Use of tacrolimus in patients with kidney transplantation

Takrolimus je kalcineurinski inhibitor koji je važan dio imunosupresivnog protokola nakon transplantacije bubrega. Prvi put je odobren 1997. godine za prevenciju akutnog odbacivanja bubrežnog presatka, a u posljednjem desetljeću postao je kalcineurinski inhibitor izbora. Kliničke studije su pokazale da je takrolimus bolji od ciklosporina u pogledu prevencije akutnog odbacivanja i preživljenja presatka. Iako je prelazak s ciklosporina na takrolimus poboljšao ishode bubrežne transplantacije i uklonio nuspojave ciklosporina, takrolimus ima i mnoge svoje neželjene učinke poput nefrotoksičnosti, neurotoksičnosti, povećanog rizika od posttransplantacijske šećerne bolesti i poremećaja elektrolita. Još jedna nuspojava je BK poliomavirus nefropatija koja se češće javlja u pacijenata koji su na terapiji takrolimusom, nego kod onih koji su na terapiji ciklosporinom. Kako bi se ublažile ove nuspojave, prihvaćene su različite strategije koje nastoje smanjiti izloženost takrolimusu bez gubitka pozitivnih učinaka na akutno odbacivanje. Jedna od njih je kombinacija takrolimusa s drugim imunosupresivima poput mikofenolat mofetila, azatioprina i kortikosteroida. Nesuradljivost u uzimanju terapije je čest i važan uzrok propadanja bubrežnog presatka. Osmišljene su nove formulacije kako bi se poboljšala suradljivost pacijenta. Formulacija s produljenim otpuštanjem koja se uzima jednom dnevno (Advagraf) može poboljšati suradljivost i dugoročne ishode u usporedbi s formulacijom koja se brzo otpušta i uzima dva puta dnevno. Razvijena je nova formulacija s produljenim otpuštanjem (Envarsus) i dokazana je jednaka učinkovitost u sprječavanju akutnog odbacivanja, ali otvoreno ostaje pitanje ima li manje nuspojava od Advagrafa. Također ostaje pitanje hoće li doći do razvoja novog lijeka koji će zamijeniti takrolimus ili će se eventualna nova kombinacija postojećih lijekova pokazati kao bolje rješenje.Tacrolimus is a calcineurin inhibitor used as an integral part of an immunosuppressive regimen after kidney transplantation. It was first approved in 1997 for prevention of acute rejection in kidney transplantation, and in the last decade it has become the calcineurin inhibitor of choice. Clinical trials have shown tacrolimus to be superior to cyclosporine, another calcineurin inhibitor, in terms of acute rejection prevention and allograft survival. Although switching from cyclosporine to tacrolimus has improved outcomes of kidney transplantation and eliminated cyclosporine's adverse effects, tacrolimus itself has many undesirable effects such as nephrotoxicity, neurotoxicity, post-transplant diabetes mellitus, and electrolyte disorders. Another concerning adverse effect of tacrolimus is BK polyomavirus associated nephropathy which occurs more frequently in those patients who use tacrolimus than those who use cyclosporine. To alleviate these concerning adverse effects, several strategies have been adopted that aim at minimizing exposure to tacrolimus, while keeping its positive effect on acute rejection. One of these strategies includes combining tacrolimus with other immunosuppressive agents, such as mycophenolate mofetil, azathioprine, or corticosteroids. Nonadherence is a common and major cause of kidney transplantation failure. To improve adherence to therapy, new formulations of the drug have been developed. Once-daily prolonged release formulations (Advagraf) of tacrolimus may improve adherence and long-term outcomes compared to twice-daily immediate release formulations. A new extended-release formulation (Envarsus) has been developed and it has been shown to be equally effective in acute rejection prevention, but it remains to be seen if it has fewer adverse effects than Advagraf. It also remains to be seen if a new and better drug will be developed that will replace tacrolimus’ role, or if maybe a new combination of some familiar drugs will be shown as a better solution

