Between an Idea and Realisation: Contribution to the Study of Artworks from the interior of the Building of Socio-Political Organisations — Kockica

Umjetnička djela za interijer Zgrade društveno-političkih organizacija (tzv. Kockice) u Zagrebu građene od 1961. do 1968. predstavljaju monumentalan primjer povezivanja arhitekture, dizajna i likovne umjetnosti u kontekstu narudžbe na republičkoj razini vlasti. Na prijedlog arhitekta Ivana Vitića, uz konzultanta likovne opreme Raula Goldonija, arhitektura Kockice upotpunjena je djelima renomiranih umjetnika: Jagode Buić, Dušana Džamonje, Raula Goldonija, Stevana Luketića, Ede Murtića i Zlatka Price. Nastavljajući se na svoja dotadašnja ostvarenja, umjetnici su ostvarili djela apstraktnoga likovnog izraza, koji je vlast samo nekoliko godina prije javno i institucionalno odbacivala. Umjetnička djela u interijeru Kockice tako su predstavljala ne samo umjetničke dosege na razini pojedinih opusa umjetnika, koji su do 1968. već bili sudjelovali u realizaciji mnogih rješenja za interijere javnih ustanova, nego su u zgradi od najvišeg političkog značenja u SR Hrvatskoj, odnosno u sjedištu CK SKH-a potvrdile i službeni stav vlasti prema slobodi umjetničkog izraza, afirmirajući apstraktni likovni izraz i ideju sinteze svih umjetnosti. U radu se na temelju arhivskoga gradiva, onodobnoga tiska i dosadašnjih istraživanja pojašnjava proces narudžbe umjetničkih djela u interijeru Zgrade društveno-političkih organizacija. Također, ostvarena umjetnička djela interpretira se u kontekstu prakse opremanja interijera javnih ustanova, odnosno u kontekstu ideje o sintezi umjetnosti općenito.Artworks created for the interior of the Building of Socio- Political Organizations (the so-called Kockica) in Zagreb, which was built between 1961 and 1968, represent a monumental example of the linking of architecture, design and fine arts in the context of a commission at the level of the city and the then republican government. At the suggestion of architect Ivan Vitić, who worked with art consultant Raoul Goldoni, the architecture of Kockica was completed with the works of renowned artists: Jagoda Buić, Dušan Džamonja, Raoul Goldoni, Stevan Luketić, Edo Murtić and Zlatko Prica. The idea was to represent the country\u27s political power, progress and stability not just through the architecture, but also through its artistic equipment. Continuing on their previous work, these artists created works of abstract artistic expression, which the government had publicly rejected only a few years before. The artworks in the interior of Kockica thus represented not only the artistic achievements at the level of individual oeuvres of the artists, who by 1968 had already participated in the realization of numerous solutions for the interiors of public institutions, but also a confirmation of the government’s official attitude to the freedom of artistic expression, embodied in a building of the highest political significance in the Federal Republic of Croatia — the headquarters of the Central Committee of the Croatian Communist Party — which thus affirmed the abstract artistic expression and the idea of the synthesis of all arts. It is precisely this idea of the synthesis of plastic arts, which implies the unification of painting, sculpture, design and applied arts under the auspices of architecture, thus creating a “total” work of art, that is key to understanding the interior furnishing of the Building of Socio-Political Organizations, as well as the furnishing of other public buildings in the post-war period of the national and international history of art. Investigations of the idea of the synthesis of plastic arts, in the context of art theory and the then new republican and federal laws and bylaws, influenced the more or less successful articulation and linking of Kockica\u27s artworks and architecture. The Building of Socio-Political Organizations has so far been the subject of multiple analyses, especially following an increased awareness of the need to research and preserve the cultural heritage created during the period of socialist Yugoslavia. Despite the valuable analyses of the architectural edifice, the reconstructed history of the building and its artistic equipment, some information on certain artworks, equipment, circumstances and the course of artwork commissioning remain unknown. This paper explains the process of commissioning artworks for the interior of the Building of Socio-Political Organizations on the basis of archival material, contemporary press reports and previous research. Also, the created artworks are interpreted in the context of the practice of furnishing the interior of public institutions, or rather in the context of the idea of the synthesis of art in general. The aim of this paper is to supplement the previous insights into the course, participants and circustances of their creation, and to consider the artworks in the interior of the Building of Socio-Political Organizations in the context of the idea of the synthesis of plastic arts and the possibility of its realization

Dehijerarhizacija u umjetnosti Vjernceslava Richtera

Prikaz izložbe: Buntovnik s vizijom–retrospektivna izložba Vjenceslava Richtera, Muzej suvremene umjetnosti, 10. listopada–10. prosinca 2017., autorica izložbe: Vesna Meštrić, postav izložbe: Vladimir Končar (Studio Revolucija), Vedran Kasap i Ozana Ursić (Clinica Studio

