The (Non)threat to Croatian Christian and Ecclesial Roots in the European Union?

Kršćanski i crkveni korijeni koji su oblikovali etos hrvatskog naroda kroz povijest sve do današnjih dana dadu se promotriti na više razina. Prva razina je individualna i osobna svijest većine hrvatskih građana koji su svoju religioznost, crkvenost i pripadajuću etiku živjeli dosljedno, prkoseći svim izazovima vremena. Druga razina kršćanskih i crkvenih korijena jesu svi oni izvedeni oblici života koji su zaživjeli u tradiciji, kulturi, umjetnosti i folkloru. Treća je razina strukturalna, tj. oživotvorenje individualnih vjerskih i etičkih načela pojedinaca u strukturama društva i zajednice, počevši od obitelji preko struktura šire društvene zajednice pa sve do najviše zakonodavne razine države. Ti će kršćanski i crkveni korijeni ulaskom Hrvatske u Europsku uniju doživjeti velike preinake. To, međutim, ne znači da će samim time biti ugroženi. Problem (ne)ugroženosti kršćanskih korijena nije samo i prvenstveno pitanje očuvanja »kršćanske duše« hrvatskih građana. Na prvoj razini ova je »duša« već poprilično nagrizena procesima globalizacije koji su zahvatili hrvatsko društvo. Za to ima bezbroj primjera kako na planu prakticiranja vjere kultom tako i na planu osobnog morala. Isto tako ne može se očekivati da će kršćanski korijeni na drugoj razini pretrpjeti veliku štetu. Ti oblici religioznosti na planu tradicije, kulture i folklora, koji su tijekom povijesti postali gotovo mitološki, bit će svakako oslabljeni, ali to i ne mora predstavljati veliku opasnost za život hrvatskih građana, njihovu religioznost i Crkvu. Problem je uvidjeti jesu li ugroženi oni kršćanski i crkveni korijeni koji su u hrvatskom narodu povijesno bili u temeljima nekih struktura i koji su nadahnjivali rješenja na političkom, gospodarskom, socijalnom i kulturnom planu. Drugim riječima, ključno pitanje (ne)ugroženosti odnosi se na problem hoće li religiozni korijeni u svijesti hrvatskih građana unutar Europske unije moći biti dovoljno jaki da utječu na strukture društva i države, na zakonodavstvo, politiku i gospodarstvo. Valja npr. sagledati mogućnost ugroženosti kršćanskih korijena na području socijale ukoliko se socijalna problematika svede samo na problem financiranja i potpuno odvoji od principa solidarnosti koji je temelj kršćanske socijalne politike. Svakako će nova situacija utjecati na odnos vjerskog identiteta i onoga nacionalnog. No, može se očekivati da će ulazak u Uniju pospješiti stvaranje društvene solidarnosti i ostalih društvenih kreposti kao što su tolerancija, transparentnost, supsidijarnost, ali i pospješiti razvoj javnog mnijenja u Crkvi. Konačno, važno je razmotriti kako ulazak u Europsku uniju može pružiti veliku pastoralnu korist našoj domovinskoj Crkvi na raznim područjima njezina djelovanja.Christian and ecclesial roots that shaped the ethos of the Croatian people throughout history to this day can be observed at several levels. The first level concerns the personal awareness of the majority of Croatian citizens who have lived their religiousness, their membership in the Church, and congruous Christian morals, in spite of the challenges of the times. The second level of Christian and Church roots are those derived forms of life that have taken roots in tradition, culture, art, and folklore. The third level is structural, that is, the one that concerns vivifying the personal religious and ethical principles of the individual in social structures and the community, starting from the family and on to the wider community and to the highest governmental levels of the state. These Christian and Church roots in Croatia will experience major changes once Croatia joins the European Union. However, this does not necessarily mean that they will be threatened. The problem of (non)threat to Christian roots does not concern only and primarily the preservation of the »Christian soul« in Croatian citizens. On the first level, this »soul« has already entered the process of its demise due to the processes of globalisation which have had impact on Croatian society. There are numerous examples of this in, for example, the way the faith is practiced as a cult as well as in personal morals. Similarly, one should not expect that the Christian roots observed at the second level will be damaged. These forms of religiousness in tradition, culture and folklore that have become through passage of time almost mythological, will surely be weakened but this does not need to be seen as a danger to the lives of Croatian citizens, their religiousness and their Church. The problem consists mainly in detecting whether there is a threat to those Christian and Church roots which have been historically inbuilt into some fundamental structures of Croatian society and that have inspired good decisions on the political, economic, social and cultural level. In other words, the key issue concerning the (non)threat is related to the problem whether religious roots of the awareness of Croatian citizens within the European Union will be sufficiently strong to have an impact on the structure of society and the state, and its legislation, policies and economy. It would be worthwhile, for example, to reflect on the possibility of a threat to Christian roots in the field of social welfare and if that issue will become merely a matter of financing, while no attention will be paid to the principle of solidarity, which is constitutive of the foundations of Christian social policy. The new situation will surely impact relations between the religious and the national identity. However, one can expect that joining the Union could improve social solidarity and other social values in Croatia, such as tolerance, transparency, subsidiarity and also the development of public opinion in the Church. Finally, it is important to point out that Croatia\u27s accession to the EU could offer major pastoral benefits for our homeland Church at various levels of its activities

