Otkada su po prvi put spomenute i opisane, pa sve do danas, vratne vrtoglavice imaju svoje zagovornike i oponente, a vjerojatno će i ubuduće ostati polemička tema, sve dok se ne riješi pitanje pouzdanih dijagnostičkih testova i konsenzusom uspostave valjani kliničko-dijagnostički kriteriji. Premda postoje različite teorije o mehanizmu koji povezuje vrtoglavice s vratnim simptomima, još uvijek nemamo jasne i općeprihvaćene patofiziološke potpore ovom fenomenu. Suvremenom vestibularnom dijagnostikom se kod više od 90% ovakvih bolesnika dobije neki drugi uzrok poremećaja ravnoteže. Brojna klinička zapažanja, anatomsko-fiziološke i epidemiološke studije sugeriraju povezanost bola u vratu i općenito vratnih simptoma s vrtoglavicom, pa bi ovu činjenicu trebalo s punim uvažavanjem uzeti u obzir pri diferencijalno-dijagnostičkom razmatranju. Konačnu dijagnozu vratne vrtoglavice trebalo bi postaviti bolesnicima s bolom i otežanom pokretljivošću u vratu, kojima smo isključili sve ostale moguće uzroke vrtoglavice i kojima je usto liječenje dovelo do značajnog poboljšanja, kako vratnih, tako i simptoma poremećaja ravnoteže. Nju potkrjepljuje i kratko vrijeme proteklo od ozljede vrata do pojave simptoma vrtoglavice, pozitivan nalaz testa torzije vratne kralježnice i patološki nalaz MR-a gornjega dijela vratne kralježnice. Liječenje vratne vrtoglavice ne bi smjelo biti uskraćeno niti jednom bolesniku jer rasprava o postojanju ili nepostojanju vratnih vrtoglavica i mehanizmu njihova nastanka ima samo akademski, a gotovo nikakav praktični značaj. Pritom treba istaknuti da se kod većine bolesnika dobri rezultati postižu liječenjem metodama fizikalne terapije, posebice manualne, dok farmakoterapija i vestibularna rehabilitacija ne dovode do značajnijega poboljšanja
