The Real in the Lacanian Psychoanalysis

Ovaj rad razmatra jedan problematičan i osporavan, ali ključan psihoanalitički pojam, pojam Realnog poretka i njegov odnos prema Simboličkome poretku. Nakon pregleda dviju načelnih perspektiva iz kojih se pristupa Realnome (pitanje subjekta i pitanje Simboličkoga poretka), analizira se utjecaj strukturalizma na kasniju Lacanovu fazu, koju dalje razrađuje Žižek. Razmatrajući operativnost pojma Realnog u Žižekovim radovima te njegov političkoetički potencijal, poredak Realnog razumijeva se kao praznina.This paper discusses a highly debatable and problematic, yet a key psychoanalytic concept, the Real, and its relation to the Symbolic order. After examing principally two major approaches to the Real (from the perspective of subject and from the perspective of the Symbolic order), the influence of structuralism on Lacan’s later work is being analysed. Lacan’s later work is taken up by Žižek, who introduces an operative dimension of the Real and its political and ethical potential. The Real is finally taken as an empty void

Slobodan Novak: stvarati na svoju sliku

U radu se analizira pripovjedni dio opusa Slobodana Novaka s aspekta autobiografije shvaćene kao figure čitanja, koja svojim tropološkim radom destabilizira granice između privatnog i javnog te zbilje i fikcije. Umjesto da se Novakovi romani i novele promatraju kroz prizmu autorove biografije, dajući time prednost životu nad tekstom, autorica se osvrće na Novakovu ranu novelu Dalje treba misliti te njegov posljednji roman Pristajanje, demonstrirajući kako zatvaraju interpretacijski lûk složenim motivom šutnje. Šutnja kao komunikacijski znak ostvaruje se na fabularnoj, sižejnoj i recepcijskoj razini, zahtijevajući time prinošenje usložnjenih interpretativnih okvira. Naime, Novakova kvaziautobiografska proza problematizira unutar teksta mehanizme tumačenja izvan njega, a koji mu se prinose radi pripitomljavanja bujanja značenja i zauzdavanja potencijalnih implikacija kvaziautobiografskog pisma: da nemogućnost autobiografske totalizacije uvodi neizvjesnost u svako čitanje fikcije koje bi se oslanjalo na (auto)biografiju

Politics and ethics of address in lyric poetry

U radu se nastoje kritički razmotriti rasprave o dvjema retoričkim figurama, apostrofi i prozopopeji, zajedno s njihovim političkim i etičkim konzekvencijama koje su se zadržale u suvremenim pristupima proučavanju lirike od 1980-ih, kada su prvi put izašle na vidjelo. Ako je apostrofa konstitutivna za pjesništvo, a prozopopeja je u podlozi svakog čina čitanja, tada, na teorijski vrlo zanimljive načine, prozopopeja generira sasvim konkretnu ideju pjesništva, podupirući ju institucijom znanosti o književnosti. Ta se ideja ponajprije ostvaruje u antropomorfizaciji lirskog subjekta. No da je ipak riječ o interesnom čitanju koje se još od romantizma prerušava u apriorizam, dokazuje se u nastavku rada analizom tekstova Barbare Johnson psihoanalitičke i dekonstrukcijske provenijencije.The paper critically examines the studies of two rhetorical figures – apostrophe and prosopopoeia – and their political and ethical consequences that have accompanied contemporary approaches to lyric since their emergence in the 1980s. If the figure of apostrophe is constitutive of poetry, and if prosopopoeia underlies every act of reading, then prosopopoeia generates a particular idea of lyric poetry, additionally supported by literary criticism. This idea is expressed foremost in anthropomorphisation of the lyrical subject. As the paper argues based on psychoanalytical and deconstructive texts by Barbara Johnson, this reading is most certainly biased and non-objective, but has, nonetheless, turned into an apriorism since Romanticism