Use of tacrolimus in patients with kidney transplantation

Takrolimus je kalcineurinski inhibitor koji je važan dio imunosupresivnog protokola nakon transplantacije bubrega. Prvi put je odobren 1997. godine za prevenciju akutnog odbacivanja bubrežnog presatka, a u posljednjem desetljeću postao je kalcineurinski inhibitor izbora. Kliničke studije su pokazale da je takrolimus bolji od ciklosporina u pogledu prevencije akutnog odbacivanja i preživljenja presatka. Iako je prelazak s ciklosporina na takrolimus poboljšao ishode bubrežne transplantacije i uklonio nuspojave ciklosporina, takrolimus ima i mnoge svoje neželjene učinke poput nefrotoksičnosti, neurotoksičnosti, povećanog rizika od posttransplantacijske šećerne bolesti i poremećaja elektrolita. Još jedna nuspojava je BK poliomavirus nefropatija koja se češće javlja u pacijenata koji su na terapiji takrolimusom, nego kod onih koji su na terapiji ciklosporinom. Kako bi se ublažile ove nuspojave, prihvaćene su različite strategije koje nastoje smanjiti izloženost takrolimusu bez gubitka pozitivnih učinaka na akutno odbacivanje. Jedna od njih je kombinacija takrolimusa s drugim imunosupresivima poput mikofenolat mofetila, azatioprina i kortikosteroida. Nesuradljivost u uzimanju terapije je čest i važan uzrok propadanja bubrežnog presatka. Osmišljene su nove formulacije kako bi se poboljšala suradljivost pacijenta. Formulacija s produljenim otpuštanjem koja se uzima jednom dnevno (Advagraf) može poboljšati suradljivost i dugoročne ishode u usporedbi s formulacijom koja se brzo otpušta i uzima dva puta dnevno. Razvijena je nova formulacija s produljenim otpuštanjem (Envarsus) i dokazana je jednaka učinkovitost u sprječavanju akutnog odbacivanja, ali otvoreno ostaje pitanje ima li manje nuspojava od Advagrafa. Također ostaje pitanje hoće li doći do razvoja novog lijeka koji će zamijeniti takrolimus ili će se eventualna nova kombinacija postojećih lijekova pokazati kao bolje rješenje.Tacrolimus is a calcineurin inhibitor used as an integral part of an immunosuppressive regimen after kidney transplantation. It was first approved in 1997 for prevention of acute rejection in kidney transplantation, and in the last decade it has become the calcineurin inhibitor of choice. Clinical trials have shown tacrolimus to be superior to cyclosporine, another calcineurin inhibitor, in terms of acute rejection prevention and allograft survival. Although switching from cyclosporine to tacrolimus has improved outcomes of kidney transplantation and eliminated cyclosporine's adverse effects, tacrolimus itself has many undesirable effects such as nephrotoxicity, neurotoxicity, post-transplant diabetes mellitus, and electrolyte disorders. Another concerning adverse effect of tacrolimus is BK polyomavirus associated nephropathy which occurs more frequently in those patients who use tacrolimus than those who use cyclosporine. To alleviate these concerning adverse effects, several strategies have been adopted that aim at minimizing exposure to tacrolimus, while keeping its positive effect on acute rejection. One of these strategies includes combining tacrolimus with other immunosuppressive agents, such as mycophenolate mofetil, azathioprine, or corticosteroids. Nonadherence is a common and major cause of kidney transplantation failure. To improve adherence to therapy, new formulations of the drug have been developed. Once-daily prolonged release formulations (Advagraf) of tacrolimus may improve adherence and long-term outcomes compared to twice-daily immediate release formulations. A new extended-release formulation (Envarsus) has been developed and it has been shown to be equally effective in acute rejection prevention, but it remains to be seen if it has fewer adverse effects than Advagraf. It also remains to be seen if a new and better drug will be developed that will replace tacrolimus’ role, or if maybe a new combination of some familiar drugs will be shown as a better solution

Forest floor and soil properties of silver fir and european hop hornbeam forests (Ostryo-abietetum /Fukarek 1963/Trinajstić 1983) on Biokovo mountain

