Diagnostics of Post-COVID-19 vestibular disorders: retrospective cohort study

Pozadina i cilj: Premda je COVID-19 dominantno respiratorna bolest, često je praćen i brojnim neurološkim simptomima. U sklopu sindroma post-COVID-19 bilježimo pojavu različitih simptoma, među njima i vrtoglavice, na koje treba obratiti posebnu pozornost u današnjoj otoneurološkoj dijagnostici, jer post-COVID-19 vrtoglavice čine ne mali udio od 12,66% u ukupnom broju pacijenata oboljelih od poremećaja ravnoteže. Ispitanici i metode: U studiji smo obuhvatili 40 pacijenata s vrtoglavicom, razvijenom u sklopu kroničnog sindroma COVID-19, koji su se na pregled javili nakon prosječno oko dva mjeseca od završetka infekcije SARS-CoV-2. Prikazali smo utjecaj bolesti na rezultate laboratorijskih pretraga vestibularnog sustava, među njima na videonistagmografiju (VNG), video head impulse test (vHIT) i vestibularne evocirane mišićne potencijale (VEMP). Rezultati: Među pacijentima je očekivano bila najveća skupina onih s akutnom jednostranom perifernom vestibulopatijom (AUPVP). Značajan udio činili su pacijenti s benignom paroksizmalnom položajnom vrtoglavicom (BPPV), a zabilježeni su i slučajevi vestibularne migrene i Ménièreove bolesti. Laboratorijska vestibulološka dijagnostika pokazala je značajno veći udio patoloških nalaza u dvotoplinskom testu prema Fitzgerald-Hallpikeu učinjenom u sklopu VNG baterije testova, u odnosu na nalaze vHIT i VEMP. Zaključak: Pokazalo se da kalorički test prema Fitzgerald-Hallpikeu koji ispituje vestibularnu funkciju u najnižim dijelovima vestibularnoga frekvencijskog spektra najbolje korelira s različitim oblicima akutnih i kroničnih vestibularnih lezija post-COVID-19, u odnosu na vHIT i VEMP pretrage. Ovo upućuje na zaključak da se u dijagnostici post-COVID-19 vrtoglavica možemo osloniti na Fitzgerald-Hallpikeov kalorički test kao na najpouzdaniji izvor podataka o stanju vestibularnog osjetila.Background and Objective: Although COVID-19 is predominantly a respiratory disease, it is often accompanied by numerous neurological symptoms. As a part of the post-COVID-19 syndrome, we note the appearance of various symptoms, among them dizziness, which should be paid special attention to in today’s otoneurological diagnostics, because the post-COVID-19 dizziness accounts for a significant share of 12.66% in the total number of patients suffering from balance disorders. Patients and Methods: Our study involved 40 patients suffering from vertigo, which has developed as a part of a chronic COVID-19 outbreak. On average, the aforementioned patients were appointed for an examination approximately two months subsequent to the end of the SARS-CoV-2 infection. We examined the impact of the disease on the results of laboratory tests of the vestibular system, including VNG (videonystagmography), video HIT (head impulse test), and VEMP (vestibular evoked myogenic potential). Results: As expected, the largest patient group was the one comprising those with an acute unilateral peripheral vestibulopathy (AUPVP). A significant proportion of patients, those suffering from benign paroxysmal positional vertigo (BPPV) was detected, as were the cases of vestibular migraine and Ménière’s disease. Laboratory-based diagnostics demonstrated the largest share of pathological findings in the FitzgeraldHallpike bithermal caloric test, performed as a part of the VNG battery of tests. Conclusion: It has been shown that the bithermal caloric test, which corresponds to the lowest part of the frequency spectrum, correlates best with various forms of acute and chronic post-COVID-19 vestibular lesions compared to video HIT and VEMP examinations. This signifies that in the diagnosis of post-COVID-19 dizziness, we can rely on the Fitzgerald-Hallpike test as the most reliable source of data pertaining to the condition of a vestibular sense