Politika i etika obraćanja u lirici

U radu se nastoje kritički razmotriti rasprave o dvjema retoričkim figurama, apostrofi i prozopopeji, zajedno s njihovim političkim i etičkim konzekvencijama koje su se zadržale u suvremenim pristupima proučavanju lirike od 1980-ih, kada su prvi put izašle na vidjelo. Ako je apostrofa konstitutivna za pjesništvo, a prozopopeja je u podlozi svakog čina čitanja, tada, na teorijski vrlo zanimljive načine, prozopopeja generira sasvim konkretnu ideju pjesništva, podupirući ju institucijom znanosti o književnosti. Ta se ideja ponajprije ostvaruje u antropomorfizaciji lirskog subjekta. No da je ipak riječ o interesnom čitanju koje se još od romantizma prerušava u apriorizam, dokazuje se u nastavku rada analizom tekstova Barbare Johnson psihoanalitičke i dekonstrukcijske provenijencije

THE EMPEROR HAS NO CLOTHES: DISINTEGRATION OF SLAMNIGS’S LYRIC SUBJECT

Cilj je rada uputiti na jezične i figuralne mogućnosti koje je iskoristio Ivan Slamnig u pisanju pjesama, s posebnim osvrtom na manipulacije lirskim subjektom. Umjesto da se lirski subjekt proglašava maskom pjesnika Slamniga, kakvim jedinstvenim fikcionalnim humanoidnim govornikom koji u sebi objedinjuje sve manifestacije lirskog subjekta ili pak kodiranim lirskim govorim o izvanjezičnoj (autorovoj, političkoj, kulturnoj itd.) zbilji, ta se analitička kategorija promatra kao figura, učinak jezika. Na podlozi duge lirske tradicije iskazivanja iz pozicije ja, Slamnigovi razni tipovi lirskoga govora i/ili gledanja izazivaju humorističan učinak, potvrđujući takvim „upadom” u pravilan niz Slamnigovih pjesničkih prethodnika da je sâmi niz poredak s pukotinama. Potonja se tvrdnja oslanja na psihoanalitičku argumentaciju Alenke Zupančič, dok teza o dezintegraciji iskazivačkog jastva kod Slamniga ima dva argumentacijska uporišta: s jedne strane, citatna teorija performativa Judith Butler naglasak stavlja na ponovljivost i kontingenciju svakoga govornog čina; s druge strane, polifonijska teorija iskazivanja Oswalda Ducrota luči empirijskog autora, govornika i iskazivača, sugerirajući da je svakom jezičnom iskazu imanentna polifonija.In this paper, the lyric subject of the Croatian poet Ivan Slamnig is analyzed with an underlining idea that his modernist poetics is characterized by disintegration of the enunciating self. This premise goes agianst the grain of dominant and/or more traditional approaches to Slamnig’s poetry, which have shared the assumption that the enounced of the poem has more value or authority in determining the meaning of the poem. This reductionist view has taken two distinct forms (albeit not different in kind): the lyric subject is either a human-like fictional speaker or a mask taken on by the author. Relying on the performative citational theory of Judith Butler and polyphonic theory of enunciation of Oswald Ducrot, the author demonstrates how the lyric subject is being subverted both on the levels of enunciation and the enounced. The enounced is always-already framed or produced by its enunciation. The split within the lyric subject itself, in most cases achieved by humor, reveals the purported anthropomorphic enunciating instance to be an effect of the poem, rather than the mask of its poet, or a single unique fictional character, or a secret codified speech on contextual reality. Psychoanalytic perspective of Alenka Zupančič is in this sense particularly instructive since it explains how humor breaks the illusion of wholeness and uniqness of the Symbolic order. By inserting an “odd-one” in the tradition of lyric subjects, i.e. a volatile subject with crazy-making or drunken behaviour, or an infantile observer and/or an invalidated speaking subject in any other way, shape or form – Slamnig demonstrated how this analytical category is being speech-produced, rather than speech-producing. The latter corresponds to Austin’s speech act theory main idea – that language is performative, rather than constative, which is crucial for understanding how Slamnig’s poetry performs within what has received from without

