Prvi pokušaj katalogiziranja valova sličnih tsunamijima, koje u hrvatskim obalnim vodama uzrokuju atmosferski procesi

A catalogue of waves, which belong to the same frequency band as tsunamis but are of meteorological origin, is compiled for the Croatian part of the Adriatic Sea. The catalogue presently includes 21 flooding events observed between the years 1931 and 2010. The areas most often affected were Vela Luka on the island of Korčula and Stari Grad on the island of Hvar. A majority of the events occurred in the warm part of the year. The events tended to start either early in the morning or late in the afternoon, to last between 1 and 6 hours, and to be dominated by sea-level oscillations of 10-40 min periods. The largest trough-to-crest height of 6 m was observed in Vela Luka on 21 June 1978.Za hrvatski dio Jadranskog mora sastavljen je katalog valova, koji pripadaju istom frekvencijskom području kao tsunamiji, ali su meteorološkog porijekla. Katalog trenutačno uključuje 21 slučaj poplava, koje su opažene između 1931. i 2010. godine. Najčešće je poplavljivana Vela Luka na otoku Korčuli, te Stari Grad na otoku Hvaru. Većina se slučajeva dogodila u toplom dijelu godine. Epizode su pretežno počinjale rano u jutro ili kasno poslije podne, trajale su između 1 i 6 sati, a obilježilo ih je osciliranje morske razine s periodima od 10-40 minuta. Najveća valna visina u iznosu od 6 m opažena je u Veloj luci dana 21. lipnja 1978. godine

Andrija Mohorovičić kao meteorolog

Andrija Mohorovičić’s meteorology-related activities are reviewed. It is shown that he was involved in teaching and professional work in meteorology throughout his professional career, and in meteorological research until his early forties – i.e. before switching to seismological research and arriving at the famous discovery of discontinuity between the Earth’s crust and its mantle. Mohorovičić taught meteorology at the Nautical School in Bakar (1882–1891) and later at the University of Zagreb (since 1894). As for the professional engagement in meteorology, his major achievements were foundation of meteorological station in Bakar (1887), start of meteorological forecasting in Croatia (1893), and establishment of the network of Croatian meteorological stations (1901). Mohorovičić’s meteorological research included, but was not limited to, the climatological investigation of clouds and their movements in the Bakar area, the study of tornado that struck Novska, and an early study of the Zagreb climate conditions. As demonstrated in a recent publication, Mohorovičić also made pioneering contribution to the investigation of atmospheric rotors, by describing in some detail a vortex with horizontal axis he had observed from Bakar (1889); this discovery influenced later research of similar phenomena in England and Germany, but was forgotten by the international scientific community some fifty years later.U članku se iznosi pregled aktivnosti Andrije Mohorovičića u području meteorologije. Pokazuje se da je kao meteorolog bio uključen u nastavni i stručni rad tijekom cijelog svojeg profesionalnog djelovanja, te da se znanstveno bavio meteorologijom do svojih ranih četrdesetih godina – dakle, prije nego se posvetio znanstvenom seizmološkom istraživanju i tako došao do čuvenog otkrića plohe doskontinuiteta između Zemljine kore i plašta. Mohorovičić je predavao meteorologiju na Nautičkoj školi u Bakru (1882–1891) te kasnije na Sveučilištu u Zagrebu (od 1894. godine). Što se tiče stručnog rada u području meteorologije, najznačajnija su mu postignuća utemeljenje meteorološke postaje u Bakru (1887), početak meteorološkog prognoziranja u Hrvatskoj (1893) i uspostavljanje mreže hrvatskih meteoroloških postaja (1901). Mohorovičićeva meteorološka istraživanja uključivala su, između ostalog, klimatološku studiju oblaka i njihovog gibanja u području Bakra, izučavanje tornada koji je pogodio Novsku te rano istraživanje zagrebačkih klimatskih prilika. Kako je pokazano u jednom nedavno objavljenom članku, Mohorovičić je također dao pionirski doprinos istraživanju atmosferskih rotora, detaljno opisujući vrtlog s horizontalnom osi što ga je opažao iz Bakra (1889); to je otkriće utjecalo na kasnije istraživanje sličnih pojava u Engleskoj i Njemačkoj, ali ga je nakon pedesetak godina međunarodna znanstvena zajednica zaboravila