THE FATE OF ECCLESIASTICAL FAMILY TEACHINGS IN THE WORLD OF SUDDEN MIGRATIONAL AND CULTURAL CHANGES

Kako nadvladati jaz između katoličkog morala i etosa vjernika, između onoga što vjernici uzimaju kao moralno odnosno nemoralno i onoga kako toj razlici pristupa katolički moral? Crkveni se nauk, iako pretendira biti univerzalan, teško nosi s modernim izazovima koje pred njega stavljaju moderna kultura i stil življenja današnje obitelji. Sociološka istraživanja provedena posljednjih godina u Hrvatskoj moraju poslužiti kao podloga teološkom promišljanju. Ona ukazuju na sve brojnije zahtjeve oko novog načina pravnog reguliranja nekih temeljnih tradicionalnih vrijednosti. Na taj način crkveni moralni nauk postupno gubi i onu minimalnu potporu koju je u pravu i u državi tijekom povijesti imao i kada se na vrijednosti koje brani crkveni nauk gledalo kao na društvu potrebne vrijednosti. To ima velik utjecaj na poimanje modernog kršćanina glede spolnosti i prokreacije, važnosti braka i obitelji te pobačaja. Stoga se s pravom postavlja pitanje potrebe svojevrsnog društvenog konsenzusa oko nekih temeljnih vrijednosti. U Hrvatskoj je to utoliko problematično ukoliko se oko nekih temeljnih postavki događa raskorak između usmjerenja koja proizlaze iz javnog mnijenja i političkih odluka te zakonodavstva. Nova evangelizacija i novi moral zahtijevaju da se sve vrijednosti antropološki utemelje, da se više uvažava zakon postupnosti te da u moralnim postavkama sve veću ulogu ima kulturalna dimenzija.How to bridge a gap between the Catholic moral and ethos of believers, between what believers take as moral and immoral and how does catholic moral approach this difference? The ecclesiastical teaching, though it pretends to be universal, withstands with difficulty modern challenges of culture and way of life. Sociological researches that have been done in the last years in Croatia should serve as foundation of theological thought. They show numerous requests for new legal regulations of basic traditional values. Thus, the ethic teachings of the Church gradually lose even that minimal support they had in law and in state through history, and when the values that the Church’s Teachings defended were seen as compulsory values for the society. It enormously influences the concept of the modern Christian concerning sexuality and procreation, the importance of marriage, family, and abortion. Therefore, we may well ask the question on the necessity of a certain social consensus in respect to some essential values. It is even a greater problem in Croatia since there is discrepancy concerning some basic postulates between orientations resulting from public opinion and political decisions, and legislation. The new evangelization and moral request that it is anthropologically established in all values, that the law of gradualism is more respected and that the cultural dimension has a more important role in moral postulates