Intervencije umjetnika u javnom prostoru u Hrvatskoj od kraja 1960-ih do početka 1980-ih

U radu su predstavljene intervencije umjetnika u javnom prostoru realizirane u Hrvatskoj od kraja 1960-ih do početka 1980-ih. Diplomski rad uzima u obzir širi kulturni kontekst navedenih intervencija s obzirom da intervencije ovise o političkoj i kulturološkoj situaciji te zahtjevima gradskog i javnog konteksta. Promatrane intervencije uključuju radove i instalacije privremenog karaktera, zatim akcije, hepeninge i performanse, intervencije trajnom skulpturom u slici grada, alternativne izlagačke prostore i oblike djelovanja te intervencije plakatima, transparentima, grafitima i anketama. Objedinjeni su radovi s likovnih manifestacija zamišljenih isključivo za javni prostor, djelovanje grupa umjetnika te individualni opusi umjetnika koji su performansima, akcijama, intervencijama videom, vizualnim intervencijama i izvedbenim djelima djelovali u javnom prostoru. Kako je riječ o specifičnom umjetničkom i povijesno-kulturološkom razdoblju koje računa na reakciju i sudjelovanje publike, diplomski rad uključuje i recepciju navedenih intervencija

Izvedba identiteta u hrvatskom performansu

Koncept performativa, uveden u filozofiju jezika 1950-ih godina, značio je zaokret od dotadašnjeg poimanja i metodologije filozofije. Istraživanje govornih činova, koje je započeo Austin, vrlo brzo se proširilo na različite teorijske diskurse jer je koncept, u kontekstu vremena, značio novi pristup suvremenoj umjetničkoj praksi druge polovice 20. stoljeća. Pojam i koncept performativa razvijali su se usporedno s koncipiranjem pojma performans (performance art) 1960-ih i 1970-ih godina, kad se utemeljio performans kao umjetnički događaj u okvirima neoavangarde i konceptualne umjetnosti. To, naravno, treba sagledati i u kontekstu povijesnog razdoblja nakon 1968. godine i kontrakulture koja se razvija tih godina, te u kontekstu potrebe da se aktivno javno djeluje, a ne deskriptivno ukazuje. Performativna umjetnost tako se javlja upravo kao čin ili neposredna gesta u jedinstvenom djelovanju – događaju. Pomak s neperformativne na performativnu komponentu umjetnosti bio je nužan s obzirom na društveni i povijesni kontekst, kao i na prihvat koncepta performativa u suvremenim teorijama kulture. Tek se širenjem teorije govornih činova i redefinicijom njezinih pojmova unutar umjetnosti stvorio temelj za novo „čitanje“ umjetničkih djela, osobito djela nastalih u nakon 1960-ih. Performans u Hrvatskoj svoj početak ima, usporedno sa svjetskom umjetničkom praksom, u povijesnoj avangardi – dadaizmu. Ponovni zamah, također vrlo aktualno, događa se 1960-ih godina, djelovanjem Tomislava Gotovca i umjetničke grupe Gorgona. Performansi analizirani u diplomskom radu samo su dio izvedbene produkcije hrvatskog performansa koji na neki način uključuju performativno. Izabrani performansi pritom su primjeri i za performativnu konstrukciju identiteta, koji se pokazao, kroz teoriju i praksu, performativnim. Identitet se stvara performativno jer predstavlja činove koji se proizvode ponavljanjem već utvrđenih društvenih normi, a uzastopnim ponavljanjem njegova performativnost prikriva konvencije i „izvor“ koji se ponavlja. Izvedba identiteta se tako temelji na utvrđivanju ili demistificiranju konvencija performativnosti roda u slučaju Sanje Iveković, Vlaste Delimar, Ksenije Kordić i Ive Đorđević, zatim razotkrivanju konvencija kojim se izvodi jastvo u radovima Tomislava Gotovca, Dalibora Martinisa, Vlaste Žanić i Željka Boričića, konvencija izvedbe političkog i nacionalnog identiteta kod Siniše Labrovića, Sanje Iveković i Sandre Sterle, identiteta klase kod Josipa Pina Ivančića i Tomislava Brajnovića te u konačnici, konvencija svijeta umjetnosti, institucija i izvedbe identiteta umjetnika u slučaju Tanje Dabo. Performativni pristup performansu tako predstavlja ne samo mogućnost nego i nužnost, jer je svaka izvedba činjenje, a svako činjenje utjelovljenje jezika, značenja i izvedbe. (Iz zaključka.