Turbulentno miješanje u srednjem Jadranu tijekom proljeća

U svibnju 2003. godine prikupljen je u srednjem Jadranu nevelik niz podataka kojim je dokumentirano turbulentno miješanje u površinskom sloju te stratifikacija i strujanje. Budući da su vjetrovi bili slabi, površinski izmiješani sloj dosizao je najviše do dubine od 10 m, često i manje. Vodeni stupac ispod tog sloja bio je uglavnom jako stratificiran, uz prisutnost ostataka ranijih izmiješanih slojeva koji su dijelom ponovno stratificirani. Struje su bile malih brzina na srednjoj skali, s time da je barotropna komponenta bila značajna. Slabo smicanje i dobro izražena stratifikacija doprinosili su velikim iznosima Richardsonovog broja. Ispod sloja debljine 10–20 m u kojem je miješanje bilo pojačano, koeficijenti turbulentnog miješanja uglavnom su bili malih iznosa, između 10–6 m2 s–1 i 5 x 10–5 m2 s–1. Međutim, u nekoliko su slučajeva opažene znatno veće vrijednosti

Turbulentno miješanje u srednjem Jadranu tijekom proljeća

U svibnju 2003. godine prikupljen je u srednjem Jadranu nevelik niz podataka kojim je dokumentirano turbulentno miješanje u površinskom sloju te stratifikacija i strujanje. Budući da su vjetrovi bili slabi, površinski izmiješani sloj dosizao je najviše do dubine od 10 m, često i manje. Vodeni stupac ispod tog sloja bio je uglavnom jako stratificiran, uz prisutnost ostataka ranijih izmiješanih slojeva koji su dijelom ponovno stratificirani. Struje su bile malih brzina na srednjoj skali, s time da je barotropna komponenta bila značajna. Slabo smicanje i dobro izražena stratifikacija doprinosili su velikim iznosima Richardsonovog broja. Ispod sloja debljine 10–20 m u kojem je miješanje bilo pojačano, koeficijenti turbulentnog miješanja uglavnom su bili malih iznosa, između 10–6 m2 s–1 i 5 x 10–5 m2 s–1. Međutim, u nekoliko su slučajeva opažene znatno veće vrijednosti

Djelovanje atmosfere na Jadran: danas te u uvjetima očekivanih klimatskih promjena

Meteorological forcing of the Adriatic is examined under the present and predicted climate conditions. Fields from the time slice-experiment performed with ECHAM4 model (W. May and E. Roeckner: A time-slice experiment with the ECHAM4 AGCM at high resolution – the impact of horizontal resolution on annual mean climate change, Climate Dynamics, 17, 2001, 407–420) are closely analysed for the Adriatic region. Results obtained for the control period, when compared to a number of data, are found to reproduce the main features of the present-day surface heat flux, water flux and wind field above the Adriatic. In the future, the Adriatic should experience a reduction of heat loss to the atmosphere as well as an enhanced evaporation accompanied with a reduced precipitation leading to an overall increase of fresh-water loss to the atmosphere. The changes in synoptic activity should lead to an abatement of bora winds and to a reduced frequency of sirocco events which, however, are expected to be much more persistent. Finally, changes in the dynamics of the Adriatic, induced by altered meteorological forcing, are briefly discussed.Istražuje se djelovanje atmosfere na Jadran, u sadašnjim te u izmijenjenim uvjetima očekivanih klimatskih promjena. Detaljno se analiziraju meteorološka polja nad Jadranom, dobivena modelom ECHAM4 u eksperimentu »vremenskih odrezaka« (W. May and E. Roeckner: A time-slice experiment with the ECHAM4 AGCM at high resolution – the impact of horizontal resolution on annual mean climate change, Climate Dynamics, 17, 2001, 407–420). Usporedba razultata dobivenih za kontrolno razdoblje s nizom postojećih mjerenja pokazuje da model dobro reproducira glavne značajke opaženih površinskih protoka topline, vlage te polja vjetra nad Jadranom. Možemo očekivati da će Jadran u budućnosti manje topline predavati atmosferi te da će se povećati isparavanje s njegove površine i smanjiti oborina na njegovom području – što bi u konačnici trebalo dovesti do povećanog prijenosa vlage iz mora u atmosferu. Promjene u sinoptičkoj aktivnosti dovest će do slabljenja bure te do manje čestine epizoda juga – ali povećanog trajanja. Na kraju se ukratko diskutiraju posljedice ovih promjena na dinamiku Jadrana