DIVORCED BELIEVERS IN A NEW CIVIL MARRIAGE AND THEIR ADMISSION TO SACRAMENTS

Autor polazi od konstatacije da se dogodila znatna promjena u rješavanju pitanja pristupa sakramentima rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih katolika nakon što je Kongregacija za nauk vjere, 1994. godine, uputila pismo biskupima Katoličke crkve o pristupanju razvedenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika sakramentima. Uporaba epikeje, rješenje kroz forum internum i korištenje iskustva istočnih Crkava nisu dostatni za rješavanje problematike. Potrebno je potaknuti teološko-biblijska razmišljanja o novim aspektima pojmova koji obilježavaju kršćanski brak. To su pojmovi «consummatum », konsenzus i sakramentalnost braka. Osim toga, sugeriraju se neka poboljšanja u praksi crkvenih sudova kako bi se ubrzalo rješavanje slučajeva proglašenja ništavnosti braka. Pastoral mora uvažiti neke druge oblike ophođenja s rastavljenima i ponovno civilno vjenčanim vjernicima kako bi oni bili više uključeni u život Crkve. Pitanje njihova pristupa sakramentima mora biti usklađeno s teološkim pretpostavkama koje predstavljaju istinski izazov teološko- biblijskoj znanosti.After the letter of the Congregation for the doctrine of faith, dated in 1994, concerning the admission to sacraments of civilly remarried believers, there has been a significant change in the approach to the question of admission to sacraments of divorced and civilly remarried Catholics. The usage of epikeia, solution through the forum internum and the experience of the Eastern Churches do not suffice for the solution of the problem. Theological and biblical reflections are needed concerning some new aspects of ideas characteristic for the Christian marriage. These are notions like: “consumatum”, consensus and the sacramentality of the marriage. Beside this, there have been suggestions for the improvement of the practice of Church courts, in order to fasten the solutions in cases of proclaiming the annulment of a marriage. The pastoral practice must consider some other ways of dealing with the divorced and civilly remarried, so that they might be more involved in the life of the church. The issue of their admission to the sacraments should be in line with theological presuppositions, which are a real challenge for the theological and biblical sciences

MERCY AND TRUTH IN RELATION TO THE DIVORCED AND REMARRIED IN THE POPE FRANCIS’ APOSTOLIC EXHORTATION “AMORIS LAETITIA”

Apostolska pobudnica pape Franje „Amoris laetitia“ (Radost ljubavi) u odnosu na problem pripuštanja sakramentima rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika predstavlja velik izazov kako pastoralnim djelatnicima tako i teolozima. Papa Franjo čini velik iskorak tako što u prvi plan ne stavlja pitanje valjanosti prvoga braka nego se usredotočuje na pitanje je li svatko tko se nalazi u takvoj situaciji istovremeno i u stanju osobnoga grijeha. Usvajajući tradicionalne teze crkvenog moralnog nauka, papa Franjo smatra da ono što je objektivno grešno ne znači da uvijek čovjek, živeći u tako objektivno grešnom stanju, čini i osobni grijeh. Na taj način otvara vrata daljnjem promišljanju o praksi Crkve u odnosu na ljude koji žive u neregularnim situacijama. U prvom je planu Papinih razmatranja čovjek pod dvojakim vidom: s jedne strane pod vidom povijesnosti kada mu okolnosti ne dopuštaju promijeniti stanje u kojemu živi i, s druge strane, čovjek koji je sposoban snagom vlastite savjesti donositi odluke za koje je uvjeren da su u ovom trenutku najprimjereniji odgovor koji Bogu može dati. Na taj način otvara mogućnost rasprave oko uvjeta pripuštanja osoba koje žive u civilnom braku sakramentima ispovijedi i euharistije.Abstract In relation to the problem of admitting divorced and civilly remarried Catholics to the sacraments, Pope Francis’ Apostolic Exhortation “Amoris Laetitia” (Joy of Love) represents a great challenge both to pastoral workers and theologians. Pope Francis makes a big step forward by not putting in the foreground the question of the validity of the first marriage, but focusing on the question of whether anyone in such a situation is at the same time in a state of personal sin. By adopting the traditional theses of the Church’s moral doctrine, Pope Francis considers that what is objectively wrong does not mean that a person, living in such an objectively sinful state, also always commits a personal sin. In this way Pope Francis opens the door for further reflection on the practice of the Church in relation to people living in irregular situations. In the foreground of the papal considerations stands the human being under two aspects: on the one hand, under the aspect of history, when the circumstances do not allow a person to change the state of life, and on the other hand a human being as capable, with the strength of one’s own conscience, of making decisions certain that these are, at the time, the most appropriate answer he can give to God. In this way, Pope Francis opens the possibility of discussion about the conditions of admission of persons living in civil marriage to the sacraments of Confession and the Eucharist

"VREDNOTE U HRVATSKOJ I U EUROPI" - Komparativna analiza (Josip Baloban – Krunoslav Nikodem – Siniša Zrinščak); Kršćanska sadašnjost – Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2014.