SažetakBrojna istraživanja pokazuju da su šume obične jele ugrožene klimatskim promjenama, posebice na južnim rubovima njihova rasprostranjenja gdje su negativni učinci zatopljenja izraženiji. Šume jele i crnoga graba rastu od 850 m do 1150 m nadmorske visine na kontinentalnoj padini planine Biokovo na karakterističnom vrtačastom reljefu, koji utječe na mozaični raspored golih stijena, tla, vegetacije i šumske prostirke. Cilj ovoga istraživanja je, po prvi puta, za termofilne i najjužnije šume jele i crnoga graba u Hrvatskoj utvrditi fiziografske značajke šumske prostirke i tla te sadržaj teških metala u površinskom sloju tla, pa usporediti dobivene podatke za šumsku prostirku i tlo s podacima za ostale jelove zajednice Hrvatske. Terenskim opažanjima u nizu vrtača utvrđeno je da ljeti (sušno i toplo razdoblje) iz jamskih otvora i pukotina struji hladan zrak, stvarajući u vrtačama specifične mikroklimatske uvjete koji pogoduju jeli i mogu potencijalno biti važan čimbenik njenog opstanka. U šumi jele i crnoga graba utvrđene su značajne količine šumske prostirke i zalihe ugljika, koje su u rasponu od 2,86 kg m–2 do 11,59 kg m–2, odnosno od 1,13 kg m–2 do 4,89 kg m–2 uz izrazitu prostornu varijabilnost. Po fiziografskim značajkama površinskog sloja tla šume jele i crnoga graba grupiraju se uz bukovo-jelove šume sjevernog Velebita i Gorskog kotara, što upućuje na dominantan pedogenetski utjecaj (karbonatnog) matičnog supstrata. Osnovni limitirajući čimbenik tla šuma jele i crnoga graba njegova je mala dubina. U površinskom sloju tla utvrđen je povišen do vrlo visok sadržaj teških metala Cu, Pb, Zn, Ni i Cd.SummaryClimate change is affecting the availability of resources and conditions critical to the life and survival of forest communities and the species that inhabit them, especially at the edges of their distribution. Numerous studies indicate that fir forests are threatened by climate change, especially at the southern edges of their range where the negative effects of warming are more pronounced.The aim of this study was to determine for the first time for the thermophilic and southernmost fir and hornbeam forests (Ostryo-Abietetum) in Croatia the physiographic characteristics of the forest floor and soil, as well as the content of heavy metals in topsoil layer, and to compare the obtained data for the forest floor and soil with data for other fir communities in Croatia. These forests grow from 850 m to 1150 m a.s.l. on the continental slope of Biokovo Mountain on a characteristic sinkhole relief which influences the mosaic arrangement of soil, vegetation and forest floor.Field observations in a number of sinkholes have shown that in summer (the dry and hot period) cold air flows in from caves and cracks and creates specific microclimatic conditions in the sinkholes that are favourable for fir and could be a key factor for its survival.At the bottom of the sinkholes, fir trees dominate, rockiness is less pronounced and Mollic Leptosol and Leptic Cambisol alternate. The forest floor mass (load) is higher. On the other hand, at the edges of the sinkholes, the rockiness is more pronounced, the soil is either very shallow (Mollic Leptosol) or absent, and the forest floor mass is lower. Thermophilic tree species dominate, while firs are sporadic or absent.Considerable amounts of forest floor and carbon stocks were determined in the fir and hornbeam forests, ranging from 2.86 kg m-2 to 11.59 kg m-2 and 1.13 kg m-2 to 4.89 kg m-2, respectively, with high spatial variability. According to the physiographic characteristics of the surface layer of the soil, fir and hornbeam forests are grouped together with the beech-fir forests of the northern Velebit and Gorski kotar, indicating the dominant pedogenetic influence of the (carbonate) parent substrate. The basic limiting factor of the soil of fir and hornbeam forests is its shallow depth. Elevated to very high content of the heavy metals Cu, Pb, Zn, Ni and Cd were found in the topsoil

SAMOPROCIJENJENA SURADLJIVOST BOLESNIKA KORELIRA SA SERUMSKIM FOSFOROM, OSTATNOM DIUREZOM I STATUSOM UHRANJENOSTI BOLESNIKA NA HEMODIJALIZI: MEĐUNARODNO, MULTICENTRIČNO ISTRAŽIVANJE