The development of the physical oceanography in Croatia and Josip Goldberg

The development of physical oceanography in Croatia, as well as the work of several individuals in other countries, is reviewed in this paper. Among the early investigators, two should be mentioned in particular: Nikola Sagroević (16th century), as an observer of the tides, and Ruđer Bošković (1711 – 1787), who worked on the equilibrium theory of the tides. More recently, three investigators made important contributions to descriptive oceanography. Grgur Bučić (1829 – 1911) analysed the influence of atmospheric factors on sea level in Hvar. Artur Gavazzi (1861 – 1944) investigated the thermohaline structure of the Kvarner Bay and the movements there. Finally, Ante Ercegović (1895 – 1969) studied the seasonal oscillations of temperature and salinity in the vicinity of Split. Josip Goldberg (1885 – 1960) occupies a prominent position among the above mentioned scientists. Through his research and his teaching activities, he enabled the transition from descriptive to dynamic oceanography in Croatia. In other words, Goldberg introduced mathematical modelling into physical oceanography in Croatia, and thus laid down the foundations for all contemporary empirical and theoretical analysis in this field

Andrija Mohorovičić kao meteorolog

Andrija Mohorovičić’s meteorology-related activities are reviewed. It is shown that he was involved in teaching and professional work in meteorology throughout his professional career, and in meteorological research until his early forties – i.e. before switching to seismological research and arriving at the famous discovery of discontinuity between the Earth’s crust and its mantle. Mohorovičić taught meteorology at the Nautical School in Bakar (1882–1891) and later at the University of Zagreb (since 1894). As for the professional engagement in meteorology, his major achievements were foundation of meteorological station in Bakar (1887), start of meteorological forecasting in Croatia (1893), and establishment of the network of Croatian meteorological stations (1901). Mohorovičić’s meteorological research included, but was not limited to, the climatological investigation of clouds and their movements in the Bakar area, the study of tornado that struck Novska, and an early study of the Zagreb climate conditions. As demonstrated in a recent publication, Mohorovičić also made pioneering contribution to the investigation of atmospheric rotors, by describing in some detail a vortex with horizontal axis he had observed from Bakar (1889); this discovery influenced later research of similar phenomena in England and Germany, but was forgotten by the international scientific community some fifty years later.U članku se iznosi pregled aktivnosti Andrije Mohorovičića u području meteorologije. Pokazuje se da je kao meteorolog bio uključen u nastavni i stručni rad tijekom cijelog svojeg profesionalnog djelovanja, te da se znanstveno bavio meteorologijom do svojih ranih četrdesetih godina – dakle, prije nego se posvetio znanstvenom seizmološkom istraživanju i tako došao do čuvenog otkrića plohe doskontinuiteta između Zemljine kore i plašta. Mohorovičić je predavao meteorologiju na Nautičkoj školi u Bakru (1882–1891) te kasnije na Sveučilištu u Zagrebu (od 1894. godine). Što se tiče stručnog rada u području meteorologije, najznačajnija su mu postignuća utemeljenje meteorološke postaje u Bakru (1887), početak meteorološkog prognoziranja u Hrvatskoj (1893) i uspostavljanje mreže hrvatskih meteoroloških postaja (1901). Mohorovičićeva meteorološka istraživanja uključivala su, između ostalog, klimatološku studiju oblaka i njihovog gibanja u području Bakra, izučavanje tornada koji je pogodio Novsku te rano istraživanje zagrebačkih klimatskih prilika. Kako je pokazano u jednom nedavno objavljenom članku, Mohorovičić je također dao pionirski doprinos istraživanju atmosferskih rotora, detaljno opisujući vrtlog s horizontalnom osi što ga je opažao iz Bakra (1889); to je otkriće utjecalo na kasnije istraživanje sličnih pojava u Engleskoj i Njemačkoj, ali ga je nakon pedesetak godina međunarodna znanstvena zajednica zaboravila