Kontroverze sindroma vratne vrtoglavice

Otkada su po prvi put spomenute i opisane, pa sve do danas, vratne vrtoglavice imaju svoje zagovornike i oponente, a vjerojatno će i ubuduće ostati polemička tema, sve dok se ne riješi pitanje pouzdanih dijagnostičkih testova i konsenzusom uspostave valjani kliničko-dijagnostički kriteriji. Premda postoje različite teorije o mehanizmu koji povezuje vrtoglavice s vratnim simptomima, još uvijek nemamo jasne i općeprihvaćene patofiziološke potpore ovom fenomenu. Suvremenom vestibularnom dijagnostikom se kod više od 90% ovakvih bolesnika dobije neki drugi uzrok poremećaja ravnoteže. Brojna klinička zapažanja, anatomsko-fiziološke i epidemiološke studije sugeriraju povezanost bola u vratu i općenito vratnih simptoma s vrtoglavicom, pa bi ovu činjenicu trebalo s punim uvažavanjem uzeti u obzir pri diferencijalno-dijagnostičkom razmatranju. Konačnu dijagnozu vratne vrtoglavice trebalo bi postaviti bolesnicima s bolom i otežanom pokretljivošću u vratu, kojima smo isključili sve ostale moguće uzroke vrtoglavice i kojima je usto liječenje dovelo do značajnog poboljšanja, kako vratnih, tako i simptoma poremećaja ravnoteže. Nju potkrjepljuje i kratko vrijeme proteklo od ozljede vrata do pojave simptoma vrtoglavice, pozitivan nalaz testa torzije vratne kralježnice i patološki nalaz MR-a gornjega dijela vratne kralježnice. Liječenje vratne vrtoglavice ne bi smjelo biti uskraćeno niti jednom bolesniku jer rasprava o postojanju ili nepostojanju vratnih vrtoglavica i mehanizmu njihova nastanka ima samo akademski, a gotovo nikakav praktični značaj. Pritom treba istaknuti da se kod većine bolesnika dobri rezultati postižu liječenjem metodama fizikalne terapije, posebice manualne, dok farmakoterapija i vestibularna rehabilitacija ne dovode do značajnijega poboljšanja

Kontroverze sindroma vratne vrtoglavice

Otkada su po prvi put spomenute i opisane, pa sve do danas, vratne vrtoglavice imaju svoje zagovornike i oponente, a vjerojatno će i ubuduće ostati polemička tema, sve dok se ne riješi pitanje pouzdanih dijagnostičkih testova i konsenzusom uspostave valjani kliničko-dijagnostički kriteriji. Premda postoje različite teorije o mehanizmu koji povezuje vrtoglavice s vratnim simptomima, još uvijek nemamo jasne i općeprihvaćene patofiziološke potpore ovom fenomenu. Suvremenom vestibularnom dijagnostikom se kod više od 90% ovakvih bolesnika dobije neki drugi uzrok poremećaja ravnoteže. Brojna klinička zapažanja, anatomsko-fiziološke i epidemiološke studije sugeriraju povezanost bola u vratu i općenito vratnih simptoma s vrtoglavicom, pa bi ovu činjenicu trebalo s punim uvažavanjem uzeti u obzir pri diferencijalno-dijagnostičkom razmatranju. Konačnu dijagnozu vratne vrtoglavice trebalo bi postaviti bolesnicima s bolom i otežanom pokretljivošću u vratu, kojima smo isključili sve ostale moguće uzroke vrtoglavice i kojima je usto liječenje dovelo do značajnog poboljšanja, kako vratnih, tako i simptoma poremećaja ravnoteže. Nju potkrjepljuje i kratko vrijeme proteklo od ozljede vrata do pojave simptoma vrtoglavice, pozitivan nalaz testa torzije vratne kralježnice i patološki nalaz MR-a gornjega dijela vratne kralježnice. Liječenje vratne vrtoglavice ne bi smjelo biti uskraćeno niti jednom bolesniku jer rasprava o postojanju ili nepostojanju vratnih vrtoglavica i mehanizmu njihova nastanka ima samo akademski, a gotovo nikakav praktični značaj. Pritom treba istaknuti da se kod većine bolesnika dobri rezultati postižu liječenjem metodama fizikalne terapije, posebice manualne, dok farmakoterapija i vestibularna rehabilitacija ne dovode do značajnijega poboljšanja

Smjernice za vestibularnu rehabilitaciju jednostranih i obostranih vestibularnih oštećenja*

Vestibularna rehabilitacija jest planirani, individualno prilagođen sustav vježbi kojima se ubrzava proces središnje kompenzacije oštećenoga vestibularnog sustava. U medicinu ju uvode Cawthorne i Cooksey sredinom prošloga stoljeća. Godinama su postojali prijepori o značenju i učinkovitosti ovoga načina liječenja. Provedene su brojne randomizirane prospektivne kliničke studije, koje su dokazale važnost vestibularnih vježbi, kao i njihov povoljan učinak na brzinu i stupanj oporavka bolesnika, tako da one posljednjih desetljeća zauzimaju sve značajnije mjesto u liječenju vrtoglavica. Vestibularna hipofunkcija, bilo da je riječ o akutnome ili kroničnom poremećaju, ili pak o jednostranome ili obostranom oštećenju, predstavlja dosta čest problem za liječnika praktičara, osobito onoga koji se bavi problemima vrtoglavica. Premda je vestibularna rehabilitacija za većinu poremećaja ravnoteže metoda izbora u liječenju, ona je kod nas još uvijek podosta zapostavljena i neopravdano podcijenjena. Cilj ovih Smjernica za kliničku praksu jest pomoći liječnicima i fizioterapeutima pri ujednačavanju pristupa pacijentima s jednostranim i obostranim vestibularnim oštećenjima, izbjegavajući nepotrebne varijacije u primjeni vestibularnih vježbi. One nisu udžbenik niti jedini i neupitni izvor znanja, već pružaju okvir za strategiju kod donošenja odluka, ne zamjenjujući pritom značenje kliničke prosudbe. Vestibularnim vježbama značajno se ubrzava oporavak bolesnika s vestibularnom hipofunkcijom i njihov povratak uobičajenim životnim aktivnostima. Svrha ovih Smjernica jest utvrditi koga, kada, kako i koliko dugo liječiti, kao i kako otkloniti nepotrebne varijacije u pristupu rehabilitaciji pacijenata s vestibularnom hipofunkcijom. One se zasnivaju na dokazima dobivenim metaanalizom podataka iz dostupne medicinske literature, oslanjajući se pored toga i na naše dugogodišnje iskustvo u radu s vertiginoznim pacijentima