Europsko istraživanje o vrijednostima iz 2008. godine, prosudba o rezultatima istraživanja i o interpretacijama rezultata, nameće potrebu da u sučeljavanju s objektivnim rezultatima takvog sociološkog istraživanja teolog-mislilac odustane od bilo kakvog sterilnog akademizma, gdje je znanstveni rad cilj samome sebi. Teolog i sav teološki rad imaju smisla samo ukoliko se njihov trud odražava na vjerski život čovjeka te ovi rezultati mogu koristiti za djelotvornije djelovanje Crkve. Kada teolog (a pogotovo teolog-etičar) čita ove rezultate istraživanja, prvo što ga izaziva i tjera na razmišljanje jest činjenica da se ovdje ne radi o jednokratnom istraživanju koje uvijek može izazvati dvojbe u svezi s objektivnošću. Kod jednokratnog se istraživanja uvijek, naime, može dogoditi da odgovori građana budu determinantno uvjetovani trenutkom i situacijom u kojima se provodi istraživanje. U tom slučaju rezultati odaju sliku stanja koja odgovara trenutku. Oni, međutim, teško mogu pokazati trendove i smjer u kojemu se razvija problematika, u ovom slučaju problem stava u odnosu na vrijednosti hrvatskih i drugih europskih građana. Ovdje se, međutim, radi o sustavnom istraživanju koje se provodi u razmaku od jednog desetljeća (usporedba istraživanja 1999. i 2008.)

OPENNESS TO LIFE AND THE FAMILY – A PROBLEM OR A TESTIMONY?

Autor razmatra sintagmu „otvorenost životu“ u mnogovrsnim vidovima: kao demografski, politički, teološki, vjerski i moralni izazov, s ciljem razvoja kriterija i metodologije koji će pomoći crkvenim djelatnicima da „otvorenost životu“ postane u Hrvatskoj više uvažavana tema. Ključno je poraditi na tome da ovaj pojam bude u Hrvatskoj prihvaćen kao jedna od osnovnih dimenzija općega dobra. U tom smislu potrebno je prilagoditi kako teološko razmišljanje tako i pastoralno djelovanje. Enciklika Caritas in veritate pokazuje nam put kako načelo nemiješanja Crkve u politiku ne smije postati preprekom angažmanu Crkve oko promocije otvorenosti životu. Na planu teološkog i etičkog razmišljanja valja uvidjeti kakve promjene unijeti u klasičnu spolnu etiku kako bi otvorenost životu postala realno ostvarivom za sve veći broj bračnih parova.The author discusses the phrase “openness to life” under the aspect of challenge for demography, politics, theology, faith and morality, in order to develop appropriate criteria and methodologies which will help the Church officials to promote the “openness to life” in Croatia into a more considered subject. The key issue is the work on the acceptance of “openness to life” among the basic dimensions of common good in Croatia. In this sense it is necessary to adjust the theological judgment and pastoral activity. The encyclical letter “Caritas in veritate” shows us how the principle of not interfering in the politics, must not become an obstacle to the engagement of the Church in the promotion of the openness to life. In the field of the ethical and theological thought there are changes to be considered in the classical sexual ethics, in order to make the openness to life achievable for a greater number of married couples

ETHICAL/MORAL PERSPECTIVE OF RELIGIOUS VIOLENCE

Potiču li monoteističke religije, po svojoj strukturi, nasiije? Odgovor na ovo pitanje zahtijeva ponajprije da s povijesnog aspekta vidimo kako je nastao odnos između monoteizma i nasilja. Korijeni nasilja koje će biti legitimirano ili opravdano s religioznog stajališta leže u pogrešnom poimanju religije. Iz etičke perspektive nasilje s religioznim predznakom moguće je ako se pogrešno shvati odnos vjere i razuma, što postaje očito ako promotrimo razlike po tom pitanju između kršćanstva i islama. Ključne smjernice u ovom pitanju daje papa Benedikt XVI. svojim govorom o odnosu vjere i razuma, o čemu ovisi i način kako čovjek shvaća svoj odnos prema Bogu, ali i način kako iz svetih tekstova izvlači i interpretira smjernice za konkretan život. U svojoj suštini religija je podloga etike nenasilja. Kriterije ove etike nalazimo u religijskom univerzalizmu, što podrazumijeva stvaranje jednog autoriteta koji će takvu etiku učiniti efikasnom, ali i pitanje juridičke zaštite nekih osnovnih vrijednosti. S moralne perspektive valja odgovoriti na pitanje potiče li i kako vjera na nasilje? Radi se i o pitanjima nasilja koji su indirektno vezani uz vjeru i prakticiranje vjere, uz naše poimanje sakramenata, obrede, formule, sve ono što u čovjeku budi svijest vjere. Ima li nasilje u braku svoj izvor u poimanju sakramentalnosti braka, ima li nasilje «status» grijeha, može li žrtva nasilja biti odgovoran moralni subjekt?Do monotheistic religions, by their structure, instigate violence? The answer to this question demands an investigation, from a historical perspective, of the fonnation of the relationship between monotheism and violence. The roots of violence legitimated or approved from a religious point of view, stand in a wrong perception of religion. From the ethical perspective, the violence with a religious mark is possible when the relationship between faith and reason is distorted, which becomes evident when observing the differences in this field between Christianity and Islam. Key guidelines in this sense are given by pope Benedict 16th in his speech about the relationship between faith and reason, on which depends also the way of understanding the proper relationship between men and God, but also the interpretation of Holy Scriptures for a everyday life. In its core, religion is the base of the ethics of non-violence. The criteria for this ethics are found in the religious universalism, which encompasses the creation of an authority guaranteeing the efficacy of this ethics, but also the juridical protection of some basic values. From a moral perspective, one has to answer the question whether, and in which way does religion instigate violence? There are also questions indirectly linked to the faith and the practice of faith, to our understanding of sacraments, rituals, fonnulas, everything that in a man awakens the consciousness of faith. Is the violence in the marriage rooted in the understanding of the sacramentality of the marriage, is the violence equated to sin, is the victim of violence and responsible moral subject