POLIFONIJSKA TEORIJA ISKAZIVANJA U LIRICI: SLUČAJ IVANA SLAMNIGA

In this paper, interpretation problems in reading lyric poetry are presented and analyzed in the light of a polyphonic theory of enunciation by Oswald Ducrot, Lacanian psychoanalysis, and Antony Easthope's take on Marxist criticism. Taking sides with Marxist and psychoanalytic criticism, the author introduced arguments about what makes lyric poetry an autonomous discourse, the latter being primarily involved with presenting mechanisms that attempt to represent it. This idea is at odds with an understanding of lyric poetry as a private language of poet's soul and of the lyric subject as a narcissistic image of the poet/the reader. Lyric poetry of Ivan Slamnig holds a special place in contemporary Croatian lyric poetry inasmuch as it reveals the extent to which irony depends upon the polyphony of enunciation. This results in breaking the myth of originality of poetic language, while openly constructing a poetics through destructing of other poetics.U radu se iznose i analiziraju problemi čitanja lirske pjesme u svjetlu polifonijske teorije iskazivanja Oswalda Ducrota, lakanovske psihoanalize i marksističke kritike Antonyja Easthopea, na primjeru pjesništva Ivana Slamniga. Nasuprot shvaćanju lirike kao privatnog jezika pjesnikove duše te lirskog subjekta kao narcističke slike pjesnika odnosno čitatelja, autorica argumentira uz pomoć marksističke i psihoanalitičke kritike što liriku čini samosvojnim diskursom koji u prvom redu predstavlja mehanizme koji ga nastoje prikazati. Pjesništvo Ivana Slamniga ističe se unutar suvremenoga hrvatskog pjesništva utoliko što pokazuje u kojoj se mjeri ironija oslanja na polifoniju iskaza. Pritom razara mit o izvornosti pjesničkog jezika istovremeno i otvoreno gradeći poetiku na razgradnji tuđih

Gavella’s reader’s view on the poem Death of Smail-Aga Čengić

This paper analyses Gavella’s essay called Poetic structure of Mažuranić’s Smail-aga (1961) which, based on the example of canonical literary text, summarizes the author’s principal and theoretical views about the relationship between literature and dramatic performance. Following his insight that dramatization of a literary text, in the first place, requires a reading-interpretative effort kept within the frames of textual analysis of linguistic material, the second part of this paper represents the reading of controversial textual points in Mažuranić’s poem in the light of Gavella’s interpretative guidelines. At the same time, metatextual signals are shown to be essential for understanding Smail-aga, the analysis of the correlation between narrator and author, the status of the storyteller, and the associated shift in understanding of poetic language from constative to performative

Slobodan Novak: stvarati na svoju sliku

U radu se analizira pripovjedni dio opusa Slobodana Novaka s aspekta autobiografije shvaćene kao figure čitanja, koja svojim tropološkim radom destabilizira granice između privatnog i javnog te zbilje i fikcije. Umjesto da se Novakovi romani i novele promatraju kroz prizmu autorove biografije, dajući time prednost životu nad tekstom, autorica se osvrće na Novakovu ranu novelu Dalje treba misliti te njegov posljednji roman Pristajanje, demonstrirajući kako zatvaraju interpretacijski lûk složenim motivom šutnje. Šutnja kao komunikacijski znak ostvaruje se na fabularnoj, sižejnoj i recepcijskoj razini, zahtijevajući time prinošenje usložnjenih interpretativnih okvira. Naime, Novakova kvaziautobiografska proza problematizira unutar teksta mehanizme tumačenja izvan njega, a koji mu se prinose radi pripitomljavanja bujanja značenja i zauzdavanja potencijalnih implikacija kvaziautobiografskog pisma: da nemogućnost autobiografske totalizacije uvodi neizvjesnost u svako čitanje fikcije koje bi se oslanjalo na (auto)biografiju