Vjetrovne struje usmjerene ulijevo od vjetra na sjevernoj hemisferi: jednostavno objašnjenje i njegova povijesna pozadina

Every beginning student of geophysical fluid dynamics knows that steady-state wind-driven currents are directed to the right of the wind in the northern hemisphere. In contrast, the fact that wind-induced currents may under some specific conditions be of the opposite direction is mentioned in only a few papers. Here, a succession of simple explicit solutions is used to illustrate that the wind varying at subinertial frequencies always generates currents directed to its right, whereas at superinertial frequencies the wind rotating clockwise (counterclockwise) coincides with currents directed to its left (right). The difference is related to a dynamics differing in the two frequency bands. At subinertial frequencies, friction is primarily balanced by the Coriolis acceleration, and therefore the currents vary in phase with the wind while being directed to its right. At superinertial frequencies, the primary balance is between friction and local acceleration, implying that the currents lag behind the wind that causes them while pointing down the forcing. The former dynamic regime was originally considered by Vagn Walfrid Ekman (in 1905), the latter by Karl Jakob Zöppritz (in 1878). The destiny of the two contributions, however, was completely different: Ekman’s is widely appreciated today, whereas Zöppritz’s is rarely mentioned. Although Zöppritz’s findings were adversely influenced by his consideration of the laminar rather than turbulent viscosity, his neglect of the Coriolis acceleration was acceptable and his solution therefore formally correct at superinertial frequencies.Da su na sjevernoj hemisferi stacionarne vjetrovne struje usmjerene udesno od vjetra, to znade svaki početnik u geofizičkoj dinamici fluida. Nasuprot tome, činjenica da vjetrovne struje mogu u nekim posebnim uvjetima biti suprotnog smjera spominje se u tek nekoliko članaka. U ovom radu niz jednostavnih eksplicitnih rješenja pokazuje da vjetar koji se mijenja na frekvencijama manjima od inercijalnih uvijek podržava struje usmjerene na svoju desnu stranu, dok se vjetar koji rotira na frekvencijama većima od inercijalnih podudara sa strujama usmjerenima bilo na svoju lijevu bilo na svoju desnu stranu, ovisno o tome odvija li se njegova rotacija u smjeru kazaljke na satu ili u suprotnom smjeru. Ta je razlika povezana s različitom dinamikom u dva spomenuta frekvencijska područja. Na frekvencijama manjima od inercijalnih trenje je prvenstveno uravnoteženo s Coriolisovim ubrzanjem, tako da se struje mijenjaju u fazi s vjetrom pri čemu su usmjerene na njegovu desnu stranu. Na frekvencijama većima od inercijalnih ravnoteža se prvenstveno ostvaruje između trenja i lokalnog ubrzanja, što znači da struje kasne za vjetrom koji ih uzrokuje te da su usmjerene niz njega. Prvi dinamički režim izvorno je istražio Vagn Walfrid Ekman (1905. godine), a drugi Karl Jakob Zöppritz (1878. godine). Međutim, ta su dva istraživanja imala sasvim različite sudbine: Ekmanov je rezultat danas opće poznat dok se Zöppritzov rijetko spominje. Na Zöppritzove je rezultate nepovoljno utjecalo uvažavanje laminarne umjesto turbulentne viskoznosti – ipak, za frekvencije veće od inercijalnih njegovo je zanemarenje Coriolisova ubrzanja prihvatljivo i stoga je njegovo rješenje za taj slučaj formalno ispravno