Compliance is a major obstacle to achieving phosphorus control in the majority of patients with end-stage renal disease. We investigated self-reported medication adherence and its correlation with serum phosphate levels and nutritional status in hemodialysis patients. A total of 417 patients from Croatia, Montenegro and Bosnia and Herzegovina, mean age 63.82 (range, 21-92) years, were included in the study. There were 55.1% of male patients with the mean dialysis vintage of 68.67 (range, 3-456) months. A signifi cant positive correlation was found between self-reported adherence and serum phosphorus (0.192), and negative correlation with hemoglobin, prealbumin, albumin, Kt/V and residual diuresis (-0.187, -0.227, -0.100, 0.192, and -0.106, respectively). On the other hand, the number of pills taken daily correlated signifi cantly with residual diuresis, serum prealbumin, serum glucose, triglycerides, ferritin and ultrafi ltration volume (0.241, 0.154, 0.158, 0.112, 0.201 and 0.125, respectively). In conclusion, self-reported medication adherence correlates with serum phosphate levels, residual diuresis and nutritional status in hemodialysis patients.Suradljivost je glavna prepreka kontroli fosfora u većine bolesnika sa završnim stadijem kronične bubrežne bolesti. Istražili smo povezanost suradljivosti s uzimanjem lijekova, procijenjene od strane samih bolesnika, s koncentracijom fosfora u serumu i statusom uhranjenosti bolesnika na hemodijalizi. U istraživanje je uključeno 417 bolesnika iz Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Prosječna dob bila je 63,82 godine (raspon, 21-92), 55,1 % ih je bilo muškog spola, prosječno liječenih dijalizom 68,67 (raspon, 3-456) mjeseci. Nađena je statistički značajna pozitivna korelacija između suradljivosti i serumskog fosfora (0,192), a negativna s prealbuminom, albuminom, Kt/V i ostatnom diurezom (redom, -0,187, -0,227, -0,100, 0,192 i -0,106). S druge strane, broj dnevno unesenih tableta je statistički značajno korelirao s ostatnom diurezom, serumskim prealbuminom, glukozom, trigliceridima, feritinom i volumenom ultrafi ltracije (redom, 0,241, 0,154, 0,158, 0,112, 0,201 i 0,125). Zaključno, samoprocijenjena suradljivost bolesnika korelira sa serumskim fosforom, ostatnom diurezom i statusom uhranjenosti bolesnika na hemodijalizi

Use of tacrolimus in patients with kidney transplantation

Takrolimus je kalcineurinski inhibitor koji je važan dio imunosupresivnog protokola nakon transplantacije bubrega. Prvi put je odobren 1997. godine za prevenciju akutnog odbacivanja bubrežnog presatka, a u posljednjem desetljeću postao je kalcineurinski inhibitor izbora. Kliničke studije su pokazale da je takrolimus bolji od ciklosporina u pogledu prevencije akutnog odbacivanja i preživljenja presatka. Iako je prelazak s ciklosporina na takrolimus poboljšao ishode bubrežne transplantacije i uklonio nuspojave ciklosporina, takrolimus ima i mnoge svoje neželjene učinke poput nefrotoksičnosti, neurotoksičnosti, povećanog rizika od posttransplantacijske šećerne bolesti i poremećaja elektrolita. Još jedna nuspojava je BK poliomavirus nefropatija koja se češće javlja u pacijenata koji su na terapiji takrolimusom, nego kod onih koji su na terapiji ciklosporinom. Kako bi se ublažile ove nuspojave, prihvaćene su različite strategije koje nastoje smanjiti izloženost takrolimusu bez gubitka pozitivnih učinaka na akutno odbacivanje. Jedna od njih je kombinacija takrolimusa s drugim imunosupresivima poput mikofenolat mofetila, azatioprina i kortikosteroida. Nesuradljivost u uzimanju terapije je čest i važan uzrok propadanja bubrežnog presatka. Osmišljene su nove formulacije kako bi se poboljšala suradljivost pacijenta. Formulacija s produljenim otpuštanjem koja se uzima jednom dnevno (Advagraf) može poboljšati suradljivost i dugoročne ishode u usporedbi s formulacijom koja se brzo otpušta i uzima dva puta dnevno. Razvijena je nova formulacija s produljenim otpuštanjem (Envarsus) i dokazana je jednaka učinkovitost u sprječavanju akutnog odbacivanja, ali otvoreno ostaje pitanje ima li manje nuspojava od Advagrafa. Također ostaje pitanje hoće li doći do razvoja novog lijeka koji će zamijeniti takrolimus ili će se eventualna nova kombinacija postojećih lijekova pokazati kao bolje rješenje.Tacrolimus is a calcineurin inhibitor used as an integral part of an immunosuppressive regimen after kidney transplantation. It was first approved in 1997 for prevention of acute rejection in kidney transplantation, and in the last decade it has become the calcineurin inhibitor of choice. Clinical trials have shown tacrolimus to be superior to cyclosporine, another calcineurin inhibitor, in terms of acute rejection prevention and allograft survival. Although switching from cyclosporine to tacrolimus has improved outcomes of kidney transplantation and eliminated cyclosporine's adverse effects, tacrolimus itself has many undesirable effects such as nephrotoxicity, neurotoxicity, post-transplant diabetes mellitus, and electrolyte disorders. Another concerning adverse effect of tacrolimus is BK polyomavirus associated nephropathy which occurs more frequently in those patients who use tacrolimus than those who use cyclosporine. To alleviate these concerning adverse effects, several strategies have been adopted that aim at minimizing exposure to tacrolimus, while keeping its positive effect on acute rejection. One of these strategies includes combining tacrolimus with other immunosuppressive agents, such as mycophenolate mofetil, azathioprine, or corticosteroids. Nonadherence is a common and major cause of kidney transplantation failure. To improve adherence to therapy, new formulations of the drug have been developed. Once-daily prolonged release formulations (Advagraf) of tacrolimus may improve adherence and long-term outcomes compared to twice-daily immediate release formulations. A new extended-release formulation (Envarsus) has been developed and it has been shown to be equally effective in acute rejection prevention, but it remains to be seen if it has fewer adverse effects than Advagraf. It also remains to be seen if a new and better drug will be developed that will replace tacrolimus’ role, or if maybe a new combination of some familiar drugs will be shown as a better solution