Flexibilisation of Labour and New Forms of Solidarity in Society

U prvom dijelu članka iznose se temeljne postavke problematike što je fleksibilizacija rada, koje sve oblike ona može i mora poprimiti, koje su prednosti i negativnosti fleksibilizacije kao takve, kako ona može utjecati na razne gospodarske i socijalne probleme. Osim toga, koristeći podatke dobivene u istraživanju, projekt fleksibilizacije pokušava se ocijeniti imajući u vidu aktualno stanje u Hrvatskoj, na gospodarskom i socijalnom planu, ali pogotovo na planu mentaliteta i općih očekivanja. Naravno da nam istraživanja mogu usmjeriti napore u smjeru stvaranja one »pozitivne fleksibilizacije« koja će imati u vidu ne samo gospodarske i socijalne nego i etičke kriterije. U drugom dijelu razmatraju se novi mogući oblici solidarnosti u hrvatskom društvu, pogotovo šanse nove solidarnosti koje se naziru iz istraživanja. Tu je riječ o onim oblicima solidarnosti koji su nerazdvojno povezani uz veću fleksibilizaciju tržišta rada. U trećem dijelu analiziraju se neki utjecaji koje fleksibilizacija i nova solidarnost mogu imati na obitelj, nezaposlenost, životni standard, ali i ulogu politike u ovom procesu.In the first part of the article the author presents some fundamental presumptions of this problem: what is the flexibilisation of work, what forms can it and should it take, what are the advantages and negative aspects of flexibilisation as such, how can it influence various economic and social issues. Apart from that, using data obtained in the research, the author attempts to evaluate the project of flexibilisation keeping in mind the current situation in Croatia, on the economic and social plan and in particular mentality and general expectations. Naturally, the research itself can direct efforts towards »positive flexibilisation« which will have not only economic and social aspects in mind but will also reflect upon ethical criteria. In the second part, the article considers new forms of solidarity in Croatian society, particularly opportunities for new solidarity that are hinted at in the research. This refers to those forms of solidarity that are indivisibly connected to increasing flexibility of the labour market. In the third part, the article analyses some influences that flexibilisation and new solidarity have on the family, unemployed, living standards but also the role of politics in that process

THE BIBLE AND MORAL THEOLOGY

Pitanje uporabe Biblije u moralnoj teologiji ima dugu povijest. Ono se ponajprije svodi na problem metodologije. Iako su u tom smislu mišljenja različita, jasno je da je za uporabu Biblije u moralnoj teologiji važno služiti se znanstvenom hermeneutikom. Ona nam pomaže u odgovoru na pitanje pruža li nam Biblija neke moralne sadržaje ili nam služi samo kao orijentir u moralnom djelovanju. Očito je da Biblija ne donosi nekakav specifičan etos na planu sadržaja, nego na planu antropoloških pretpostavki. Između teleološkog i deontološkog pristupa u uporabi Biblije valja posegnuti za trećim modelom koji naglasak stavlja na odgovornost. U svakom slučaju valja imati na umu granice uporabe Biblije u moralnoj teologiji, kako se ova uporaba ne bi pretvorila u biblicizam.The question of using the Bible in moral theology has a long history. It is first of all reduced to the problem of methodology. Though in this respect the opinions are different, it is clear that using the Bible in moral theology scientific hermeneutics should be used. It helps us to answer the question whether the Bible offers some moral contents or it serves just as an orientation in moral conduct. Obviously, the Bible brings no specific ethos on the plan of content, but does on the plan of anthropologic suppositions. Between theological and deontological approach when using the Bible, the third model should be used; the one that puts emphasis on responsibility. Nevertheless the boundaries of using the Bible in moral theology should be kept in mind in order that this usage should not turn into Biblicism