Luksuz na jugoslavenski način – Hotel Ambasador u Opatiji

Hotel Ambasador u Opatiji, izgrađen 1966. prema projektu Zdravka Bregovca, jedan je od najreprezentativnijih objekata turističke arhitekture 1960-ih. Reprezentativnost građevine čini njezin istaknuti položaj, prepoznatljiva modernistička arhitektura, brojni sadržaji, ali i unutarnje uređenje hotela. Hotel su krasila umjetnička djela Zlatka Boureka, Borisa Dogana, Dušana Džamonje, Ive Kaline, Zvonimira Lončarića, Ede Murtića, Šime Perića, Ivana Picelja, Aleksandra Srneca, a u cilju ostvarivanja totalnoga umjetničkog djela surađivali su, uz arhitekta, dizajneri Diana Kosec, Inge Kostinčer-Bregovac, Milan Vulpe te povjesničar umjetnosti Boris Vižintin. Likovno-umjetnička djela i radovi grafičkoga i industrijskog oblikovanja osmišljeni su kao dio cjelovitoga umjetničkog djela, čime projektanti i umjetnici Ambasadora nastoje usvojiti aktualna promišljanja o sintezi plastičkih umjetnosti, a država izgraditi sliku modernoga jugoslavenskog društva. U radu se na temelju istraživanja stručne i znanstvene literature te arhivske i periodičke građe analiziraju i interpretiraju arhitektura i umjetnička djela u kontekstu razvoja jugoslavenskog turizma, sinteze plastičkih umjetnosti te rasprava o projektu i realizaciji hotela Ambasador

Art at the Edge of the City: Artists’ Interventions in Public Spaces of Novi Zagreb in the 1970s

U radu se na osnovi postojećih informacija, kataloga manifestacija, arhivske i periodičke građe analiziraju intervencije likovnih umjetnika u javnom prostoru Novog Zagreba tijekom 1970-ih godina. Intervencije i manifestacije organizirane u javnom prostoru, kao jedan od najčešćih oblika umjetničkog djelovanja, potaknule su aktivaciju novoizgrađenih i kulturno zapostavljenih naselja grada Zagreba.On the basis of available sources, event catalogues, archival sources and periodical publications, the paper discusses artists’ interventions within the public space of Novi Zagreb during the 1970s. As one of the most common forms of artistic activity, interventions and events organized in public spaces animated the newly built and culturally neglected parts of the city of Zagreb

Zagreb 1924. – 1930. i 1945. – 1967. Društvo, kultura, svakodnevica: Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Desničini susreti 2018.

Zagreb 1924. – 1930. i 1945. – 1967. Društvo, kultura, svakodnevica : Zbornik radova sa znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem Desničini susreti 2018. sedamnaesti je svezak Biblioteke DESNIČINI SUSRETI Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objavljuju ga zajednički Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije i FF press Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zbornik sadržava 24 članka nastala na temelju izlaganja na skupu.Zagreb 1924. – 1930. i 1945. – 1967. Društvo, kultura, svakodnevica : Zbornik radova sa znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem Desničini susreti 2018. sedamnaesti je svezak Biblioteke DESNIČINI SUSRETI Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objavljuju ga zajednički Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije i FF press Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zbornik sadržava 24 članka nastala na temelju izlaganja na skupu

Luksuz na jugoslavenski način – Hotel Ambasador u Opatiji

Hotel Ambasador u Opatiji, izgrađen 1966. prema projektu Zdravka Bregovca, jedan je od najreprezentativnijih objekata turističke arhitekture 1960-ih. Reprezentativnost građevine čini njezin istaknuti položaj, prepoznatljiva modernistička arhitektura, brojni sadržaji, ali i unutarnje uređenje hotela. Hotel su krasila umjetnička djela Zlatka Boureka, Borisa Dogana, Dušana Džamonje, Ive Kaline, Zvonimira Lončarića, Ede Murtića, Šime Perića, Ivana Picelja, Aleksandra Srneca, a u cilju ostvarivanja totalnoga umjetničkog djela surađivali su, uz arhitekta, dizajneri Diana Kosec, Inge Kostinčer-Bregovac, Milan Vulpe te povjesničar umjetnosti Boris Vižintin. Likovno-umjetnička djela i radovi grafičkoga i industrijskog oblikovanja osmišljeni su kao dio cjelovitoga umjetničkog djela, čime projektanti i umjetnici Ambasadora nastoje usvojiti aktualna promišljanja o sintezi plastičkih umjetnosti, a država izgraditi sliku modernoga jugoslavenskog društva. U radu se na temelju istraživanja stručne i znanstvene literature te arhivske i periodičke građe analiziraju i interpretiraju arhitektura i umjetnička djela u kontekstu razvoja jugoslavenskog turizma, sinteze plastičkih umjetnosti te rasprava o projektu i realizaciji hotela Ambasador