40% of patients die immediately after the rupture, and of those who survive and are treated in a specialized neurosurgical institution, only 1/3 recover completely, 1/3 remain with mild or severe deficits, and the remaining third of patients have a lethal outcome. The risk of a new rupture is 50% in the first six months followed by an increase of 3% for every year.
So far, several socio-demographic, clinical, and morphological parameters have shown to be associated with rupture of intracranial aneurysms. With the development of novel diagnostic procedures and their greater availability, the analysis of morphological characteristics of intracranial aneurysms in order to assess the risk of rupture is increasingly used. Studies showed that the size of the aneurysm and the location of the aneurysm are most often associated with the risk of rupture. These two characteristics are thus most widely used in assessing the risk of aneurysm rupture. Aneurysms smaller than 5 mm are less likely to rupture, and the risk of rupture is greatest with aneurysms larger than 7 mm. Aneurysms located at the bifurcations of large intracranial vessels, especially the middle cerebral artery, anterior communicating artery and basilar artery are most often associated with a higher risk of rupture. However, several more complex derived morphological parameters that take into account the aneurysm-to-neck size ratio, the aneurysm-to-parent vessel size ratio, and the influence of blood flow direction, have proven to be much more significant and accurate in rupture risk assessment than only the size and location of the aneurysm. Thus, knowledge of risk factors for rupture is crucial for counseling and managing patients with intracranial aneurysms. Protocols based on good clinical practice, knowledge and reference studies can significantly contribute to adequate treatment and management of these patients.
MATERIAL AND METHODS
This is a case-control study that included all patients who underwent three-dimensional digital subtraction angiography in the five-year period, from January 2016 to December 2020, at the Department of Interventional Neuroradiology of the University Clinical Center of Serbia, and were diagnosed with intracranial aneurysms. Patients were divided into two groups: patients with bleeding and patients with non-bleeding aneurysms. Following the application of the study criteria, 604 patients (316 with bleeding and 288 with non-bleeding aneurysms) with 818 aneurysms (318 ruptured and 500 non-ruptured) were included in the study. From the medical records, the demographic and clinical characteristics of the patients were analyzed. The morphological parameters were measured on three-dimensional digital subtraction angiography and included 13 variables. All obtained data were statistically processed and analyzed..
Developmental Venous Anomaly Serving as a Draining Vein of Brain Arteriovenous Malformation
Developmental venous anomalies are cerebral vascular malformations that present normal venous drainage of cerebral tissue. With increased and accessible usage of modern diagnostic tools, they are now one of the most commonly diagnosed cerebral vascular malformations. Although developmental venous anomalies are considered to be benign lesions, association with arteriovenous malformation renders malignant potential to this combined pathology. In the case presented, these malformations were clinically silent and diagnosed accidentally, so they were not treated either with surgery, endovascular surgery or radiosurgery, considering the possible complications such as venous infarction of the brain, and because there was no obvious neurologic deficit related to this pathology. The patient presents for regular neurosurgical follow up examinations and has been free from symptoms that were present on admission
Iatrogenic Peripheral Nerve InjuriesāSurgical Treatment and Outcome: 10 Years' Experience
Background Iatrogenic nerve injuries are nerve injuries caused by medical interventions or inflicted accidentally by a treating physician. Methods We describe and analyze iatrogenic nerve injuries in a total of 122 consecutive patients who received surgical treatment at our Institution during a period of 10 years, from January 1, 2003, to December 31, 2013. The final outcome evaluation was performed 2 years after surgical treatment. Results The most common causes of iatrogenic nerve injuries among patients in the study were the operations of bone fractures (23.9%), lymph node biopsy (19.7%), and carpal tunnel release (18%). The most affected nerves were median nerve (21.3%), accessory nerve (18%), radial nerve (15.6%), and peroneal nerve (11.5%). In 74 (60.7%) patients, surgery was performed 6 months after the injury, and in 48 (39.3%) surgery was performed within 6 months after the injury. In 80 (65.6%) patients, we found lesion in discontinuity, and in 42 (34.4%) patients lesion in continuity. The distribution of surgical procedures performed was as follows: autotransplantation (51.6%), neurolysis (23.8%), nerve transfer (13.9%), direct suture (8.2%), and resection of neuroma (2.5%). In total, we achieved satisfactory recovery in 91 (74.6%), whereas the result was dissatisfactory in 31 (25.4%) patients. Conclusions Patients with iatrogenic nerve injuries should be examined as soon as possible by experts with experience in traumatic nerve injuries, so that the correct diagnosis can be reached and the appropriate therapy planned. The timing of reconstructive surgery and the technique used are the crucial factors for functional recovery