Hrvatske smjernice za dijagnostiku i liječenje benignoga paroksizmalnog pozicijskog vertiga (BPPV-a) [Croatian guidelines for diagnosis and management of benign paroxysmal positional vertigo (BPPV)]

BPPV is generally the most common cause of vertigo, caused by a pinch-off of tiny calcium carbonate crystals (called the otoconia or the otoliths) from the macula utriculi, most frequently due to the degenerative processes or a trauma, whereby the crystals, under the action of gravity in certain head positions coinciding with its direction, arrive to some of the semicircular canals, usually the posterior one, due to the existent anatomical circumstances and relationships, thus creating an inadequate stimulus of the cupular senses while floating through the endolymph and provoking symptoms of a strong and short-term dizziness. Two main clinical forms can be distinguished: canalolythiasis, with an accommodation of otolithic debris in the semicircular canal, and cupulolythiasis, with their location immediately next to the cupular sense. The diagnosis is established by a positive positioning test, Dix-Hallpike for the posterior and the supine roll for the lateral canal. Although one can expect a spontaneous recovery subsequent to few weeks or months, various methods of otolith repositioning to a less sensitive place lead to a prompt improvement while reducing or withdrawing the symptoms completely. These guidelines are intended for all who treat the BPPV in their work, with an intention to assist in the diagnosis and application of an appropriate therapeutic method

Croatian Guidelines for Diagnosis and Management of Benign Paroxysmal Positional Vertigo (BPPV)

BPPV je općenito najčešći uzrok vrtoglavice, prouzročen otkidanjem sitnih kristalića kalcijeva karbonata, zvanih otokonije ili otoliti, iz otolitičke mrlje utrikulusa, najčešće zbog degenerativnih procesa ili traume. Djelovanjem sile teže, pri određenom položaju glave koji se podudara sa smjerom sile teže, otoliti dospijevaju u jedan od polukružnih kanalića labirinta, najčešće stražnji zbog postojećih anatomskih odnosa. Plutajući endolimfom, podražuju kupularno osjetilo, izazivajući simptome kratkotrajne, ali snažne vrtoglavice. Razlikuju se dva glavna klinička oblika BPPV-a: kanalolitijaza – nakupljanje otolita u kanalićima i kupulolitijaza – nakupljanje otolita neposredno uz sámo kupularno osjetilo. Dijagnoza bolesti postavlja se pozitivnom položavajućom probom, Dix-Hallpikeovom za stražnji polukružni kanalić, a supine roll za bočni kanalić. Premda se može očekivati spontani oporavak nakon nekoliko tjedana ili mjeseci, različiti postupci repozicije otolita dovode do trenutačnog poboljšanja, smanjenjem ili potpunim povlačenjem simptoma bolesti. Ove smjernice namijenjene su svima koji se u svojem radu mogu susresti s BPPV-om, a cilj im je pomoć u postavljanju dijagnoze i primjeni odgovarajućeg načina liječenja oboljelih.BPPV is generally the most common cause of vertigo, caused by a pinch-off of tiny calcium carbonate crystals (called the otoconia or the otoliths) from the macula utriculi, most frequently due to the degenerative processes or a trauma, whereby the crystals, under the action of gravity in certain head positions coinciding with its direction, arrive to some of the semicircular canals, usually the posterior one, due to the existent anatomical circumstances and relationships, thus creating an inadequate stimulus of the cupular senses while fl oating through the endolymph and provoking symptoms of a strong and short-term dizziness. Two main clinical forms can be distinguished: canalolythiasis, with an accommodation of otolithic debris in the semicircular canal, and cupulolythiasis, with their location immediately next to the cupular sense. The diagnosis is established by a positive positioning test, Dix-Hallpike for the posterior and the supine roll for the lateral canal. Although one can expect a spontaneous recovery subsequent to few weeks or months, various methods of otolith repositioning to a less sensitive place lead to a prompt improvement while reducing or withdrawing the symptoms completely.These guidelines are intended for all who treat the BPPV in their work, with an intention to assist in the diagnosis and application of an appropriate therapeutic method