Comparison of soil and forest floor properties of Croatian fir forests

Prema godišnjim izvješćima procjene stanja krošanja u Republici Hrvatskoj, koja se u okviru programa „ICP Forests“ sustavno prati, obična jela spada među najugroženije vrste šumskog drveća. Značajke tla i šumske prostirke, te posebno dubina tla igraju važnu ulogu u stabilnosti jelovih šuma, posebice iz konteksta recentnih klimatskih promjena. U završnom radu dat će se pregled i usporedba rezultata i spoznaja znanstvenih istraživanja provedenih u jelovim šumama Hrvatske s težištem na specifičan utjecaj tla i šumske prostirke

Visibility analysis of fire observation posts for the Šibenik forestry area

Šumski požari spadaju u najteže prirodne katastrofe. Odabir motrilačkih lokacija protupožarnog sustava najčešće uključuje izvođenje analiza vidljivosti. Analize vidljivosti se izvode u svrhu utvrđivanjapovršineili postotkavidljivog područja s promatračke lokacije. Podatci potrebni za izvođenje analiza vidljivosti unutar GIS-a su DMR i lokacija nadzornog tornja. U ovom diplomskom radu će se napraviti analiza vidljivosti postojećih protupožarnih osmatračnica, te prijedlog i izrada novog modela vidljivosti za istraživano područje

Visibility analysis of fire observation posts for the Šibenik forestry area

Šumski požari spadaju u najteže prirodne katastrofe. Odabir motrilačkih lokacija protupožarnog sustava najčešće uključuje izvođenje analiza vidljivosti. Analize vidljivosti se izvode u svrhu utvrđivanjapovršineili postotkavidljivog područja s promatračke lokacije. Podatci potrebni za izvođenje analiza vidljivosti unutar GIS-a su DMR i lokacija nadzornog tornja. U ovom diplomskom radu će se napraviti analiza vidljivosti postojećih protupožarnih osmatračnica, te prijedlog i izrada novog modela vidljivosti za istraživano područje

Comparison of soil and forest floor properties of Croatian fir forests

Prema godišnjim izvješćima procjene stanja krošanja u Republici Hrvatskoj, koja se u okviru programa „ICP Forests“ sustavno prati, obična jela spada među najugroženije vrste šumskog drveća. Značajke tla i šumske prostirke, te posebno dubina tla igraju važnu ulogu u stabilnosti jelovih šuma, posebice iz konteksta recentnih klimatskih promjena. U završnom radu dat će se pregled i usporedba rezultata i spoznaja znanstvenih istraživanja provedenih u jelovim šumama Hrvatske s težištem na specifičan utjecaj tla i šumske prostirke

Comparison of soil and forest floor properties of Croatian fir forests

Prema godišnjim izvješćima procjene stanja krošanja u Republici Hrvatskoj, koja se u okviru programa „ICP Forests“ sustavno prati, obična jela spada među najugroženije vrste šumskog drveća. Značajke tla i šumske prostirke, te posebno dubina tla igraju važnu ulogu u stabilnosti jelovih šuma, posebice iz konteksta recentnih klimatskih promjena. U završnom radu dat će se pregled i usporedba rezultata i spoznaja znanstvenih istraživanja provedenih u jelovim šumama Hrvatske s težištem na specifičan utjecaj tla i šumske prostirke